Rat u Sloveniji

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Rat u Sloveniji
Dio raspada SFRJ
Slovenian war map.jpg
Tenkovi JNA u Sloveniji
Datum 27. lipnja 1991. - 6. srpnja 1991.
Lokacija Slovenija
Ishod pobjeda i neovisnost Slovenije
Casus belli osamostaljenje Slovenije od SFRJ
Sukobljeni
Flag of Slovenia.svgSlovenija
JTO Logo.jpgTeritorijalna obrana u Sloveniji
Jnagrb.jpg JNA
Vođe
Flag of Slovenia.svg Janez Janša
Flag of Slovenia.svg Milan Kučan
Flag of Slovenia.svg Igor Bavčar
Jnagrb.jpg Veljko Kadijević
Jnagrb.jpg Konrad Kolšek
Jnagrb.jpg Andrija Rašeta
Jnagrb.jpg Aleksandar Vasiljević
Jnagrb.jpg Milan Aksentijević
Vojne snage
16.000 vojnika, 10 000 policajaca 25.000 vojnika[1]
Posljedice
12 vojnika
6 civila
Ukupno
18 poginulih,[2] 182 ranjenih
37[2]-45[1] poginulih, 146 ranjenih
6 stranaca poginulo[2]

Rat u Sloveniji ili Desetodnevni rat (slovenski: Slovenska osamosvojitena vojna-Desetdnevna vojna) bio je kratkotrajni rat između Slovenije i JNA 1991. godine poslije proglašenja Slovenije kao neovisne države od SFRJ. Lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom ročnim vojnicima, poražene u sukobu s malom slovenskom vojskom kojom je zapovijedao Janez Janša. Poginulo je 66 ljudi na obje strane.[3]

Slovenija je također imala koristi od komplicirane financijske sheme iz travnja 1991. koju je garantirala Narodna banka Jugoslavije u Beogradu. Zbog toga, jugoslavenski dinar izgubio je skoro 50 % svoje vrijednosti. Međutim, Slovenija je osigurala značajne pričuve u stranoj valuti, koja joj je financirala prijelaz u neovisnost. Prema nekim izvorima, pregovori Ljubljane i Beograda oko povratka dijela tih fondova pomogli su u stvaranju neovisnosti Slovenije.[4]

Uvod[uredi VE | uredi]

Antibirokratska revolucija 1989. dovela je do ukidanja autonomije Kosova i Vojvodine, a njeni vođe su zamijenjeni ljudima vjerni Slobodanu Miloševiću. Isto se dogodilo i sa Crnom Gorom. Slovenija je potom počela odbacivati komunizam i 1990. raspisala prve slobodne izbore. Srbija je vodila "ekonomski rat" s tom državom.[5] U prosincu 1990. održan je slovenski referendum o neovisnosti, a 88,5 % stanovništva glasalo je potvrdno.[6]

Redovitu rotaciju na čelu predsjedništva SFRJ, u kojoj je mjesto predsjednika trebao preuzeti hrvatski kandidat Stjepan Mesić, spriječio je srpsko-crnogorski blok,[7] čime je ozbiljno uzurpiran jugoslavenski ustav. Nakon što je srpsko vodstvo odbilo prijedlog Slovenije i Hrvatske o preustroju Jugoslavije u konfederaciju i zahtijevalo veću centralizaciju vlasti,[8] a oružani incidenti se nastavili dnevnim ritmom, dvije republike su 25. lipnja 1991. godine proglasile neovisnost.

