Ljudevit Jonke
| Ljudevit Jonke | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 29. srpnja 1907. |
| Smrt | 15. ožujka 1979. (71 god.) Zagreb |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Polje | Filologija (kroatistika i bohemistika) |
| Institucija | Filozofski fakultet u Zagrebu |
| Alma mater | Sveučilište u Zagrebu |
| Normativni nadzor | |
Ljudevit Jonke (Karlovac, 29. srpnja 1907. – Zagreb, 15. ožujka 1979.) bio je hrvatski jezikoslovac i prevoditelj.
Ljudevit Jonke rođen je u Karlovcu 1907. godine. Pučku školu i gimnaziju završio je u rodnome gradu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao povijest jugoslavenskih književnosti, hrvatski jezik sa staroslavenskim i narodnu historiju s ruskim i latinskim. Dvije godine (1930-32.) na studijskom je boravku na Karlovu sveučilištu u Pragu. Očituje sklonost književno-povijesnim temama, počinje prevoditi s češkoga.
Od 1933. godine profesor je na sušačkoj gimnaziji. U Zagreb prelazi 1940. gdje ga 1942. profesor Stjepan Ivšić bira za asistenta na Filozofskom fakultetu. Godine 1940. vjenčao se s Nadom Marković s kojom je imao kćer Dubravku (1942.) i sina Mladena (1944.).
Istodobno se bavi istraživanjima s područja kroatistike i bohemistike. Doktorira disertacijom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića (objavljena kao Dikcionar Adama Patačića u Radu JAZU, knj. 275).[1] Od jeseni 1945. godine predaje češki jezik i književnost, a od jeseni 1949. godine suvremeni hrvatski književni jezik na istoimenoj novoosnovanoj katedri koju je vodio od svoga izbora za docenta (1950.) do umirovljenja (1973.). Redoviti profesor postao je 1960. godine.
Sredinom 20. stoljeća počinje sustavno proučavati dotada zanemarenu problematiku hrvatskoga jezika od preporoda prema kraju 19. stoljeća[2] (Borbe oko književnog oblika imeničkog genitiva množine u 19. stoljeću, 1957.; Osnovni problemi hrvatskoga književnog jezika u 19. stoljeću, 1958.; Sporovi pri odabiranju govora za zajednički književni jezik Hrvata u 19. stoljeću, 1959.). Proučavao je djelatnost Bogoslava Šuleka i Adolfa Vebera Tkalčevića.
Bio je sudionik i potpisnik novosadskoga dogovora, stilizator i urednik hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog pravopisa (1960), i jedan od urednika nedovršenog Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika (1967). Godine 1958. postaje izvanredni član JAZU-a, 1963. godine redoviti član, a od 1965. do 1971. godine bio je direktor Akademijina Instituta za jezik (današnji Institut za hrvatski jezik).
Čim je primjena novosadskih zaključaka prema nekim tezama počela ići na štetu hrvatskoga jezika, u nizu polemika sa srpskim jezikoslovcima i književnicima branio je pravo hrvatskoga naroda na vlastiti jezik i pravo toga jezika na ravnopravan društveni položaj. Od 1958. do 1960. godine bio je predsjednik Društva nastavnika sveučilišta, visokih škola i suradnika naučnih ustanova NRH a u dva je navrata bio gost profesor na Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu (1964/65. i 1973/75.).[3]
Vodio je dvije rubrike jezičnih savjeta (od 1961. godine u Telegramu i u Vjesniku od 1971. godine) i 17 je godina uređivao časopis Jezik. Od 1970. do 1971. godine bio je predsjednik Matice hrvatske.[4]
Matica hrvatska u travnju 1971. godine otkazala je "novosadski dogovor" te ga je proglasila "bespredmetnim i nevažećim" a gotovo istodobno i Jonke je povukao svoj potpis s novosadskih zaključaka.[5]
- »Za svoje povlačenje potpisa navodi ove razloge: »zbog znanstvene neopravdanosti i neosnovanosti, zbog pritisaka na hrvatski književni jezik, zbog pritisaka na hrvatske lingviste koji su branili prirodna prava hrvatskoga književnog jezika«.«[6]
Zbog "hrvatskoga nacionalizma" osuđen je poslije donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a nakon puča u Karađorđevu (1971.) prisilno je 1973. godine umirovljen. Otada je radio na završetku Rječnika JAZU, za koji je priredio popratne tekstove o rječniku. Jonkeovim se glavnim zaslugama smatraju polemike u kojima se protivio pretjerivanjima u srpsko-hrvatskom jezičnom unitarizmu, te revitalizacija stručnog interesa za doprinos Zagrebačke filološke škole i njenu bitnu ulogu u standardizaciji hrvatskoga jezika.
