Sarajevska rezolucija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Mehmed ef. Handžić, inicijator Sarajevske rezolucije
Kasim ef. Dobrača, inicijator Sarajevske rezolucije

Sarajevska rezolucija bila je jedna od Muslimanskih rezolucija,[1] koju je tijekom Drugog svjetskog rata u Sarajevu usvojila skupština El-Hidaje.[2][3] Ovom rezolucijom konstatuje se teška situacija u kojoj su se našli Bošnjaci a za koju se navodi da je posljedica smišljene politike ustaša da izazovu sukobe pravoslavaca i muslimana, javno se osuđuju zločini pojedinih Bošnjaka nad Srbima, konstatuje obespravljenost muslimana koju sprovodi ustaški režim i zahtjeva uspostavljanje reda i mira, kažnjavanje odgovornih za zločine i pružanje pomoći žrtvama. Jedan od razloga donošenja rezolucije bili su i masakri četničkih odreda Jugoslavenske vojske u otadžbini nad bošnjačkim civilima u istočnoj Bosni.  

Rezolucija[uredi | uredi kôd]

Tijekom Drugog svjetskog rata teritorija Bosne i Hercegovine pripala je Nezavisnoj Državi Hrvatskoj čije je osnivanje, uz podršku nacističke Njemačke, proglasio Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. godine.[4] U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ubrzo je po njenom osnivanju započeti zločini nad Srbima, Židovima i Romima. U cilju sprovođenja politike, stvoren je veliki broj koncentracionih logora. Dio bošnjačkog stanovništva svrstao se uz ustaše i učestvovao u vršenju genocida. Pored toga, smišljenim aktivnostima kao što su korištenje muslimanskih odjevnih predmeta tokom vršenja zločina nad Srbima i namjernim glasnim oslovljavanjem muslimanskim imenima ustaše su izazivale sukobe između Srba i Bošnjaka.[5] Ovakvi događaji uticali su na to da muslimani iz Bosne i Hercegovine usvoje čitav niz rezolucija koje su donosili u Zenici, Prijedoru, Mostaru, Banjoj Luci, Tuzli, Bijeljini i Trebinju.[6][7][8]

Veliki broj Bošnjaka, građana Sarajeva okupio se 12. listopada 1941. godine i na tom skupu usvojio i potpisao rezoluciju čiji je sadržaj sličan sadržaju Sarajevske rezolucije koju je skupština udruženja ilmije "El-Hidaje" usvojila 14. kolovoza 1941. godine. Inicijatori i idejni tvorci ove rezolucije bili su Mehmed ef. Handžić i Kasim ef. Dobrača.[9]

Tekst rezolucije sastoji se od tri tačke u kojima se iznose konstatacije i stavovi potpisnika rezolucije povodom aktuelne situacije u kojoj se nalaze muslimani Bosne i Hercegovine:

  • Prva točka rezolucije konstatuje teško stanje u kojem su se našli muslimani Bosne i Hercegovine zbog smišljene politike izazivanja međunacionalnih sukoba i nepromišljenih napada uzbunjenih pravoslavaca na muslimane;
  • Druga točka rezolucije odriče odgovornost svih muslimana za zločine koje su pojedini muslimani počinili nad pravoslavcima. Također, u drugoj tački rezolucije osuđuju se muslimani koji su činili nasilje i iznosi se stavi da je takvo nasilje rezultat djelovanja "neodgovornih elemenata i neodgojenih pojedinaca" i odbija se prihvatanje da "ljaga" zbog zločina padne na sve muslimane. Konstatuje se da su u cilju izazivanja mržnje između pravoslavaca i muslimana organizatori zločina nad pravoslavcima oblačili fes nemuslimanima koji su se tijekom vršenja zločina međusobno oslovljavali muslimanskim imenima.
  • Treća točka rezolucije konstatuje pojavu netrpeljivosti katolika prema muslimanima koji su pretvoreni u građane drugog reda.

Poslije konstatacija i stavova iznijetih u tri točke rezolucije u posebnom dijelu rezolucije je spisak od sedam zahtjeva upućen odgovornim "čimbenicima" i muslimanskim vjerskim i političkim predstavnicima. Ovim zahtjevima se traži uspostavljanje sigurnosti života i imovine svih građana, sprečavanje izazivanja međunacionalnih sukoba, suđenje odgovornima za zločine i pomoć žrtvama dotadašnjih sukoba.[10]

Rezoluciju je potpisalo 108 muslimana koji su funkcioneri i članovi raznih vjerskih udruga, profesora, sudija, zaposlenih u državnoj upravi, trgovaca, zemljoposjednika, studenata itd. Rezolucija je službeno predata ministru Nezavisne Države Hrvatske Jozi Dumandžiću prilikom njegove posjete Sarajevu.[11] Dumandžić je neuspješno pokušao prisiliti potpisnike da opozovu rezoluciju.[12] U tom naumu nije uspio ni Džafer-beg Kulenović.[13] Potpisnicima je izravno prijetio i Jure Francetić, ustaški pukovnik zadužen za upravljanje Bosnom i Hercegovinom, slanjem u jedne od koncentracionih logora.[14]

