Šćakavski

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Šćakavski dijalekt (Šćakavica) je staro ime za hrvatsku zapadnu štokavštinu. Samo ime dolazi od očuvanja praslavenske izoglose, odnosno čuvanja glasovnih skupina poput šć (ili njihovih refleksa poput šč, št'...) i njenog zvučnog parnjaka žđ (ždž, žd', žj...) koje je u opreci s prijelazom tih glasova u št i žd. Iako većina hrvatskih dijalekata posjeduje tu isoglosu (svi kajkavski, svi čakavski, osim jugozapadnog istarskog koji je originalno štokavski, a i starošćakavski slavonski i istočnobosanski, kao i šćakavski poddijalekt novoštokavske ikavštine), kao i većina slovenskih narječja taj naziv se obično upotrebljava za zapadnoštokavsko narječje, poglavito da se istakne razlika prema štakavskom srpskom, istočnoštokavskom narječju, te istakne srodnost prema drugim hrvatskim narječjima, poglavito čakavici, s kojom dobrim djelom (u starošćakavskim govorima) dijeli isti naglasni sustav. Svi zapadnoštokavski govori ne posjeduju šćakavsku isoglosu, oni najjužniji (oko 10ak posto originalnih govornika i prostora), a koji su jezgra novoštokavice su izgubili tu isoglosu radi utjecaja istoka, ali su zadržali sve ostale osobine tog narječja (samoglasnički i suglasnički sustav, naglasci...) .

Pojedini govori i dijalekti zapadne štokavice su se u vrijeme višestoljetne turske vladavine dosta ujednačili ujednačili sa istočnom nehrvatskom štokavštinom, ponajviše sličnim naglasnim sustavom (4 naglaska), te turcizmima u rječniku. Hrvatska zapadna štokavština danas obuhvaća sve govore koji;

  • djelomično ili potpuno čuvaju šćakavsku isoglosu (istočnobosanska jekavica, slavonski mješanog jata i novoštokavska ikavica, u svom šćakavskom poddijalektu)
  • djelomično ili potpuno sadržavaju ikavski refleks jata (novoštokavska ikavica, slavonski miješanog jata, kojeg je većina ikavska, ali uz ikavicu posjeduje i ekavski i ikavsko-ekavski refleks jata)
  • sadrže naglasni sustav koji većim djelom odgovara gore spomenutim govora ili drugim hrvatskim dijalektima i narječjima

Riječ je o 4 glavna dijalekta;

Tu se dodaju i dodatni, prijelazni dijalekti i govori;

  • govori Hrvata u Vojvodini i Srijemu, koji su novoštokavizirani i ekavizirani arhaični šćakavski ikavci
  • govori Hrvata u Boki koji sadrže zetske (staroštakavska jekavica) i dubrovačke granične isoglose
  • govori Peroja, koji su nastali doseljavanjem pučanstva s juga zetskog (staroštakavske jekavice), a čiji su doseljenici u pravilu i bilingualni na čakavskom narječju, a sadrže i sličnosti s govorima bokokotorskih Hrvata
  • govori Hrvata Karaševa, Janjeva i Lepenice, odnosno "torlakizirani" originalno drugi hrvatski dijalekti i govori.

Neki od ovih govora, s obzirom da sadrže prijelazne elemente, se znaju kategorizirati pod druge dijalekte (npr. istočnobosnasku šćakavsku jekavicu se nekad pokušava prikazati kao "jednostavno" štokavsku jekavicu, koja bi se pružala od Gorskog Kotara do albanske granice) , međutim takvo stajalište je neopravdano s obzirom na drugačije karakteristike i povijesni razvitak.

