Sinjska alka

Sinjska alka, viteški turnir u Sinju
	UNESCO – Nematerijalna svjetska baština
	Hrvatska
Regija:	Europa i Sjeverna Amerika
Godina upisa:	2010.
Ugroženost:	–
Poveznica:	UNESCO:00357

Sinjska alka hrvatska je viteška igra. Održava se svake godine u nedjelju prve trećine kolovoza u Sinju, na godišnjicu pobjede nad turskim osvajačima 14. kolovoza kojom je okončana opsada grada 1715. godine. Na taj je dan 700 hrvatskih vojnika iz Sinja uspjelo odbiti navalu vojske turskoga seraskera Mehmed-paše Čelića. Alku organizira Viteško alkarsko društvo Sinj osnovano davne 1715. godine.

Sinjska je alka 15. studenoga 2010. upisana na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.^[1]^[2] U Sinju se nalazi i Muzej Sinjske alke, koji izlaže alkarske odore, opremu i oružje uz multimedijske instalacije, filmove i slično.

Povijest alke

Alka je nastala početkom 18. stoljeća kao nastavak viteških nadmetanja koja su se održavala diljem mletačke Dalmacije: u Zadru, Imotskom i Makarskoj, a najstariji pisani spomen su tri soneta i oda koje je na talijanskom jeziku ispjevao Julije Bajamonti 1784. godine. Najstariji službeni spis je pismo grofa Rajmunda Thurna, prvog austrijskog komesara za novozaposjednute krajeve od 10. veljače 1798. tadašnjem zapovjedniku Sinja Jakovu Grabovcu. U tom pismu ga obavještava da je Dvorska komisija odobrila daljnje održavanje alke u Sinjskoj krajini, kako je do tada bilo uobičajeno, na posljednji dan karnevala.^[3] Riječ „alka” dolazi od turske riječi „halka” (koja potječe od arapske riječi „halqa” = kolut, karika, obruč).^[4]

Alka se u starini trčala u različito vrijeme nego danas, a prigodice i po dva puta na godinu. Tako se dva puta trčala 1798. (posljednji dan karnevala i 9. svibnja), 1818. (15. svibnja i 6. srpnja). Godine 1834. se trčala 9. veljače, 1838. godine 19. travnja, a 1855. je zbog kolere odgođena je na 4. listopada. Tek od 1849. redovito se trči 18. kolovoza, na rođendan cara Franje Josipa, što je utvrđeno i Statutom iz 1902. Od tada se alka stalno trči u kolovozu (i po novim pravilima), u prvoj trećini toga mjeseca, tako da se bara, čoja i alka održe u istom mjesecu.^[3]

Godine 1818. na putu po Dalmaciji, Sinj je posjetio car i kralj Franjo II. U čast njemu mještani su priredili svečanu alku. Car je dobitnika nagradio briljantnim prstenom vrijednim 800 forinti. Od te je, za Sinjsku alku vrlo značajne godine, Beč slavodobitnika nagrađivao nagradom od 100 forinti. To je vjerojatno bio glavni poticaj daljnjem očuvanju te viteške igre. Dolaskom na vlast cara Franje Josipa I. (1848.) utvrđena je nagrada Društva u iznosu od 100 forinta, i to do 1901. Od 1902. do 1914. nagrada je iznosila 4000 kruna, a od 1914. do 1918. iznosila je 600 kruna.^[3]

Alka je u više navrata održavana prigodom posjeta vladara ili važnih osoba. Tako je 28. ožujka 1842. održana u čast austrijskoga nadvojvode Albrechta koji je posjetio Sinj, a iste godine 22. listopada u čast nadvojvode austrijskoga Franje Karla, koji je također tada posjetio Sinj. Prigodom boravka u Sinju cara i kralja Franje Josipa I., 18. svibnja 1875. je održana izvanredna svečana alka. Tadašnjega slavodobitnika Matu Bonića car je nagradio zlatnim prstenom.^[3] Alku su do sada gledala dva cara, četiri kralja i pet predsjednika.^[5] Za vrijeme dok je predsjednik Hrvatske bio Stipe Mesić, on nije dolazio na Sinjsku alku dugi niz godina zbog toga što je alkarski vojvoda bio Mirko Norac i zbog incidenta 2001. godine kada su odbijeni njegovi darovi kao pokrovitelja Sinjske alke i zvižduka upućenih njemu.^[6] Dolazio je na Sinjsku alku od 2006. godine kada je došlo do pomirbe.

