Prijeđi na sadržaj

Suradnik:Croatia 925/Radionica/Odsjek za pisanje članaka I

Izvor: Wikipedija
Raspad Svetog Rimskog Carstva
Teritorij Svetog Rimskog Carstva 1789. godine, neposredno prije početka Napoleonskih ratova.
Teritorij Svetog Rimskog Carstva 1789. godine, neposredno prije početka Napoleonskih ratova.
Teritorij Svetog Rimskog Carstva 1789. godine, neposredno prije početka Napoleonskih ratova.
Nadnevak događaja 6. kolovoza 1806.
(prije 218 godina)
Mjesto događaja Sveto Rimsko Carstvo
Sudionici Franjo II. i knezovi Svetog Rimskog Carstva
Ishod

Raspad Svetog Rimskog Carstva službeno se dogodio 6. kolovoza 1806. godine,[1] kada se Franjo II., posljednji rimsko-njemački car, odrekao carske krune[2][1] i titule[3][4] ↓1 te oslobodio sve carske države i dužnosnike njihovih prisega i obveza prema Carstvu. Od srednjega vijeka zapadni Europljani su Sveto Rimsko Carstvo priznavali kao legitimni nastavak staroga Rimskog Carstva jer je njegove careve papinstvo proglasilo rimskim carevima.[5] Tim su rimskim nasljeđem carevi Svetog Rimskog Carstva tvrdili da su univerzalni monarsi čija se nadležnost proteže izvan formalnih granica njihovoga carstva na cijelu kršćansku Europu i izvan nje.[5] Raspad Svetog Rimskog Carstva bio je dug i otegnut proces koji je trajao stoljećima. Formiranje prvih modernih suverenih teritorijalnih država u 16. i 17. stoljeću, koje je sa sobom donijelo ideju da jurisdikcija odgovara stvarnome teritoriju kojim se upravlja, ugrozilo je univerzalnu prirodu Svetog Rimskog Carstva.[5]

Sveto Rimsko Carstvo konačno je počelo svoj pravi krajnji pad tijekom i nakon sudjelovanja u Francuskim revolucionarnim i Napoleonskim ratovima. Iako se Carstvo u početku dosta dobro branilo, rat s Prvim Francuskim Carstvom i Napoleonom I. Bonaprteom pokazao se katastrofalnim.[5] Godine 1804. Napoleon se proglasio carem Francuza, na što je Franjo II. odgovorio tako što se proglasio carem Austrije (a usto je već bio rimsko-njemački car), čime je pokušao održati paritet između Francuske i novonastaloga Austrijskog Carstva, dok je ujedno ilustrirao da titula rimsko-njemačkoga cara nadmašuje obje.[5] Poraz Austrijskoga Carstva u Bitki kod Austerlitza u prosincu 1805. i odcjepljenje velikoga broja njemačkih vazala Franje II. u srpnju 1806. kako bi se formirala francuska satelitska država Rajnska konfederacija zapravo je značilo kraj Svetog Rimskog Carstva.[5] Abdikacija u kolovozu 1806. godine se, u kombinaciji s raspuštanjem cjelokupne hijerarhije Carstva i njegovih institucija, smatrala nužnom kako bi se spriječila mogućnost da se Napoleon I. Bonaparte proglasi carem Svetog Rimskog Carstva, što bi Franju II. učinilo njegovim vazalom.[5]

Reakcije na raspad Carstva bile su u rasponu od ravnodušnosti do očaja. Stanovništvo Beča, glavnoga grada Habsburške Monarhije, bilo je užasnuto gubitkom Carstva. Mnogi bivši podanici Franje II. dovodili su u pitanje zakonitost njegovih postupaka.[5] Iako je dogovoreno da je njegova abdikacija savršeno legalna, raspad Carstva i oslobađanje svih njegovih vazala smatralo se izvan careve ovlasti.[5] Kao takvi, mnogi knezovi i podanici Carstva odbili su prihvatiti da Carstva više nema, a neki su pučani otišli toliko daleko da su vjerovali da je vijest o njegovome raspadu bila zavjera njihovih lokalnih vlasti. U Njemačkoj se raspad naširoko uspoređivao s drevnim i polulegendarnim padom Troje, a neki su povezivali kraj onoga što su smatrali Rimskim Carstvom s posljednjim vremenima i apokalipsom.[5]

Pozadina

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članci o temama: Sveto Rimsko Carstvo § Povijest, i Problem dvaju careva

Ideologija Svetog Rimskog Carstva

[uredi | uredi kôd]
Mramorno poprsje posljednjega rimsko-njemačkog cara Franje II. u stilu inspiriranome mramornim poprsjima iz doba Antičkoga Rima.

Definirajuća karakteristika Svetog Rimskog Carstva bila je ideja da je rimsko-njemački car predstavljao vodećeg monarha u Europi te da je njegovo carstvo bio jedini pravi nastavak antičkoga Rimskog Carstva prema proklamaciji papā u Rimu.[6] Njegovi su carevi bili čvrsto uvjereni da su oni jedini pravi carevi u Europi i, iako su formalno priznali osmanske sultane za careve 1606. i vladare Rusije za careve 1721. godine, ta su priznanja bila uvjetovana činjenicom da je rimsko-njemački car uvijek bio nadmoćniji.[6] Nadmoć cara bila je izraz ideje da se Sveto Rimsko Carstvo teoretski prostire na sve kršćane na univerzalan način.[7]

Ovo je uvijek više bio ideal nego stvarnost, budući da Carstvo nikada nije obuhvaćalo cijelu kršćansku Europu niti je bilo izravno upravljano iz jedne prijestolnice.[7]

– Peter H. Wilson, Značenje Carstva u srednjoj Europi oko 1800., 2008.

Carska vlast nije počivala na carevoj vlastitoj krunskoj zemlji, već na carevoj ulozi kao najvišega svjetovnog vladara u svijetu te prvaka i zagovornika Katoličke Crkve. Nedostatak definirane prijestolnice i dosljednih krunskih zemalja učvrstio je ideju da je carska titula univerzalna jer nije bila nužno povezana s bilo kojim područjem.[7]

Kroz svoje dugo postojanje, Sveto Rimsko Carstvo bilo je središnji element međunarodnih odnosa u Europi, ne samo zato što je samo carstvo često bilo jedno od najmoćnijih na kontinentu, već i zbog samoga cara. Budući da su rimsko-njemački carevi bili međunarodno priznati nasljednici starih rimskih careva i najistaknutijih kršćanskih vladara, tvrdili su (i često im je bila priznata) prednost nad drugim vladarima.[8]

Iako su se carevi formalno nazivali »izabranim rimskim carem« od 1508. godine, kada je car Maksimilijan I. preuzeo titulu bez potrebe za papinskom krunidbom, univerzalistički karakter carstva održavao se kroz carevu feudalnu vlast koja se protezala izvan institucija koje su bile razvijene unutar formalnih carskih granica.[7] Carski teritoriji koje su držali vladari drugih kraljevstava ostali su carski vazali. Naprimjer, kraljevi Švedske i Danske prihvatili su vazalstvo u odnosu na svoje njemačke zemlje do 1806. godine kada su te zemlje formalno uključene u njihova kraljevstva.[7] Reformacija u 16. stoljeću otežala je upravljanje carstvom i dovela u pitanje njegovu ulogu »svetog«. Unatoč tome što su se luteranizam i kalvinizam tolerirali od 1555., odnosno 1648. godine nadalje, katoličanstvo je ostalo jedina priznata vjera.[9] Čak i tada, Carska Crkva (njem. Reichskirche) smanjila se od 16. stoljeća nadalje, s nekim crkvenim teritorijima koji su sekularizirani ili uvijek pod upravom iste obitelji. »Sveta« priroda carstva postala je još upitnija kada je Mirom u Srijemskim Karlovcima iz 1699. godine prihvaćena mogućnost trajnog mira s Osmanskim Carstvom koje se naširoko smatralo smrtnim neprijateljem kršćanske Europe.[9]

I papinstvo i Sveto Rimsko Carstvo nastavili su zahtijevati svoja tradicionalna prava univerzalne jurisdikcije u ranomu novom vijeku, da je njihovo pravo vršiti jurisdikciju u cijelom svijetu, čak i ako nisu imali de facto kontrolu nad određenim teritorijima.[10] Zajedno s papinstvom, Sveto Rimsko Carstvo predstavljalo je priznato središte kršćanskoga svijeta i jedan od stupova na kojima je ono počivalo. Uvijek je njegov utjecaj i njegovo mjesto u priznatome svjetskom poretku davalo Svetom Rimskom Carstvu njegovu pravu moć, a ne stvarni opseg njegovih teritorijalnih domena.[11] Dvojna vladavina pape i cara zapravo je okončana Westfalskim mirom na kraju Tridesetogodišnjega rata 1648. godine, pri čemu je Carstvo zauvijek odvojeno od papinstva. Papinstvo nije igralo nikakvu ulogu u pregovorima i u očima pape Inocenta X. mir je uništio vezu između pape i cara koja je držala Europu na okupu od vremena Karla Velikoga osam stoljeća prije. Tamo gdje su međunarodne sporove između europskih vladara prethodno rješavali i posredovali papa i/ili car, u 17. stoljeću dolazi do istinske pojave modernoga sustava međunarodnih odnosa i diplomacije.[12]

