Slavko Mihalić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Slavko Mihalić

Slavko Mihalić (Karlovac, 16. ožujka 1928. - Zagreb, 5. veljače 2007.), hrvatski pjesnik, akademik.

Život[uredi VE | uredi]

Završio pučku školu, gimnaziju, i maturirao, u Karlovcu. Studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu hrvatski jezik i književnost. Piše od 14. godine. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu pokreće književni mjesečnik "Tribina" (1952.). Urednik je poezije u izdavačkom poduzeću "Lykos". Krajem pedesetih godina sudjeluje u organiziranju festivala poezije i glavni je urednik književnog lista "Književna tribina". Kad je list obustavljen, odlazi u Društvo hrvatskih književnika, radi u kulturnom tjedniku "Telegramu" kao zamjenik urednika, više puta ga biraju za tajnika Društva, gdje pokreće "The Bridge", reviju za prevođenje hrvatske književnosti na druge jezike, i zasniva međunarodne "Zagrebačke književne razgovore".

Godine 1967. jedan od sastavljača "Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika". Prema Mihelićevim riječima rađeni su pritisci da ne dođe do tiskanja teksta Deklaracije u »Telegramu« od pripremljenog sloga spremnog za rotaciju, a kasnije proganjanje sviju koji se nisu htjeli odreći dokumenta strašno.  »Morao sam otići iz Telegrama, ostao sam bez posla, a onda su 1971. obnovljeni svi napadi«. Svake se godine 16. ožujka pod firmom njegova rođendana slavila zapravo u književničkom Društvu Deklaracija.[1]

U teškim sedamdesetim godinama uglavnom prevodi, osobito sa slovenskog, za što prima "Župančičevu listinu". Postaje tajnikom biblioteke "Pet stoljeća hrvatske književnosti".

Od 1983. je izvanredni, a od 1991. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. [2] Od 1995. dopisni je član Slovenske akademije znanosti in umetnosti. Od 1987. bio je glavni i odgovorni urednik književnog mjesečnika Razreda za književnost naše Akademije "Foruma", a od 2000. predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Zbirke pjesama objavljene su mu diljem svijeta na više od 20 jezika.

Na hrvatski jezik prevodi i pjesme iz Makedonije, preveo je neke pjesme Konstantina Miladinova [3].

Djela (do 2005.)[uredi VE | uredi]

  • Komorna muzika, Zagreb 1954.
  • Put u nepostojanje, Zagreb 1956.
  • Početak zaborava, Zagreb 1957.
  • Darežljivo progonstvo, Zagreb 1958.
  • Godišnja doba, Zagreb 1961.
  • Ljubav za stvarnu zemlju, Zagreb 1964.
  • Prognana balada, Kruševac 1965.
  • Jezero, Beograd 1966.
  • Izabrane pjesme, Zagreb 1966.
  • Posljednja večera, Zagreb 1969.
  • Vrt crnih jabuka, Zagreb 1972.
  • Orfejeva oporuka, Zagreb 1974.
  • Krčma na uglu, Trst-Koper 1974.
  • Petrica Kerempuh, u starim i novim pričama, Zagreb 1975.
  • Klopka za uspomene, Zagreb 1977.
  • Izabrane pjesme, u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 164, Zagreb 1980.
  • Pohvala praznom džepu, Zagreb 1981.
  • Atlantida, Beograd 1982.
  • Tihe lomače, Zagreb 1985.
  • Iskorak, Zagreb 1987.
  • Izabrane pjesme, Zagreb 1988.
  • Mozartova čarobna kočija, Zagreb 1990.
  • Ispitivanje tišine, Zagreb 1990.
  • Zavodnička šuma, Zagreb 1992.
  • Baršunasta žena, Zagreb 1993.
  • Karlovački diptih, Karlovac 1995.
  • Približavanje oluje, Zagreb 1996.
  • Pandorina kutija, Zagreb 1997.
  • Sabrane pjesme, Zagreb 1998.
  • Akordeon, Zagreb 2000.
  • Močvara, Zagreb 2004.
  • Posljednja večera, Vinkovci 2005.[4]

Neka njegova djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. sa hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.

Književne nagrade[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Građa za povijest Deklaracije, Matica Hrvatska, Zagreb, 1997., ISBN 953-150-102-5, Sineva Pasini, Vjesnik, 14. ožujka 1991., str. 132
  2. http://info.hazu.hr/slavko_mihalic_biografija
  3. Vjesnik, Makedoniju i Hrvatsku povezuju kuće od riječi, 1. srpnja 2001.
  4. Izvor: Leksikon hrvatskih pisaca, Zagreb: Školska knjiga, 2000. i elektronički katalog NSK Zagreb.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]