Glazbala

Glazbala ili glazbeni instrumenti su naprave ili predmeti čija je svrha proizvođenje zvukova (tj. promjenljivi zvučni tlak u zraku), bilo različitih frekvencija da bismo dobili melodiju, bilo uvijek istih frekvencija da bismo dobili ritam. Za dobivanje zvuka potreban je izvor energije koji može proizvesti glazbenik, a kako je kod nekih glazbala potrebna veća energija, zvuk se pobuđuje mehaničkim ili električnim izvorima energije.

Razvrstavanje glazbala

Glazbala je moguće razvrstati:

• prema vrsti pobudnih sustava (štapovi i ploče, svirale, instrumenti s napetim žicama i membranama)
• prema geometrijskom obliku izvora (linearni, površinski i prostorni)

Prema načinu gradnje generatora zvuka:

• štapovi (triangl, ksilofon, čelesta)
• ploče (gong, činele, kastanjete, zvona)
• membrane (bubanj, timpani)
• žice (violina, viola, violončelo, glasovir, pianino, citra, harfa, mandolina, lutnja, tambura, gitara, bendžo, ukulele)
• glazbala s labijalnim (usnim) otvorom (flauta)
• glazbala s jezičcem (oboa, fagot, kontrafagot, klarinet, saksofon, harmonika)
• glazbala s usnikom (kornet, truba, trombon, eufonij, tuba)

Glazbala prema zvučnim svojstvima:

• ritamska glazbala (kastanjete, činele, triangl, bubanj) - imaju nedefiniranu visinu tona i stvaraju puno jakih neharmonijskih komponenata.
• melodijsko-ritamska glazbala (timpani, ksilofon) zbog udarca imaju neharmonijske komponente, ali je za njih važna visina tona.
• melodijska glazbala se dijele na monofona (na kojima je moguće izvesti samo pojedine tonove ili jednoglasne melodije) i polifona (na kojima je istodobno moguće izvesti više različitih melodija ili svirati akorde).

Vrste glazbala

• Glazbala sa žicama (kordofoni) - proizvode zvuk okidanjem ili trzanjem žica - trzalačka glazbala (gitara, tamburica, mandolina, šargija, bas, harfa) ili gudanjem po žicama - gudačka glazbala (violina, viola, violončelo, kontrabas, gusle, lirica). Moguće je i sviranje gudačkih glazbala prstima i lijeve i desne ruke: takva se tehnika sviranja naziva pizzicato (skraćeno pizz.).
• Glazbala s tipkama - proizvode zvuk tako što pomoću tipaka povezanih s mehanizmom batića koji udaraju po napetim žicama. Klavir je najpoznatiji predstavnik te vrste, stariji je čembalo i njemu srodni klavikord, spinet, virginal.

Napeta žica je jedan od najstarijih izvora zvuka. Sila koja napinje žicu je obično tisuću puta veća od težine žice, a mogu se izrađivati od prirodnih i umjetnih vlakana ili od metala. Žica može titrati na četiri načina:

1. transvenzalno - čestice titraju okomito na žicu,

2. longitudinalno - čestice titraju u smjeru žice,

3. torzijsko - kad je žica ovješena,

4. složeno - nastaje kad se žica oslanja na titrajuću membranu (bendžo).