Jedna od najvećih prijetnji tradicionalnoj (i teoretskoj) univerzalnoj jurisdikciji dodijeljenoj rimsko-njemačkome caru i papi u cijelomu kršćanskom svijetu bila je pojava modernih suverenih teritorijalnih država u 16. i 17. stoljeću, što je značilo uspon ideje da je jurisdikcija bila ista stvar kao izravna kontrola teritorija.[10] Za vladare teritorijalnih država, i papinstvo i Sveto Rimsko Carstvo predstavljali su »univerzalne antagoniste«, tvrdeći da je jurisdikcija nad cijelim svijetom njihova po pravu kroz njihovu vezu sa starim Rimom i njihovu ulogu zemaljskih predstavnika Isusa Krista.[13] Kraljevi koji su tvrdili da imaju vlastiti suverenitet bez carstva činili su to u ulozi rex in regno suo (hrv. »kralj u svome kraljevstvu«), vladara koji je mogao imati zakonske ovlasti cara (kao apsolutnog monarha) unutar granica vlastitoga teritorija jer carevi nisu zaštitili svoj narod od stranih neprijatelja.[12] Ambiciozni carevi, poput Karla V. (v. 1519. – 1556.) i Ferdinanda II. (v. 1619. – 1637.), koji su nastojali spojiti univerzalnu jurisdikciju sa stvarnom univerzalnom vremenskom vladavinom i univerzalnim carskim autoritetom, predstavljali su prijetnju daljnjem postojanju europskih zemalja.[13] Karlo V. bio je posljednji rimsko-njemački car kojega je okrunio papa i kao takav posljednji koji je službeno proglašen zaštitnikom Crkve, što je uloga koju su zanemarivali mnogi njegovi nasljednici.[12]

Faza sekularizacije (16. – 18. st.)

[uredi | uredi kôd]
Kneževine-biskupije Svetoga Rimskog Carstva, svaka sa svojim odgovarajućim Hochstiftom oko 1780. godine.

Rana sekularizacija (16. – 17. st.)

[uredi | uredi kôd]

Registar pripremljen za Wormski sabor iz 1521. navodi kao crkvena imanja tri crkvena izborna kneza, četiri nadbiskupa, 46 biskupa i 83 niža prelata (carskih opata i opatica) u usporedbi sa 180 svjetovnih gospodara.[14] Do 1792. ostala su samo tri izborna kneza, jedan nadbiskup, 29 biskupa i knezova-opata te 40 prelata, uz 165 svjetovnih posjeda.[14] Pad je započeo puno prije Reformacije, koja je samo ubrzala tendenciju svjetovnih vladara da u svoje teritorije ugrade materijalnu imovinu crkvenih feuda. Mnogi od crkvenih posjeda zabilježenih u registru iz 1521. godine već su tako nestajali, uključujući i 15 kneževina-biskupija.[14]

Tijekom Reformacije nekoliko je biskupija na sjeveru i sjeveroistoku sekularizirano i pretvoreno u svjetovna vojvodstva, uglavnom u korist protestantskih knezova.[15] U kasnijemu 16. stoljeću protureformacija je pokušala preokrenuti neke od tih sekularizacija, a pitanje sudbine sekulariziranih teritorija postalo je važno u Tridesetogodišnjemu ratu.[15] Na kraju je Westfalski mir potvrdio je sekularizaciju niza kneževina-biskupija, uključujući nadbiskupije Bremen i Magdeburg te šest biskupija s punim političkim ovlastima, ↓2 koje su dodijeljene Švedskoj, Brandenburgu i Mecklenburgu.[15] S druge su strane Hildesheim i Paderborn, koji su desetljećima bili pod protestantskom upravom i smatrani izgubljenima, obnovljeni kao kneževine-biskupije.[15] Osim toga, mir je konačno potvrdio carsku neposrednost, a time i faktičnu samostalnost knezova-biskupa te carskih opata, slobodnih carskih gradova, carskih grofova i carskih vitezova.[16] Prema jednome autoritetu, 65 crkvenih vladara tada je kontroliralo sedminu ukupne kopnene površine i otprilike 12 % stanovništva Svetog Rimskog Carstva, možda 3 500 000 podanika.[16]

Njemački su vladari, zbog traumatičnoga iskustva Tridesetogodišnjega rata i kako bi izbjegli ponavljanje te katastrofe, sada bili skloni cijeniti pravo i pravne strukture više nego ikada prije u povijesti Svetog Rimskog Carstva.[17] To dobrim dijelom objašnjava zašto su srednje i male države, crkvene i svjetovne, mogle preživjeti te čak napredovati u blizini moćnih država sa stalnim vojskama, kao što su Brandenburg-Pruska, Bavarska i Austrija.[17]

Pokušaji sekularizacije u 18. stoljeću

[uredi | uredi kôd]

Iako još 150 godina nakon Westfalskoga mira nije došlo do stvarne sekularizacije, postojala je duga povijest glasina i polovičnih planova o mogućim sekularizacijama.[18] Kontinuirano postojanje nezavisnih kneževina-biskupija (anomalan fenomen jedinstven za Sveto Rimsko Carstvo) sve se više smatralo anakronizmom, a posebno, ali ne isključivo, kod protestantskih knezova, koji su također žudjeli za tim bespomoćnim teritorijima.[18] Stoga su tajni prijedlozi Pruske za okončanje Austrijskoga nasljednog rata pozivali na povećanje nedovoljne teritorijalne baze wittelsbaškoga cara Karla VII. njegovim pripajanjem nekih kneževina-biskupija.[18] Godine 1743. Heinrich von Podewils, ministar Fridrika II., napisao je memorandum u kojemu je predložio da se wittelsbaškome caru dadu Passau, Augsburg i Regensburg, kao i slobodni carski gradovi Augsburg, Regensburg i Ulm. Fridrik II. dodao je Kneževinu-nadbiskupiju Salzburg na popis, a Karlo VII. otišao je toliko daleko da je još dodao i kneževine-biskupije Eichstätt i Freising.[19] Plan je izazvao senzaciju i bijes među knezovima-biskupima, slobodnim carskim gradovima i drugim manjim carskim posjedima. Biskupi su raspravljali o podizanju vojske od 40 000 ljudi za obranu od cara koji je razmišljao o otimanju crkvene zemlje, koju je, prema njegovoj krunidbenoj prisezi, obvezan štititi.[19] Iako je iznenadna smrt Karla VII. okončala to spletkarenje, ideja sekularizacije nije nestala. O tome se aktivno raspravljalo tijekom Sedmogodišnjega rata te ponovno tijekom manevriranja Josipa II. u Bavarskomu nasljednom ratu.[18]

Sveto Rimsko Carstvo u 18. stoljeću

[uredi | uredi kôd]
Zemljovid unutarnjih podjela i vazalā Svetog Rimskog Carstva 1789. godine.

Do 18. stoljeća, suvremeni pogledi na Sveto Rimsko Carstvo bili su daleko od univerzalno pozitivnih. Postojala je široko rasprostranjena ideja da je Carstvo u nekome svojstvu »bolesno« – naprimjer, knjižar i izdavač Johann Heinrich Zedler spominje »državne bolesti Svetog Rimskog Carstva« u svojemu Velikomu općem leksikonu iz 1745. godine.[20] To gledište potječe barem iz Westfalskoga mira, gdje je Carstvo izričito definirano kao nenacionalna država.[20]

Samuel von Pufendorf, povjesničar iz 17. stoljeća, slavno je opisao Sveto Rimsko Carstvo kao carstvo s »neobičnim oblikom vladavine« i ismijao ga kao »monstruoznost« kojoj nedostaje ono što je potrebno za učinkovitu i funkcionalnu državu.[21] Nedostatak stalne vojske, središnja riznica te slaba središnja kontrola koju je vršio monarh (koji je bio izabran, a ne nasljedan) pridonijeli su ideji da ne postoji jedinstvena njemačka država.[21] Prema mišljenju njegovih suvremenika, Carstvo je nazadovalo iz »regularne« monarhije u vrlo neregularnu.[21] Carstvo je uglavnom očuvano kroz sustav samouravnoteženja koji nije uključivao samo same carske vazale, već i države diljem Europe.[20] Već u 18. stoljeću vladari diljem kontinenta smatrali su da bi unitarna njemačka država mogla postati najveća sila u Europi i da je u interesu gotovo svih da središnja Europa ostane »mekana«.[20]

Sveto Rimsko Carstvo tretiralo se kao loša šala i blijeda parodija rimske slave zahvaljući Voltaireovu tumačenju koje još uvijek dominira pučkom maštom:[22]

Ovo tijelo koje se nazivalo i koje se još uvijek naziva Sveto Rimsko Carstvo nije ni na koji način bilo sveto, niti rimsko, niti carstvo.[23]

– Voltaire, Essai sur les mœurs et l'esprit des nations, 1756.

