Aleksandar Freudenreich

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Aleksandar Freudenreich (1892. - 1974.)

Aleksandar Freudenreich (Zagreb, 21. studenog 1892. – Zagreb, 22. travnja 1974.), hrvatski arhitekt.

Arhitekt Aleksandar Freudenreich jedan je od najproduktivnijih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća. Tijekom dugog života projektirao je oko pet stotina objekata. Pretpostavlja se da ih je izveo samostalno ili u suradnji s drugim arhitektima preko tri stotine, od kojih neka zauzimaju nezaobilazno mjesto u okvirima hrvatske moderne.

Aleksandar Freudenreich za L.Kaldu i I. Štefana- Stamb. kuća u Savskoj 54, Zagreb, (1913.)
Aleksandar Freudenreich- 1. hrvatska štedionica, Sušak 1925.

Najranije doba[uredi VE | uredi]

Aleksandar Freudenreich rođen je 21. studenog 1892. godine u obitelji glasovitih kazališnih djelatnika. Otac Dragutin, bio je poznati kazališni glumac, a djed Josip jedan je od osnivača Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu|Hrvatskog kazališta. Imao je dvoje braće Vojislava (1891. – 1917.) po zanimanju apotekara, i Milana (1900. 1973), koji je također bio arhitekt.

Osnovnu je školu započeo pohađati 1899. u Varaždinu, no završio ju je u Zagrebu 1903. godine. Od 1903. do 1907. godine pohađao je u Zagrebu realnu gimnaziju, a nakon nje, od 1907. do 1911. godine graditeljski odjel građevno – stručne škole. Tijekom školskih praznika Freudenreich je radio kao zidan na brojnim zagrebačkim gradnjama s početka stoljeća. Nakon mature, 1911. godine zapošljava se u atelijeru poznatog zagrebačkog arhitekata i graditelja Lava Kalde i i Ivana Štefana.

1913.- 1914. prijavljuje se kao „jednogodišnji dobrovoljac“ u vojsku. Prvo služi u Beču a potom u Dubrovniku gdje ga je i zatekao početak Prvog svjetskog rata. Rat je proveo diljem Europe preko Galicije, Besarabije, Bukovine, Mađarske do Francuske i Belgije. Po svršetku rata 1918. vraća se u Zagreb.

Počeci projektantske djelatnosti[uredi VE | uredi]

Od 1919. godine Frodenreich radi u Vojno- građevnom odjelu SHS. Te godine postaje ovlašteni graditelj ali doživljava i svoj prvi uspjeh kao arhitekt. Na natječaju za projekt Hrvatskog doma u Vukovaru dobiva 1. nagradu. Dom je građen od 1922. do 1923. godine. Nakon toga radi projekt Prve hrvatske štedionice na Sušaku koja je građena od 1924. do 1925. godine. U isto vrijeme sudionik je nekoliko natječaja za vijećnice u Vukovaru i Vinkovcima, Prvu hrvatsku obrtnu banku u Zagrebu. Također je radio i projekte za Stubičke Toplice, obiteljske kuće, društveni dom „Nada“ u Karlovcu, te projekte brojnih adaptacija. Projektirao je brojne Hrvatske domove i dvorane diljem Hrvatske.[1] Indikativno je da je prizemlje Hrvatskog doma 1960-ih srušeno, a ondje napravljen "trg" odnosno proširen "Centar za kulturu" arhitektonski neprimjerenim aneksom.[1]

Freudenreich i Deutsch- Obiteljska kuća Goranin, Bosanska 17 i 19, Zagreb, (1923.- 1924.)

Arhitekti Freudenreich & Deutsch[uredi VE | uredi]

1923. godine s arhitektom Pavlom Deutschom pokreče zajednički atelijer: „Arhitekti – Freudenreich & Deutsch – graditelji“. Do 1933. godine ured im je u Ilici 33, a od 1933. do 1940. godine u Gajevoj 2b. 1927. godine Freudenreich je izabran za gradskog zastupnika grada Zagreba. Na toj je dužnosti bio sve do 1932. godine kada je svrgnut tijekom diktature generala Petra Živkovića. Od 1927. do 1930. godine Freudenreich je polazio Arhitektonski odjel Državne umjetničke akademije u Zagrebu kod arhitekta Drage Iblera.

