Faust Vrančić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Faust Vrančić
Faust Vrančić
Rođenje Šibenik, 1. siječnja 1551.
Smrt Beč, 20. siječnja 1617.
Nacionalnost Hrvat
Poznat(a) po Konstrukcija padobrana
Zanimanje Jezikoslovac, svećenik i izumitelj
Portal: Životopis
Faust Vrančić.
Homo volans ili leteći čovjek - Vrančićev nacrt padobrana.
Faust u muzeju u Šibeniku.
Predgovor 2. izdanja Vrančićeva Petojezičnog rječnika.
Predgovor 2. izdanja Vrančićeva Petojezičnog rječnika.
Konstrukcija visećeg (lančanog) mosta Fausta Vrančića

Faust Vrančić (tal. Fausto Veranzio, lat. Faustus Verantius, mađ.: Verancsics Faustus; Šibenik, 1. siječnja 1551. - Mletci, 20. siječnja 1617.), hrvatski polihistor, jezikoslovac, izumitelj, diplomat, inženjer, svećenik, biskup. Podrijetlom je iz ugledne šibenske obitelji, koja se spominje već u 14. stoljeću. Na njegov je život osobito utjecao stric A. Vrančić, koji ga je uzeo k sebi u Ugarsku na odgoj i školovanje, a potom (1568. – 1569.) ga poslao na studij u Padovu i Veneciju. Ondje je Vrančić pokazao iznimno zanimanje za filozofiju, fiziku i matematiku. Nakon studija, vratio se u Šibenik 1571., ali je ubrzo ponovno otišao stricu u Ugarsku, gdje se bavio znanstvenim radom. Za upravitelja biskupskih dobara u Veszprému u Ugarskoj postavljen je 1579., a 1581. bio je imenovan tajnikom rimsko-njemačkog cara i hrvatsko-ugarskoga kralja Rudolfa II., koji je na dvoru na Hradčanima u Pragu okupio mnoge ugledne europske umjetnike, znanstvenike i graditelje onoga doba (Tycho Brahe, Johannes Kepler, Jacopo Strada i drugi). U tom se okruženju Vrančić kretao sve do 1594., kada je napustio Hradčane. U sljedećem razdoblju boravio je u Šibeniku i Italiji, a bio je imenovan i naslovnim čanadskim biskupom; pošto mu je rano umrla supruga, zaredio se 1600., te je postao kraljevskim tajnikom za Ugarsku i Transilvaniju. Nezadovoljan državnom službom napustio je kraljevski dvor 1605., te je ušao u Kongregaciju sv. Pavla u Rimu, u red barnabita. Odrekavši se 1608. biskupske časti, nastavio je borbu protiv reformacije. U Rimu je radio i na svojoj novoj knjizi o strojevima, za što je 1614. dobio povlasticu od francuskog kralja Luja XIII., a 1615. od toskanskoga vojvode Cosima II. de’ Medici. Te je godine u Rimu teško obolio, te je na putu prema domovini preminuo u Veneciji; pokopan je u crkvi sv. Marije od Milosti u Prvić Luci na otoku Prviću.

Potkraj 16. stoljeća Vrančić je pripremio knjigu s crtežima svojih ili prerađenih tuđih izuma, te njihovim opisima. Ta je knjiga tiskana u dvije inačice (vjerojatno izdanja), koje se razlikuju uglavnom po naslovnicama i broju jezika kojima su strojevi opisani: Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina (lat. Machinae novae Fausti Verantii Siceni), bez mjesta i godine izdanja, s opisima strojeva na latinskom i talijanskom jeziku (procjenjuje se da je izdana u Firenci 1595.), i Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina, opisani latinskim, talijanskim, španjolskim, francuskim i njemačkim (lat. Machinae novae Fausti Verantii Siceni cum declaratione Latina Italica Hispanica Gallica et Germanica). Ni na tom izdanju nema godine, a pretpostavlja se da je to 1615. ili 1616. Knjiga sadrži 49 bakropisa velikoga formata na kojima je 56 različitih konstrukcija. Crteži su lijepi i pregledni, rađeni u perspektivi. Tehnička rješenja obuhvaćaju uređenje riječnih tokova, mostove, satove, mnogobrojne mlinove, preše, strojeve za mlaćenje i čišćenje žitarica, zaprežna kola, organizaciju posla i drugo (ne i ratne strojeve), te su uglavnom namijenjeni olakšavanju ljudskoga rada primjenom rada teglećih životinja, te energije vodenih tokova ili vjetra. U njihovim opisima Vrančić navodi jesu li to izvorne zamisli, ili se zasnivaju na zamislima ili konstrukcijama drugih. Sve su konstrukcije fizički i tehnički izvedive, dane kao savjeti za praktičnu uporabu.

