Ikonoklazam

Stranica ikonodulskog Čludovskog moltvenika (sredina 9. st.) sa iluminacijom teksta: "Dali su mi da jedem klice, a da ugasim žeđ - ocat" sa slikom vojnika koji nudi octom natopljenu spužvu na koplju raspetom Kristu. Ispod je slika posljednjeg ikonoklasnog carigradskog patrijarha Ivana Gramara koji struže lik Krista sa sličnim kopljem i spužvom. Ivan je iskarikiran i na drugim stranicama s neurednom oštrom kosom koja strši na sve strane čineći ga divljim i barbarskim.

Ikonoklazam ili ikonoborstvo je izraz kojim se u užem smislu opisuje protivljenje postavljanju ili štovanju ikona unutar nečije kulture, najčešće iz vjerskih ili političkih motiva. Ikonoklazam je pokret koji se obično vezuje uz društvena previranja i revolucije. Ikonoklazam valja razlikovati od uništenja spomenika tuđe kulture (npr. španjolsko uništenje mezoameričkih spomenika) ili damnatio memoriae karakterističan za Drevni Egipat.

Izraz ikonoklazam potječe iz Bizanta, gdje je ikonoklast ili ikonoklastik je kasnije postao sinonim za osobe i pokrete koje preziru uvriježene dogme i istine.

Ikonoklazam je izvorno bio pokret u Bizantskom carstvu kojemu je bio cilj ukloniti svete slike iz bogoslužja, te zabraniti njihovo štovanje. Pokret je bio usmjeren protiv štovanja svetačkih relikvija, pa i samih svetaca. Teološki je korijen borbe u raznim maloazijskim sljedbama (kao monofiliziti), ili još starija starozavjetna borba protiv idolopoklonstva.

Ikonoklazam u Bizantskom Carstvu

Jednostavni križ u crkvi sv. Irene u Carigradu kao primjer umjetnosti ikonoklazma.

Taj su pokret potaknuli carevi iz sirijske (izaurijske) dinastije Leon III. Izaurijski, Konstantin Kopronim i Leon IV. koji su isticali aristokratski pogled na vjeru u traženju apsoluta, štujući Boga izravno, bez posredovanja slika i ostalih vjerskih simbola, a protiv raširene pojave obožavanja ikona. Djelomice i zbog toga jer je obožavanje ikona, koje je zbog uspješne prodaje svetačkih slika osobno podupirano od strane nekih samostana i njihovih likovnih radionica, u to vrijeme dosegla razinu praznovjerja. Ikone su se kupovale zbog zavjeta i molitve, slavljenja krsne slave (katkad su čak umjesto živih ljudi, ikone uzimane za vjenčane kumove), a česti su bili i slučajevi konzumiranja boje ostrugane s ikona kao lijeka za mnoge bolesti

Sljedbenici ikonoklazma su prozvani ikonoklastima ili ikonomahima (grčki eikon = slika, klastes = razbijač) koji su se otvoreno sukobljavali s ikonodulima ili ikonolatrima (grčki, ikonopoklonici, poštovatelji ili obožavatelji ikona). Godine 726. car Leon III. je dekretom zabranio ikone u Bizantskom Carstvu, što je izazvalo katastrofalne sukobe, uništavanje mozaika i fresaka, devastacije samostana, ali i progone i ubojstva svećenika ikonodula. Borbe su se zaoštrile, pa su bile potrebne i vojne intervencije.

Pozadina

Sveti Ivan Krstitelj; najraniji bizantski mozaici u 9. stoljeću su u Aja Sofiji u Carigradu.

Jedni smatraju da je do ikonoklazma došlo i zbog političke prirode, tj. bizantskog podilaženja sve jačem arapskom islamskom carstvu gdje je bilo strogo zabranjeno prikazivanje ljudskog lika u umjetnosti. Napuštanjem sakralnih motiva došlo je do osiromašenja antropomorfne crkvene tematike, ali i do razvoja profane (svjetovne) umjetnosti koja se najjasnije očituje u ukrašavanju carskih palača (povijesne slike, keramika, sagovi, geometrijski mozaici kršćanskih simbola i ornamenata, itd.) jer su se carevi nadmetali u raskoši s islamskim bagdadskim kalifima.

Tek je carica Irena 787. godine dopustila štovanje Svetog Trojstva u slikama, što je proširio Crkveni sabor u Carigradu 842. godine na sve vrste slika ili relikvija, ali rađene u strogoj ograničavajućoj ikonografiji.

Poveznice

• Ikona
• Ikonostas

Vanjske poveznice

• Ikonoklazam u Bizantu na wapediji
• Uvod u ikone na stranici sestara Karmelićanki
• Ikone i ikonoklazam