Prve zajedničke realizacije[uredi VE | uredi]

I usprkos brojnim dužnostima koje je tada obnašao, Freudenreich je u suradnji s Deutschom pokrenuo bogatu djelatnost. Tijekom najranije faze suradnje realiziraju nekoliko vila u Bosanskoj ulici u Zagrebu. Među inima obiteljske kuće:

  • Privora (Bosanska 13, 1923. – 1924.),
  • Goranin (Bosanska 17 i 19, 1923.- 1924.),
  • Heimbach (Bosanska 28, 1923. - 1928.),
  • Šaban (Bosanska 11, 1924. – 1925.),
  • Valdec (Bosanska 34, 1924. – 1925.)
  • Freudenreich (Bosanska 30, 1927. – 1928.)
A. Freudenreich i I. Kerdić- Izrada skulpture za Sokolsku mogilu u Zagrebu, Zagreb, oko 1926.

Sokolska mogila[uredi VE | uredi]

1925. godine po Freudenreichovom projektu izvodi se u zagrebačkom parku Maksimir impozantna Sokolska mogila. Skulpturu na njenom vrhu izradio je kipar Ivo Kerdić. Mogila nažalost nije nikada dovršena budući da je rad Hrvatskog sokola ubrzo bio zabranjen. Veza arhitekta Freudenreicha i Hrvatskog sokola bila je duga i sezala je u njegovu ranu mladost. Već je kao đak, 1908. godine stupio u Hrvatski sokolski savez. Nastupao je na svim sletovima u Zagrebu i na sveslavenskim sletovima u Pragu sve do njegova ukinuća 1926. godine. Bio je član upravnog odbora Matice hrvatskog sokola i Hrvatskog sokolskog saveza, a napisao je i veliko broj članaka o tjelovježbi, gimnastičkim spravama i dvoranama.

Freudenreich i Deutsch- Obiteljska kuća Deutsch, Bosanska 24, Zagreb (1931.)
Freudenreich i Deutsch- Najamna stambena zgrada Tomašić, Bosanska ulica 8, Zagreb (1931.-1932.)
Freudenreich i Deutsch- Najamna stambena zgrada Freudenreich, Bosanska 5, perspektiva (1932.)


Realizacije od 1927. do 1938.[uredi VE | uredi]

1927. godine Freudenreich i Deutsch izvode zgradu osnovne škole u Velom Varošu u Splitu. Iste godine dobivaju prvu nagradu na natječaju za stambenu i trgovačku zgradu Židovske bogoštovne općine na uglu Petrinjske i Amruševe ulice u Zagrebu. Nakon čitavog niza preinaka projekta zgrada će biti izgrađena 1929. godine.

Od 1927. do 1938. Freudenreic i Deutsch realizirali su veliki broj obiteljskih i stambeno poslovnih objekata u Zagrebu. Među inim:

  • Stambeno poslovna zgrada Grünfeld (Gundulićeva 38, 1927)
  • Stambena zgrada Reberski (Dežmanova 9, 1928.)
  • Stambena zgrada Majdak (Bauerova/ Laginjina, 1930.)
  • Stambeno poslovne zgrade Peršić, Herzog- Rosija, Fonsier (Pod zidom 6,8,10, 1930. – 1931.)
  • Stambena zgrada Markulin (Martićeva 40, 1930. - 1931.)
  • Stambena zgrada Društva sveučilišnih profesora ( Bauerova 17, 1931.)
  • Stambena zgrada Stožir- Geubauer (Prilaz Gjure Deželića 20, 1931.)
  • Obiteljska kuća Deutsch (Bosanska 24, 1931.)
  • Najamna stambena zgrada Tomašić (Bosanska 8/Buconjićeva, 1931. – 1932.)
  • Najamna stambena zgrada Freudenreich (Bosanska 5, 1932. – 1936.)
  • Stambeno trgovačka kuća Alkalay (Gajeva 2b, 1933.)
  • Stambena zgrada Šarutanček (Ribnjak 6, 1936.)
  • Stambena zgrada Vladislović (Ribnjak 4, 1937.)
  • Zgrada hotela Štefanije Ferderber (Petrinjsaka 71, 1938.)
Aleksandar Freudenreich i Zvonimir Požgaj- Matica hrvatskih obrtnika, Ilica 49, Zagreb (1937.)