Iako su postojali neki njemački romantičari »koji su tvrdili da Carstvo mora umrijeti da bi se Njemačka ponovno rodila«, velik se broj carskih podanika nije prestao nadati da bi se »bolesno« Carstvo moglo izliječiti i oživjeti.[24] U prvih nekoliko godina 19. stoljeća došlo je do opsežnih reorganizacija i promjena vlasti unutar Carstva s Ugovorom u Lunévilleu s Prvom Francuskom Republikom iz 1801. koji je značio kraj carske jurisdikcije u Južnoj Nizozemskoj i Italiji te uspon moćnih njemačkih vladara na sjeveru, uzrokujući konsolidaciju mnogih prethodno odvojenih carskih vazala i feuda u rukama nekolicine vladara.[24] Tradicionalna politička hijerarhija Carstva bila je poremećena, ali suvremenicima nije bilo očito da će to dovesti do raspada Carstva; općenito je mišljenje bilo da predstavlja novi početak, a ne posljednjih nekoliko koraka prema kraju.[24] Nadalje, mnogi publicisti unutar Carstva nisu vidjeli njegovu prirodu kao »nepravilne« monarhije kao nešto negativno i nisu bili zabrinuti za formiranje novoga političkoga ili društvenog poretka, već su radije nastojali povećati već postojeće strukture kako bi stvorili bolju budućnost.[9] Westfalski mir izričito je odredio da će Carstvo ostati nesvrstano i pasivno te da će raditi na održavanju mira u Europi – aranžmanu koji je odobravala većina njegovih stanovnika.[9]

Tijekom 18. stoljeća vladari Svetog Rimskog Carstva – dinastija Habsburg – pomalo su zanemarili svoju carsku ulogu. Iako je car Leopold I. (v. 1658. – 1705.) radio na jačanju Carstva i promicanju njegovih interesa,[25] između ostalog vodeći vrlo cijenjenu kulturnu politiku i uspješno ratujući protiv Osmanlija,[26] njegovi sinovi i nasljednici Josip I. (v. 1705. – 1711.) i Karlo VI. (v. 1711. – 1740.) više su se trudili za interese vlastite dinastije nego za interese carstva u cjelini. Godine 1705. diplomatske dužnosti i odgovornosti prenesene su s Carske kancelarije na Dvorsku kancelariju u Beču.[25] Nakon smrti Karla VI., njegova kći Marija Terezija naslijedila je većinu njegovih titula, ali ne i carsku krunu (budući da žena nije bila kvalificirana za carske izbore) koja je otišla njegovom protivniku Karlu VII.[25] Kada je carska titula umjesto toga dodijeljena njezinom suprugu, caru Franji I. (v. 1745. – 1765.), Marija Terezija prasnula je u smijeh kada ga je vidjela u njegovoj carskoj krunidbenoj odori, smatrajući njegovu krunidbu Kasperltheaterom (Punch i Judy).[25] Sin i nasljednik Marije Terezije i Franje I. – Josip II. (v. 1765. – 1790.) – bio je još radikalniji u zanemarivanju Carstva. Godine 1778. Josip II. je razmišljao o odricanju od carske titule, a 1784. – kada se nadao da će svoje zemlje u Belgiji (Austrijskoj Nizozemskoj) zamijeniti za Izbornu Kneževinu Bavarsku – razmišljao je o odricanju od carske titule i dodjeljivanju iste izbornome knezu Bavarske Karlu Teodoru kao dio dogovora.[25] Carstvo nije nužno bilo osuđeno na propast zbog habsburške nezainteresiranosti; u vremenima kada su carevi zanemarivali veće Carstvo, moćniji carski vazali obično su poduzimali korake kako bi ojačali njemačko jedinstvo među carskim knezovima.[20]

Unatoč raširenoj ideji da je Sveto Rimsko Carstvo bilo »bolesno«, Carstvo nije bilo u konačnom padu prije nego što se uključilo u Francuske revolucionarne ratove od 1790-ih nadalje.[27] U 18. stoljeću carske su institucije proživljavale nešto nalik renesansi. Carstvo je predstavljalo najsigurnije i najbolje jamstvo za prava manjih država i teritorija u vrijeme kada su Europom počele dominirati moćne imperijalne nacionalne države.[27] Zbog slabe središnje vlasti, konstitutivni teritoriji Carstva mogli su utjecati na vlastitu sudbinu; središnji je Reichstag odlučivao o politici i zakonodavstvu te dopuštao Carstvu da koordinira svoj odgovor na prijetnju koju su predstavljali Francuska, a dva odvojena carska vrhovna suda i carski okruzi predstavljali su uspješna mjesta za rješavanje unutarcarskih sukoba.[27] Reichstag je također bio mjesto gdje su slabiji carski knezovi mogli raditi kako bi uvjerili svoje moćnije kolege da ostanu u miru i riješe svoje nesuglasice.[9]

Ratovi s Napoleonom i Francuskom

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članci o temama: Francuski revolucionarni ratovi i Napoleonski ratovi

Austrijski ratni napori i odgovori

[uredi | uredi kôd]
Bitka kod Fleurusa, slika francuskoga slikara i litografa Jean-Baptistea Mauzaissea naslikana 1837. godine.

Iako su snage Prve Francuske Republike pregazile i okupirale Austrijsku Nizozemsku 1792., Sveto Rimsko Carstvo prilično se dobro branilo sve dok Kraljevina Pruska nije odustala od ratnih napora kako bi usmjerila svoju pozornost na svoje poljske teritorije (nadgledajući Drugu i Treću podjelu Poljske), uzimajući sa sobom svoje resurse i moćnu vojsku.[27] Unatoč rastućim poteškoćama Carstva pred ratovima s Francuskom, nije bilo većih narodnih nemira unutar njegovih granica. Umjesto toga, objašnjenje za kraj Svetog Rimskog Carstva leži u domeni visoke politike. Poraz Carstva u Francuskim revolucionarnim ratovima bio je najodlučniji korak u postupnom potkopavanju Carstva.[28] Sukob između Francuske i Svetog Rimskog Carstva započeo je s Francuzima koji su objavili rat novookrunjenome habsburškom caru Franji II. samo u svojstvu kralja Ugarske. Činjenica da se velik dio širega Carstva – uključujući utjecajne ličnosti poput kralja Pruske te nadbiskupa i izbornog kneza Mainza, koliko god to nije bilo voljno – pridružio sukobu na strani Habsburgovaca u formalnomu Reichskriegu dokazuje da su imperijalni ideali još uvijek živi do kasnoga 18. stoljeća.[29]

Ključna točka u kojoj se sudbina promijenila bilo je prusko odustajanje od ratnih napora. Pruska je bila jedina prava protuteža austrijskom utjecaju u institucijama Carstva. Iako su zapadni dijelovi Pruske, poput Brandenburga, ostali formalni dijelovi Svetog Rimskog Carstva, a Prusi i dalje bili zastupljeni u Reichstagu, Pruska se prestala natjecati za utjecaj u carskim poslovima.[30] Austrija je stajala sama kao zaštitnica državā u južnoj Njemačkoj, od kojih su mnoge počele razmišljati o sklapanju vlastitoga zasebnog mira s Francuskom.[30] Kada su Austrijanci saznali da su Württemberg i Baden otvorili službene pregovore s Francuskom, vojske koje su poslale ove dvije države raspuštene su i razoružane 1796. godine, što je izazvalo ogorčenost protiv cara i, u kombinaciji s gubitcima za Francusku, sugeriralo da habsburški car više nije sposoban zaštititi svoje tradicionalne vazale u Njemačkoj.[30]

U jeku ratova s ​​Francuskom došlo je do značajne reorganizacije carskoga teritorija (tzv. Reichsdeputationshauptschluss, kojega je Pruska podržavala), pri čemu je Habsburška Monarhija trebala kompenzirati one knezove koji su izgubili teritorij u francuskim ratovima i optimizirato trenutnu polufeudalnu strukturu Carstva.[31] Iako je došlo do velikih teritorijalnih promjena – osobito gotovo potpunoga ukidanja bilo kakvoga crkvenog teritorija i značajnih teritorijalnih dobitaka za Bavarsku, Baden, Württemberg, Hessen-Darmstadt i Nassau – najvažnije promjene bile su u izbornom kolegiju Carstva.[31] Salzburg je dodan kao četvrti katolički izbornik, dok su Württemberg, Baden i Hessen-Kassel postali četvrti, peti i šesti protestantski izbornici, dajući protestantima većinu po prvi put u povijesti te izazivajući sumnju hoće li car Franjo II. moći raditi zajedno sa svojim Reichstagom.[31] Iako je austrijski režim potrošio mnogo vremena i resursā pokušavajući učiniti novi aranžman uspješnim, opća presuda u to vrijeme bila je da je reorganizacija u biti ubila Carstvo.[31]

Reakcija na Napleonovu krunidbu za cara

[uredi | uredi kôd]
Posvećenje cara Napoleona I. i krunidba carice Joséphine u katedrali Notre-Dame u Parizu, 2. prosinca 1804. – slika francuskoga slikara Jacques-Louisa Davida, dovršena 1807. godine.