Najpoznatiji je Vrančićev izum Leteći čovjek (lat. Homo volans), konstrukcija padobrana za koji se pretpostavlja da je i iskušan skokom s nekoga tornja u Veneciji. U knjizi je detaljno prikazana Vrančićeva zamisao, to jest pravokutni drveni okvir na koji je razapeta tkanina, a o koji je ovješen padobranac, što u znatnoj mjeri nalikuje današnjim padobranima. Među drugim konstrukcijama najvažnije su mlin s pomičnim krovom (vjetrenjača s vodoravnim rotorom s lopaticama kakve imaju današnje turbine), magareći mlin (veliki kotač koji pokreću zaprežne životinje), kakav se do u 20. stoljeća rabio u cijeloj Panoniji, mlin obješen o stijenu, s kotačem kakav ima suvremena Francisova turbina, mlin u morskom tjesnacu (iskorištavanje plime i oseke s umjetnim jezerom), kakav se i danas za pogon elektrane pokusno rabi na atlantskoj obali (plimna hidroelektrana La Rance), most od zvonovine (bronce) prva je konstrukcija kovinskoga mosta kakav će u upotrebu ući tek 1773. u Engleskoj, željezni most konstrukcija je visećega (lančanoga) mosta kakav će biti sagrađen tek 1874. u Francuskoj, a most s jednim užetom prvi je poznati nacrt žičare. Pri vršidbi i čišćenju žitarica preporučena je organizacija i raspodjela rada. Na pogonskim kotačima nekih strojeva predvidio je Vrančić utege, što je preteča zamašnjaka. Predvidio je i plosnatu elastičnu oprugu (za pomicanje ručne pile i kao elastični ovjes zaprežnih kola), koja će ostati neizbježni sastavni dio vozila sve do željeznice i automobila. Po mnogim se konstrukcijama vidi kako je Vrančić u mnogome bio ispred svojega doba. Na kraju je djela popis Naše naprave ili strojevi, u kojem je naveo 61 konstrukciju za koju je smatrao da su izvorno njegove. Prvi pretisak Novih strojeva objavljen je u Münchenu 1965. Hrvatski pretisak s prvim prijevodom opisa strojeva na hrvatski jezik (V. Muljević) objavljen je u Zagrebu 1993.

Vrančiću su tijekom stoljeća pridavali i druga podrijetla, pa su ga obilježavali kao Talijana, madžarskoga matematičara i slično. Njegove su izume pripisivali drugima, pa tako i njegov padobran Leonardu da Vinciju. Svoje stajalište o domovini sam Vrančić dao je u opisu šibenske katedrale u Novim strojevima: »...iznimno je lijepa i neobična oblika, pa sam je htio, kao ures svoje domovine, uvrstiti ovamo među svoja nova otkrića...«. Vrančić je 1. siječnja 1575. bio primljen u članstvo Hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu.

