Mara Čop
Mara Čop (Livorno, 10. kolovoza 1858. – Gorica, 25. svibnja 1910.), hrvatska etnografkinja, književnica, novinarka i kulturna djelatnica. Poznata je pod svojim pseudonimima Mara Čop Marlet i Marie von Berks.
Otac Anton Čop ↓1 bio je Hrvat i potomak trgovačke obitelji Čop iz Karlovca, a majka Maria Anna Eiberger Njemica rodom iz Mainza. ↓2 Imala je starijeg brata Antona. God. 1886. u Karlovcu se udaje za francuskog odvjetnika Charlesa Lengera Marleta, kog je upoznala u Budimpešti godinu prije. Mladi bračni par dvije ili tri godine kasnije seli u Alžir, gdje suprug obnaša dužnost javnog tužitelja. U Alžiru im se rađa kći Josipa, koja u trećoj godini umire od tifusa. Čop i Lenger Marlet nakon toga se rastaju te on seli u Atenu, gdje je 1895. i preminuo, a Čop se vraća u Hrvatsku. God. 1894. ponovno se udaje, za južnoštajerskog veleposjednika Huga viteza Berksa, s kojim je imala sina Huga (r. 1897.). Nakon Berksove smrti 1906. Marino se zdravstveno stanje pogoršava, zbog čega napušta Beč i seli u Goricu, gdje 1910. umire od tuberkuloze. Skrb za sina Huga preuzeo je Marin brat, ministarski savjetnik Anton Tschopp.
Za života se družila, dopisivala i surađivala s brojnim domaćim i stranim imena iz svijeta književnosti, književne kritike, znanosti, politike i umjetnosti. Tako se dopisuje s brazilskim carem, francuskim predsjednikom F. P. Grevijem, Zolom, Lecontom de Lisleom, Viktorom Napoleonom, Caramanom Chimaijem, a družbuje i s Karlom Bleibtreuom, Juliette Lamber Adam, De Gubernatisom, Leopoldom Sacher-Masochom, Caroline Bruch-Sinn, Karlom Schönfeldom, Franjom Bučarom, Franjom Kuhačom, Strossmayerom, Kolomanom Tiszaom, Juliusom Andrassijem, Augustom Trefortom i Kolomanom Bedekovićom. Najistaknutije pak mjesto zauzima konjički nadvojvoda Josip (Jozsef Föherzeg), iz vladarske kuće Habsburga. Josip je Mari Čop pokmokgao oko objavljivanja bogato opremljene i ilustrirane knjige o južnoslavenskim ženama, dok je ona na francuski jezik prevela atlas ljekovitog bilja njemačkog pučkog ljekara Sebastiana Kneippa što ga je Föherzeg priredio.
Početkom osamdesetih godina 19. stoljeća objavljuje prve književne uratke u Agramer Zeitungu i Agramer Tagblattu. Zbirku novela »Aus Edelhöfen des Balkan« (Iz plemenitaških dvora balkana) objavljuje u Parizu 1887. te ju posvećuje nadvojvodi Josipu, vrhovnom zapovjedniku mađarske kraljevske vojske. ↓3 Igrokaz »Das Hochzeitslied von Lugos« praizveden je u Brnu, nakon čega igra u Stuttgartu, a u Zagrebu je upriozren 1892. na hrvatskom kao Lugoška svatovska pjesma, u prijevodu Adama Mandrovića. Već je tada Čop bila zabilježena u gotovo svim onodobnim njmečakim biografskim, književnim i kazališnim leksikonima, a ondašnja ju književna kritika u Austrio-Ugarskoj svrstava među predstavnice naturalizma i autorice domaćih pučkih komada. Igrokazi su joj prikazivani diljem Monarhije, u Olomoucu, Ljubljani, Beču, Pragu, Münchenu i drugdje, a upravo će Čop 1892. prevesti i postaviti u Beč Vojnovićev prvijenac »Psyche«. Jednako tako, napisala je Bukovčev životopis u mjesnim novinama i katalogu prve njegove samostalne izložbe u Beču,nakon koje je razvila obiteljsko prijateljstvo s Bukovcem, koji će 1904. naslikati portret njezina sina Huga. Piše libreto za operu »Ciganka Đina« Lea Helda, praizvedene u Pragu 1902. Za bečki Burgtheater pripremala je, i s njegovim ravnateljem uvježbavala, određene scene drame »Bogumil«, čiju je povijesnu fabulu o živoru starih Slavena temeljila na savjetima Frana Miklošića i građi koju joj je posuđivao Vatroslav Jagić. Drama nije uprizorena, no tiskala ju je izdavačka kuća Konegen u Beču mjesec dana prije Marine smrti.