Napoleon, prvi konzul Francuske Republike, preuzeo je 1804. titulu »car Francuza«.[32] Među ostalima, jedna od važnih osoba koja je prisustvovala krunidbi bio je papa Pio VII., kojega je Napoleon prijetnjom da će biti isključen iz Papinske Države prisilio da prisustvuje.[33] Pio VII. bio je svjestan da je Napoleon svoju krunidbu za cara simbolički povezao s krunidbom Karla Velikoga te je prepoznao sličnost između Napoleonove titule »car Francuza« i titule »car Rimljana«, koju su nosili rimsko-njemački carevi.[33] Svojom prisutnošću na ceremoniji, Pio VII. simbolički je odobrio prijenos carske vlasti (translatio imperii) s Rimljana (a time i s Franaka) na Francuze.[33]

Napoleonova krunidba dobila je različite reakcije u Svetom Rimskom Carstvu. Iako je povratak monarhije u Francuskoj bio dobrodošao (premda nesretan utoliko što je monarh bio Napoleon), carska titula (umjesto kraljevske) nije bila dobrodošla.[32] U Svetom Rimskom Carstvu Napoleonova titula izazvala je strahove da bi mogla »potaknuti Ruse da inzistiraju na paritetu s Austrijom« te da bi mogla potaknuti Đuru III., kralja Ujedinjenoga Kraljevstva Velike Britanije i Irske, da se proglasi »carem Velike Britanije«.[6] Odnosi između Habsburgovaca i Đure III. bili su složeni; u diplomaciji je bečki dvor dugi niz godina odbijao britanskoga kralja oslovljavati s »Njegovo Veličanstvo« jer je bio samo kralj, a ne car.[34] Ludwig Cobenzl je, odgovarajući na Napoleonovu namjeru da se proglasi carem, savjetovao Franju II. da je, kao rimski car, Njegovo Veličanstvo do sada uživalo prednost ispred svih europskih moćnika, uključujući ruskoga cara.[27]

Iako je Napoleonova carska titula bila nepoželjna, austrijski dužnosnici odmah su shvatili da bi odbijanje prihvaćanja njega kao cara dovelo do obnove rata s Francuskom. Umjesto toga, fokus je preusmjeren na način kako prihvatiti Napoleona kao cara, dok se istovremeno očuva nadmoć njihovoga vlastitog cara i Carstva.[32] Francuska je službeno prihvatila paritet s Austrijom kao zasebnom državom 1757., 1797. i 1801. godine te je u istim sporazumima priznala da je Sveto Rimsko Carstvo nadmoćno i Austriji i Francuskoj. Stoga je odlučeno da se Austrija uzdigne na status carstva kako bi se očuvao paritet između Austrije i Francuske, dok bi se ujedno očuvala rimska carska titula kao najistaknutija, nadređena objema.[6]

Austrijsko Carstvo

[uredi | uredi kôd]
Carska kruna Austrije, izvorno izrađena za rimsko-njemačkoga cara Rudolfa II., korištena u Austriji sve do pada Habsburške Monarhije.

Franjo II. se 11. kolovoza 1804. proglasio carem Austrije (bez potrebe za novom krunidbom jer je već imao carsku krunidbu), usto što je već bio rimsko-njemački car.[6] Cobenzl je savjetovao da bi zasebna nasljedna austrijska titula također omogućila Habsburgovcima da održe ravnopravnost s drugim vladarima (budući da je Cobenzl rimsko-njemačku titulu smatrao samo počasnom) i osigurao izbore na položaj cara Svetog Rimskog Carstva u budućnosti.[32] Bezbroj razloga korišteno je da se opravda stvaranje Austrijskoga Carstva, uključujući broj podanika pod Habsburškom Monarhijom, golem opseg njegovih krunskih zemalja i dugu vezu između obitelji Habsburg i izborne rimsko-njemačke carske titule.[35] Još jedna važna točka koja se koristila kao opravdanje njegovoga stvaranja bila je da je Franjo II. bio, u tradicionalnom smislu, vrhovni kršćanski monarh te je stoga imao pravo dodijeliti si bilo koje dostojanstvo koje je htio.[35] Titula »car Austrije« trebala je biti povezana sa svim osobnim domenama Franje II. (ne samo Austrijom, već i zemljama poput Češke i Ugarske), bez obzira na njihov trenutni položaj unutar ili izvan Svetog Rimskog Carstva. »Austrija« se u tom smislu odnosila na dinastiju (često službeno nazivanu »dinastija Austrije« umjesto »dinastija Habsburgovaca«), a ne staro Austrijsko Nadvojvodstvo.[36]

Titula rimsko-njemačkoga cara ostala je dominantna za titule »car Francuske« i »car Austrije«, budući da je utjelovljivala tradicionalni ideal univerzalnoga kršćanskog carstva. Niti austrijska niti francuska titula nisu tvrdile da upravljaju ovim univerzalnim carstvom te stoga nisu poremetile tradicionalni i uspostavljeni svjetski poredak.[32]

Iako je Napoleon oklijevao vezati svoju vlastitu carsku titulu uz bilo kakve ustupke, trebalo mu je priznanje Austrije kako bi osigurao šire priznanje pa je pristao priznati novu titulu Franje II. Prije vlastite krunidbe je Franji II. poslao osobno pismo čestitke.[37] Đuro III., kralj Ujedinjenoga Kraljevstva, priznao je novu titulu u listopadu i, iako se ruski car Aleksandar I. protivio »spuštanju sebe na razinu uzurpatora Napoleona« Franje II., on je priznao titulu u studenomu.[37] Jedine značajne primjedbe na titulu Franje II. uputila je Švedska, koja je držanjem Švedskoga Pomorja, svojega carskog staleža, imala mjesto u Reichstagu. Šveđani su naslov vidjeli kao »očito kršenje« carskoga ustava i, pozivajući se na svoju povlasticu kao jamca carskoga ustava, zahtijevali su službenu raspravu u Reichstagu, prijetnju koju su neutralizirale druge stranke Reichstaga pristankom na produljenu ljetnu stanku do studenoga.[37] Kako bi obranili titulu, carski predstavnici tvrdili su da ona ne krši carski ustav jer je već bilo drugih primjera dvojnih monarhija unutar Carstva: države poput Pruske i Švedske nisu bile dio Carstva, ali su njihovi posjedi unutar carstva bili.[38]

Požunski mir 1805.

[uredi | uredi kôd]
François Gérard: Napoleon u Bitki kod Austerlitza, 2. prosinca 1805., slika iz 1810. godine.

Rat Treće koalicije došao je prerano za Austriju, koja je krenula protiv Francuske u rujnu 1805. godine. Poražena u Bitki kod Austerlitza 2. prosinca 1805., Austrija je morala prihvatiti uvjete koje je Napoleon diktirao Požunskim mirom 26. prosinca iste godine.[39] To je stvorilo namjerne dvosmislenosti u carskome ustavu. Baden, Bavarska i Württemberg dobili su plénitude de la souveraineté (puni suverenitet) dok su ostali dio Conféderation Germanique (Njemački savez), što je bilo novo ime za Sveto Rimsko Carstvo.[39] Isto tako, namjerno je ostalo nejasno hoće li Vojvodstvo Kleve, Vojvodstvo Berg i Grofovija Mark – carski teritoriji preneseni na Joachima Murata – ostati carski feudi ili će postati dio Francuskoga Carstva. Sve do ožujka 1806. godine, Napoleon nije bio siguran trebaju li nominalno ostati unutar Carstva.[40]

Slobodni carski viteški red, koji je preživio napad na njihova prava u Rittersturmu od 1803. do 1804., bio je podvrgnut drugome napadu i nizu aneksija koje su izvršili Napoleonovi saveznici u studenomu do prosinca 1805. godine.[40][41] Kao odgovor, viteška korporacija (corpus equestre) raspustila se 20. siječnja 1806. godine. S raspadom Carstva, vitezovi su izgubili svoju carsku neposrednost, prestajući biti i slobodni i carski; bili su na milosti i nemilosti novonastalih suverenih država.[40][41]

Suvremenici su poraz kod Austerlitza doživljavali kao prekretnicu od svjetskopovijesnoga značaja.[39] Požunski mir također je doživljen kao radikalan pomak. Nije potvrđivao prethodne ugovore na uobičajen način i činilo se da njegova formulacija podiže Bavarsku, Baden i Württemberg u ravnopravne Carstvu dok potonje spušta na samo njemačku konfederaciju.[39] Ipak, Bavarska i Württemberg ponovno su potvrdile Reichstagu da podliježu carskome zakonu. Neki su komentatori tvrdili da je plénitude de la souveraineté samo francuski prijevod za Landeshoheit (kvazi-suverenitet koji posjeduju carski posjedi) i da ugovor nije promijenio odnos između članova i Carstva.[42]

Formiranje Rajnske konfederacije

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Rajnska konfederacija
Dijagram za predviđenu federalnu strukturu Rajnske konfederacije prema projektu iz 1806. godine (verzija na engleskome jeziku).

