Balvan-revolucija

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Balvan revolucija)
Skoči na: orijentacija, traži
Balvan revolucija
sukob: Domovinski rat
Vrijeme 17. kolovoza 1990.
Mjesto okolica Knina
Ishod Početak velikosrpske pobune u Hrvatskoj
Sukobljene strane
Flag of Croatia.svg
Hrvatska policija
State Flag of Serbian Krajina (1991).svg
Srpske pobunjeničke postrojbe
Zapovjednici
Franjo Tuđman
Josip Boljkovac
Milan Martić
Milan Babić

Balvan revolucija naziv je za početnu fazu, a ponekad i za cijelu oružanu pobunu dijela Srba u Hrvatskoj, potaknutu iz Srbije i od velikosrpskih krugova u JNA.[1] Naziv je dobila po tome što su je karakterizirale cestovne barikade, napravljene od balvana i velikog stijenja, koje su se pojavile 17. kolovoza 1990. godine u okolici Knina.

Balvan-revolucijom nanesena je velika ekonomska šteta gospodarstvu Hrvatske zatvaranjem prometnica i prekidom špice turističke sezone. Zemljopisno područje koje je bilo zahvaćeno pobunom smješteno je u središtu Hrvatske i sadržavala je u sebi kritične odnosno strateške prometnice i infrastrukturu koja je spajala jug Hrvatske sa sjeverom. Zatvaranjem tih prometnica koje su spajale jug sa sjeverom, dovelo je do mnogih ekonomskih problema[nedostaje izvor]. Zbog nesigurnih cesta sva vozila koja su prometovala između Zagreba i Splita trebala su zaobilaznim odnodno duljim putem i s time se poskupio prijevoz robe i putnika. Prekidom prometnica i telekomunikacijskih čvorišta narušio se teritorijani integritet tadašnje SR Hrvatske i time je nastalo dvovlašće na njenom teritoriju. Ovim činom isto se pokazivalo da vlast koja je došla čelo Hrvatske nije bila u stanju svojim redarstvenim snagama i pravnim aparatom održati državni poredak tom području, iako je zakonski taj teritorijalni integritet i vlast unutar svojih granica bio je navodno zajamčen Ustavom SFRJ iz 1974. godine. U narednom razdoblju Hrvatska je stoga poduzela aktivnosti u organiziranju novih struktura i snaga potrebnih za obranu svojeg suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti.

Balvan-revoluciju karakterizirale su terorističke djelatnosti pojedinaca i skupina:

  • ometanjem prometa osoba i stvari,
  • miniranjem pruga,
  • oružanim pljačkama,
  • razbojstvima, ubojstvima te,
  • inim zločinačkim djelovanjem.

Sve rečeno potvrdio je Hrvatski sabor 17. travnja 1991. u Deklaraciji o osudi Narodne skupštine Republike Srbije zbog miješanja u unutarnje stvari Republike Hrvatske. Napadi su vršeni rušenjem stabala, paležem lokalnih hrvatskih šuma, a vršile su ih neuniformirane osobe i tobože nenaoružani civili, odnosno klasične paravojne jedinice. Terorističke akcije primale su novčanu pomoć od Republike Srbije, jer Srbija je uvela amandman u Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju donesenom 9. svibnja 1992., po kojem se u članku 144, stavcima 2 do 4 propisuje:

"Osiguraniku, odnosno osobi koje je kao pripadnik oružanih snaga Jugoslavije sudjelovalo u oružanim akcijama posle 17. kolovoza 1990. godine, vrijeme provedeno u tim akcijama, kao i vrijeme provedeno u zarobljeništvu, računa se u posebni staž, u dvostrukom trajanju... u posebni staž u dvostrukom trajanju računa se i vrijeme provedeno na liječenju u medicinskoj rehabilitaciji uslijed bolesti ili ozljeda zadobijenih u oružanim akcijama i zarobljeništvu...Sredstva za prava osigurava Republika Srbija. 18. svibnja 1992. pobunjenička srpska paradržava, 18. svibnja 1992, nakon stvaranja SRJ, donosi amandman na svoj Ustav, gdje u formulaciji stoji da je pripadnik njihove vojske " svaki građanin koji sa oružjem ili na drugi način sudjeluje u otporu protiv neprijatelja".[2]