U Hrvatskoj se Vrančić nakon dugih godina zaborava sve više istražuje i spominje. Godine 1969. medaljon s njegovim likom (rad K. Angeli-Radovanija) ugrađen je na rektorski lanac Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatski sabor je 1992. ustanovio Državnu nagradu tehničke kulture Faust Vrančić, 1993. postavljeno je njegovo poprsje (K. Angeli-Radovani) u Parku skulptura velikana hrvatskog prirodoslovlja i tehnike u Tehničkome muzeju u Zagrebu, u Šibeniku se održava godišnja kulturna manifestacija Dani Fausta Vrančića. [1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Faust Vrančić (lat. Faustus Verantius) najvažniji je konstruktor i tehnički pisac u Hrvata na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Rođen je godine 1551. u Šibeniku. Još kao dječak otišao je u Ugarsku svome stricu biskupu Antunu Vrančiću.

Početno humanističko obrazovanje stječe u Požunu kod očeva brata Antuna Vrančića, uglednoga diplomata, humanista, nadbiskupa ostrogonskoga i primasa Ugarske, a zatim u Padovi studira filozofiju i pravo.

Godine 1575. primljen je u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu. Postavši tajnikom kralja Rudolfa II. godine 1579., Vrančić započinje temeljitije studirati prirodne znanosti i tehniku. Na dvoru se svakodnevno susreće s nizom istaknutih znanstvenika onog vremena, između ostalih s astronomima Tychom Bracheom i Johannesom Keplerom, graditeljem Jacopom de Stradom... što ostavlja jak utjecaj na njegov rad.

Godine 1594. napušta dužnost dvorskog tajnika u Pragu te živi malo u Šibeniku, a uglavnom u Veneciji. Od 1598. djeluje u Mađarskoj kao biskup od Chanada, te kraljevski tajnik za poslove Ugarske i Transilvanije.

1595. godine izdao je petojezični rječnik (latinski, talijanski, njemački, hrvatski i mađarski) pod naslovom Rječnik pet najplemenitijih jezika Europe (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae). U rječniku je za svaki jezik dano 5.000 odrednica. U to se vrijeme termin "dalmatinski" rabio za slavenski jezik kojim se govorilo između Jadranskoga mora i rijekâ Dunava i Save i ne treba ga miješati s izumrlim dalmatskim jezikom koji je bio romanskoga podrijetla. U Pragu je 1605-06. Peterus Lodereckerus priredio drugo izdanje ovog rječnika, prošireno s češkim i poljskim jezikom, pod naslovom Rječnik sedam različitih jezika (Dictionarium septem diversarum linguarum), kojom prilikom je i "dalmatinski" naveden pod hrvatskim imenom.

U prilogu Rječnika Vrančić je dao otisnuti i Popis dalmatinskih riječi koje su Mađari prihvatili (Vocabula Dalmatica quae Ungri sibi usurparunt), koji sadrži riječi koje su iz hrvatskoga prešle u mađarski jezik. Ovaj je rječnik načinio snažan utjecaj na pravopis kako hrvatskoga tako i mađarskoga jezika, u kome su prihvaćeni Vrančićevi prijedlozi za uporabu ly, ny, sz i cz. To je također bio i prvi rječnik mađarskoga jezika, a doživio je četiri izdanja: u Mletcima (1595.), Pragu (1606.), Bratislavi (1834.) i Zagrebu (1971.).

Godine 1598. Vrančić od Rudolfa II. dobiva naslov čanadskoga biskupa i obavlja dužnosti kraljevoga savjetnika za Mađarsku i Transilvaniju do 1605., kad napušta dvor i ulazi u red sv. Pavla, tzv. barnabita u Rimu.

Vrativši se u Rim, istražuje konstrukcije strojeva i arhitektonskih problema, a preko barnabita Giovannija Ambrogia Mazente upoznaje tehničke crteže Leonarda da Vincija, što je rezultiralo najznačajnijim Vrančićevim djelom Machinae novae (Mletci 1615. ili 1616).

U njemu je Vrančić opisao 56 raznovrsnih uređaja i tehničkih konstrukcija uz 49 slika velikog formata i s komentarima na latinskome, talijanskome, španjolskome, francuskome i njemačkome jeziku.