Tijekom prve polovice 1806. godine, Bavarska, Baden i Württemberg pokušavali su upravljati neovisnim kursom između zahtjevā Carstva i Napoleona I. Bonapartea.[42] U travnju 1806. godine, Napoleon je tražio sporazum prema kojemu bi se tri države zauvijek udružile s Francuskom, dok su se odrekle sudjelovanja u budućim Reichskriegovima (carskim ratnim naporima) i predale se komisiji de méditation pod njegovim predsjedanjem kako bi riješili svoje sporove.[42] Unatoč svemu tome, trebali su ostati članovi Carstva. Württemberg je na kraju odbio potpisati.[42]

U lipnju 1806. godine, Napoleon je počeo vršiti pritisak na izborne kneževine Bavarsku, Baden i Württemberg kako bi stvorio Confédération de la haute Allemagne (Gornjonjemačka konfederacija) izvan Carstva.[42] Dana 12. srpnja 1806. godine, te su tri države i trinaest drugih manjih njemačkih prinčeva formirali Rajnsku konfederaciju, zapravo francusku satelitsku državu.[43] Dana 1. kolovoza iste godine, francuski je izaslanik obavijestio Reichstag da Napoleon više ne priznaje postojanje Svetog Rimskog Carstva, a istoga je dana devet prinčeva koji su osnovali Rajnsku konfederaciju objavilo proglas u kojemu su opravdavali svoje akcije tvrdeći da je Sveto Rimsko Carstvo već propalo i prestalo funkcionirati zbog poraza u Bitki kod Austerlitza.[43]

Abdikacija Franje II.

[uredi | uredi kôd]
Joseph Kreutzinger: Portret Franje II. Austrijskog.
Tiskana verzija izjave cara Franje II. o odricanju od carske krune Svetog Rimskog Carstva 6. kolovoza 1806. godine.

Uoči Napoleonova preuzimanja titule »car Francuza« 1804. i austrijskoga poraza u Bitki kod Austerlitza 1805., Habsburška Monarhija počela je razmišljati jesu li carska titula i Carstvo u cjelini vrijedni obrane. Mnoge države koje su nominalno služile caru Svetog Rimskog Carstva – poput Badena, Württemberga i Bavarske – otvoreno su prkosile carskoj vlasti i stale na stranu Napoleona. Čak i tada, značaj Carstva nije se temeljio na stvarnoj kontroli resursā, već na prestižu.[27]

Glavna ideja iza djelovanja Franje II. 1806. godine bila je postaviti temelje potrebne za izbjegavanje dodatnih budućih ratova s ​​Napoleonom i Francuskom.[44] Jedna od zabrinutosti Habsburške Monarhije bila je da bi Napoleon mogao tražiti titulu rimsko-njemačkoga cara.[43] Napoleon je bio privučen ostavštinom Karla Velikoga; replike krune i mača Karla Velikoga bile su izrađene za (ali ne i korištene tijekom) Napoleonove krunidbe za cara Francuza te je on svjesno oživio rimske carske simbole i težio stvaranju novoga poretka u Europi, nečega sličnog univerzalnome dominionu koji je impliciran u tituli »car Rimljana«. Međutim, Napoleonova vizija Karla Velikoga bila je potpuno drugačija od njemačke vizije staroga cara.[45] Umjesto da na Karla Velikoga gleda kao na njemačkoga kralja, Napoleon ga je promatrao kao franačkoga osvajača koji je proširio francusku vlast po srednjoj Europi i Italiji, što je Napoleon također nastojao postići.[45]

Austrija je sporo reagirala na brz ritam događaja. Franjo II. je već 17. lipnja donio odluku da abdicira u trenutku koji se činio najboljim za Austriju.[46] Klemens von Metternich poslan je u misiju u Pariz kako bi prozreo Napoleonove namjere. Dana 22. srpnja, Napoleon ih je razjasnio u ultimatumu zahtijevajući da Franjo II. abdicira do 10. kolovoza.[46] Ipak, sve do 2. kolovoza, Joseph Haas, šef tajništva glavnoga povjerenstva, nadao se da bi kraj Svetog Rimskog Carstva ipak mogao biti izbjegnut.[47] Međutim, opće je mišljenje u austrijskoj vladi bilo da je abdikacija neizbježna te da bi je trebalo kombinirati s raspadom Svetog Rimskog Carstva oslobađanjem carevih vazala od njihovih dužnosti i obveza. Formalni raspad Carstva smatrao se nužnim jer bi spriječio Napoleona da stekne carsku titulu.[48] Tijekom međuvladavine, dva carska vikara (njem. Reichsvikar), Saska i Bavarska, imali bi pravo vršiti carsku vlast i, budući da su oboje bili i savezu s Napoleonom, takav bi aranžman mogao uzrokovati da Franjo II. koji je abdicirao (kao jedini austrijski car) postane Napoleonov vazal (kao rimsko-njemački car).[48]

Iako nema konkretnih dokaza da je Napoleon zapravo težio tomu da postane car Svetog Rimskog Carstva,[49] moguće je da je razmišljao o toj ideji, posebno nakon što je formirao Rajnsku konfederaciju i uzvratio Austriji početkom 1806. godine.[50] Napoleon možda nije mislio da bi se ta titula mogla kombinirati s titulom »car Francuza« (iako je Franjo II. bio car i Svetog Rimskog Carstva i Austrije) te je moguće da je zbog toga napustio sve potencijalne rimske težnje jer se nije želio odreći svoje druge carske titule.[50] Efemerne rimske težnje također se mogu sakupiti iz Napoleonove korespondencije s papinstvom; početkom 1806. godine upozorio je papu Pija VII.: »Vaša je Svetost suverena u Rimu, ali ja sam njegov car.«[51]

Prenesi im da imam otvorene oči, da sam prevaren samo onoliko koliko želim biti, da sam Karlo Veliki, mač Crkve, njihov car, i da me tako trebaju i tretirati.[51]

– Napoleon I. Bonaparte, pismo kardinalu Feschu, veljača 1806.

Još važnije od straha da bi Napoleon potencijalno uzurpirao tituli, abdikacija je također bila namijenjena kupnji vremena za Austriju da se oporavi od svojih gubitaka jer se pretpostavljalo da će Francuska to dočekati s nekim ustupcima.[48] Iako su se rimska titula i tradicija univerzalne kršćanske monarhije i dalje smatrali prestižnim i vrijednim naslijeđem, sada su se također smatrali stvarima prošlosti. S raspadom Svetog Rimskog Carstva, Franjo II. mogao je usredotočiti svoju pozornost na kontinuirani uspon i prosperitet svojega novoga nasljednoga Austrijskog Carstva, kao car Franjo I. Austrijski.[35] Francuski diplomat Talleyrand predložio je savez između Francuske i Austrije koji bi dominirao Europom, ali Napoleon nije bio zainteresiran.[52]

Ujutro 6. kolovoza 1806. godine, carski glasnik Svetog Rimskog Carstva odjahao je od Hofburga do crkve Devet zborova anđela (oboje se nalaze u Beču, glavnome gradu Habsburške Monarhije), gdje je isporučio službeni proglas Franje II. s balkona koji gleda na veliki trg. Pisani primjerci proglasa poslani su diplomatima Habsburške Monarhije 11. kolovoza zajedno s notom koja je obavještavala bivše knezove Carstva da će Austrija nadoknaditi onima koji su bili plaćeni iz carske riznice.[48] Abdikacijom nije priznat francuski ultimatum, ali je naglašeno da su carski staleži svojim tumačenjem Požarevačkoga mira onemogućili Franju II. da ispuni obveze koje je preuzeo svojom izbornom kapitulacijom.[46]

Carevi Svetog Rimskog Carstva već su abdicirali – najznačajniji primjer je abdikacija Karla V. iz 1556. godine – ali abdikacija Franje II. bila je jedinstvena. Dok je prijašnjim abdikacijama carska kruna bila vraćena izbornim knezovima kako bi oni mogli proglasiti novoga cara, abdikacija Franje II. istodobno je raspustila samo Carstvo pa izbornih knezova više nije bilo.[53]

Reakcije

[uredi | uredi kôd]
Sarkofag cara Franje II. u Carskoj kripti u Beču. Povezana ploča opisuje ga kao posljednjega rimsko-njemačkog cara.