Povijest[uredi VE | uredi]

U skladu s velikosrpskim projektima iz 19. i 20. stoljeća, zapadna granica takve države - "velike Srbije", planirana je duboko na hrvatskom teritoriju, do smjera Virovitica - Pakrac - Karlovac - Ogulin i dio Gorskoga kotara - Karlobag (to je, otprilike, bila granica osmanlijskih osvajanja u Hrvatskoj od 15. do 17. stoljeća). Ovo područje dugo godina bio je slabo naseljen jer je bilo granično područje u kojima su se uvijeg događale vojne operacije i okršaji. Ovo područje imalo je posebno značenje za Habzburšku Monarhiju jer je sadržavala obrambeni pojas tj. Vojna krajinu protiv Osmanlija. Vojna krajina bilo je mjesto gdje su se naseljavalje izbjeglice iz Bosne, Hercegovine, Srbije i ostalih zemalja koji su bili pokoreni od Osmanlija. Da bi uredili to područje Habsburška Monarhija je donjela razne statute u kojima se stvaraju legalni okviri oko obaveza novih doseljenika i stanovništva koji se nalazi u Vojnim krajinama. Jedan od tih statuta su Vlaški statuti iz 1630. godine u kojima se pravno uređuje odnos Vlaha prema vojnoj i centralnoj oblasti. Na jednoj strani centralna vlast bi dala novim stanovnicima pravo na korištenje zemlje, i priliku da budu slobodni seljaci koji nisu u kmetskom odnosu za uzvrat bi to stanovništvo imalo obavezu služiti u vojnim snagama Hasburške Monarhije. Ovim se satutom stvorio uvjet stvaranja nove vojne klase koja je imala neka prava za razliku od običinih seljaka, i te su povlastice kasnije bile zadržane bez obzira na opadanje opasnosti od Osmanskog Carstva. Zbog niske naseljenost, i zbog niske investicije od strane: Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, i SFRJ, ovo područje bilo je nisko razvijeno i čiji su osnovni proizvodi bili poljoprivreda i šumarstvo. Ekonomski to područje bilo je i ostalo nisko razvijeno, dok je etnički sastav stanovništva posebno u nekim područjima bio takav koji je bio kohezivan u odnosu na regiju u kojoj žive, a nacionalna pripadnost je bila u odnosu na njihovo povjesno nasljeđe bilo ono pravo ili izvedeno.


Broj Srba po općinama u Hrvatskoj iz 1981. godine

Dolaskom Slobodana Miloševića na čelo predsjednika Saveza komunista Srbije u jesen 1987. godine, došao je akter koji je mogao ispuniti želje pojedinih tadašnjih želja srbijanskog vodstva. Preko Antibirokratske revolucije (1988.-1989.), Jogurt revolucije srbijansko vodstvo uspjelo je proizvesti prevlast u SFRJ ukidanjem autonomije Vojvodini i Kosovu, te instaliranjem marionetske vlade u Crnoj Gori 1989. godine. Neuspješni pokušaj obaranja vlada SR Slovenije i SR Hrvatske tokom 1989. godine preko provođenja antibirokratske revolucije, doveo je održavanja 14. izvanrednog kongresa KPJ siječnju 1990. tjekom kojeg dolazi do raspada Saveza komunista Jugoslavije. Milošević je bezuspješno pokušao nametunti svoju volju za vrijeme kongresa tokom kojeg rukovostva SK Slovenije i SK Hrvatske napuštaju sjednicu, i s time SKJ postaje razdvojena organizacija podijeljena na nekoliko blokova, s Srbijom na jednoj strani s Vojvodinom, Kosovom, i Crnom Gorom, Hrvatskom i Slovenijom na drugoj strani, te Makedonije i Bosne i Hercegovine. Nakon provedenih demokratskih izbora u SR Sloveniji i SR Hrvatskoj prema ustavu iz 1974. dovelo je do još većih podijela unutar tadašnje SFRJ, i nastao je početak kraja SFRJ kao jedinstvene federativne jedinice. Prvi slobodni demokratski izbori doveli su do poraza repakiranih komunističkih partija SR Slovenije i SR Hrvatske, i do stavljanja na vlasti pronacionalnih centar-desnih stranaka. Ovaj ishod izbora nije odgovarao srbijanskom vodstvu koje je zagovaralo centralizaciju postojeće države i osiguravanjem prevlasti najbrojnijega (srpskoga) naroda u njoj (prema načelu "jedan čovjek, jedan glas").