Neki konzervativni predstavnici muslimana u Bosni i Hercegovini nisu vjerovali da će rezolucije imati efekta na ustaški režim, pa su odustali od nada da će iste zaštiti njihove interese.[15] U kolovozu 1942. godine osnovali su Odbor narodnog spasa i slali Hitleru peticiju tražeći zasebnu regiju za Bosnu koja bi bila pod izravnom upravom Njemačke. Neke od zahtjeva pravdali su rasnim argumentima.[16]

Posljedice[uredi | uredi kôd]

Inicijatore i organizatore potpisivanja Sarajevske rezolucije komunističke vlasti su poslije Drugog svjetskog rata proglasile narodnim izdajnicima. Tadašnjeg predsjednika El-Hidaje, Kasima ef. Dobraču je po završetku Drugog svjetskog 26. rujna 1947. godine kazneno vijeće okružnog suda u Sarajevu osudilo na 15 godina zatvora.[17] Povodom poboljšanja odnosa Jugoslavije i Egipta, nekoliko Bošnjaka pušteno je iz zatvora prije isteka kazne, na uslovnu slobodu. Među njima bio je i Kasim ef. Dobrača koji je poslije deset godina pušten na uslovnu slobodu, a umro je 3. studenog 1979. godine, dva mjeseca poslije objavljivanja feljtona Parergon, autora Derviša Sušića u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje, a u kojem je Dobrača napadan kao pripadnik Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini koja je ovim feljtonom predstavljena kao profašistička organizacija koja je surađivala sa Hitlerom.[17][18]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Jugoslavija u ratu, 9. epizoda - NDH - Cvijet hrvatstva (Muslimanske rezolucije). Radio televizija Srbije. 1991. Pristupljeno 2. studenoga 2010.
  2. Internet sajt Grada Sarajeva, Istorija, Period 1918.-1945. god. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. studenoga 2010. Pristupljeno 7. srpnja 2010.
  3. Redakcija. Sjećanje na Sarajevsku rezoluciju El-Hidaje. www.preporod.com (bošnjački). Pristupljeno 21. lipnja 2020.
  4. Biografija Slavka Kvaternika. Pristupljeno 9. srpnja 2010.
  5. Tačka 4 Sarajevske rezolucije skupštine „El-Hidaje". Sarajevo. 5. lipnja 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. prosinca 2010. Pristupljeno 9. srpnja 2010.
  6. Rijaset 2007 Pogreška u predlošku harvnb: ne postoji izvor sa oznakom: CITEREFRijaset2007 (pomoć)
  7. Cetin 2010, str. 78, 79 Pogreška u predlošku harvnb: ne postoji izvor sa oznakom: CITEREFCetin2010 (pomoć)
  8. Rijaset IZ 2007 Pogreška u predlošku harvnb: ne postoji izvor sa oznakom: CITEREFRijaset_IZ2007 (pomoć)
  9. Ulema u odbrani života i čovjeka. Rijaset Islamske zajednice Bosne i Hercegovine. 5. lipnja 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. listopada 2011. Pristupljeno 11. srpnja 2010.
  10. Zahtevi Sarajevske rezolucije skupštine „El-Hidaje". Sarajevo. 5. lipnja 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. prosinca 2010. Pristupljeno 9. srpnja 2010.
  11. Hadžijahić 1973, str. 276 Pogreška u predlošku harvnb: ne postoji izvor sa oznakom: CITEREFHadžijahić1973 (pomoć)
  12. Hadžijahić 1973, str. 281 Pogreška u predlošku harvnb: ne postoji izvor sa oznakom: CITEREFHadžijahić1973 (pomoć)
  13. Hadžijahić 1973, str. 281 Pogreška u predlošku harvnb: ne postoji izvor sa oznakom: CITEREFHadžijahić1973 (pomoć)
  14. Cetin 2010, str. 80 Pogreška u predlošku harvnb: ne postoji izvor sa oznakom: CITEREFCetin2010 (pomoć)
  15. J. Donia 2006, str. 187 Pogreška u predlošku harvnb: ne postoji izvor sa oznakom: CITEREFJ._Donia2006 (pomoć)
  16. J. Donia 2006, str. 188 Pogreška u predlošku harvnb: ne postoji izvor sa oznakom: CITEREFJ._Donia2006 (pomoć)
  17. a b Godišnjica smrti Kasima ef. Dobrače. 31. listopada 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. svibnja 2010. Pristupljeno 12. srpnja 2010.
  18. Boja povjesti. str. 249. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. prosinca 2010. Pristupljeno 12. srpnja 2010..

Vanjske povezice[uredi | uredi kôd]