Izbijanje rata[uredi VE | uredi]

Dva dana nakon proglašenja neovisnosti u Sloveniji je izbio kratkotrajni rat (od 27. lipnja do 6. srpnja) u kojem su lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom ročnim vojnicima, ušle u sukob s malom slovenskom vojskom kojom je zapovijedao Janez Janša kako bi spriječili neovisnost te republike. Još 1990, JNA je pokušala razoružati slovensku TO, ali je uspjela pokupiti samo 40 do 60 % oružja.[4] Ovaj čimbenik što JNA nije uspjela razoružati TO Slovenije, znatno je pridonio uspjehu slovenske obrane. Tezu se uzima u razmatranje, ostavi li se po strani tezu u kojoj su Slovenija i Srbija preko JNA inscenirale rat da bi isprovocirale hrvatsku reakciju, što bi dalo povod i "opravdanje" JNA napasti praktično nenaoružanu Hrvatsku koja nije bila u međunarodnoj diplomatskoj milosti i razumijevanju te ju zauzeti, a Slovenci bi zauzvrat mogli napustiti Jugoslaviju bez problema. Hrvatska je nemarom, neznanjem, nesposobnošću, moguće i izdajom nekih visokih dužnosnika ostala bez oružja svoje TO kad ju je JNA razoružala.

Slovenske snage napustile su JNA i pridružili se novoj slovenskoj vojsci i njesnoj policiji.[9] 1991. Srbi i Crnogorci su činili 38,8 % stanovništva Jugoslavije, ali su činili 70 % udjela u činovnicima JNA.[10] Nakon što su hrvatski i slovenski rezervisti masovno bojkotirali rat, JNA je imala problema sa izvođenjem operacija. Od 25.000 vojnika, čak 7.900 je dezertiralo ili odbilo ratovati.[1] Slovenska vlada objavila je da se nalazi u "stanju rata" te zamolila međunarodnu zajednicu za pomoć.[11] Već u ožujku 1991., slovenski novaci nisu se javljali federalnoj vladi.


Tijek[uredi VE | uredi]

JNA je 26. i 27. lipnja krenula preuzeti granične prijelaze s Italijom, Austrijom i slovenskom granicom s Mađarskom radi uspostavljanja normalnog graničnog režima i zaštite integriteta zemlje. Tako 26. lipnja u rano poslijepodne jedinice 13. korpusa JNA krenule su iz vojarne u Ilirskoj Bistrici prema talijansko-slovenskoj granici. General Marjan Čad je u akciju krenuo s 350 vojnika, 11 tenkova, pet oklopnih transportera i šest protuoklopnih oruđa bez odobrenja generala Konrada Kolšeka, tada zapovjednika 5. armijske oblasti. Međutim, odobrenje iz Beograda nije stizalo, zbog čega je vojska bila suzdržana.[1]

Taktički, slovenski TO odsjekao je JNA od njenih izvora i vojarni, slično kao što su napravili i partizani.[1] U nedostatku topništva, JNA se nije dobro snalazila tako da su slovenske TO odsjekle kolone vozila i podigli barijere kako bi spriječili daljnju invaziju. Političari u Ljubljani su računali s tim da JNA neće htjeti rat na dugo razdoblje, što se pokazalo točnim. Beograd je htio koncentrirati svoje snage protiv Hrvatske, te se nije htio boriti na dvije fronte.[1]

Do ponoći 27. lipnja JNA je zauzela sve granične prijelaze na talijansko-slovenskoj granici, skoro sve prijelaze na austrijskoj granici i nove prelaze uspostavljene duž slovenske granice s Hrvatskom. Sljedećih dana izbile su žestoke borbe kod Nove Gorice na prijelazu s Italijom, slovenski specijalci uništili su tri tenka, četvero vojnika JNA je stradalo a oko 100 se predalo.[12]

Hrvatska reakcija[uredi VE | uredi]

Hrvatska je htjela na svaki način pomoći Sloveniji, iako je praktično bila bez oružja i bez uvježbanih vojnih postrojba.[13]

Tenkove koji su iz vojarna u Hrvatskoj krenuli na Sloveniju pokušali su zaustaviti hrvatski civili koji su prosvjedovali. U tim prosvjedima JNA je ubila hrvatskog civila Ravena Čuvala.[14][15] Istovremeno je u Hrvatskoj izbila otvorena pobuna na gotovo svim dijelovima Hrvatske koje naseljava srpsko stanovništvo.