Raspadom SKJ srbijansko vodstvo nije moglo ostvariti svoje namjere stvaranjem jake centralne vlasti u Beogradu koje bi okupilo sve Srbe u jednoj državi, i sada je ostala samo jedna opcija tj. opcija s oružanom agresijom i pripajanjem Srbiji velikoga dijela teritorija Hrvatske i Bosne i Hercegovine.[3] Da bi ostvarili svoj cilj unitarne države tadašnje srbijansko vodstvo trebala je pomoć vrha Jugoslavenske narodne armije (JNA), i tvariva koje je ona posjedovala.

Nezadovoljstvo i neprihvaćanje izbora u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Raspadnom SKJ dolazi do stvaranja dviju dominatnih struja unutar SFRJ. Na jednoj strani su SR Slovenija i SR Hrvatska u kojoj SK Slovenije i SK Hrvatske odlučuju da idu prema demokratizaciji društva i prema slobonim izborima, dok na drugoj strani stoji blok oko SR Srbije koja zagovara put prema centralizaciji države. Ove dvije struje nisu bile kompatibilne, i bez obzira na mogućnost kompromiza između dviju struja oko stvaranja labave federacije ili konfederacije, rukovostvo oko SR Srbije nije bilo spremno na kompromise. U mnogo čemu, svaka pomisao o Hrvatskoj koja ima svoju većinsku reprezentativnu zakonodavnu vlast, dočekano je sa skepsom i protivnici takve demokratske Hrvatske uvijek su se vraćali na doba između 1941. godine kada je nastala Nezavisna država Hrvatska. Ovo poistovjećivanje nove vlasti s onom iz NDH, bila je osnovni klin razdora koji su koristili oni koji su htjeli da pobuna nastane i da se raširi. Isto tako stvaranjem demokratske Hrvatske, otvarala su se vrata u kojim će se u javnosti debatati i neka druga pitanja koja nisu bila poželjna mnogim osobama na vrhu tadašnjeg SFRJ. Nakon slobodnih višestranačkih izbora 1990. godine u Hrvatskoj, dio Srba bio je nezadovoljan ishodom demokratskih izbora jer većinsku vlast dobila je HDZ na čelu s drom Franjom Tuđmanom. Ovo nezadovoljstvo i neprihvaćanje iskoristili su srbijanski političari i služba iz Beograda gdje umjesto zagovaranja demokratskoga dijaloga između novih vlasti i naroda unutar SR Hrvatske, preusmjerili su svoje djelovanje na stvaranje razdora između Hrvatske vlade i Srba koji su živjeli na tom području. To stvaranje nepovjerenja i razdora, kasnije je dovelo do napetosti koje su izmake kontroli i u kratko vrijeme preraslo u nasilno djelovanje.

Barikade Balvan-revolucije iz kolovoza 1990.