Titula „alkarski vojvoda“ koristi se od 1921. godine za vrijeme poznatog alkarskog vojvode Vicka Grabovca. Prije toga se koristio izraz „alkarski vođa”.^[7] A još stariji nazivi bili su: „mastro di campo” i „starješina” do konačnog „vojvoda”.^[8]

Za vrijeme Sinjske alke u kolovozu 1935. u sukobu žandarmerije i pristaša Hrvatske seljačke stranke bilo je ozlijeđenih i jedna poginula osoba^[9].

Povijesno na desnoj strani trkališta bila je smještena loža za suce, alkarskog vojvodu i gradsku vlast, a lijevo za crkvene vlasti. Alkar je prema opisu iz 1906. godine na glavi imao kalpak od kunovine s bijelom perjanicom od ždralova pera visok do 30 cm. Na nogama su čižme obrubljene pri otvoru zlatnim ili srebrnim nakitom i s oštrim mamuzama. Dolama i odijelo su od čohe. Koplje je od najtvrđeg drveta dugo do dva metra i 80 cm s komadom oštrog željeza na vrhu.^[10]

Izvan Sinja, alka se trčala četiri puta: 1832. u Splitu, 1922. u Beogradu, 1946. u Zagrebu i 2017. u Vukovaru. Vicko Grabovac bio je najdugovječniji alkarski vojvoda s 28 zapovijedanja alkarskom feštom (1908. − 1936.). Bruno Vuletić bio je vojvoda 21 put (1964. − 1985.), Ivan Vuletić 17 puta (1872. − 1894.).^[3]

Bila je privremeno odgođena četiri puta. Prvi put je 1976. godine odgođena za tjedan dana, 1988. zbog gripe konja, 1995. godine zbog Operacije Oluja za dva tjedna kasnije i 2025. odgođena je za tjedan dana kasnije zbog olujnoga nevremena.^[11]

Pravila Sinjske alke

Alka je pojedinačno viteško nadmetanje u kome može sudjelovati najmanje 11 i najviše 17 alkara. Alkar, jahač na konju, u punom trku mora proći trkalištem dužine 160 m, (tolerira se vrijeme do 12 sekundi) te pokušava kopljem pogoditi središte malog željeznog kruga koji se zove alka. Visina alke je 3,32 m, mjerena od njezinog središta do zemlje. O postavljanju i točnoj visini brinu »namještač alke« i njegov pomoćnik: namještač alke štapom dužine 3,22 m umiruje alku i istovremeno kontolira njezinu visinu, dok pomoćnik zateže uže o koje je alka obješena.

Sama alka kolut je od kovanog željeza, sačinjen od dva obruča: manjega, promjera 3,51 cm, i većega, promjera 13,1 cm. Obruči su međusobno spojeni s tri kraka koji vanjsku kružnicu dijele na tri jednaka polja. Obruči i krakovi alke su debeli 6,6 mm te imaju oštar rub s one strane s koje se gađa u alku. Petlja za vješanje alke nalazi se na polovici jednog od tri jednaka luka većeg kruga alke. Cilj igre je skupiti što više bodova u tri pokušaja. Za vrijeme trka alkara na konju do alke, na konju i alkaru se nalazi sva oprema i niti jedan komad opreme ne smije otpasti. Ako se to ipak dogodi, a sam alkar to ne primijeti, uz dozvolu alkarskog vojvode može (a i ne mora) dobiti ponovno pravo trkati trku. Ako alkar primijeti da mu je otpao dio opreme dužan je protrkati trkalištem bez gađanja alke, to jest sa »spuštenim kopljem«.