Vrančić je djelo oblikovao kao priručnik, a u njemu uz vlastite donosi i neke slabije poznate projekte drugih konstruktora, metodološki ih poredavši kako bi prikazao razvoj od već poznatih projekata do novih, koji su bili izvorno njegovi.

Zbog bolesti napušta 1615. godine Rim i želi svoje zadnje dane proživjeti u rodnom Šibeniku, no zaustavlja se u Veneciji, gdje objavljuje knjigu Logica nova.

Premda je školovan u duhu peripatetičke tradicije, Vrančićevi tehnički projekti pokazuju da je u nekim fizikalnim pitanjima blizak novoj fizici koja se sve više udaljavala od aristotelizma.

Projekti u djelu opisani su samo fenomenološki u nedostatku fizikalnih i tehničkih znanja potrebnih za konstrukcije, a do kojih se došlo tek u 18. stoljeću, što pokazuje kako su daleko bili ispred svog vremena Vrančićevi projekti i koliko su nadmašivali mogućnost svog ostvarenja.

U Veneciji je i umro 27. veljače 1617. godine, a prema oporučnoj želji njegovo je tijelo sahranjeno u domovini u crkvi Sv. Marije (Prvić Luka na otoku Prvić kraj Šibenika).


Vrančić je napisao i druga važna djela. Na svom materinjem jeziku, koji je Vrančić smatrao "najljepšim" i nazivao ga "dalmatinskim", napisao je Život nikoliko izabranih divic (Rim, 1606.), gdje se daju hagiografski životopisi opatica šibenskoga samostana Sv. Salvatora, prvenstveno svetica osobito štovanih u hrvatskim krajevima uz jadransku obalu. Napisao je i kratak spis o slavenskim jezicima i narodima, u kome navodi svoje shvaćanje srednjojužnoslavenskoga dijasustav: Dalmatinski, Hrvatski, Srpski ili Bosanski – jere sve ovo jedan jezik jest – ima riči i slova...koja se lahko izgovaraju.

Djelo Machinae novae (Nove naprave iz 1615. ili 1616.) iznimno je vrijedno tehničko djelo s 49 slika (bakroreza), u kojem je na pet jezika opisano 56 različitih naprava, pronalazaka, uređaja i konstrukcija. Među značajnije opise iz spomenutoga djela spadaju viseći most i Homo volans (lat. leteći čovjek), prikaz padobranca. Vrančićeva djela pretiskana su uz komentare u posljednjem desetljeću 20. stoljeća.

Vrančićevo djelo objavljeno pretiskom 1971. godine, popraćeno je pogovorom Ljudevita Jonkea i postupkom obrata izrađenim "Hrvatsko-latinskim rječnikom", čiji je autor Valentin Putanec. Izrada obrata bila je dalekovidan potez, jer je na temelju tako predstavljene hrvatske građe ustanovljeno da je anonimni rječnik "Slavoslovlje dalmatinsko-talijansko" iz poznatoga Rkp. 194 knjižnice Male braće u Dubrovniku predstavlja hrvatsko-talijanski obrat iz Vrančića, dopunjen određenim brojem neovisnih natuknica. Autorstvo se toga rukopisa i danas smatra neutvrđenim, što dokida atribuciju Kašiću.

BASE skakanje[uredi VE | uredi]

Oko 1615. ili 1616. Faust Vrančić je objavio crtež četverokutnog padobrana. Kao 65-godišnjak, teško bolestan i nedugo prije smrti - sa takvim padobranom izveo je prvi uspješni skok (ovisno o izvoru) sa zvonika bazilike sv. Marka u Veneciji ili sa 86 metara visokog zvonika katedrale svetoga Maritna u Bratislavi.

Djela[uredi VE | uredi]

Ustanove, škole i ostalo imenovano po Faustu Vrančiću[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Vrančić, Faust, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.

Vanjska poveznica[uredi VE | uredi]