Retorika iz srpskih medija i lokalnih političara stvorili su atmosferu panike, krize, straha, tjeskobe, nepovjerenja. Retorika je bila jednostavna stvoriti unutrašnju i vanjsku grupu, rabeći logičke pogriješke osobito rabeći ad hominem način govora i argumente slamnatog gdje je svako spominanje riječi Hrvat ili Hrvatski bio positovjećen s NDH, i gdje je svako istjecanje hrvatskih simbola isto tako bio poistovjećen s NDH. Tako se kroz kratko vrijeme stvorilo osjećaj konstantnog napada, konstantne opasnosti i tako se razvio bunkerski mentalitet kod lokalnog stanovništa. Ovom osjećaju su samo potpirivali događaji koji su se zbili u ovom redosljedom:

  • 21. svibnja 1990., na sjednici SDS u Kninu donesena odluka o istupanju općine Knin iz Zajednice općina Dalmacija i stvara se nove Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like koje obuhvaćaju sljedeće općine: Benkovac, Donji Lapac, Gračac, Knin, Obrovac, Titova Korenica
  • 27. lipnja 1990., Milan Babić postaje predsjednikom Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like.
  • 3. srpnja 1990., 50 pripadnika SUP-a iz Knina šalju otvoreno pismo Saveznom SUP-u gdje odbijaju poslušnost Vladi Hrvatske tako što odbijaju nositi nove policijske odore, i odbijaju preimenovanje službe s milicija u redarstvo.
  • 5. srpnja 1990., ministar MUP-a Josip Boljkovac sreće se sa neposlušnim policjacima iz Knina. Za vrijeme susreta ispred zgrade se okupilo mnoštvo građana, a Boljkovac je napravio mnoge ustupke.
  • 25. srpnja 1990., u Kninu je održan Srpski sabor. Odlukom ovog sabora donesena Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u prisutnosti 120.000 ljudi. Srpski sabor je izglasio održavanje referenduma o autonomiji srpskog naroda koji se trebao održati između 19. kolovoza do 2. rujna 1990. godine.
  • 4. kolovoza 1990., Hrvatska vlada proglašava referendum nelegalnim.
  • 13. kolovoza 1990., Borisav Jović prima u audienciju u Beogradu srpske izaslanike iz Krajine na čelu s Milanom Babićem. Izaslanstvo traži intervenciju Saveznih vlasti od navodne opasnosti od nove Hrvatske vlasti.
  • 13. kolovoza 1990., pojavljuju se prve straže u većinskim srpskim općinama.
  • 16. kolovoza 1990., sastanak sekretara unutrašnjih poslova općina: Gospić, Zadar, Split i Šibenik s Ministrom unutrašnjih poslova u Zagrebu. Donesena odluka da se pokupe arsenali pričuvnog oružja iz pobunjenih općina.
  • 17. kolovoza 1990., specijalci iz zadarskog MUP-a uspjeli su odnijeti količinu automatskog oružja iz benkovačke policijske stanice, dok ova nakana propada u Obrovcu i Kninu intervencijom lokalnog građanstva. Oružje iz arsenala u Obrovcu i Kninu predali su se lokalnom građanstvu tih mjesta, i nastaju prve barikade po lokalnim cestama. U 18 sati Radio Knin prenio je vijest da je proglašeno ratno stanje odlukom Milana Babića. Ovu vijest 3 sata poslije (21 sati), Milan Babić je opovrgavao na Radio Kninu.

Bez ikakve ovlasti i bez prijetnje izvana čindbenici su se obratili terorizmu te zaprječavanjem prometnica i oružanom pobunom u okolici Knina u središnjem dijelu Hrvatske (tzv. balvan revolucijom) sredinom kolovoza 1990. godine započeli su proces stvaranja nove paradržave, i paralelno pokrenuli postupak njezina pripajanja Srbiji, kako bi ostvarili temeljni cilj tadašnje srpske, zapravo velikosrpske, politike da svi Srbi žive u jednoj državi.