Bodovanje

Vrijednost pojedinih polja je različita te gornje polje iznad malog kruga vrijedi 2 boda, dok donja polja lijevo i desno donose po 1 bod. Pogodak u mali krug donosi tri boda. Kako su polja različite vrijednosti iz lokalnog narječja proizašli su i posebni nazivi za njih. Pogodak u donja dva polja velikog kruga naziva se u jedan, pogodak u gornje polje velikog kruga naziva se u dva, dok se pogodak u mali krug naziva u sridu. No ako se i ne pogodi alka, ako je alkar kopljem dodirnuo alku, kaže se u ništa, a ako alka ostane netaknuta, kaže se promašio. Postoji i presedan za slučaj da alkar kopljem odbije alku s držača i uhvati je u letu i nabije na koplje pripisuje mu se broj pogođenih bodova plus još tri boda. Ako je alkar kopljem nabio alku na kariku držača alke smatra se da je pogodio u ništa.

U svome putopisu objavljenom 1849. godine, britanski diplomat A. A. Paton opisao je bodovanje pogodaka u jedan i u dva na obratan način – donja dva polja su vrijedila dva boda, a gornje polje jedan. Uz taj opis stoji skica alke sa horizontalnim prečkama, čime su donja dva polja upola manja nego gornje.^[12]

Svaki pogodak u sridu uz samog alkara koji je pogodio slavi i cjelokupno gledateljstvo, jer smisao samog nadmetanja nije samo pobijediti ostale takmace, već zbog same težine zadatka, pogoditi što veći broj srida uopće, što iziskuje veliku vještinu i umijeće alkara u rukovanju kopljem, upravljanju konjem i oštrom oku. Svaki pogodak u sridu slavi se oglašavanjem limene glazbe, te pucnjima iz »mačkula«, starinskog topa.

Trče se tri trke i bodovi se zbrajaju. Alkar s naviše osvojenih bodova postaje slavodobitnik. Ako nakon tri utrke dva ili više natjecatelja postignu isti broj bodova, oni međusobno nastavljaju natjecanje u dijelu koji se naziva »pripetavanje« dok jedan od njih ne postane pobjednik.

Po završetku alkarskog natjecanja vojvodin ađutant obavještava vojvodu o alkaru s najviše punata i po naredbi ga dovodi pred ložu, gdje vojvoda slavodobitnika proglašava uz postavljanje hrvatske trobojnice na koplje uz zvuke mačkula sa Staroga grada. Zlatnu alku dobiva slavodobitnik, a njegovu momku pripada srebrna, dok se njihova imena trajno upisuju u svečane spise za buduće naraštaje. Istim putem kojim su nastupali svi sudionici alkarske povorke napuštaju trkalište, prolaze preko glavnog trga pratiti najprije vojvodu do Alkarskih dvora, zatim slavodobitnika i alajčauša te se konačno razilaze.^[13]

Alka kao meta se rabila u 17. i 18. stoljeću kao vojnička vježba za konjicu koja su nosila koplja, slične igre održavaju se i u drugim krajevima Hrvatske (poznata je »Trka na prstenac«) i Europe gdje postoji konjanička tradicija.

Alkarska odora

Alkari nose starinsku vitešku odoru koja uključuje čojanu dolamu i hlače od plave čoje bogato vezene srebrnim ukrasom, brokatni prsluk s ukrasnom dugmadi, pamučnu košulju i šareni svileni pas. Na nogama imaju jahaće čizme s mamuzama ukrašene zlatnom vrpcom, a na glavi kalpak od kunovine s čelenkom od čapljina perja. Naoružani su kopljem i sabljom.^[14]

Alkarski vojvoda nosi smeđu odoru raskošno ukrašenu zlatovezom i zlatnom dugmadi, što je razlikuje od plave alkarske.

