Slavko Mihalić
Slavko Mihalić (Karlovac, 16. ožujka 1928. - Zagreb, 5. veljače 2007.), hrvatski pjesnik, akademik.
Život[uredi | uredi kôd]
Završio pučku školu, gimnaziju, i maturirao, u Karlovcu. Studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu hrvatski jezik i književnost. Piše od 14. godine. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu pokreće književni mjesečnik "Tribina" (1952.). Urednik je poezije u izdavačkom poduzeću "Lykos". Krajem pedesetih godina sudjeluje u organiziranju festivala poezije i glavni je urednik književnog lista "Književna tribina". Kad je list obustavljen, odlazi u Društvo hrvatskih književnika, radi u kulturnom tjedniku "Telegramu" kao zamjenik urednika, više puta ga biraju za tajnika Društva, gdje pokreće "The Bridge", reviju za prevođenje hrvatske književnosti na druge jezike, i zasniva međunarodne "Zagrebačke književne razgovore".
Godine 1967. jedan od sastavljača "Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika". Prema Mihelićevim riječima rađeni su pritisci da ne dođe do tiskanja teksta Deklaracije u »Telegramu« od pripremljenog sloga spremnog za rotaciju, a kasnije proganjanje sviju koji se nisu htjeli odreći dokumenta strašno. »Morao sam otići iz Telegrama, ostao sam bez posla, a onda su 1971. obnovljeni svi napadi«. Svake se godine 16. ožujka pod firmom njegova rođendana slavila zapravo u književničkom Društvu Deklaracija.[1]
U teškim sedamdesetim godinama uglavnom prevodi, osobito sa slovenskog, za što prima "Župančičevu listinu". Postaje tajnikom biblioteke "Pet stoljeća hrvatske književnosti".
Od 1983. je izvanredni, a od 1991. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.[2] Od 1995. dopisni je član Slovenske akademije znanosti in umetnosti. Od 1987. bio je glavni i odgovorni urednik književnog mjesečnika Razreda za književnost naše Akademije "Foruma", a od 2000. predsjednik Društva hrvatskih književnika.
Zbirke pjesama objavljene su mu diljem svijeta na više od 20 jezika.
Na hrvatski jezik prevodi i pjesme iz Makedonije, preveo je neke pjesme Konstantina Miladinova [3].
Djela (do 2005.)[uredi | uredi kôd]
- Komorna muzika, Zagreb 1954.
- Put u nepostojanje, Zagreb 1956.
- Početak zaborava, Zagreb 1957.
- Darežljivo progonstvo, Zagreb 1958.
- Godišnja doba, Zagreb 1961.
- Ljubav za stvarnu zemlju, Zagreb 1964.
- Prognana balada, Kruševac 1965.
- Jezero, Beograd 1966.
- Izabrane pjesme, Zagreb 1966.
- Posljednja večera, Zagreb 1969.
- Vrt crnih jabuka, Zagreb 1972.
- Orfejeva oporuka, Zagreb 1974.
- Krčma na uglu, Trst-Koper 1974.
- Petrica Kerempuh, u starim i novim pričama, Zagreb 1975.
- Klopka za uspomene, Zagreb 1977.
- Izabrane pjesme, u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 164, Zagreb 1980.
- Pohvala praznom džepu, Zagreb 1981.
- Atlantida, Beograd 1982.
- Tihe lomače, Zagreb 1985.
- Iskorak, Zagreb 1987.
- Izabrane pjesme, Zagreb 1988.
- Mozartova čarobna kočija, Zagreb 1990.
- Ispitivanje tišine, Zagreb 1990.
- Zavodnička šuma, Zagreb 1992.
- Baršunasta žena, Zagreb 1993.
- Karlovački diptih, Karlovac 1995.
- Približavanje oluje, Zagreb 1996.
- Pandorina kutija, Zagreb 1997.
- Sabrane pjesme, Zagreb 1998.
- Akordeon, Zagreb 2000.
- Močvara, Zagreb 2004.
- Posljednja večera, Vinkovci 2005.[4]
Neka njegova djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. sa hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.
Književne nagrade i priznanja[uredi | uredi kôd]
- 1957. – Nagrada Društva književnika Hrvatske za knjigu pjesama “Put u nepostojanje”
- 1962. – Nagrada grada Zagreba za knjigu pjesama “Godišnja doba”
- 1967. – Nagrada Matice hrvatske za knjigu “Izabrane pjesme”
- 1970. – Nagrada grada Zagreba za knjigu pjesama “Posljednja večera”
- 1976. – Nagrada “Ivana Brlić Mažuranić” za knjigu pripovijesti “Petrica Kerempuh”
- 1982. – Nagrada “Tin Ujević” za knjigu pjesama “Pohvala praznom džepu”
- 1986. – Nagrada Fonda Miroslav Krleža – Zmajeva nagrada za knjigu pjesama “Tihe lomače”
- 1990. – “Goranov vijenac” za zbirku pjesama “Ispitivanje tišine”
- 1992. – Godišnja nagrada “Vladimir Nazor” za knjigu pjesmama u prozi “Zavodnička šuma”
- 1996. – Nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo
- 1997. - Povelja "Visoka žuta žita", za trajni doprinos hrvatskoj književnosti - 9. Pjesnički susreti "Drenovci 1997."
- 1998. – Nagrada dnevnika “Vjesnik” za književnost “Ivan Goran Kovačić”, za knjigu pjesama “Pandorina kutija”
- 1999. – Plaketa “Dobrojutro, more” za trajni doprinos hrvatskoj književnosti
- 2000. - poetum oliveatus na manifestaciji Croatia rediviva: Ča, Kaj, Što - baštinski dani
- 2000. - Nagrada Vilenica
- 2002 - Nagrada "Zlaten venec" na Struškim večerima poezije, Struga, Makedonija
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Građa za povijest Deklaracije, Matica Hrvatska, Zagreb, 1997., ISBN 953-150-102-5, Sineva Pasini, Vjesnik, 14. ožujka 1991., str. 132
- ↑ http://info.hazu.hr/slavko_mihalic_biografija
- ↑ Vjesnik, Makedoniju i Hrvatsku povezuju kuće od riječi, 1. srpnja 2001.
- ↑ Izvor: Leksikon hrvatskih pisaca, Zagreb: Školska knjiga, 2000. i elektronički katalog NSK Zagreb.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
| |||||||||||||||||
| |||||