Zagora

Zagora je povijesno-zemljopisni kraj u Hrvatskoj, u današnjoj srednjoj te dijelom sjevernoj Dalmaciji (Splitsko-dalmatinska županija i Šibensko-kninska županija).

Naziv

Ime Zagore u novije se vrijeme pogrešno poistovjećuje s Dalmatinskom zagorom, koja je sasvim recentan, gospodarsko - razvojni pojam, stvoren nakon u Drugog svjetskog rata, u vrijeme Titove Jugoslavije, kao kontrast pojmu "Splitsko - trogirski industrijski bazen", i to nakon uznapredovalog procesa iseljavanja i osiromašenja srednje kopnene Dalmacije.

Taj naziv se, stihijski, u novije vrijeme počinje upotrebljavati i kao povijesni i etnokulturološki pojam za čitavo područje Dalmacije koje nije na moru, od rijeke Krke do Neretve, za oduvijek posebne sredine (Kninska krajina, Drniška krajina, Zagora, Mućki kraj, Vrlička krajina, Cetinska krajina, Kliška krajina, Poljica, Omiška krajina, Imotska krajina i Vrgoračka krajina). Krajine su međusobno povezane uzdužnom cestom Knin – Sinj – Imotski – Vrgorac, izgrađenom 1807.

Zemljopis

Dalmatinskom zagorom se smatra kontinentalni dio Dalmacije. To je oko 150 km dug pojas odvojen od primorja planinskim nizom Kozjaka (780 m), Mosora (1339 m), Omiške Dinare (864 m), Biokova (1762 m) i Rilića (1160 m). Čine je područja u okolici Knina, Drniša, Sinja, Vrlike, Imotskog i Vrgorca.^[1] Pripada prostoru izrazitog krša. Uglavnom se sastoji od razmjerno niskih uzvisina, malenih udolina i polja između njih, koji se pružaju u smjeru istok - zapad. Brda su gola ili prekrivena šikarom i niskom šumom, u poljima se nalaze obradive površine, a uz njih naselja. Tradicionalno gospodarstvo činili su stočarstvo, uglavnom sitnog zuba, i poljoprivreda, posebno vinova loza. Zbog neravnomjernog razvoja južnih hrvatskih krajeva u 2. polovici 20. st. u Zagori je vrlo izražena depopulacija. Najviše i najljepše planine Zagore – Biokovo, Mosor, Svilaja, Dinara i Kamešnica – vrlo su atraktivne za planinarenje.

Jezik

Zagori je svojstveno štakavsko narječje i ikavski govor. Glagoli u prvom licu prezenta umjesto na m završavaju na n (idem–iden, gledam–gledan), infinitiv glagola je u pravilu bez završnog i (gledat, ić), standardno h često je v (uho–uvo, juha–juva) ili ga nema (hod–od, hrast–rast, hvatati–fatat, hraniti–ranit), imenice u dativu i lokativu množine gube završni vokal a (o drvima–o drvin). Govornike iz drugih krajeva iznenadi i nestandardni niječni odgovor koji se ne veže na glagol iz pitanja: Trčeš li? – Nisan. Ideš li spavat? Nisan., te izmjene značenja riječi češnjak–luk, lubenica–dinja, hlače-gaće. Kao i drugdje u Dalmaciji, prisutni su mnogi izobličeni talijanizmi (zaimača–kacijola, plahta–lancun, ladica–škafetin, ručnik–šugoman, luk-kapula).

Povijest

Od prvog spomena u ranom srednjem vijeku nazivana je Zagorjem. U kasnom srednjem vijeku možda je bila posebna knežija (comitatus Zagorie).Za turske (otomanske) vladavine, od 1. pol. 16. do kraja 17. st., činila je istoimenu upravnu jedinicu - nahiju.^{[nedostaje izvor]} Početkom mletačke vladavine (1699. - 1797.) podijeljena je, uglavnom između Drniške i Trogirske krajine, pa od tada ne čini više posebnu upravnu jedinicu. No, naziv Zagore za navedeni kraj očuvan je do danas, s tim što je stariji naziv, Zagorje, tijekom 19. st. prešao u današnji oblik. Općine koje se čitave danas nalaze u Zagori, i koje ju većim dijelom obuhvaćaju, jesu: Unešić, Lećevica (Radošić) i Prgomet (Trolokve); dok su njeni rubni dijelovi u sastavu upravnih jedinica čije sjedište nije u Zagori.

Klima

Klimatski je Zagoru najjednostavnije podjeliti u tri pojasa, a to su submediteranski, submediteransko-planinski i planinski. Submediteranski je onaj prostor do 500m visine, i u njemu su ljeta suha i vruća s temperaturama i iznad 40°C, a zime hladne s ponekim snijegom koji je uglavnom slab i ne zadržava se dugo. Srednji pojas je submediteransko-planinski (500 m - 900 m) i tu se miješaju submediteranska i planinska klima, s oštrim i vrlo hladnim zimama sa snijegom koji se dugo zadržava, jutarnje temperature idu ispod -15°C u ekstremnim slučajevima i ispod -20°C, i vrućim ljetima kad temperature idu preko 35°C. Pojasom iznad 900 metara prevladava planinska klima te je utjecaj mora neznatan. Tu se već snijeg zadržava mjesecima, ali su ljeta su topla i temperature se mogu popeti i do 35°C. Na planinskim vrhovima Biokova, Kamešnice i Dinare prevladava alpska klima te se snijeg zadržava od prvog obilnijeg padanja (najčešće u studenom) pa sve do lipnja. U jamama i pećinama snijeg i led se zadržavaju tokom cijele godine te su se otamo nekad vadili i odvozili za prodaju u gradove.

Kultura

Od nešto većih događanja u Zagori tu su: sinjska Alka, proslava i hodočašće Velikoj Gospi u Sinju i Zelenoj katedrali u Prološcu, Sajam pršuta u Sinju, tri stoljeća stare maškare u Neoriću, Glumci u Zagvozdu, te brojne športsko-kulturno-zabavno-gastronomske manifestacije (seoski športovi: borbe bikova (npr. Bikijada u Radošiću, Bikijada u Dicmu), potezanje konopa, trke magaradi, potezanje klipa...) diljem zagorskih mjesta, koje su se posebice raširile u 21. stoljeću. Posljednjih godina, s namjerom očuvanja, organiziraju se ''ganga-festovi'' s ciljem da na scenski ili natjecateljski način popularizira ovo narodno pjevanje (npr. Ganga Fest Biorine; Grubine; Slivno te možda najveća takva manifestacija: Uz Gangu i Bukaru).

U novije se vrijeme ovaj kraj počeo brže razvijati izgradnjom autoceste A1.

Od narodne predaje ističu se mnogi epovi i priče , najistaknutije bi bile Hasanaginica, Sinjska Gospa, legenda o Gavanovim dvorima (postanak imotskih jezera) te mnoge legende o vilama kao npr. Zavelimske vile. Ovaj kraj je vrlo poznat po osebujnim narodno-usmenom stvaralaštvu.

Poznate osobe

Izvori

↑ Dalmatinska zagora | Hrvatska enciklopedija

[1] Dalmatinska zagora | Hrvatska enciklopedija

[1]