Trubači, bubnjari i namještač alke nose jednostavniju narodnu nošnju s crvenom kapom, dok alkarski momak nosi pušku kremenjaču i crvenu kapu.^[15]

Alkarsko oružje

Najstariji Statut iz 1833. godine detaljno propisuje vrstu i količinu oružja koje nose alkari i momci, a u muzejskoj zbirci Društva čuva se bogata kolekcija pretežito iz 18. i 19. stoljeća. Karakteristični noževi duljine 60-65 cm nazivaju se jatagani^[16], podrijetlom iz središnje Azije s transformiranim turskim oblikom, koje alkarski momci nose u pripašnjačama uz dvije kubure i kremenjaču talijanskog uzora. Arambaša koristi trombon s ljevkastom cijevi, dok buzdovandžije u rukama drže buzdovane s brončanim glavama ili topuze s okruglim glavama prekrivenim šiljcima. Štitonoša nosi originalni perzijski štit s kraja 17. stoljeća, prema predaji zaplijenjen od turskog paše tijekom opsade, izrađen od smokvinog pruća i presvučen crvenim baršunom s mjedenim ukrasima. Alkari opasuju isukane sablje istočnjačkog porijekla s držakom stiliziranim u oblik ptičje glave i jednobridnim zakrivljenim sječivom zaoštrenim s vanjske strane.

Alkarski konji

Alkarski konji moraju biti brzi, stabilni i blagog temperamenta, sposobni pretrčati stazu od 160 metara u maksimalno 13 sekundi te podnijeti buku i gužvu na trkalištu širokom samo 5 metara.^[17] Idealan alkarski konj treba biti visok oko 155 cm - dovoljno snažan da nosi alkara s opremom (ukupno oko 120 kg), ali ne previsok za tradicionalnu odoru iz 17. i 18. stoljeća. Jedan konj može trčati alku 10-15 godina, a potrebno je 30-tak konja za kompletnu pripremu alke. Kroz više od 300 konja različitih pasmina koji su sudjelovali u Alki u posljednjih 40 godina, pokazalo se da pasmina nije presudna, već sposobnost konja da zadovolji alkarske kriterije iz Statuta iz 1833. godine.^[18]

Trčanje alke

Po alkarskom Statutu i po starim običajima, ovako se odvija današnje trčanje alke. Alkarska se povorka sastoji od vojvode, čete alkara, čete momaka i pratnje. Alkarsku četu tvore alkari natjecatelji sa zapovjednikom (alajčaušem). Četu momaka tvore alkarski momci, na čelu s arambašom. Pratnja se sastoji od alkara koji ne sudjeluju u natjecanju, i to barjaktara, njegova dva do šest pratilaca i vojvodina ađutanta (pobočnika); momaka, i to dva momka koji vode edeka, jednog momka štitonoše, dva momka buzdovandžije, tri bubnjara (talambasača), tri trubača. Svi alkari jašu na konjima, a momci i ostali dio pratnje idu pješice. Namještač alke, pomoćnik namještačev, trubač i pucač mačkula sastavni su dio alke, ali ne sudjeluju u povorci. Bubnjari, trubači, namještač alke i njegov pomoćnik odjeveni su u jednostavniju narodnu nošnju. Članovi Časnoga suda nose svečana crna građanska odijela s plavom vrpcom na prsima.

Na dan alke, rano ujutro, s Grada (tvrđave) oglašuju se mačkule, a zatim glazba svira budnicu prolazeći glavnim ulicama Sinja, naročito koračnicu „Sinjski alkari”. Nakon budnice, na Gradu se okupljaju alkari, momci i narod. Tu se obnavljaju sjećanja na junačku i slavnu pobjedu Cetinjana nad turskim zavojevačima i na borbe za slobodu Cetinske krajine. Prije podne vojvodin ađutant (pobočnik), u ime vojvodino, sa svojim momkom u kočiji obilaze i pozivaju na alku predstavnike političkih, vojnih i crkvenih vlasti. Dva sata prije početka alke tri trubača i tri bubnjara s Kamička pozivaju alkare i momke da se okupe kod alajčauša u svečanoj odori i naoružani. Nakon okupljanja alajčauš vrši pregled alkara, a arambaša momaka, te svi alkari i momci, uza zvuke trube i bubnjeva, idu vojvodi u Alkarske dvore, gdje su već okupljeni barjaktar, pobočnik vojvodin i pratioci barjaktarevi, konj Edek, kojega se prigodom svakog izvođenja alke vodi u povorci, a simbolizira zarobljenoga konja turskoga vojskovođe koji je predvodio glavni napad na Sinj, njegovi vodiči, štitonoša i buzdovandžije.