Odmah te noći 27. lipnja 1991. kad je JNA napala Sloveniju, hrvatski je premijer Josip Manolić sazvao je hitnu tajnu sjednicu Hrvatske vlade, koja je odjekivala euforičnim govorima solidarnosti.[13] Sjednica nije prošla bez zanimanja velikih sila: odmah nakon te (tajne!) sjednice u hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova dotrčao je američki generalni konzul Mike Einik, zanimavši se za odluku hrvatske Vlade.[13] Hrvatski diplomat Davorin Rudolf mu je odgovorio o Vladinoj odluci - da će Hrvatska vojno pomoći Slovencima, no sažalna reakcija američkog diplomata pokazala je da su SAD dobro znale da Hrvatska nema čime pomoći.[13] No, dokumenti koji su poslije pronađeni potvrdili su da je na jugoslavenski vojni vrh jedva čekao hrvatsku reakciju u slovenskom ratu, da bi mogli svom silinom udriti na slabo naoružanu Hrvatsku.[13][16][17]

Privođenje rata kraju[uredi VE | uredi]

Desetodnevni sukobi prekinuti su 7. srpnja sporazumom na Brijunima, uz posredovanje europske "trojke" (tri ministra vanjskih poslova: Hans van den Broek, Jacques Poos i João de Deus Pinheiro).[18] Prva sljedeća sjednica Predsjedništva SFRJ umjesto na Brijunima održana je u Beogradu jer srpski dio predsjedništva (Srbija, Vojvodina, Kosovo, Crna Gora) nisu željeli sastančiti u Hrvatskoj, tako daleko od sigurnosti Srbije. Sjednica je održana 18. srpnja 1991. godine u Beogradu, na njoj je Predsedništvo izglasovalo Odluku o premeštanju jedinica JNA sa teritorije Republike Slovenije omjerom glasova 7:1, jedini glas protiv bio je glas Hrvatske, Stjepana Mesića. Ako se Slovenci i Srbi nisu dogovorili o povlačenju JNA prije 25. lipnja, onda su im sad bila dovoljna tri tjedna za dogovor kojim je Slovenija "puštena" iz Jugoslavije. JNA se potom kroz tri mjeseca povukla iz Slovenije.[19] Time je Slovenija po isteku tri mjeseca od odluke o samostalnosti i povlačenjem JNA postala pravno samostalna država koja je također u potpunosti nadzirala svoje ozemlje.

Ishod[uredi VE | uredi]

JNA je imala 44 do 45 poginulih vojnika, izgubila je 31 tenk i 230 borbenih vozila.[1] Fond za humanitarno pravo navodi da je u ratu poginulo 23 državljana Srbije.[20]

Milan Kučan svjedočio je 21. svibnja 2003. pred Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ) protiv Miloševića. Naveo je da je Miloševićevo čelništvo 1989. umjesto ustavnih nametalo kadrovske promjene preko masovnih mitinga, na kojima su smijenjena vodstva u Vojvodini i Crnoj Gori a planiran je i miting u Ljubljani. Opisao je i raskol na 14. kongresu SKJ, kada su, kako je rekao "legitimni i pravični prijedlozi Slovenije brutalno nadglasani".[19] Milošević je rekao da su u ratu ubijena 44 pripadnika JNA, a 184 teško ranjena i ponudio sudu kao dokaz "bijelu knjigu" o zločinima slovenskih snaga. Kučan je precizirao da je u sukobu poginulo 37 vojnika JNA, te 18 slovenskih državljana - osam iz slovenske TO, četiri policajca, šest slovenskih civila - te još šest stranaca, a "bijelu knjigu" odbacio je kao "propagandnu brošuru" JNA. Raspravno vijeće nije prihvatilo taj dokument.[2]

Usprkos sukobu, Srbija i Crna Gora nisu se protivili odlasku Slovenije iz Jugoslavije, jer bi to ostavilo kolektivno predsjedništvo sa sedam članova, od kojih bi četiri bili pod srbijansko-crnogorskom kontrolom, čime bi time de facto imali i kontrolu nad JNA.[21]