Matica hrvatskih obrtnika[uredi VE | uredi]

U razdoblju između 1927. do početka tridesetih godina sve je očitiji Freudenreichov odmak od protomodernizma i Art Decora ka krajnje pročišćenom modernizmu u duhu tada proklamiranih funkcionalističkih načela. Među najzrelijim primjerima tog razdoblja je stambeno poslovna kuća Alkalay (Gajeva 2b, 1933.). Dakako, jedan od važnih poticaja tom evoluitivnom putu Freudenreicha treba pripisati pohađanje Državne umjetničke akademije kod Drage Iblera.

No vrhunac profesionalne karijere Freudenreich će ostvariti realizacijom zgrade Matice hrvatskih obrtnika (Ilica 49, 1938.). Maticu hrvatskih obrtnika Freudenreich je projektirao u suradnji s arhitektom Zvonimirom Požgajem. Riječ je o jednoj od tada najsmionijih interpolacija kojom autori u horizontalnoj strukturi Ilice 19. stoljeća interpoliraju soliteran objekt od osam katova koji će u vizuri grada biti jedna od dominantnijih točaka sve do izgradnje Iličkog nebodera tijekom pedesetih godina 20. stoljeća.

Zanimljiv je način na koji autori realiziraju projekt. Naime, zbog prostornog ograničenja parcele koja je prema ulici uska, arhitekti objekt razvijaju klasterski u dubinu parcele. Pri tome prizemlje u potpunosti uvlače i pasažno ga otvaraju vješto kreirajući u uskoj i prometnoj ulici jedan novi javni prostor a time i novu prostornu vrijednost. Riječju, uz promjene visinskih gabarita jedna od karakteristika gradnje objekata tijekom moderne je i uvlačenje prizemlja za trgovine kako bi se s jedne strane oslobodili pločnici za brže kretanje ljudi a s druge strane kako bi se povećali izložbeni prostori trgovina a prolaznicima i kupcima omogućilo da ih u miru razgledaju. Matica hrvatskih obrtnika jedan je od uspješnijih takvih primjera u Zagrebačkoj izgradnji uopće.


Natječaji[uredi VE | uredi]

Freudenreich i Deutsch- Natječajni projekt za zgradu Okružnog ureda u Mariboru (1929.)
Freudenreich i Deutsch- Natječaj za Banovsku bolnicu u Splitu (1930.)

U tom razdoblju Freudenreich i Deutsch biti će prisutni i na većini tada značajnih arhitektonskih natječaja. Među inim sudjelovali su na natječajima za:

  • Školu za higijenu u Zagrebu (1925.)
  • Dom udruženja graditelja u Zagrebu (1926.)
  • Hotel Milinov (Dubrovnik) u Zagrebu (1927.)
  • Palaču braće Janeković u Zagrebu (1927.)
  • Glavnu hrvatsku blagajnu za osiguranje rudarskih radnika u Zagrebu (1927.)
  • Pomorski muzej u Splitu (1927.)
  • Banovsku palaču u Splitu (1930.)
  • Banovsku bolnicu u Splitu (1930.)
  • Dom zanatskog i pomoćničkog društva u Zagrebu (1930.)
  • Stambene zgrade u Novom Sadu (1930.)
  • Stambene zgrade JAZU u Zagrebu (1930.)
  • Školu u Varaždinu (1930.)
  • Židovsku bolnicu u Zagrebu (1930. – 1931.)
  • Palaču radničkih ustanova u Zagrebu (1932.)
  • Upravnu zgradu gradskih poduzeća u Zagrebu (1932.)
  • Dom invalida kralja Aleksandra u Beogradu, Srbija (1933.)
  • Državnu štampariju, Beograd, Srbija (1933.)


Hrvatski domovi[uredi VE | uredi]

Aleksandar Freudenreich- Hrvatski dom, Karlovac (1926.)
Aleksandar Freudenreich- Hrvatski dom, Karlovac, unutrašnjost (1926.)

Aleksandar Freudenreich u hrvatsku će arhitekturu 20. stoljeća uvesti jedan novi tip društvenih objekata nazvanih „Hrvatski dom“. Vremenom, promjenama ideologija i režima taj će se naziv u nekoliko navrata mijenjati. Tijekom NDH Hrvatski će domovi biti preimenovani u „Prosvjetna ognjišta“, a nakon 1945. u Domove kulture. Kao što smo vidjeli najraniji Hrvatski dom, onaj u Vukovaru Freudenreich je projektirao 1919. godine na početku svoje profesionalne karijere. Među inima do 1941. godine projektirao je i:



Prekid suradnje[uredi VE | uredi]

1940. godine Pavao Deutsch je pozvan u vojsku nakon čega dolazi do prekida suradnje s Freudenreichom. Nekako u isto vrijeme Freudenreich je imenovan intendantom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. S te će dužnosti biti smijenjen 1941. godine.