Ovi dijalekti i govori obuhvaćaju 57 % hrvatskoga govornog područja, a površinom je najraširenija ikavski i poluikavski refleks jata, koji se prostire diljem Like, Zagore, srednjeg dalmatinskog priobalja, srednje i jugozapadne Bosne, Završja, zapadne Hercegovine, donje Posavine, Baranje i na sjeverozapadu Bačke (od Sombora do Subotice) u današnjoj Vojvodini gdje su emigrirali Hrvati pred Turcima. Osim većinskih ikavskog i poluikavskog refleksa jata, zapadna štokavština obuhvaća i jekavski refleks koji je rasprostranjen od srednje Slavonije preko istočne Bosne i Poneretlja do dubrovačkog primorja, te sporadično po unutrašnjosti velikoga dijela BiH i Hrvatske, kao i najmanji ekavski refleks, koji se rasprostire u slavonskoj Podravini te po dijelovima Srijema.

Ikavska šćakavica kao jezik hrvatskih velikaša Šubića[uredi VE | uredi]

Kasnosrednjovjekovna šća-šta isoglosa (ranosrednjovjekovni govori su svi šćakavski)

U srednjem vijeku je ikavska šćakavica bila službeni javni govor hrvatskih velikaša na prostoru zapadne Bosne. Ona se i danas još obilno govori na kompaktnom prostoru kao izvorni srednjovjeki dialekt jugozapadne Bosne (OKUKA 1979, PECO 1981, BUDIMIR i LOVRIĆ 1997, 1999), a najviše na Livanjskom, Duvanjskom i Kupreškom polju i u gornjoj Rami (Prozor - Orašac). Sličan govor je iz srednjovjeke Bosne najčešći na nadgrobnim stećkima, kao i u svim službenim tekstovima, zapisima i ugovorima bosanskih vladara, najranije od 12. st. u doba bana Kulina i potom za vrijeme dinastije Kotromanića do 15. st. (prijepisi u prilogu). Tek nakon provale Turaka od 16. st. zapisi na ikavskoj šćakavici postaju sve rjedji i postupno ih u novom vijeku zamjenjuju sve češći tekstovi na novoštokavskoj jekavici. Do 16. st. i Džore Držića, u Dubrovniku i Boki Kotorskoj su brojni utjecaji jekavske čakavice, kao dosad na Lastovu (HORVAT-MILEKOVIĆ i LOVRIĆ 1997).

Arvatsko pismo ili Bosančica kao pismo šćakavice[uredi VE | uredi]

Većina starijih ikavskih tekstova pisani su posebnom „arvatskim“ pismom bosančicom. Seoski fratri kod hrvatskih ikavaca nisu uzalud ni slučajno nazivali bosančicu "glagoljicom" ili "hrvašticom", što nije njihovo neznanje: oni se time sjećaju stare predaje o zajedničkom ranohrvatskom podrijetlu glagoljice i bosančice. Većina starijih tekstova na bosančici pisana je šćakavskom ikavicom i ostali kasniji barem poluikavski (ZELIĆ-BUČAN 1986, T. HERES 1979, I. MUŽIĆ 1997), a ikavci su većinom katolički Hrvati i kasnije dio pod Turcima muslimani. U bosančici su tri slova kao u latinici (E, M, O), a barem 8 njih je vrlo slično ili jednako kao u glagoljici: Č, J, K, N, V, Š, U, Ž, dok su preostala nalik grčkima. Srednjovjeki natpisi stećaka/biliga uglavnom su pisani bosančicom u šćakavskoj ikavici.

Područja šćakavice danas[uredi VE | uredi]

Šća-šta isoglosa u 20. stoljeću

Šćakavski prostor je u radi toka povijesti poprilično smanjen, te je sama isoglosa nestala na dobrom djelu starog prostora, posebno na područjima novoštokavštine, koje je ispunio novoštokavski jekavski koji sadrži mješana/prijelazna svojstva prema našim istočnim susjedima.