Prije same alke, održavaju se dvije generalne probe: bara i čoja. Na njima se natjecanje provodi po pravilima alke, no sudionici ne nose svečanu odoru.

Bara se održava dva dana prije alke. Dobitnik bare dobiva brončanu alku, a u povorci kroz Sinj nosi na koplju dva metra zelenog sukna.
Čoja se održava jedan dan uoči natjecanja. Dobitnik čoje dobiva srebrnu alku i u povorci kroz Sinj nosi 311 cm crvene čoje (čohe) na koplju.

Alkarsko trkalište

Na staroj cesti Sinj - Split smješteno je alkarsko trkalište, jedino mjesto gdje se održava Sinjska alka, prostirući se od Velikog mosta preko Gorućice do stare funtane Petrovac.^[19]Lokacija trkališta određena je još prilikom osnutka Alke i od tada se nije mijenjala, čuvajući tako autentičnost viteške tradicije. Trkalište ukupno ima dužinu od oko 300 metara na dijelu gdje se odvija alkarska trka, dok mu je širina najmanje 5 metara. Čvrste ograde visine oko jednog metra ograničavaju trkalište s obje strane, štiteći alkare i konje tijekom natjecanja. Iza ograda postavljene su tribine poznate pod nazivom „palke” gdje sjede gledatelji koji prate viteška nadmetanja.^[20]

Kulturno značenje

Iznimnu kulturnu vrijednost potvrđuje činjenica da je zbirka odore, opreme i oružja Viteškoga alkarskog društva 1979. godine proglašena spomenikom kulture najviše kategorije. Sinjska alka kao kulturno dobro upisana je 2007. godine u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, a 16. studenoga 2010. godine postala je dio UNESCO-ve Reprezentativne liste nematerijalne baštine čovječanstva, što je potvrdilo njezin globalni značaj za očuvanje tradicionalnih vrijednosti.^[21] UNESCO ju je prepoznao kao spoj viteškog natjecanja, povijesnog sjećanja i kulturnog identiteta. Značaj UNESCO-ove zaštite su: povećavanje međunarodne vidljivosti Sinjske alke i Sinja, potpore za očuvanje, edukaciju i promociju tradicije te poticanje kulturnoga turizma.

Sinjska alka u umjetnosti i medijima

Dinko Šimunović je motiv Sinjske alke obradio u svojoj pripovijetki „Alkar” (prvi put objavljena 1908.). To je najpoznatije književno djelo u kojem je Sinjska alka izravno tematizirana. Središnji lik je mladić koji sanja o tome da postane alkar. Joško Marušić snimio je dugometražni animirani film „Duga” 2010. godine prema dvjema pripovijetkama Dinka Šimunovića „Duga” i „Alkar”.

Prvi pisani spomen Sinjske alke je u pjesmi Julija Bajamontija iz godine 1784., a među prvima i pjesma „La giostra di Sign nel giorno natalizio di S. M. imperatore e re Francesco I.” što ju je napisao Kaštelanin Leonardo Dudan 1820. godine. ^[22] U književnom časopisu „Zora dalmatinska” nalaze se dva rada na temu Sinjske alke iz 1846.^[23] Šimun Malbaša objavio je knjigu na 32 stranice „Sinjska alka : pjesma o igri alke i junaštvu sinjskih vitezova” 1932. godine.^[24]

Fra Andrija Kačić Miošić u djelu „Razgovor ugodni naroda slovinskoga (Pismarica)” izdanom 1756. godine ne spominje Alku, ali u nekoliko pjesama spominje borbu Sinjana protiv Turaka.