Freudenreich između 1941. do 1945.[uredi VE | uredi]

Freudenreich, Galić, Potočnjak- Marija Bistrica, sreditbena osnova (1944. - 1945.)

Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske Freudenreich djeluje u Odboru za umjetničku opremu s kiparom Ivom Kerdićem. Freudenreich je u to vrijeme pričuvni satnik tehničkih četa a ubrzo postaje i jedan od najangažiranijih državnih arhitekta. Tijekom 1943. godine Freudenreichu će biti angažiran na jednom od tada najambicioznijih projekata- uređenju svetišta Božje u Mariji Bistrici.


Marija Bistrica[uredi VE | uredi]

Iakoje već 1940. nadbiskup Alojzije Stepininac predložio je da se od Marije Bistrice “napravi hrvatsko narodno svetište” s realizacijom se krenulo tek tijekom proljeća 1943. Za suradnike u Freudenreich će angažirati arhitekte Dragu Galića i Vladimira Potočnjaka s kojima radi „sreditbenu osnovu" Marije Bistrice.

Ubrzo će se Marija Bistrica pretvoriti u ta teška vremena u pravi umjetnički egzil za mnoge mlade hrvatske umjetnike. Riječ je o slikarima Krsti Hegedušiću, Željku Hegedušiću, Branki Hegedušić- Frangeš, Ivanu Generaliću, Ivanu Režeku, Josipu Šermetu, Josipu Crnoboriju, Gabrijelu Stupici, Marku Rašici, Anti Kaštelančiću i Draganu Berakoviću, koji pod protektoratom nadbiskupa Stepinca dobivaju zadatak da oslikaju baziliku i kapelu sv. Petra. Radovi će bez prestanka trajati od 1943. do svibnja 1945., odnosno do sloma NDH.

Mihovljan[uredi VE | uredi]

Aleksandar Freudenreich, projekt Prosvjetnog ognjišta u Velikoj Kopanici (1942.)
Aleksandar Freudenreich,projekt Prosvjetnog ognjišta u Velikoj Mlaki (1942.)

1944. godine Nadbiskupski duhovni stol povjerio je Freudenreichu izradu projekta izgradnje crkve u Mihovljanu na mjestu starije koja je srušena tijekom ratnih djelovanja. Povodom toga Freudenreich će u suradnji s lokalnim župnikom Josipom Prežigalom nastojati za potrebe radova od vojne službe osloboditi tridesetak mještana Mihovljana, a u što će se uključiti i sam nadbiskup Stepinac. Iako će nadležno ministarstvo formalno odobriti Stepinčevu zamolbu, borba za oslobođenje mještana od vojne službe nastaviti će se i poprimiti dramatičan karakter, budući da više nije bila riječ samo o radovima već i o svjesnom spašavanju brojnih ljudskih života u krajnje nesigurnim vremenima.


Prosvjetna ognjišta[uredi VE | uredi]

Tijekom NDH Freudenreich će projektirati čitav niz društvenih domova naslovljenih „Prosvjetna ognjišta“. Među inim:


  • Hrvatski dom, Komin (1941.)
  • Prosvjetno ognjište, Bedenica (1942.)

Freudenreich od 1945. do smrti[uredi VE | uredi]

Nakon sloma NDH, Freudenreich već od jeseni 1945. godine počinje raditi na obnovi ratom uništenih naselja, a od 1946. godine referent je u Ministarstvu građevina NRH. U to vrijeme projektirao je čitavo jedno selo- Gornje Vrhovce 1946.). Zanimljivo je da ga je nova vlast usprkos aktivnom djelovanju tijekom NDH odmah angažirala i na uređenju i izgradnji Brijuna. Od 1953. Freudenreich opet počinje djelomično djelovati samostalno u atelijeru a djelomično kao namještenik u Državnom projektnom zavodu.

