Dubrovačka biskupija

Izvor: Wikipedija
Dubrovačka biskupija
Dioecesis Ragusiensis
Dubrovačka katedrala
Dubrovačka katedrala
Dubrovačka katedrala
Područje
Država Hrvatska
Metropolija Splitsko-makarska
Statistika
Površina 1368 km2
Katolici oko 77.000[1]
Podatci
Obred Latinski
Osnovana 7. stoljeće
Uzdignuće 998.[1][2]
Promjena statusa 30. lipnja 1828. (sniženje statusa)
Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo
Vodstvo
Papa Franjo
Biskup Roko Glasnović
Ostalo
Službene stranice Službena stranica
Stanje od 13. srpnja 2015.

Dubrovačka biskupija je biskupija u Hrvatskoj. Današnji teritorij Dubrovačke biskupije obuhvaća veći dio Dubrovačko-neretvanske županije – gradove Dubrovnik i Korčulu, te dvanaest općina: Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje, Ston, Janjina, Trpanj, Orebić, Lumbarda, Smokvica, Blato, Vela Luka i Lastovo.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Utemeljena je u prvim stoljećima kršćanstva kao Epidauritanska biskupija, sa sjedištem u Epidaurumu (današnji Cavtat). U 7. stoljeću, nakon avaro-slavenske invazije, prenesena je u Ragusu (Dubrovnik).

Od 972. godine se kao zaštitnika biskupije štuje sv. Vlaha, a dotadašnji zaštitnici sv. Srđ i Bah postaju suzaštitnicima.[3]

Godine 998. je uzdignuta na razinu nadbiskupije i metropolije, s najvećom nadležnosti od rijeke Neretve do rijeke Bojane, uključujući vjernike na području Travunje, Zahumlja, Duklje i Bosne.

Tijekom stoljeća, Dubrovačka metropolija dobiva sufraganske biskupije u Stonu, Trebinju, Kotoru, Budvi i Bosni. Prateći mijene u političkim odnosima, biskupija u Kotoru 1178. dolaze pod crkveni utjecaj metropolije iz talijanskog Barija, a 1181. godine Nemanjići protjeruju latinskog biskupa iz Zahumlja – on napušta sjedište svoje biskupije u Stonu i sklanja na otok Murter – te uspostavljaju vlast nad područjem Zahumlja, Budve i Duklje, te u okrilju Pravoslavlja biva 1219. godine osnovana Zetska eparhija. Nemanjići će 1252. godine protjerati i biskupa iz Dubrovačkoj metropoliji sufraganske Trebinjske biskupije. Političke prilike će krajem 13. i početkom 14. stoljeća omogućiti stanovitu obnovu katoličke crkve na području Zahumlja i Travunije. Osmanska vladavina u Dubrovačkom zaleđu s vremenom onemogućava djelovanje Katoličke crkve, te se nadležnost nadbiskupa iz Dubrovnika konsolidira na području Dubrovačke Republike.[1]

Dana 30. lipnja 1828., dvadeset godina nakon okupacije Dubrovačke Republike i nakon neumoljivog pritiska Austrije, papa Lav XII. snizuje je bulom Locum Beati Petri na status biskupije,[4] uz istodobno ukidanje sufraganskih biskupija u Stonu i Korčuli. Dubrovačka biskupija će nakon toga biti podvrgnuta Zadarskoj, a potom Splitsko-makarskoj metropoliji.

Poznati svećenici[uredi | uredi kôd]

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b c Povijest biskupije - Dubrovačka biskupija. Dubrovačka biskupija. Pristupljeno 24. siječnja 2022.
  2. Ivica Puljić, "Uspostava Dubrovačke metropolije", Tisuću godina uspostave Dubrovačke (nad)biskupije. Zbornik radova znanstvenoga skupa u povodu tisuću godina uspostave dubrovačke (nad)biskupije/metropolije (998.–1998.), priredili Želimir Puljić – Nediljko A. Ančić, Dubrovnik – Split, 2001., str. 15–56.
  3. mr. sc. Krešimir Regan i Branko Nadilo. 2006. Ranoromaničke i sakralne građevine dubrovačkog područja (II.) (PDF). Građevinar. 58 (3): 233. Pristupljeno 8. travnja 2021.
  4. Dubrovačka biskupija. Centralno bogoslovno sjemenište Split. 17. srpnja 2020. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. srpnja 2020. Pristupljeno 17. srpnja 2020.
Nedovršeni članak Dubrovačka biskupija koji govori o kršćanstvu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.