• Puhačka glazbala (aerofoni) - proizvode zvuk tako što se u njih upuhuje zrak, bilo čovjek iz pluća (flauta, gajde, truba, klarinet), bilo mehanički (orgulje, harmonika, vergl). Način titranja stupca zraka u cijevi ovisi o izradbi cijevi, koja može biti otvorena, zatvorena i poluotvorena. Po načinu izradbe, puhačka glazbala možemo podijeliti u dvije najznačajnije skupine: drvena puhačka glazbala i limena puhačka glazbala.
• Udaraljke - dijele se u četiri skupine: membranofoni (opnozvučna glazbala), metalni idiofoni, drveni idiofoni (metalna, odnosno drvena samozvučna glazbala) te sonorne predmete (ružaljka, bič, lanci). Idiofona glazbala proizvode zvuk samim elastičnim materijalom od kojega su napravljena, a membranofona ga proizvode pomoću napete opne (membrane). Udaraljke mogu proizvoditi zvuk različitih (ksilofon) ili uvijek istih frekvencija (bubanj, činele).
• Mehanička glazbala - naprave za izvedbu glazbe kod kojih izvođača zamjenjuje mehanizam. Zvučno tijelo glazbala posredno ili neposredno pokreće pokretna matrica (valjak s utisnutim klincima, izbušena metalna ploča i sl.) na koju je utisnuta skladba.
• Elektronička glazbala (elektrofoni) - danas mogu zamijeniti već velik broj instrumenata. U početku su to bile samo tzv. ritam-mašine, a danas su najpopularnije elektroničke klavijature (obično ih nazivamo sintisajzerima, jer sintetiziraju zvuk). Prva električna glazbala u povijesti bila su: Delabordovo električno čembalo (1861.), Grayev elektroharmonijski glasovir (1876.) i Cahilov orijaški telharmonij (1906.). Godine 1928. Cowell je izumio elektroničko glazbalo ritmikon, 30-ih godina 20. stoljeća pojavili su se uređaji koji su elektroničkim sredstvima povezali mehanička glazbala, a pojavom tranzistora, integriranih sklopova, digitalne tehnike i računarske tehnologije stvorene su nove mogućnosti razvoja suvremenih glazbala.
• Tradicijska narodna glazbala - glazbala koja su specifična za pojedine dijelove neke zemlje. Primjerice u Hrvatskoj, točnije u Istri poznata glazbala su sopile, dvojnice, meh, u Zagori diple, miščić itd.
• Ljudski glas - nije glazbalo u pravom smislu riječi, no ne bi bilo pošteno izostaviti ga iz ovog popisa. Prema tjelesnim osobinama pjevača glasove dijelimo na dječje, ženske ili muške. Ženski i dječji glasovi su: sopran, mezzosopran i alt, a muški glasovi su tenor, bariton i bas.

Literatura

1. Adler, Samuel: The Study of Orchestration, New York - London: W. W. Norton & Company, 2002, str. 3-544. ISBN 0-393-97572-X
2. Baines, Anthony: Lexikon der Musikinstrumente, Stuttgart: Metzler & Kassel: Bärenreiter, 1996. ISBN 3-476-00987-4 (Metzler) / ISBN 3-7618-1220-5 (Bärenreiter)
3. Dugan Franjo: Nauk o glasbalima, Zagreb: Nakladni odjel Hrvatske državne tiskare, 1944.
4. Gammond, Peter: The Encyclopedia of Classical Music, London: Salamander Books Ltd, 1988, str. 160-179. ISBN 0-86101-400-6
5. Gojković, Andrijana: Narodni muzički instrumenti, Beograd: Vuk Karadžić, 1989. ISBN 86-307-0289-2 
6. Marković, Zvonimir: Muzički instrumenti, Zagreb: Muzička naklada, 1972.
7. Obradović, Aleksandar: Uvod u orkestraciju, Beograd: Univerzitet umetnosti, 1978, str. 17-173.
8. Odak, Krsto: Poznavanje glazbenih instrumenata, Zagreb: Školska knjiga, 1997. ISBN 953-0-21702-1
9. Petrović, Tihomir: Nauk o glazbi, Zagreb: HDGT, 2005, str. 85-122. ISMN M-9005242-2-5
10. Rimsky-Korsakov, Nikolay: Principles of Orchestration, New York: Dover Publications, 1964, sv. 1, str. 6-35. ISBN 0-486-21266-1
11. Sevsay, Ertuğrul: Handbuch der Instrumentationpraxis, Kassel: Bärenreiter, 2005, str. 27-275. ISBN 3-7618-1726-6