- Dikcionar Adama Patačića. Studija iz hrvatske kajkavske leksikografije, u: Rad JAZU, knjiga 275. Zagreb: JAZU, 1949. (digitalizirano na DiZbi.HAZU)
- Književni jezik u teoriji i praksi, Zagreb: Znanje, 1964. (2. prošireno izdanje 1965.)[8]
- Kratka gramatika hrvatskosrpskog jezika (za audio-vizuelni tečaj), Zagreb: Jugoton, 1965.
- Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća, Zagreb: Matica hrvatska, 1971.
- Hrvatski književni jezik danas, Zagreb: Školska knjiga, 1971.
- O hrvatskome jeziku: u Telegramu od 1960. do 1968. Priredio Ivan Marković. Zagreb: Pergamena, 2005.
- Rasprave i članci, priredio Ivo Pranjković, Biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 128, Matica hrvatska, Zagreb, 2015.[9]
- Suvremeni naš književni jezik, Zagreb: Stilistika.org, 2023. Prema predavanjima prof. dr. Ljudevita Jonkea 1956. sastavio stud. fil. Danijel Alerić. Priredio Ivan Marković.
Sudjelovao je u uređivanju sljedećih djela:
- Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika / Правопис српскохрватскога књижевног језика, Zagreb/Novi Sad, 1960.
- Zbornik u čast Stjepana Ivšića, uredili Mate Hraste, Lj. Jonke, Milan Ratković. Zagreb, 1963.
- Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika / Речник српскохрватскога књижевног језика, Zagreb/Novi Sad, 1967–1976. (hrvatsko izdanje nedovršeno)
- Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (23. svezak), Zagreb, 1976.
- Vladislav Vančura: Bijeg u Budim (1933)
- Ivan Olbracht: Čudnovato prijateljstvo glumca Jeseniusa (1933)
- Aleksej Elagin: Najljepše istočnjačke priče (1934)
- Ivan Olbracht: Hajduk Nikola Šuhaj (1934)
- Ivan Olbracht: Ogledalo s rešetkama (1946)
- Božena Němcová: Bakica (1946)
- Julius Fučík: Zapisci s vješala (1946)
- Ivan Olbracht: Ana proleterka (1947)
- Marija Majerova: Sirena (1948)
- Jan Neruda: Malostranske pripovijesti (1950)
- Karel Čapek: Običan život / Tvornica apsolutnoga (1951) (na ćirilici)
- Karel Čapek: Izabrane pripovijetke (1951)
- Matija Murko: Tragom srpsko-hrvatske narodne epike (s Jelkom Arneri) (1951)
- Jiří Wolker: Bajke (1952)
- Jaroslav Hašek: Doživljaji dobrog vojaka Švejka za Svjetskog rata (1953)
- František Ks. Šalda: Eseji o književnosti (1956)
- Karel Čapek: Kako nastaje kazališni komad (s Ivanom Esihom) (1964)
Bibiografije Jonkeovih radova objavljene su u:
- Znanstveni i stručni radovi prof. Ljudevita Jonkea, u: Radovi zavoda za slavensku filologiju, knj. 15. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, 1977. Str. 169–178.
- Rudolf Filipović (ur.), Ljudevit Jonke : 1907–1979 (Spomenica preminulim akademicima – svezak 8). Zagreb: JAZU, Razred za filologiju, 1980. (44 str.)
- Sanja Slukan i Ivan Marković: Bibliografija tiskanih radova prof. dr. Ljudevita Jonkea, u: O hrvatskome jeziku. Zagreb: Pergamena, 2005.
Nagradu "Ljudevit Jonke" dodjeljivala je Matica hrvatska za iznimna postignuća jezikoslovaca za promicanje hrvatskoga jezika i književnosti u svijetu.[10][11] Nagrađeni su bili Dušan Karpatský (2007., za antologiju Koráb korálový. Tisíc let charvátské poezie v díle stovky básníků, 2007.),[12] Grzegorz Łatuszyńsky (2009., za Okna szaleństwa, prijevod stihova Slavka Mihalića na poljski, 2008.), i Aleksandra Ščukanec (2010. i 2011., Njemačko – hrvatski jezični dodiri u Gradišću, 2011.).
