Partizanski filmovi

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Poster filma Valter brani Sarajevo na boci piva u Kini

Partizanski filmovi (ponekad i pod nazivom "antifašistički filmovi") označavaju filmski žanr koji je nastao u komunističkoj (titoističkoj) režimskoj filmskoj umjetnosti u republikama i autonomnim pokrajinama socijalističke Jugoslavije.

Ovaj žanr je sa nizom svojih pravila i motiva sličnim američkom westernu ili japanskom jidaigekiju tipičan za režimsku jugoslavensku filmsku umjetnost. Većina ovih filmova se može svrstati i u kategoriju ratnih filmova.

Svrha[uredi VE | uredi]

Slično kao ratni filmovi drugih država partizanski filmovi su imali ideološku pozadinu te su imale funkciju održavanja uspomene na Drugi svjetski rat od 1941. do 1945. godine s idealiziranjem "bratstva i jedinstva" uz marksističku liniju predstavljanja etničkog identiteta kao "buržoaskog ideološkog konstrukta".[1]

Partizanski filmovi su često predstavljali „državne projekte“ za koje su izvajane velike svote sredstava, a često je u njima sudjelovao i veliki broj pripadnika Jugoslavenske narodne armije.[2] SFR Jugoslavija nije jedina koja je koristila ratne filmove za svrhu propagande i indoktrinacije pošto je ova praksa bila stvorena u SSSRu i SADu. Pojedini zapadni direktori koristili su vojne snage drugih zemalja ako vojne snage iz zemlje u koje potječu nisu bile voljne sudjelovati tokom snimanja ili ako je snimanje bilo preskupo. Tako recimo ratni filmovi Patton, Lawrence od Arabije su snimljeni u Španjolskoj, a Pad crnog jastreba je snimljen u Maroku uz statiste iz američke vojske. Titovi partizani prikazivali su se kao supraetničke borbene jedinice odgovarale monopolu službene kulture sjećanja na Drugi svjetski rat. Za neke od filmova o Titovim partizanima Tito ih je osobno cenzurirao, tako da direktno odražavaju stanje tadašnje indokrincije".[3] Filmovi su imali često propagandnu zadaću te bili u službi kulta ličnosti Josipa Broza Tita.[4] Prvi partizanski film socijalističke Jugoslavije "Slavica" je imao imao u roku od jedne godine više od dva milijuna gledatelja.[5] Ovaj ogroman broj se objašnjava činjenicom da su škole slale učenike na organizarano gledanje tih i drugih domaćih filmova. [6]

Pri prvoj značajnijoj krizi legitimnosti Titove Jugoslavije sniman je film Bitka na Neretvi (1969) s međunarodno poznatim zvijezdama Orson Wellsom, Yul Brynnerom i Curd Jürgensom.[nedostaje izvor] Čini se da je to bio posljednji veći filmski adut jugounitarizma.[7]. Vrlo popularni filmski "partizani" bili su Velimir Bata Živojinović (Srbin) i Boris Dvornik (Hrvat). Pored velike popularnosti koju su imali u u SFR Jugoslaviji u vrijeme snimanja neki su filmovi čak i danas (npr. Otpisani), popularni i u Kini.

Primjeri za povijesne netočnosti u partizanskim filmovima[uredi VE | uredi]

Oružje i streljivo partizana u partizanskim filmovima su u glavnom “šarci“ i “šmajseri“. Prikazuje se da su ih partizani navodno zaplijenili od Nijemaca. Međutim su automatska oružja u partizanskim jedinicama bili su engleski automati tipa “sten“. Okviri su se nalazili s lijeve strane. Puškomitraljezi tipa “bren“ su bili prepoznatljivi po okviru s gornje strane. Patizanani su od listopada 1943. bili odjeveni u britanske uniforme. Do tada su su uglavnom nosili uniforme NDH. Prisilne mobilizacije u filmovima ne postoje. Prikazuje se u filmovima da partizanima svi rado prilaze a dezerterstva su nezamisliva stvar u partizanskim filmovima. U stvarnosti su upravo partizani bili formacija s najviše dezertera. Josip Broz Tito su u filmovima prikazuje kao genijalni vojskovođa. U u stvarnosti nedostajala osnovna čansićka znanja: Nije znao primjerce čitati topografske zemljovide.