Više autora i izdavača objavilo je monografije i knjige posvećene povijesti i običajima Alke, primjerice knjige: „Sinjska alka: informativni vodič po Cetinskoj krajini” Šime Jurića 1965., „Hrvatski duh alke” Petra Vučića 1998., Boris Ljubičić: (foto)monografija „Alka” 2001., Ivan Kozlica: „Alka u politici politika u Alki : sinjska alka i ratovi dvadesetog stoljeća” (2014.), „Leksikon Sinjske alke” kojeg su objavili Matica hrvatska i Viteško alkarsko društvo Sinj 2015. godine, Stjepan Bekavac: „Sinjska alka 1715. – 2015.” i dr.

Sinjanin Josip Kuletin autor je alkarske koračnice „Sinjski alkari” koja je od 1934. godine neizostavan dio svake Sinjske alke.^[25]

Snimljeno je više dokumentarnih filmova o Sinjskoj alki kao što su: „Stare viteške igre” 1921., „Slavlje slobode” 1942., „Snaga i mladost” redatelja Milana Katića 1946., „Mladi alkari” Tinka Globočnika 1965., „Sinjska alka - tradicija i politika” Vjekoslava Šandrića 2006. i „Alka” Dražena Žarkovića 2015.

Prvi televizijski prijenos Alke bio je 1956. godine te se prikazuje do danas.

Kipar Stipe Sikirica autor je Spomenika alkaru u Sinju koje je nastalo kao kulminacija njegovog „Alkarskog ciklusa”. Skulptura je postavljena 1965. godine na početnom dijelu Alkarskog trkališta, poznatom kao Biljeg - mjestu odakle započinje konjski trk na Sinjskoj alki.

Slične manifestacije u Hrvatskoj

Dubrovačka alka bila je hrvatska alkarska igra starija od Sinjske alke, ali se danas više ne održava. Prvi put se spominje 1383. godine, a igrala se sve do 1667. kada ju je prekinuo veliki potres. Održavala se dvaput godišnje – na Festu svetog Vlaha i blagdan Prijenosa lijeve ruke sv. Vlaha.^[26] Cilj igre bio je kopljem podići srebrni prsten. Održana je više od 280 puta.^[27]

Trka na prstenac viteška je igra koja se održava pretposljednjeg vikenda u kolovozu u Barbanu, koja je postala zaštitnim znakom tog mjesta, te jedna od najpoznatijih ljetnih priredbi u Istri.

U Prelogu (Labuđa alka), Murskom Središću (Murska alka) i Donjem Vidovcu (Vidovska zlatarska alka) održavaju se kao „alke na vodi”.^[28]^[29] U Vodicama se održava „alka na biciklima”.^[30] Od 2020. Ski klub Sinj organizira Ski-alku, odnosno skijašku alku.^[31] U Špišić Bukovici i Bjelovaru održavaju se moto alke na motorima.^[32]^[33] U Selcima Đakovačkim od 2011. trči se slavonska verzija pod nazivom „Šokačka alka”.^[34]

Slavodobitnici Sinjske alke

Slavodobitnici Sinjske alke:^[35] Najuspješniji je Nikola Cerinić s dvanaest pobjeda.^[36]