Aleksandar Freudenreich- Zadružni dom, Delnice (1947.)
Aleksandar Freudenreich- Dom kulture, Petrinja (1951.)

Domovi kulture[uredi VE | uredi]

Nakon rata Freudenreich je projektirao mnogobrojne, prosvjetne i radničke domove te domove kulture. Među inim u:

  • Krku, Radnički dom (1947.)
  • Skradu, Prosvjetni dom (1947. – 1948.)
  • Rogima i Buzinu, Dom kulture (1948.)
  • Slatini, Dom kulture (1953. – 1956.)

Među najznačajnijim realizacijama iz tog razdoblja su domovi u Petrinji i Metkoviću, te planinarski dom u Velika|Velikoj.

Ostali radovi[uredi VE | uredi]

Aleksandar Freudenreich početkom sedamdesetih godina 20. st. na tornju Zagrebačke katedrale

Aleksandar Freudenreich biti će izuzetno aktivan i produktivan sve do smrti. Projektirao je adaptacije i uređenja mnogih važnih objekata poput kazališta u Varaždinu, Puli i Bjelovaru, Kneževa dvora u Rabu, Etnografski muzej u Zagrebu, Robnu kuću NAMA u zagrebačkoj Ilici, a pred sam kraj života radio je i na obnovi Zagrebačke katedrale. Također je projektirao i nekoliko kino dvorana, crkvi (Gradec, Kašina, Pleternica, Raskrižje, Suha Katalena, Vrbovec) i tvorničkih objekata (Oroslavje, Varaždin, Osijek i Zagreb).

Nakon Drugog svjetskog rata Freudenreich je također projektirao i nekoliko spomen obilježja antifašističke borbe, poput primjerice mogile u Veljunu, te spomen obilježja palim borcima u Hreljinu, Pisarovini, Jamnici Pisarovinskoj i Perjasici.

Izradio je i projekte za uređenje trga ispred hotela u hvarskoj luci, oblikovanje tunela Dolje u Zagrebu, te nekoliko obiteljskih kuća i drugih objekata.

Pola stoljeća proučavao je i sabirao skice o narodnom graditeljstvu u svim krajevima Hrvatske, o čemu je objavio čitav nit stručnih članaka i nekoliko knjiga među kojima su najvažnije: Prosvjetna ognjišta, Zagreb (1943.), Narod gradi na ogoljelom krasu Zagreb- Beograd (1962.) i Kako narod gradi na području Hrvatske, Zagreb (1972.).

Kao kazališni djelatnik Freudenreich je napisao brojne igrokaze, bavio se koreografijom, inscenacijom i režijom. 1923. godine osnovao je Maticu hrvatskih kazališnih dobrovoljaca kojoj je tajnik i umjetničko vođa, dramaturg, redatelj i glumac sve do njena ukinuća 1945. godine.

Za svoj rad primio je 1968. godine nagradu za životno djelo "Viktor Kovačić", a 1969. odlikovan je i "Ordenom zasluga za narod sa srebrnim tracima".

Arhitekt Aleksandar Freudenreich umro je u 82. godini života, 22. travnja 1974. godine u Zagrebu ostavivši za sobom jedan od najopsežnijih opusa u hrvatskoj arhitekturi 20. stoljeća.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Z. Karač, Đ. Šimičić: Hrvatski dom u Vukovaru... , Prostor 2[34] 15[2007] , str. 212.-213..

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Zorica Šimunović- Život i djelo Aleksandra Freudenreicha, Narodno stvaralaštvo, Zagreb, 1972.
  • Tomislav Premerl- Hrvatska moderna arhitektura između dva rata, Nova tradicija, NZMH, Zagreb, 1989.
  • Zdravko Živković- Aleksandar Freudenreich, Monumenta Croatica, DKH, Zagreb, 1992.
  • Krešimir Galović- Povijest hrvatske arhitekture 20. stoljeća, U rascjepu između mita i neznanja, Vijenac, br. 163, Zagreb, 2000.
  • Krešimir Galović- Nabori moderne hrvatske arhitekture, Arhitektura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941 – 1945), I - IV, Vijenac, br. 227, 228, 229, 230, Zagreb, 2002.
  • Silvija Limani i Vanja Žanko- Arhitekti Freudenreich i Deutsch graditelji i stanari Bosanske ulice u Zagrebu, Katalog izložbe, Galerija Milan i Ivo Steiner, Zagreb, 2005.