U svojim trima romanima, objavljenima u posljednjim trima godinama života, kritizirala je lažni moral austrijskog društva, predrasude prema ženama i ondašnji odgoj te se u njima naziru obilježja moderne poput unutarnjeg monologa, govorne karakterizacije likova u skladu s njihovom naobrazbom, no općenito prevladava realizam (društvena motivacija likova). U dramskom stvaralaštvu ponajviše tematizira onodobne društvene skandale, podmitljivost, borbu za moć među plemićima i moralno rasulo, pri čemu uz naturalistička i realistička obilježja uklapa i elemente moderne te impresionističke opise prirode. Komedije smješta u intimnije prostore, salone, slikarske ateljee i budoare. Cjelokupno književno stvaralaštvo bogato je folklornim i etnografskim motivima i opisima, koje je crpila iz etnografske literature, poznavanja mitologije i nekoliko stranih jezika. U svojim djelima zagovara vitalizam, očuvanje veze čovjeka i prirode, kršćanski moral i etiku. Zanimala se i za suvremena književna ostvarenja i moderna strujanja u književnosti, pa tako dramatizira Maupassantov komad »Pierre et Jean«, naslovivši ga Kukavičja jaja, a u igrokaz priređuje i roaan »A Rebour« Jorisa-Karla Huysmannsa, nailazeći na pohvale bečke kritike.
God. 1884. objavljuje u firentinskom Revue Internationale i časopisu Auf der Höhe svoju prvu kazališnu studiju, na temu hrvatskog kazališta. Objavljuje studije i članke o hrvatskim dramskim piscima, nastanku Hrvatskog narodnog kazališta, njegovom repertoaru, dramaturzima i glumcima te hrvatskom glazbenom životu, pa tako piše o nastupima Sidonije Erdödy, Lisinskog naziva »hrvatskim glazbenim kraljem«, dok za pl. Zajca ističe da je »genijalni kompozitor«, ali da »se ne može otrgnuti od dvojakog utjecaja, utjecaja talijanskog obrazovanja i njegove prijemčivosti za uzore iz bečkog glazbenog života«. Tako su po njezinu mnijenju Lisinski i Livadić »instinktivno obuhvatili hrvatski narodni duh«, dok Zajčev opus kritizira kao »cvijeće bez korijena u srcima hrvatskog naroda«. Zanimala se i za politiku, pa tako u svojim ogledima o mađarskom društvu, kao i za srednjovjekovlje, o čemu svjedoči niz novinskih članaka na temu Štajerske toga razdoblja (»O štajerskoj ženi u Srednjem vijeku«, »Staroštajerska medicina«, »Samostanski život žena u srednjovjekovnoj Štajerskoj«, »Štajerski pisci u Srednjem vijeku« itd.). Čop je dijelila zanimanje za Rome s nadvojvodom Josipom, autorom slovnice romskog jezika (Czigany nyelvtan. Romano csibakera, Budimpešta, 1886.), pa je tako u svoju knjigu o životu južnoslavenskih žena uključila i Romkinje. Bila je članicom triju etnografskih društava (Académie Internationale des Palmiers, Gypsy Lore Society i Magyar Néprajzi Társaság), a u izvještajima za budimpeštansku La Revue de l' Orient najviše tekstova posvećuje ženama slavenskog juga i afričkim ženama. Tako piše o poeziji groba u južnih Slavena, svadbenim običajima južne Štajerske, slavenskoj mitologiji, orijentalistici.
O njezinom etnografskom radu »Lexikon deutscher Frau der Feder« piše:
- »Posebnost je stekla podrobnim proučavanjem ciganskog bića, a njezinom peru zahvaljujemo vrijedne priloge o poznavanju tog naroda. Poradi toga ju je englesko društvo Gypsy Lore Society imenovalo dopisnim počasnim članom, a Académie Internationale des Palmiers iz Pariza joj je poslalo člansko odličje. Također ju je mađarsko etnografsko društvo imenovalo, zbog njezinih karakteristika nomadskog naroda, za svoju izvjestiteljicu.«
↑1 Marin pradjed, Jakob Čop (1742. – 1812.), doselio se iz slovenskog Hraša u Hrvatsku i zasnovao hrvatski ogranak prezimena Tschopp, koje potječe iz Švicarske (zabilježeno je još u 16. st. u kantonima Luzernu, Baselu i Fribourgu).
↑2 Mađarski etnograf Antal Hermann tvrdio je da jedna od njemačkih prabaka Mare Čop bila kumče Marije Terezije.
↑3 Pregovor zibrci napisao je galicijski romanopisac Leopold Sacher-Masoch.
- Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1993., sv. 1, str. 88.
- Laszowski, Emilij (ur.). Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925, Zagreb, 1925., str. 56.
- Žura Vrkić, Slavica. Prva hrvatska etnografkinja Mara Čop Marlet, Ethnologica Dalmatica, br. 12 (2003.), str. 5-34. (Hrčak)