Narodne reakcije

[uredi | uredi kôd]

Sveto Rimsko Carstvo, institucija koja je trajala nešto više od tisuću godina, nije prošlo nezapaženo ili neoplakano.[54][55] Raspad Carstva potresao je Njemačku, a većina reakcija unutar bivših carskih granica bila je bijes, tuga ili sram. Čak su i potpisnici Rajnske konfederacije bili ogorčeni; Rechberg, bavarski izaslanik u carskoj skupštini, izjavio je da je »bijesan« jer je »stavio svoj potpis na uništenje njemačkoga imena«, misleći na uključenost njegove države u Konfederaciju, koja je Sveto Rimsko Carstvo zapravo osudila na propast.[54] S pravnoga stajališta, abdikacija Franje II. bila je kontroverzna. Suvremeni pravni komentatori složili su se da je sama abdikacija bila savršeno legalna, ali da car nije imao ovlast raspustiti Carstvo.[56] Kao takvi, nekoliko vazala Carstva odbilo je priznati da je Carstvu došao kraj.[57] Poljoprivrednici u Tiringiji su još u listopadu 1806. godine odbili prihvatiti kraj Carstva, vjerujući da je njegov raspad spletka lokalnih vlasti.[54] Raspad Carstva mnogim je ljudima unutar njegova bivšeg područja izazvao nesigurnost i strah za vlastitu budućnost, kao i za budućnost same Njemačke.[58] Suvremeni izvještaji iz Beča opisuju raspad Carstva »neshvatljivim«, a reakciju opće javnosti »užasnutom«.[59]

Suprotno strahovima šire javnosti, mnogi suvremeni intelektualci i umjetnici vidjeli su Napoleona kao vjesnika novoga doba, a ne kao rušitelja staroga poretka.[60] Popularna ideja koju su prenijeli njemački nacionalisti bila je da je konačni kolaps Svetog Rimskog Carstva oslobodio Njemačku od pomalo anakronističkih ideja ukorijenjenih u blijedi ideal univerzalnoga kršćanstva i otvorio put ujedinjenju zemlje kao nacionalnu državu Njemačko Carstvo 65 godina kasnije.[21] Njemački povjesničar Helmut Rössler tvrdio je da su se car Franjo II. i Austrijanci borili za spas uglavnom nezahvalne Njemačke od Napoleonovih snaga, povlačeći se te napuštajući Carstvo tek kada ih je većina Njemačke izdala i pridružila se Napoleonu.[61] Preuzimanje zasebnoga austrijskoga carskog naslova 1804. godine zaista nije značilo da je Franjo II. imao ikakve namjere abdicirati sa svoje prestižne pozicije rimskoga cara, ideja se samo počela razmatrati jer su okolnosti izvan habsburške kontrole prisilile na poduzimanje odlučnih radnji.[38]

Povezan sa strahovima od onoga što sada jamči sigurnost mnogim manjim njemačkim državama, pjesnik Christoph Martin Wieland žalio se da je Njemačka sada zapala u »apokaliptično vrijeme« i izjavio:[62]

Tko može podnijeti ovu sramotu koja pritišće naciju koja je nekoć bila tako veličanstvena? Neka Bog poboljša stvari ako ih je još uvijek moguće poboljšati![62]

Neki su raspad Svetog Rimskog Carstva smatrali konačnim krajem staroga Rimskog Carstva. Prema riječima Christiana Gottloba von Voigta, ministra u Weimaru:[63]

Ako poezija može ići ruku pod ruku s politikom, onda odricanje od carskoga dostojanstva nudi obilje materijala. Rimsko Carstvo sada zauzima svoje mjesto u nizu pobijeđenih carstava.[63]

Prema riječima engleskoga povjesničara Jamesa Brycea u njegovom djelu iz 1864., Sveto Rimsko Carstvo bilo je »najstarija politička institucija na svijetu«.[11]

Ništa drugo nije tako izravno povezivalo stari svijet s novim – ništa drugo nije pokazalo toliko čudnih kontrasta sadašnjosti i prošlosti te saželo u tim kontrastima toliki dio europske povijesti.[11]

– James Bryce, Sveto Rimsko Carstvo, 1864.

Kada su se suočili s padom i kolapsom svojega Carstva, mnogi su suvremenici upotrijebili katastrofalni pad drevne Troje kao metaforu zbog njegove povezanosti s pojmom potpunoga uništenja i kraja kulture.[64] Slika apokalipse također se često koristila, povezujući kolaps Svetog Rimskog Carstva s nadolazećim krajem svijeta (odjekom srednjovjekovnih legendi o Posljednjemu rimskom caru, liku za kojeg je prorečeno da će biti aktivan tijekom posljednjih vremena).[65]

Catherina Geothe je 19. kolovoza 1806. godine napisala svojemu sinu Johannu Wolfgangu von Goetheu sljedeće:[54]

I osjećam se kao da je stari prijatelj bio vrlo bolestan. Liječnici su odustali od nade u njegov oporavak i uvjeravaju nas da će umrijeti – i ipak, unatoč njegovoj sigurnosti, čovjek je potpuno potresen kada pošta stigne s viješću o njegovoj smrti. Tako se osjećam ja, a doista i cijeli grad. Jučer su po prvi put iz molitvi u crkvi izostavljeni car i Carstvo. Bilo je iluminacije, vatrometa i sličnoga, ↓3 ali nije bilo znaka radosti. Kao da imamo sprovod za sprovodom – tako sada izgledaju naše radosti.[54]

Kritike i prosvjedi protiv raspada Carstva obično su bili cenzurirani, osobito u Rajnskoj konfederaciji pod francuskom upravom.[66] Među aspektima koje je stanovništvo najviše kritiziralo bilo je uklanjanje ili zamjena tradicionalnih zagovora za Carstvo i cara u dnevnim crkvenim molitvama na cijelomu području bivšega Carstva.[66] Potiskivanje iz Francuske, u kombinaciji s primjerima pretjerane odmazde protiv zagovornikā Carstva, osiguralo je da prosvjedi uskoro utihnu.[66]

Službene i međunarodne reakcije

[uredi | uredi kôd]
Švedski kralj Gustav IV. Adolf, koji je 1806. izdao proglas svojim njemačkim podanicima da raspad Carstva »neće uništiti njemačku naciju«.

U službenom svojstvu, odgovor Kraljevine Pruske bio je samo uobičajen izraz žaljenja zbog »raskida časne veze koju je posvetilo vrijeme«.[60] Barun Görtz, pruski predstavnik u Reichstagu, reagirao je s tugom pomiješanom sa zahvalnošću i naklonošću prema dinastiji Habsburg i njihovoj bivšoj ulozi careva.[67] Görtz, koji je 1792. sudjelovao kao izborni izaslanik Izborne Kneževine Brandenburga (pruskoga teritorija unutar formalnih granica Svetog Rimskog Carstva) na izboru Franje II. za rismko-njemačkoga cara, uzviknuo je:[68]

Dakle, car kojega sam pomogao izabrati bio je posljednji car! Ovaj se korak nesumnjivo mogao očekivati, ali to ne čini njegovu stvarnost manje dirljivom i potresnom. Presiječe posljednju nit nade za koju se čovjek pokušavao držati.[68]

Barun von Wiessenberg, austrijski izaslanik u Izbornoj Kneževini Hessen, izvijestio je da se lokalni izborni knez Vilim I. rasplakao i izrazio žaljenje zbog gubitka »ustava kojemu je Njemačka tako dugo dugovala svoju sreću i slobodu«.[67]

Na međunarodnoj razini, propast Carstva dočekana je pomiješanim ili ravnodušnim reakcijama. Ruski car Aleksandar I. nije ponudio nikakav odgovor, a dansko-norveški kralj Kristijan VII. formalno je uključio svoje njemačke zemlje u svoja kraljevstva nekoliko mjeseci nakon raspada Carstva.[60] Švedski kralj Gustav IV. Adolf, koji još nije osobito priznao zasebnu carsku titulu Austrije, izdao je 22. kolovoza 1806. godine pomalo provokativnu proklamaciju stanovnicima svojih njemačkih zemalja (Švedskoga Pomorja i Bremen-Verdena), navodeći da raspuštanje Svetog Rimskog Carstva »neće uništiti njemačku naciju« te izražavajući nadu da bi Carstvo moglo oživjeti.[60]

Mogućnost obnove

[uredi | uredi kôd]

Raspad Svetog Rimskog Carstva konstituiran je osobnom abdikacijom Franje II. od titule rimsko-njemačkoga cara te oslobađanjem svih vazala i carskih država od njihovih obveza i dužnosti prema caru.[48]

Titula rimsko-njemačkoga cara (teoretski ista titula kao i »rimski car«) i samo Sveto Rimsko Carstvo kao ideja i institucija (teoretski univerzalno suvereno carstvo) nikada nisu formalno ukinuti.[69] Nastavak postojanja univerzalnoga carstva, iako bez definiranoga teritorija i bez cara, ponekad se spominjao u titulama drugih kasnijih monarha. Naprimjer, kraljevi Italije iz Savojske dinastije nastavili su nositi titulu »princ i vječni vikar Svetog Rimskog Carstva (u Italiji)« – koja potječe iz carske darovnice iz 14. stoljeća koju je car Karlo IV. dao njihovu pretku Amadeu VI., savojskom grofu[69] – sve do ukidanja talijanske monarhije 1946. godine.[70]