Literatura[uredi VE | uredi]

Popis partizanskih filmova[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Popis partizanskih filmova

    • Slavica (Vjekoslav Afrić, 1947)
    • Živjeće ovaj narod (Nikola Popović, 1947)
    • Na svoji zemlji (France Štiglic, 1948)
    • Zastava (Branko Marjanović, 1949)
    • Barba Žvane (Vjekoslav Afrić, 1949)
    • Trst (France Štiglic, 1951)
    • Trenutki odločitve (František Čap, 1955)
    • Opsada (Branko Marjanović, 1956)
    • Pod sumnjom (Branko Belan, 1956)
    • Dolina miru (France Štiglic, 1956)
    • Sam (Vladimir Pogačić, 1959)
    • Dobri stari pianino (František Čap, 1959)
    • Signali nad gradom (Žika Mitrović, 1960)
    • Akcija (Jane Kavčič, 1960)
    • Veselica (Jože Babič, 1960)
    • Kapetan Leši (Žika Mitrović, 1960)
    • Balada o trobenti in oblaku (France Štiglic, 1961)
    • Kozara (Veljko Bulajić, 1962)
    • Mačak pod šljemom (Georgij Skrygin, 1962)
    • Desant na Drvar (Fadil Hadžić, 1963)
    • Dvostruki obruč (Nikola Tanhofer, 1963)
    • Nikoletina Bursać (Branko Bauer, 1964)
    • Ne joči, Peter (France Štiglic, 1964)
    • Tri (Aleksandar Petrović, 1965)
    • Konjuh planinom (Fadil Hadžić, 1966)
    • Pogledu u zjenicu sunca (Veljko Bulajić, 1966)
    • Diverzanti (Hajrudin Krvavac, 1967)
    • Lelejska gora (Zdravko Velimirović, 1968)
    • Bitka na Neretvi (Veljko Bulajić, 1969)
    • Kad čuješ zvona (Antun Vrdoljak, 1969)
    • Most (Hajrudin Krvavac, 1969)
    • Zaseda (Živojin Pavlović, 1969)
    • U gori raste zelen bor (Antun Vrdoljak, 1971)
    • Makedonskiot del od pekolot/Makedonski dio pakla (Vatroslav Mimica, 1971)
    • Prvi splitski odred (Vojdrag Berčić, 1972)
    • Valter brani Sarajevo (Hajrudin Krvavac, 1972)
    • Begunec (Jane Kavčič, 1973)
    • Sutjeska (Stipe Delić, 1973)
    • Mirko i Slavko (Branimir Tori Janković, 1973)
    • Kapetan Mikula Mali (Obrad Gluščević, 1974)
    • Užička republika (Žika Mitrović, 1974)
    • Hitler iz našeg sokaka (Vladimir Tadej, 1975)
    • Doktor Mladen (Midhat Mutapdžić, 1975)
    • Vrhovi Zelengore (Zdravko Velimirović, 1976)
    • Hajka (Žika Pavlović, 1967)
    • Dvoboj za južnu prugu (Zdravko Velimirović, 1978)
    • Boško Buha (Branko Bauer, 1978)
    • Okupacija u 26 slika (Lordan Zafranović, 1978)
    • Povratak (Antun Vrdoljak, 1979)
    • Pakleni otok (Vladimir Tadej, 1979)
    • Partizanska eskadrila (Hajrudin Krvavac, 1979)
    • Nasvidenje v naslednji vojni (Živojin Pavlović, 1980)
    • Pad Italije (Lordan Zafranović, 1981)
    • Snađi se, druže (Berislav Makarović, 1981)
    • Veliki transport (Veljko Bulajić, 1983)
    • Igmanski marš (Zdravko Šotra, 1983)
    • Gluvi barut (Bato Čengić, 1990)
    • Duga mračna noć (Antun Vrdoljak, 2004)
    • Narodni heroj Ljiljan Vidić (Ivan Goran Vitez, 2015)

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 'Peter Sankovič; Fakultet društvenih znanosti, Ljubljana ' [1]
  2. Cristian Voß, Humbold Universität Berlin
  3. 'Vlado Vurusič; Globus ' [2]
  4. 'Jutarnji List, 11.11.2009' [3]
  5. Cristian Voß, Humbold Universität Berlin
  6. Cristian Voß, Humbold Universität Berlin
  7. 'Cristian Voß, Humbold Universität Berlin' [4]