Dvovlašće i stvaranje paradržave[uredi VE | uredi]

Tadašnja etničko-politička situacija bila je veoma nategnuta izjavama pojedinaca, medija, političkog vrha, pogrešnih interpretacija, ispada itd. Zbog svega ovoga nastala situacija se pogoršavala iz dana u dan i iz sata u sat. Neke stanice MUP-a počele su odbijati poslušnost novoj centralnoj vlasti u Zagrebu. Na sve pokušaje da se uvede stega preko neposlušnih stanica MUP-a dovelo je sve većeg povećanja napetosti. Kao okidač balvan revolucije bio je pokušaj pripadnika MUP-a Hrvatske da pokupe oružje iz policijskih postaja u Benkovcu i Obrovcu. Ovaj pokušaj centralne vlasti iz Zagreba interpretiran je kao napad na lokalni srpski narod[4], i tamošnje je srpsko stanovništvo reagiralo demonstracijama i balvanima na prometnicama. Prve barikade su napravljene u okolici grada Knina, a kasnije u još nekih mjesta u sjevernoj Dalmaciji. U poslijepodne 17. kolovoza 1990. godine predsjednik Skupštine općine Knin Milan Martić je proglasio ratno stanje, a Štab za obranu grada proglaslio je pripravnost građanima na oružani sukob.[5][6]

Dr. Jovan Rašković

Uz barikade bile su postavljene oružane straže, koje su onemogućavale ikakav pokušaj prolaska njima nepodobnim osobama - Hrvatima, odnosno svim vozilima hrvatskih registracijskih pločica. MUP Hrvatske pripremio je tri helikoptera sa specijalim snagama koje su istog dana poletjele iz Lučkog prema Kninu, radi deblokade cesta i uspostavljanja redarstvene vlasti. Tijekom leta helikoptere su iznad Ogulina presrela dva zrakoplova MIG-21 Ratnog zrakopolstva JNA, i pod prijetnjom obaranjem MUP-ovi su se helikopteri morali vratiti na svoju polazišnu točku.[7] Nastojanje hrvatske policije da na pobunjenom području uspostavi javni red i mir onemogućila je federalna - Jugoslavenska narodna armija (JNA), uz prijetnju oružanoga djelovanja. Svojim uplitanjem u ovu krizu JNA je pokazala pristranost, isto tako JNA je prekoračila svoje ovlasti jer za takvu intervenciju bila je potrebno dopuštenje od Saveznog predsjedništva Jugoslavije. Svojom pristranoštu JNA je dala do znanje pobunjenicima da imaju saveznika na svojoj stani u kojem se mogu pouzdati u svojoj borbi s Hrvatskom državom.

Prve barikade 17. kolovoza 1990. u okolici Knina

Usporedno s podizanjem barikada, Srpsko nacionalno vijeće najavilo je da će raspisati referendum o autonomiji Krajine. "Zakonom o državnim praznicima Republike Srpske Krajine" 17. kolovoza, dan kada je počela oružana pobuna Srba u Hrvatskoj, proglašen je "državnim praznikom RSK - Danom ustanka srpskog naroda".[8]

  • 27. kolovoza 1990. napad na međunarodni vlak kod Knina;[2]
  • 28. kolovoza 1990. pobuna u policijskoj postaji u Petrinji i napadi na policijske postaje u Glini, Obrovcu i drugdje;[2]
  • kolovoz - početak rujna 1990. Novi val terora uslijedio je u vidu sustavnoga masovnog paljenja hrvatske obale i otoka. Zaredale su stotine istovremenih požara neviđenog intenziteta. Požari su bili toliko intenzivni da su protupožarni zrakoplovi, t.zv. kanaderi, prešli svoje granice izdržljivosti zbog čega su prisilno slijetali na na more i morali su biti izvlačeni civilnim brodovima i čamcima.[2]
  • 1. listopada 1990. ponovno blokiran promet u Dalmaciji, kod Knina;[2]
  • 11. listopada 1990. minirana pruga iz Dalmacije prema središnjoj Hrvatskoj;[2]
  • 17. listopada 1990. u Kninu pljačka vagona s oružjem iz „nečuvanih“ vagona;[2]
  • 28. listopada 1990. željeznička lokomotiva nalijeće na minu između Kistanja i Benkovca[2]
  • 17. studenoga 1990. na barikadama u Lici, zakrabuljene i naoružane bande ranili su dvojicu hrvatskih civila[2]
  • 23. studenoga 1990. pobunjenički teroristi napali policijsku ophodnju u ranim jutarnjim satima na cesti Benkovac - Obrovac. U ovom napadu poginuo je policajac Goran Alavanja a ranjen je bio policijski inspektor Stevan Bukarica. Treći policajac Jovo Graovac bio je neozljeđen. Napadači su oduzeli oružje i službeno vozilo.[9]