Nakon Napoleonovih poraza 1814. i 1815. godine, u Njemačkoj i drugdje bilo je rašireno raspoloženje koje je pozivalo na oživljavanje Svetog Rimskog Carstva pod vodstvom austrijskoga cara Franje I.[71] U to je vrijeme postojalo nekoliko čimbenika koji su spriječili obnovu Carstva kakvo je bilo u 18. stoljeću, posebice uspon većih, konsolidiranih kraljevina u Njemačkoj – poput Bavarske, Saske i Württemberga – kao i interes Pruske za postati velika sila u Europi (umjesto da i dalje bude vazal Habsburgovcima).[71] Čak i tada, obnova Svetog Rimskog Carstva, s moderniziranom unutarnjopolitičkom strukturom, nije bila nedostatna na Bečkome kongresu koji je odlučivao o europskim granicama nakon poraza Napoleona I. Bonapartea. Međutim, car Franjo I. je dugo prije Kongresa zaključio da politička struktura Svetog Rimskog Carstva ne bi bila superiornija novome poretku u Europi i da njegova obnova nije bila u interesu Habsburške Monarhije.[72] U službenome svojstvu, papinstvo je činjenicu da Sveto Rimsko Carstvo nije obnovljeno na Bečkom kongresu (uz druge odluke donesene tijekom pregovorā) smatralo »štetnim za interese katoličke vjere i prava Crkve«.[73]

Zemljovid Njemačkoga saveza stvorenoga 1815. godine nakon Bečkoga kongresa.

Umjesto Svetog Rimskog Carstva, Bečki je kongres stvorio Njemački savez, koji su vodili austrijski carevi kao Bundespräsidium i koji će se pokazati neučinkovitim.[74] Savez je oslabljen njemačkim revolucijama, nakon čega je Frankfurtski parlament, koji su izabrali narodi Saveza, pokušao proglasiti Njemačko Carstvo i imenovati pruskoga kralja Fridrika Vilima IV. svojim carem.[74] Sâm Fridrik nije odobravao tu ideju, već je favorizirao obnovu Svetog Rimskog Carstva pod austrijskim Habsburgovcima, iako ni sâmi Habsburgovci ni njemački revolucionari, još uvijek aktivni u to vrijeme, ne bi odobrili tu ideju.[74]

Carstva nasljednici i nasljeđe

[uredi | uredi kôd]

U Austrijskome Carstvu, habsburška dinastija nastavila je djelovati kao zamjena za nacionalnost, iako austrijska carska titula nije bila povezana s bilo kojom posebnom nacionalnošću.[36] Iako su njemački vazali Svetog Rimskog Carstva bili oslobođeni svojih obveza, Franjo II. i njegovi nasljednici nastavili su vladati velikim stanovništvom koje je govorilo njemački jezik, a carske regalije Svetog Rimskog Carstva nastavile su se čuvati unutar svojih domena (i do danas su pohranjene i izložene u Carskoj riznici u Hofburgu u Beču).[43] Dinastija je zadržala svoj istaknuti status među kraljevskim obiteljima Europe i još je uvijek bila jedina prava carska obitelj u očima mnogih svojih podanika.[43] Iako su novomu Austrijskom Carstvu nedostajali mnogi ključni elementi Svetog Rimskog Carstva, ono je u praksi i idealima ostalo blisko Carstvu prije 1806. godine.[75] U mnogim su aspektima austrijski carevi nastavili djelovati kao zaštitnici Katoličke Crkve, baš kao što su to činili carevi Svetog Rimskog carstva prije njih, nastavljajući zahtijevati pravo jus exclusivae.[76] Tijekom svojega zatočeništva u Francuskoj 1809. – 1814. i nakon što je kasnije bio oslobođen, papa Pio VII. gledao je na cara Franju II. kao na zaštitnika Crkve, naprimjer moleći cara da mu pomogne u ponovnome uspostavljanju Papinske Države.[76]

Nakon abdikacije Franje II., novo Austrijsko Carstvo poduzelo je korake kako bi se distanciralo od starijega Carstva.[60] Simboli i službeni naslovi Austrijske Monarhije izmijenjeni su kako bi se Austrija istaknula kao posebna cjelina.[60] Budući da je pojam Kaiserthum Österreich (Austrijsko Carstvo) ušao u svakodnevni govor, monarhija je ubrzo izbacila izvorni prefiks »nasljedno«, koji se koristio od 1804. do 1806. godine kako bi se naglasila razlika između Austrije i Svetog Rimskog Carstva.[60]

Uz Austrijsko Carstvo (i Francusku pod Napoleonom I. Bonaparteom), najistaknutiji potencijalni polagatelj prava na nasljeđe Svetog Rimskog Carstva (u smislu vladanja Njemačkom) nakon njegova kolapsa i raspada bio je Kraljevina Pruska, kojom je vladala dinastija Hohenzollern.[77] Uz rastuće krunske zemlje Habsburgovaca, Pruska je predstavljala jedinu veliku silu u srednjoj Europi tijekom posljednjega stoljeća ili nešto više carske vladavine Svetog Rimskog Carstva.[77] Često se pričalo da su Prusi imali carske ambicije, a pričalo se da je pruski kralj Fridrik II. 1740. godine bio kandidat za položaj cara Svetog Rimskog Carstva. Fridrik II. i drugi pruski kraljevi odbacili su te ideje dok su ostali pod carskom vlašću, tvrdeći da bi dodatni teritorij i moć bili korisniji od carske titule.[77] Godine 1795. te ponovno 1803. i 1804., francuski predstavnici sugerirali su da bi Pruska mogla pretvoriti svoje sjeverne njemačke teritorije u carstvo, ali Hohenzollerni nisu bili zainteresirani za provođenje takvoga plana.[77] Iako su pruski vladari i njihovi dužnosnici izražavali tugu zbog propadajućega stanja Svetog Rimskog Carstva od 1792. godine nadalje, također su bili kritični prema nostalgiji za njemačkom poviješću pod carskom vlašću.[77] Prusi su izglede za preživljavanje Svetog Rimskog Carstva smatrali vrlo niskim i vidjeli su Francuze kao prave nasljednike starih Karolinga, neprijatelja za kojega su vjerovali da se ne može poraziti normalnim vojnim sredstvima.[77]

Nesklonost Hohenzollernā da preuzmu carsku titulu promijenila se 1806. godine jer su se bojali da bi, s formiranjem Rajnske konfederacije i raspadom Svetog Rimskog Carstva, Napoleon mogao težiti zalaganju za hipotetski položaj »cara Njemačke«.[75] Iako su napravljene pripreme za stvaranje »carske unije« u sjevernoj Njemačkoj, s carem iz dinastije Hohenzollern, ti su planovi odbačeni u rujnu 1806. godine nakon što su naišli na malu podršku, a ruski car Aleksandar I. im se usprotivio.[75] Budući da Hohenzollerni nisu imali carsko podrijetlo, nisu sebe vidjeli kao carsku dinastiju i, čak i nakon Napoleonovih konačnih poraza 1813. i 1815. godine, njihov se položaj malo promijenio.[75] Iako je Njemačka ujedinjena u Njemačko Carstvo 1871. godine pod hohenzollernskim carem Vilimom I., proglašenje novoga carstva bilo je ideološki problematično i Hohenzollerni su se uglavnom našli u nevolji s njegovim implikacijama.[75] Bilo je pokušaja da se Njemačko Carstvo poveže s institucijama Svetog Rimskog Carstva, ali su se njegovi carevi nastavili nabrajati nakon pruskih kraljeva; car Fridrik III. (v. 1888.) naveden je nakon svojega prethodnika kao kralja, Fridrika II., a ne nakon prethodnoga carskog Fridrika (rimsko-njemačkoga cara Fridrik III. iz 15. stoljeća; novi bi Fridrik tada bio Fridrik IV.).[75]

Njemačko Carstvo (plavo) i Austro-Ugarska (crveno) oboje su postojali između 1871. i 1918. godine.

I Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska, dvojna monarhija pod vlašću Habsburgovaca, pali su 1918. godine nakon Prvoga svjetskog rata.[78]

Suvremene savezne pokrajine Savezne Republike Njemačke, koje neki vide kao nasljednice njemačkih država Svetog Rimskog Carstva.