Štokavski šćakavski u 20. stoljeću
Zapadnoštokavski i povezani govori u 20. stoljeću

Povijest[uredi VE | uredi]

Pojednostavljeni prikaz šćakavskih migracija, izostavljena je čakavsko-šćakavski govor Makarskog primorja
Prikaz šćakavskih migracija, s prikazanim gubitkom teritorija, no izostavljena je čakavsko-šćakavski govor Makarskog primorja

U Austrougarskoj prije 1. svj. rata bio je još niz gradića u kojima se uglavnom govorila šćakavica: Slavonski Brod, Gradiška, Udbina, Knin, Bihać, Livno, Duvno, Prozor itd. Događajima u 20.st-u ovi su gradski šćakavci većinom nestali. S nestankom Hrvata u Udbini i Kninu nestala je odande izvorna ikavska šćakavica, dok je ona danas već na rubu izumiranja u Bihaću, Prozoru i Tomislavgradu gdje su ju većinom zamjenili dijalekti slični standardu. Zato je do danas kao zadnje stabilno kulturno-jezično središte ikavske šćakavice preostao jedino gradić Livno, zahvaljujući okružju brojnih šćakavskih sela jugozapadne Bosne iz kojih se još obnavlja njegovo pučanstvo i govor. U Slavoniji je arhajska staroštćakavska praikavica (ikavsko-šćakavski) srednjovjekih starosjedilaca dosad najbolje očuvana u Brodskoj Posavini oko Crnac-polja, osobito u selima Davor, Orubica (kod ušća Vrbasa u Savu), Siče i Magić Mala kod Nove Kapele s pretežnim ikavizmom, skupom "šć", participom perfekta na -l i oksitonim naglasom uglavnom na zadnjem ili predzadnjem slogu. Ranije je slična ikavica bila raširena duž srednje i donje Posavine od Jasenovca pa do Županje, gdje je dosad dijelom već izumrla ili je vrlo osiromašena i iskrivljena, pa je u staromu izvornom obliku dosad još očuvana uglavnom samo u selima između Gradiške i Broda. Sličnu sudbinu djeli i istočnobosanska (jekavska) šćakavica, koja je gotovo nestala za druge jugoslavije, kao i zbivanjima tijekom rata 90ih u BiH.

Stare šćakavske isoglose su i prije lagano nestajale, potiskivane novoštokavskim govorima. Jezgra novoštokavske ikavice je područje Huma i Imote, odnosno južnog dijela stare šćakavice. Iz niza očuvanih glagoljskih i latiničnih zapisa, danas je sigurno kako su se u srednjem vijeku kopneni čakavci u srednjoj Hrvatskoj i zapadnoj Bosni pružali dalje na sjever tj. sve do donje Kupe i u Pounju do Bihaća (čije je starije ime "Bišće" bilo čakavsko). Sjeverno od Kupe su bili kajkavci do Gline i Kostajnice, a stari šćakavci su nastavali srednju i sjevernu Bosnu do Podrinja, što je bio i jezik povelja bosanske banovine do dolaska Turaka. Iako su s provalama Turaka kopneni čakavci većinom izbjegli do Gradišća, tragovi toga starog kontakta su manje-više vidljivi sve do danas u arhajskim govorima srednjeg Pounja i još najjače oko ušća Vrbasa u Savu.

Specifične značajke[uredi VE | uredi]

Starošćakavci govori načelno dijele sljedeće značajke (primjer s Posavskim slavonskim poddijalektom) što ih približava čakavcima:

  • 1. Naglasak je većinom na zadnjemu ili predzadnjem slogu pri kraju riječi, rjeđe je kod mlađih govornika naprijed, ali se nikad ne prebacuje na proklitiku.
  • 2. Na stražnjim dugim slogovima nazočan je arhaični čakavski akut, pa posavski naglasni sustav ima 3 akcenta: kratkosilazni, dugosilazni i akut.
  • 3. Završno -l je u participu i drugdje na kraju riječi većinom očuvano (rjedje kod mlađih miješanih govornika prelazi u -o).
  • 4. Većinom je očuvan stari čakavsko-kajkavski skup -šć- umjesto štokavskoga -št- (koji ponekad izgovaraju većinom mlađi).
  • 5. Na početku riječi je nerijetko čakavsko-kajkavski skup čr- umjesto štokavskoga cr- (koji također uglavnom govore mlađi govornici).
  • 6. U izgovoru često izostaje štokavsko jotiranje: netjak, grobje itd. (jotiraju ga kao palatal samo mlađi govornici).
  • 7. Ženski dativ i lokativ plurala imaju arhajske nastavke -ami, -imi.
  • 8. Muški dativ singulara je često sa starohrvatskim nastavkom -om, -im.