Pobuna se kasnije eskalirala u vidu paljenju crkava, zatim kuća, rušenju grobova i ubijanju civila. Kad je MUP RH poslao osoblje za zaustaviti nasilje, JNA otvoreno se stavlja na stranu terorista i djeluje izvan svog mandata (vojska se bavi vanjskim neprijateljem) ometajući rad policije. Presreli su vojnim zrakoplovima helikoptere MUP-a RH koji su pošli zaustaviti pobunu te su uz prijetnju rušenjem helikopter morao vratiti. Drugih puta JNA razdvajala je "zaraćene strane", iako to uopće nije bio njen mandat. JNA svojom intervencijom spasila stranu pobunjeničkih terorista od poraza, i poslje je rušila i helikoptere međunarodnih promatrača. Kad su se hrvatske vojno-redarstvene snage konsolidirale, JNA je morala slati sve jače snage, najprije zrakoplovstvo, pa tenkovskim kolone, ratnu mornaricu, paravojnim postrojbama. Uz to, uz JNA i iza i ispred nje uvijek su se kretali teroristi, navodni civili, a zapravo snajperisti, diverzanti, ljudi koji vrše korekturu vatre, ubijaju i pale. Uslijedila su bombardiranja gradova i sela.[2]

Posljedice Balvan revolucije[uredi VE | uredi]

Nakon "balvan revolucije" 1990., pobunjeni Srbi nastavili su postavljati barikade po Hrvatskoj

Prometne komunikacije južne Hrvatske sa sjevernom Hrvatskom tim su činom prekinute, budući hrvatskim vozilima nije bio dopušten prolaz, niti brojnim inozemnim turistima, koji su bili sekundarna meta ove pobune. Računalo se kako će poremećaj glavnih prometnih veza prouzročiti rastrojstvo političkog i demokratskog života Republike Hrvatske. Zbog bitnog prometnog položaja koje je imalo područje pobune, hrvatsko gospodarstvo je zbilja imalo štete. Promet je bio otežan i moralo se ići u skuplje i dulje obilaske, a turisti, zastrašeni ovakvim stanjem, prekidali su ljetovanje i ubrzano napuštali Hrvatsku. Neposredni je cilj bila priprema za trajnu okupaciju dijela hrvatskog teritorija, stavljanjem istog pod pobunjenički nadzor odnosno izdvajanjem istog prostora iz ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske.

Prigodom svoje nagodbe s tužiteljstvom pred sudom u Haagu, 2006. godine, Milan Babić svjedočio je protiv Martića gdje je izjavio kako je Martić "prevario da se krene u balvan revoluciju". U svojem svjedočenju Babić je izjavio da je rat u Hrvatskoj bila Martićeva odgovornost, upravljana iz Beograda.[10]

""Izlazim pred ovaj Tribunal s dubokim osjećajem srama i kajanja, jer sam sebi dopustio da sudjelujem u progonu nevinih ljudi. Molim svoju braću Hrvate da oproste braći Srbima. Preklinjem Srbe da ostave prošlost iza sebe", rekao je Babić kad je priznao krivnju. Babić je rekao i da se "može samo nadati da iznošenje istine, priznanje krivnje i kajanje mogu poslužiti kao primjer onima koji još vjeruju da takvi nečovječni postupci mogu biti opravdani"."[11]

