Crkva sv. Vlaha u Dubrovniku

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Crkva sv. Vlaha
Crkva sv. Vlaha
Crkva sv. Vlaha
Lokacija Dubrovnik, Hrvatska
Koordinate 42°38′26″N 18°06′37″E / 42.6406833311389°N 18.110339641571°E / 42.6406833311389; 18.110339641571
Arhitekt Marino Gropelli
Godine izgradnje 1706.1715.
Religija Katoličanstvo
Patron sv. Vlaho
Arhitektonski stil barok

Crkva sv. Vlaha je barokna crkva na Trgu Luža u Dubrovniku.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Crkva sv. Vlaha urešena za proslavu

Barokna crkva sv. Vlaha, zaštitnika grada Dubrovnika, sagrađena je na mjestu starije romaničke crkve (14. stoljeće), koja je preživjela veliki potres 1667. godine, ali je izgorjela u požaru 1706. godine. Crkva je oštećena u potresu godine 1979. godine, a u Domovinskom ratu (1991.1992.) oštećena je pogodcima, najjače na krovu i sjevernom pročelju.

Veliko vijeće 26. veljače 1348. godine donosi odluku o gradnji crkve sv. Vlaha na Platea Communis, na mjestu gdje je i današnja (barokna), ispred Vijećnice. Iz odluke o izgradnji nove crkve sv. Vlaha na navedenome mjestu još se može iščitati želja Dubrovčana za stjecanjem neovisnosti o mletačke vlasti, posebice ako se uzme u obzir arhivski podatak da je dubrovački nadbiskup Ilija Saraka postavio temeljni kamen crkve.[1] Godine 1558. orgulje orguljara Colombija postavljene su u crkvu.[2] Nova barokna crkva izgrađena je od 1706. do 1715. godine po nacrtima mletačkog graditelja Marina Gropellija. Crkva ima bogato ukrašeno pročelje s portalom, a ispred njega su široke stube. Središnji prostor crkve nadvišen je kupolom. Na glavnom mramornom oltaru nalazi se kip sv. Vlaha od pozlaćenog srebra, rad dubrovačkih majstora iz 15. stoljeća. U rukama drži maketu grada prije potresa 1667. godine. Kip je preživio i potres i požar u crkvi. Svake se godine 3. veljače u Dubrovniku slavi Festa Svetog Vlaha.

Orgulje[uredi | uredi kôd]

Njemačka radionica Gebrüder Rieger je izgradila orgulje za crkvu Sv. Vlaha 1906. godine (op.1242). Orgulje imaju romantičnu dispoziciju: [3]

I. manual C–f3
Principal 8′
Bourdon 16′
Gamba 8′
Gedeckt 8′
Octave 4′
Rauschquinte II
II. manual C–f3
Geigen Principal 8′
Salicional 8′
Rohrflöte 8′
Octave 4′
Dolce 4′
Pedal C–d1
Subbass 16′
Cello 8′

Prijenos je elektro-digitalni, do 2001. bio je pneumatski.

Vidi još:[uredi | uredi kôd]

Literatura[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Ivica Žile, Zaštitna arheološka istraživanja crkve sv. Vlaha u povijesnoj jezgri grada Dubrovnika, str. 186., Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Dubrovniku
  2. Organum Orguljari u Hrvatskoj u prošlosti Autor: Božidar Grga, Šibenik, 20. veljače 2012.
  3. http://organum.hr/index.php/orgulje-dubrovacke-biskupije/ (3. kolovoza 2017.)

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Crkva sv. Vlaha u Dubrovniku
Cro semicolon plain.svg  
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Ministarstva kulture Republike Hrvatske (http://www.min-kulture.hr/).  Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.
Dopusnica za korištenje materijala s ove stranice arhivirana je u OTRS-u pod brojem 2021043010005276.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.