Nakon kraja rata u Sloveniji, sukladno dogovorima JNA i Slovenije, JNA se pošla povlačiti iz Slovenije i morala se povući u Srbiju.[22] Snage JNA pod punom ratnom spremom povlačile su se iz Slovenije u kamionima preko slobodnog hrvatskog teritorija.[22] Pratila ih je hrvatska policija.[22] Međutim, kolone kamiona i vlakova JNA nisu nastavile put Srbije, nego su pošle na područja pod nadzorom pobunjenih hrvatskih Srba (Banovina, Kordun i Zapadna Slavonija), gdje su se i zadržala, [22] otvoreno pomažući srpsku pobunu u Hrvatskoj, a protiv hrvatske vlade. Hrvatske su snage, znajući da su slabo naoružane, odlučile su spriječiti da sve to oružje završi kod neprijatelja, pa su zaustavili neke kompozicije i zaplijenili velike količine oružja, uvišestručivši u nekoliko sati svoju naoružanost.[22]

Poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 UN-ov izvještaj, "Slovenian forces"
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 MKSJ, str.20924
  3. Harris, Marie (11- svibnja 1997). Spirited, Independent Slovenia. New York Times. pristupljeno 16. veljače 2012
  4. 4,0 4,1 UN-ov izvještaj, A: "The conflict in Slovenia"
  5. Upheaval in the East: Yugoslavia; Slovenia Breaks From Yugoslav Communists and Calls for Changes. New York Times (5. veljače 1990). pristupljeno 16. veljače 2012
  6. UN-ov izvještaj, str. 63
  7. UN-ov izvještaj, str. 65
  8. UN-ov izvještaj, str. 60
  9. UN-ov izvještaj, str. 6
  10. UN-ov izvještaj, str. 40
  11. UN-ov izvještaj, str. 66
  12. Uništeni tenkovi T-55 228. motorizirane brigade na graničnom prijelazu Nova Gorica 28. lipnja 1991. godine, pristupljeno 14. travnja 2013.
  13. 13,0 13,1 13,2 13,3 13,4 Davorin Rudolf: Hrvatska tone u politički bezdan, razgovarao Andrija Tunjić, Vijenac, broj 482-483, 6. rujna 2012.
  14. HRT-ov TV-kalendar 27. lipnja.
  15. Braniteljski portal UBIUDR ogorčen što nitko nije odgovarao za smrt Ravena Čuvala 1991. godine, 26. kolovoza 2008.
  16. V. knjigu Davora Domazeta Loše Hrvatski Domovinski rat 1991.-1995. strateški pogled
  17. DOMOVINSKI RAT – STRATEŠKI POGLED - Udruženi zločinački pothvat Velike Britanije, Budimira Lončara i međunarodne zajednice (3), Kreirano utorak, 23. kolovoza 2011., piše Davor Domazet Lošo, Hrvatski fokus
    "Druga velika pobjeda hrvatske politike 1991. bilo je ta što nije nasjela na podvalu i uključila se u rat u Sloveniji. Stvarna namjera vojnoga vrha u tzv. slovenskom ratu je bila uvući Hrvatsku u rat, i tako JNA dati „legitimitet“ i „legalitet“ za djelovanje. Sa stajališta njegova utjecaja na Hrvatsku, i općenito strateškoga stajališta, on se bez zadrške, pored naziva 'opteretni' može, okvalificirati kao simulirani rat ili 'rat protiv trećeg'. Slovenski je rat, prema postavkama ratovanja o kojima podučava vojno umijeće, nedvojbeno simuliran i po snagama koje su u njemu sudjelovale, i po vremenu trajanja, ali i po brzom dogovoru o njegovu prekidu. Nije to bio rat slovenskih Teritorijalnih snaga protiv snaga Jugoslavenske narodne armije, ili obrnuto, nego je to bio 'rat' koji je trebao Hrvatsku uvući u igru, odnosno kako od nje učiniti agresora“.
  18. Tekst sporazuma potpisanog na Brijunima 7. srpnja 1991., pristupljeno 14. travnja 2013.
  19. 19,0 19,1 "Kučan svjedočio o raspadu SFRJ i osamostaljenju Slovenije", Index.hr, 2003-05-21, pristupljeno 2009-09-12
  20. Srbija objavila imena poginulih u ratovima. Nacional (22. travnja 2011). pristupljeno 16. veljače 2012
  21. UN-ov izvještaj, str. 60-61
  22. 22,0 22,1 22,2 22,3 22,4 UHD91 108. brg. ZNG RH