- ↑ Samardžija, Marko. 1998. Razlike između rukopisne i objavljene inačice doktorske disertacije Ljudevita Jonkea. Svjetlost. Ogranak Matice hrvatske Karlovac. Karlovac. 1: 66–70
- ↑ Brozović, Dalibor. 1970. Standardni jezik. Matica hrvatska. Zagreb. str. 94.
Cijela je ta epoha dugo bila izvan sfere serbokroatističkog naučnog interesa — ili se tretirala s nerazumijevanjem, katkada gotovo alergično. Tek se u najnovije doba javio znanstveni pristup toj problematici, prvenstveno u radovima prof. Lj. Jonkea i jednog kruga mlađih lingvista oko časopisa Jezik (Z. Vince i dr.). Jedini kompetentan zaokružen prikaz cijelog tog razdoblja predstavlja drugi dio Jonkeove knjige Književni jezik u teoriji i praksi [...]
- ↑ Društvo sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu: Dosadašnji predsjednici Društva, pristupljeno 18. srpnja 2016.
- ↑ Predsjednici Matice hrvatske Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. svibnja 2016. (Wayback Machine), matica.hr, pristupljeno 18. srpnja 2016.
- ↑ Marko Samardžija, Ljudevit Jonke, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1990., ISBN 86-80279-33-1, str. 120.
- ↑ Marko Samardžija, Ljudevit Jonke, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1990., ISBN 86-80279-33-1, str. 122.
- ↑ Gradska groblja Zagreb - J. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. svibnja 2018.CS1 održavanje: neprikladna web arhiva (link)
- ↑ Božidar Finka, Još jednom o knjizi »Književni jezik u teoriji i praksi«, Jezik 4/1965.
- ↑ Knjige. Ljudevit Jonke. Rasprave i članci Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. kolovoza 2016. (Wayback Machine), matica.hr, pristupljeno 18. srpnja 2016.
- ↑ Nagrada Ljudevit Jonke: Laureat Aleksandra Šćukanec, interpublic.hr, (u pismohrani archive.is) pristupljeno 18. srpnja 2016.
- ↑ Matica hrvatska - O Matici hrvatskoj - Nagrade i odličja Matice hrvatske Arhivirana inačica izvorne stranice od 30. srpnja 2016. (Wayback Machine), matica.hr, pristupljeno 18. srpnja 2016.
- ↑ http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac358.nsf/AllWebDocs/Kruna_od_koralja Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. ožujka 2010. (Wayback Machine) (pristupljeno 10. srpnja 2013.)
- Selektivna bibliografija Jonkeovih djela i tekstova Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. kolovoza 2016. (Wayback Machine)
- Hrvatski biografski leksikon: Jonke, Ljudevit. (Marko Samardžija, 2005.)
- Nataša Bašić, Ljudevit Jonke i jugoslavenski jezični unitarizam
- Krešimir Mićanović, Ljudevit Jonke u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti. Ljudevit Jonke na braniku hrvatskoga književnog jezika Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. kolovoza 2016. (Wayback Machine), Vijenac, br. 571 Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. lipnja 2016. (Wayback Machine), 21. siječnja 2016.
Predsjednici Matice hrvatske | ||
|---|---|---|
Janko Drašković (1842. – 1850.) • Ambroz Vranyczany (1851. – 1857.) • Ivan Mažuranić (1858. – 1872.) • Matija Mesić (1872. – 1874.) • Ivan Kukuljević Sakcinski (1874. – 1889.) • Tadija Smičiklas (1889. – 1901.) • Ivan Trnski (1901. – 1902.) • Đuro Arnold (1902. – 1909.) • Oton Kučera (1909. – 1917.) • Krsto Pavletić (1917. – 1919.) • Fran Tućan (1919. – 1920.) • Dragutin Domjanić (1920. – 1927.) • Albert Bazala (1927. – 1928.) • Filip Lukas (1928. – 1945.) • Mihovil Nikolić (1945. – 1950.) • Gustav Krklec (1950. – 1954.) • Jakša Ravlić (1954. – 1968.) • Hrvoje Iveković (1968. – 1970.) • Ljudevit Jonke (1970. – 1971.) • zabrana djelovanja Matice hrvatske (1972. – 1989.) • Petar Šegedin (1990.) • Vlado Gotovac (1990. – 1996.) • Josip Bratulić (1996. – 2002.) • Igor Zidić (2002. – 2014.) • Stjepan Damjanović (2014. – 2018.) • Stipe Botica (2018. – 2021.) • Miro Gavran (2021. – 2025.) • Damir Zorić (od 2025.) |  | |