Srednjočakavski dijalekt

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ovaj je članak dio niza o
čakavskom narječju hrvatskoga jezika

Osobine

Čakavski dijalekti

Sjeverozapadni dijalekti:

Središnji dijalekti:

Jugoistočni dijalekti:

Srednjočakavski dijalekt ili ikavsko-ekavski čakavski dijalekt, najraspršeniji čakavski dijalekt, sa znatnim kajkavskim svojstvima.

Govori se na području između sjevernočakavskog dijalekta i južnočakavskog dijalekta; obuhvaća Dugi otok, Kornate, Lošinj, Krk, Rab, Pag, Ugljan, na kopnu Senj, Vinodol, Ogulin, Brinje, Otočac, Dugu Resu, dio središnje Istre i područje od Muna u sjevernoj Istri do Obrova u Sloveniji.[1]

U ovom dijalektu jat je postao u e ili i po sljedećem pravilu (tzv. pravilo Jakubinski-Meyer):[2]

  • ispred dentalnih suglasnika (t, d, s, z, l, r, n) ako iza njih slijede stražnji samoglasnici (a, o, u) ili ako su na kraju riječi, prelazi u e (leto, koleno, mera)
  • u svim drugim slučajevima, prelazi u i (dica, vrime, rika, brig).

Dijalekt se sastoji od 3 poddijalekta, rubnog, primorskog i kontinentalnog. Kontinentalnim se govori i u Gradišću (govor Haca, Poljanaca i Doljanaca), a neki jezikoslovci (npr. Iva Lukežić) primorski poddijalekt radi zajedničkih isoglosa prebacuju u sjeverozapadnučakavsku skupinu kao njen ikavsko-ekavski dijalekt.

Na srednjočakavskom dijalektu temelji se standardizirani jezik gradišćanskih Hrvata.

Rasprostranjenost srednječakavskog i povezanih narječja
Hrvatski poddijalekti


Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Silvana Vranić: Prilog istraživanju govora Obrova
  2. Dalibor Brozović: Čakavsko narječje, u separatu Jezik srpskohrvatski / hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, JLZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1988.


P linguistics.svg Nedovršeni članak Srednjočakavski dijalekt koji govori o jeziku treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.