Babić je također izjavio kako je Slobodan Milošević imao tajni plan za stvaranje Velike Srbije i da su čelnici SDB-a Srbije rukovodili akcijama i kontrolirali događaje u "RSK" te je posebno imenovao Jovicu Stanišića, Franka Simatovića Frenkija i Dragana Vasiljkovića (poznatoga i kao Kapetan Dragan) za kojega je rekao kako je bio "radnik ili najamnik SDB-a i zapovjednik jedinice ‘Knindže’, podređene Simatoviću. Stanišić mi je sredinom kolovoza 1991. rekao da oni plaćaju kapetana Dragana."[11]

Svjedočio je i kako je djelatnost SDB-a počela u travnju 1991. godine tako što se "najprije vodila diskriminatorska politika prema Hrvatima u Krajini. Pretresane su samo njihove kuće i samo je od njih traženo oružje. Provocirali su incidente na graničnim područjima prema Hrvatskoj, kako bi su u sukobe uključivala JNA i razdvajala zaraćene strane."[11] Rekao je i kako je od Slobodana Miloševića dobivao naloge za imenovanja starješina Glavnog štaba Teritorijalne obrane te da je Srbija financirala "RSK" a po Babiću na čelu zapovjednog lanca akcija u "RSK" bio je Milošević, iza njega bio je Stanišić, a treći Martić.[11]

Utjecajne osobe u Balvan revoluciji[uredi VE | uredi]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Prije 20 godina počela je 'balvan-revolucija', danas.net.hr, 17. kolovoza 2010., pristupljeno 27. prosinca 2015.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 2,9 Srećko Cvitanović: Haag i Hrvati - recimo pravu istinu, dragovoljac.com, 12. studenoga 2012. Pristupljeno 2. svibnja 2016.
  3. Ante Nazor, Domovinski rat, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u suradnji s Hrvatskim vojnikom objavljuje autentične dokumente i memoarsko gradivo vezano uz Domovinski rat, Pokušaj uvodjenja izvanrednog stanja u Hrvatsku (pristupljeno 17. ožujka 2013.)
  4. Video zapis iz Benkovca 17. kolovoza 1990., pristupljeno 27. prosinca 2015.
  5. 17.kolovoz: Prije 20 godina počela je 'balvan-revolucija', pristupljeno 27. prosinca 2015.
  6. S. Flegar, I. Rebac, Balvan-revolucija: Na ovaj dan prije 20 god. je počelo, 24sata.hr, 17. kolovoza 2010., pristupljeno 27. prosinca 2015.
  7. Zrakoplovna jedinica specijalne policije MUP-a RH, Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata RH - podružnica Grada Zagreba, pristupljeno 27. prosinca 2015.
  8. Ante Nazor, Domovinski rat, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u suradnji s Hrvatskim vojnikom objavljuje autentične dokumente i memoarsko gradivo vezano uz Domovinski rat, O rascjepu u SDS-u nakon 17. kolovoza 1990. (pristupljeno 17. ožujka 2013.)
  9. http://www.vecernji.hr/hrvatska/policajac-srpske-nacionalnosti-bio-je-prva-zrtva-srpske-pobune-u-hrvatskoj-849561, pristupljeno 03. svibnja 2016
  10. (engl.) Goran Jungvirth, Martić "Provoked" Croatian Conflict (Martić je izazvao sukob u Hrvatskoj), Institute for War & Peace Reporting, 17. veljače 2006., pristupljeno 27. prosinca 2015.
  11. 11,0 11,1 11,2 11,3 Davor Pašalić, Zagonetna smrt osnivača takozvane SAO Krajine, Nacional, br. 538, 6. ožujka 2006., pristupljeno 27. prosinca 2015.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


P history.svg Nedovršeni članak Balvan-revolucija koji govori o povijesti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.