1818. – Frano Tripalo
1819. – Ivan Milošević
1820. – Jakov Jelinčić
1821. – Ivan Milošević
1826. – Mate Filipović
1828. – Ivan Milošević
1830. – Ivan Milošević
1832. – Grgo Lovrić, Mijin
1834. – Frano Tripalo
1835. – Jakov Jelinčić
1836. – Mate Lovrić
1838. – Ivan Lovrić, Jurin
1838. – Ivan Tripalo
1839. – Ante Bareza
1840. – Ivan Tripalo
1842. – Nikola Tripalo
1842. – Ivan Tripalo
1842. – Ante Bareza
1843. – Ivan Lovrić, Jurin
1844. – Ivan Tripalo
1846. – Toma Vuletić
1847. – Stipan Midenjak
1848. – Ivan Midenjak
1850. – Toma Vuletić
1853. – GrgoVuletić
1854. – Bože Tripalo
1855. – Stipan Čabrić
1856. – Ante Bareza
1857. – Bože Tripalo
1858. – Mate Bonić
1859. – Petar Bonić
1860. – Grgo Lovrić, Matin
1861. – Stipe Grabovac
1862. – Stipe Grabovac
1863. – Petra Bonić
1864. – Ante Bareza
1865. – Stipe Grabovac
1866. – Petar Vuletić
1867. – Stipe Parlov Jale
1868. – Petar Vuletić
1869. – Špiro Trek
1870. – Stipe Parlov Jale
1871. – Frano Tripalo
1872. – Petar Bareza
1873. – Nikola Cerinić
1874. – Nikola Cerinić
1875. – Mate Bonić
1875. – Stipe Parlov Jale
1876. – Frano Tripalo
1877. – Stipe Parlov Jale
1878. – Nikola Cerinić
1879. – Stipe Parlov Jale
1880. – Nikola Cerinić
1881. – Ivan Grabovac
1882. – Ante Lovrić
1883. – Nikola Cerinić
1884. – Mate Cvrlje
1885. – Mate Cvrlje
1886. – Ivan Grabovac
1887. – Ivan Perković
1887. – Nikola Cerinić
1888. – Ante Tomašević
1889. – Ante Grabovac
1891. – Nikola Cerinić
1892. – Nikola Cerinić
1893. – Jure Milošević
1894. – Petar Milun
1895. – Nikola Cerinić
1896. – Stipe Žanko
1897. – Nikola Cerinić
1898. – Nikola Cerinić
1899. – Nikola Cerinić
1900. – Nikola Jelinčić
1901. – Josip Ćatipović
1902. – Stipe Grabovac
1903. – Petar Milun
1904. – Nikola Jelinčić
1905. – Petar Panza
1906. – Stipe Milun
1907. – Stipe Grabovac, Ivanov
1907. – Ante Grabovac
1908. – Stipe Grabovac, Ivanov
1908. – Ante Grabovac
1911. – Nikola Jelinčić
1912. – Mate Lovrić
1913. – Ivan Marić
1914. – Jozo Boko
1915. – Josip Šuić Bepin
1916. – Nikola Šuić
1917. – Nikola Jelinčić
1918. – Frano Grabovac
1918. – Nikola Jelinčić
1919. – Frano Grabovac, Jozin
1920. – Jozo Boko
1921. – Zvonko Videka
1922. – Jozo Tomašević (Beograd)
1922. – Frano Grabovac, Jozin
1923. – Jozo Boko
1924. – Jozo Boko
1925. – Nikola Šuić
1926. – Nikola Jelinčić
1927. – Marko Marić
1928. – Zvonko Videka
1929. – Jozo Malbaša
1930. – Jozo Boko
1931. – Stjepo Tripalo
1932. – Nikola Jelinčić
1933. – Jerko Lovrić
1934. – Ante Bareza Anćona
1935. – Nikola Jelinčić
1936. – Jozo Malbaša
1937. – Zvonko Videka
1938. – Frano Žanko
1939. – Stjepo Tripalo
1940. – Ante Bareza Anćona
1944. – Jozo Tomašević
1945. – Bruno Vuletić
1946. – Predrag Grabovac
1946. – Bruno Vuletić (Zagreb)
1947. – Vaso Đapić
1948. – Dušan Romac
1949. – Vlado Pezelj
1950. – Dušan Romac
1951. – Ante Bulj Tonko
1952. – Marko Čabo
1953. – Mate Maleš Gazda
1954. – Marinko Delić Zuta
1955. – Josip Smoljanović
1956. – Ivan Pandža
1957. – Dujo Grčić
1958. – Mate Maleš Gazda
1959. – Bože Panza
1960. – Ante Milun
1961. – Janko Kelava
1962. – Nikola Talaja
1963. – Dušan Jerkan
1964. – Josip Milošević
1965. – Ante Milun
1966. – Šimun Masnić
1967. – Ante Milun
1968. – Mirko Đapić
1969. – Janko Kelava
1970. – Janko Kelava
1971. – Zvonko Videka
1972. – Janko Kelava
1973. – Nikola Talaja
1974. – Anđelko Vučković
1975. – Janko Kelava
1976. – Frano Bareza Šore
1977. – Stipe Breko
1978. – Joško Marić Joja
1979. – Dušan Dinarina Duša
1980. – Stipe Breko
1981. – Frano Bareza Šore
1982. – Stipe Breko
1983. – Stjepan Batarelo
1984. – Mladen Filipović-Grčić
1985. – Milan Borković
1986. – Anđelko Vučković
1987. – Anđelko Vučković
1988. – Stipe Breko
1989. – Ivan Zorica
1990. – Joško Marić Joja
1991. – Anđelko Vučković
1992. – Ognjen Preost
1993. – Stipe Šimundža
1994. – Stipe Šimundža
1995. – Ognjen Preost
1996. – Anđelko Vučković
1997. – Ognjen Preost
1998. – Ognjen Preost
1999. – Ognjen Preost
2000. – Joško Marić Joja
2001. – Ivica Perić
2002. – Denis Gugić
2003. – Mario Šušnjara
2004. – Nenad Bikić
2005. – Mladen Vučković
2006. – Ante Poljak
2007. – Tino Radanović
2008. – Andrija Hrgović
2009. – Ante Zorica
2010. – Mario Šušnjara
2011. – Ante Zorica
2012. – Alen Filipović-Grčić
2013. – Ante Zorica
2014. – Denis Gugić
2015. – Frano Ivković
2016. – Tino Radanović
2017. – Alen Poljak
2017. – Ante Zorica (Vukovar)
2018. – Josip Čačija
2019. – Frano Ivković
2020. – Ivo Zorica
2021. – Mihovil Župa
2022. – Frano Ivković
2023. – Ivo Zorica
2024. – Jure Domazet Lošo
2025. – Frano Talaja