Razvitak[uredi VE | uredi]

Gramatičke i fonetske značajke upućuju da su staroštokavski praikavci donje Posavine najstariji dio ikavaca još iz doba njihova nastanka, kada su se tek razdvajali od čakavaca. Na to upućuju i neki ini kulturno-povijesni pokazatelji:

  • - Čak i samo ime Šokaca nije štokavsko, nego je čakavskog iskona: npr. bodulski čakavci na otocima imaju arhaizam šok (= svinja), šokac (svinjar-svinjogojac), šokyca (svinjogojka-svinjarova žena), šokyć (odojak-prašćić) i ine izvedenice - a i danas su slavonski Šokci poznati svinjogojci, pa im taj arhajski etnonim nije slučajan. [nedostaje izvor]
  • - I dio zagonetnih šokačkih toponima mogu se objasniti izvorno iz čakavice, npr. Bršadin: čakavski baršadyn = mrazište-ledište, pa barša (mraz), temeljni glagol baršit (smrznuti-slediti) itd.- što su praindoeuropski arhaizmi kao perzijski barsh i indovedski barsa (= led-mraz).
  • - Slavonska glagoljica: U panonskoj Hrvatskoj sjeverno od Save, to je jedino područje gdje su nedavno potvrdjeni sigurni nalazi izvornih glagoljskih grafita u par srednjovjekih crkvica južne Slavonije, baš na području staroštokavske ikavice: crkvica Sv.Martina u Lovčiću i Sv. Dimitra u Brodskom Drenovcu. Ovo pokazuje njezine iskonske veze s primorskim glagoljašima jugozapadne Hrvatske (ini štokavski ikavci u Bosni su tada uglavnom rabili bosančicu).

Zaključak[uredi VE | uredi]

Bez obzira na izostanak zamjenice ča i formalno nazočan što, ipak po zamalo svim inim značajkama, arhajski staroikavski govor posavskog Davora i okolnih sela na Črnac-polju općenito zvuči znatno "čakavskije" negoli polučakavski govori kopnene dalmatinske obale od Zadra do Poljica - koji uz formalnu zamjenicu ča ipak imaju razmjerno manje čakavskih osobitosti. Zamalo jedine formalne razlike izmedju tipske starošćakavske ikavice u Posavini i prave jadranske čakavice su posavska zamjenica što i niz turcizama (umjesto jadranskih romanizama) - a obje te značajke moglu se smatrati i naknadnim novijim unosima.


Izvori[uredi VE | uredi]

  • A. Belić: Štokavski dijalekat. Narodna enciklopedija knj. IV: 731-747, Bibliografski zavod, Zagreb 1929.
  • S. Budimir, A.Ž. Lovrić: Ikavska šćakavica (starohrvatski govor srednjovjeke Bosne). Ognjište 10, Karlovac 1999.
  • S. Ivšić: Današnji posavski govor. Rad JAZU 196: 124-245 i 197: 9-138, Zagreb 1913.
  • Ž. Jozić: Fonologija govora brodskoga Posavlja. Magistarski rad, Filozofski fakultet, Zagreb 2001.
  • Ž. Jozić: Posavski govori oko Slavonskoga Broda. Prinosi hrvatskoj dijalektologiji, 225-280, Split 2010.
  • J. Lisac: Hrvatska dijalektologija knj. 1 (štokavski i torlački), Golden marketing, Zagreb 2003.
  • N. Mihanović: Jezik na području Poljica. Poljički zbornik 2, Matica Hrvatska, Zagreb 1971.
  • M. Okuka: Fonološki i morfološki sistem govora Rame (disertacija). Radovi filozofskog fakulteta, Sarajevo 1979.
  • M. Peraić: O prozodiji beravačkog govora. Filologija 45: 97-106, Zagreb 2005.
  • Š. Starčević: Ričoslovlje. Glasnik dalmatinski 34-57, Zadar 1850.
  • Z. Vince: Ikavica u hrvatskoj jezičnoj povijesti. Matica hrvatska, Zagreb 1998.