Reference[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 UN-ov izvještaj, "Slovenian forces"
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 MKSJ, str.20924
  3. Harris, Marie (11- svibnja 1997). Spirited, Independent Slovenia. New York Times. pristupljeno 16. veljače 2012
  4. 4,0 4,1 UN-ov izvještaj, A: "The conflict in Slovenia"
  5. Upheaval in the East: Yugoslavia; Slovenia Breaks From Yugoslav Communists and Calls for Changes. New York Times (5. veljače 1990). pristupljeno 16. veljače 2012
  6. UN-ov izvještaj, str. 63
  7. UN-ov izvještaj, str. 65
  8. UN-ov izvještaj, str. 60
  9. UN-ov izvještaj, str. 6
  10. UN-ov izvještaj, str. 40
  11. UN-ov izvještaj, str. 66
  12. Uništeni tenkovi T-55 228. motorizirane brigade na graničnom prijelazu Nova Gorica 28. lipnja 1991. godine, pristupljeno 14. travnja 2013.
  13. 13,0 13,1 13,2 13,3 13,4 Davorin Rudolf: Hrvatska tone u politički bezdan, razgovarao Andrija Tunjić, Vijenac, broj 482-483, 6. rujna 2012.
  14. HRT-ov TV-kalendar 27. lipnja.
  15. Braniteljski portal UBIUDR ogorčen što nitko nije odgovarao za smrt Ravena Čuvala 1991. godine, 26. kolovoza 2008.
  16. V. knjigu Davora Domazeta Loše Hrvatski Domovinski rat 1991.-1995. strateški pogled
  17. DOMOVINSKI RAT – STRATEŠKI POGLED - Udruženi zločinački pothvat Velike Britanije, Budimira Lončara i međunarodne zajednice (3), Kreirano utorak, 23. kolovoza 2011., piše Davor Domazet Lošo, Hrvatski fokus
    "Druga velika pobjeda hrvatske politike 1991. bilo je ta što nije nasjela na podvalu i uključila se u rat u Sloveniji. Stvarna namjera vojnoga vrha u tzv. slovenskom ratu je bila uvući Hrvatsku u rat, i tako JNA dati „legitimitet“ i „legalitet“ za djelovanje. Sa stajališta njegova utjecaja na Hrvatsku, i općenito strateškoga stajališta, on se bez zadrške, pored naziva 'opteretni' može, okvalificirati kao simulirani rat ili 'rat protiv trećeg'. Slovenski je rat, prema postavkama ratovanja o kojima podučava vojno umijeće, nedvojbeno simuliran i po snagama koje su u njemu sudjelovale, i po vremenu trajanja, ali i po brzom dogovoru o njegovu prekidu. Nije to bio rat slovenskih Teritorijalnih snaga protiv snaga Jugoslavenske narodne armije, ili obrnuto, nego je to bio 'rat' koji je trebao Hrvatsku uvući u igru, odnosno kako od nje učiniti agresora“.
  18. Tekst sporazuma potpisanog na Brijunima 7. srpnja 1991., pristupljeno 14. travnja 2013.
  19. 19,0 19,1 "Kučan svjedočio o raspadu SFRJ i osamostaljenju Slovenije", Index.hr, 2003-05-21, pristupljeno 2009-09-12
  20. Srbija objavila imena poginulih u ratovima. Nacional (22. travnja 2011). pristupljeno 16. veljače 2012
  21. UN-ov izvještaj, str. 60-61
  22. 22,0 22,1 22,2 22,3 22,4 UHD91 108. brg. ZNG RH

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Rat u Sloveniji