Tijekom stoljećā, mnoge države Svetog Rimskog Carstva razvile su se u 16 suvremenih saveznih pokrajina Njemačke. Kao djelomično suverene države, njemačke savezne pokrajine, osobito u više ili manje neovisno upravljanim područjima, kao što su kultura i obrazovanje, podsjećaju na staro Carstvo.[55] Povjesničari Norman Stone i Johannes Burkhardt usporedili su Sveto Rimsko Carstvo, posebno u pogledu njegovih sastavnih država pod lokalnom upravom, sa suvremenom Saveznom Republikom Njemačkom, pri čemu je Burkhardt napisao: »Mogu nedvosmisleno reći da je Stari Reich bio pravi prethodnik Savezne Republike Njemačke.«, dok je Stone, u vezi s temeljima suvremene Republike, napisao:[79]

Ovaj put je to [bila] Njemačka minus Pruska i Austrija. Bio je to povratak u staro Sveto Rimsko Carstvo, u Njemačku u kojoj je istinska civilizacija postojala na vrlo lokalnoj razini, onoj kneževine-biskupije.[79]

Unatoč tome što Sveto Rimsko Carstvo naposljetku nije uspjelo spriječiti rat s Francuskom, nominalna uloga kasnoga Carstva u radu na miru te formiranju labave vrste hegemonije i partnerstva ponudila je alternativu i univerzalnoj apsolutnoj monarhiji Napoleonovoga Francuskog Carstva i univerzalnoj republici koju je zagovarala revolucionarna Francuska te je poslužila kao model za ustave međunarodnih tijela i organizacija u budućnosti.[9]

Bilješke

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑1 Franjo II. ukinuo je Sveto Rimsko Carstvo kako titula rimsko-njemačkoga cara ne bi pripala Napoleonu.[80]
  2. ↑2 Za razliku od njih, neke sekularizirane kneževine-biskupije na sjeveru i sjeveroistoku (kao što su Brandenburg, Havelberg, Lebus, Meissen, Merseburg, Naumburg-Zeitz, Schwerin i Cammin) prestale su ostvarivati ​​neovisna prava te su zapravo postale podređene moćnim susjednim vladarima puno prije Reformacije, stoga su postale kneževine-biskupije samo po imenu.[81]
  3. ↑3 Napoleonov je rođendan, prema naredbi maršala Augereaua, svečano proslavljen 15. kolovoza, ali je narod sudjelovao s otvorenom nezainteresiranošću.[54]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b End of the Holy Roman Empire – Britannica.
  2. ↑ Njemačka – Proleksis enciklopedija.
  3. ↑ Njemačka – Hrvatska enciklopedija (LZMK).
  4. ↑ Dugački: Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti.
  5. ↑ a b c d e f g h i j History of Germany – History Maps.
  6. ↑ a b c d e Wilson 2008., str. 26.
  7. ↑ a b c d e Wilson 2008., str. 27.
  8. ↑ Wilson 2006., str. 709.
  9. ↑ a b c d e f Wilson 2008., str. 28.
  10. ↑ a b Orford 2009., str. 981.
  11. ↑ a b c Bryce 2020., str. 2.
  12. ↑ a b c Muldoon 1999., str. 115.
  13. ↑ a b Orford 2009., str. 989.
  14. ↑ a b c Wilson 2016., str. 131–132.
  15. ↑ a b c d Wilson 2011., str. 94–95.
  16. ↑ a b Beales 2003., str. 59.
  17. ↑ a b Schindling 1986., str. S66.
  18. ↑ a b c d Gagliardo 1980., str. 196.
  19. ↑ a b Whaley 2012. – svezak 2, str. 376–377.
  20. ↑ a b c d e Blanning 2012., str. 68.
  21. ↑ a b c d Wilson 2008., str. 23.
  22. ↑ Grief 2021.
  23. ↑ Voltaire 1773., str. 338–339: »Ce corps qui s’appelait, & qui s’appelle encore, le Saint-Empire Romain, n’était en aucune manière, ni saint, ni romain, ni empire.«
  24. ↑ a b c Wilson 2008., str. 24.
  25. ↑ a b c d e Blanning 2012., str. 67.
  26. ↑ Blanning 2012., str. 60.
  27. ↑ a b c d e f Wilson 2008., str. 25.
  28. ↑ Wilson 2006., str. 712.
  29. ↑ Wilson 2006., str. 713.
  30. ↑ a b c Wilson 2006., str. 714.
  31. ↑ a b c d Wilson 2006., str. 719–720.
  32. ↑ a b c d e Wilson 2006., str. 723.
  33. ↑ a b c Renna 2017., str. 57.
  34. ↑ Harrison 2017., str. 687.
  35. ↑ a b c Wilson 2008., str. 31.
  36. ↑ a b Wilson 2008., str. 32.
  37. ↑ a b c Wilson 2006., str. 725.
  38. ↑ a b Wilson 2006., str. 726.
  39. ↑ a b c d Whaley 2012. – svezak 2, str. 634–635.
  40. ↑ a b c Whaley 2012. – svezak 2, str. 636.
  41. ↑ a b Godsey Jr. 2004., str. 145.
  42. ↑ a b c d e Whaley 2012. – svezak 2, str. 637.
  43. ↑ a b c d e Wilson 2008., str. 33.
  44. ↑ Wilson 2008., str. 30.
  45. ↑ a b Wilson 2008., str. 34.
  46. ↑ a b c Whaley 2012. – svezak 2, str. 643–644.
  47. ↑ Wilson 2006., str. 730.
  48. ↑ a b c d e Wilson 2006., str. 731.
  49. ↑ Wilson 2006., str. 727.
  50. ↑ a b Lentz 2008., str. 20 (65).
  51. ↑ a b Lentz 2008., str. 21 (66).
  52. ↑ Cavendish 2006.
  53. ↑ Wilson 2006., str. 732.
  54. ↑ a b c d e f Burgdorf 2012., str. 52.
  55. ↑ a b Blanning 2012., str. 69.
  56. ↑ Wilson 2006., str. 733.
  57. ↑ Gagliardo 1980., str. 281.
  58. ↑ Burgdorf 2012., str. 55.
  59. ↑ Burgdorf 2012., str. 58.
  60. ↑ a b c d e f g Wilson 2006., str. 734.
  61. ↑ Wilson 2006., str. 711.
  62. ↑ a b Burgdorf 2012., str. 59.
  63. ↑ a b Burgdorf 2012., str. 56.
  64. ↑ Burgdorf 2012., str. 60–61.
  65. ↑ Burgdorf 2012., str. 63.
  66. ↑ a b c Burgdorf 2012., str. 64.
  67. ↑ a b Wilson 2006., str. 735.
  68. ↑ a b Burgdorf 2012., str. 54.
  69. ↑ a b Datta 1834., str. 174.
  70. ↑ Davies 2012., str. 403.
  71. ↑ a b Flogkerzie 1990., str. 662.
  72. ↑ Chaloupek 2015.
  73. ↑ The Affairs of Italy 1847., str. 114.
  74. ↑ a b c Morris Jr. 1977., str. 518.
  75. ↑ a b c d e f Wilson 2008., str. 36.
  76. ↑ a b Berg 2010., str. 52.
  77. ↑ a b c d e f Wilson 2008., str. 35.
  78. ↑ Watson 2014., str. 536–540.
  79. ↑ a b Blanning 2012., str. 70.
  80. ↑ Franjo I. – Hrvatska enciklopedija (LZMK).
  81. ↑ Whaley 2012. – svezak 1, str. 89.

Bibliografija

[uredi | uredi kôd]

Mrežne stranice

[uredi | uredi kôd]
  • Chaloupek, Günther Karl. 2015. The Congress of Vienna and the Emerging Rivalry between Austria and Prussia for Hegemony in Central Europe [Bečki kongres i nadolazeće suparništvo između Austrije i Pruske za prevlast u srednjoj Europi] (DOCX). chaloupek.eu (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 13. srpnja 2020. Pristupljeno 31. srpnja 2024.
  • Dugački, Vlatka. Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti. Leksikon Marina Držića (leksikon.muzej-marindrzic.eu). Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Dom Marina Držića. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. lipnja 2017. Pristupljeno 21. listopada 2024.
  • End of the Holy Roman Empire [Kraj Svetoga Rimskog Carstva]. Britannica (britannica.com) (engleski). Encyclopædia Britannica, Inc. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. siječnja 2018. Pristupljeno 20. listopada 2024.
  • Franjo I. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje (enciklopedija.hr). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. prosinca 2023. Pristupljeno 21. srpnja 2024.
  • Grief, Isaac Toman. 22. lipnja 2021. The Ideology of the Holy Roman Empire [Ideologija Svetoga Rimskog Carstva]. World History Encyclopedia (worldhistory.org) (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 24. travnja 2024. Pristupljeno 10. studenoga 2024.
  • History of Germany [Povijest Njemačke]. History Maps (history-maps.com) (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 11. studenoga 2022. Pristupljeno 21. srpnja 2024.
  • Njemačka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje (enciklopedija.hr). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. prosinca 2023. Pristupljeno 20. listopada 2024.
  • Njemačka. Proleksis enciklopedija, mrežno izdanje (proleksis.lzmk.hr). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. listopada 2013. Pristupljeno 21. listopada 2024.

Kvalifikacijski radovi

[uredi | uredi kôd]

Knjige

[uredi | uredi kôd]

Radovi u elektroničkim časopisima

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Wikizvora
Logotip Wikizvora
 WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Abdikacija Franje II., cara Svetog Rimskog Carstva
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Suradnik:Croatia_925/Radionica/Odsjek_za_pisanje_članaka_I&oldid=7059727"