Alkarski vojvode kroz povijest

Vicko Buljan, 1832., 1834 – 1840., 1842.
Petar Tripalo, 1871., 1873., 1885., 1887.
Ivan Vuletić, 1872., 1874. – 1884., 1886., 1892. – 1894.
Bože Korlaet, 1888. – 1891., 1895. – 1898.
Toma Stuparić, 1899. – 1902.
Krunoslav Tripalo, 1903. – 1907.
Vicko Grabovac, 1908. – 1925., 1929. – 1936.
Jerko Tripalo, v.d., 1926. – 1927.
Marko Buljan, v.d.,1928., vojvoda 1937. – 1940.
Mirko Bilobrk, 1944.
Petar Bogdan, 1945. – 1956., v.d. 1980.
Vice Buljan, 1957. – 1963.
Bruno Vuletić, 1964. – 1979., 1981. – 1985.
Aleksandar Sablić, 1986. – 1989.
Nikola Tomašević, 1990. – 1993.
Mirko Norac-Kevo, 1994. – 2005.
Ante Kotromanović, v.d., 2001. – 2002.
Ivan Čikara, v.d., 2003. – 2005., vojvoda 2006. – 2009.
Ante Vučić, 2010. – 2017.
Boško Ramljak, 2017. – 2021.
Mario Šušnjara, 2022. –

Izvori

↑ Opis nematerijalne svjetske baštine na službenim stranicama UNESCO-a (engl.)
↑ Tri nova hrvatska fenomena na UNESCO-ovoj listi nematerijalne baštine Objavljeno 16. studenoga 2010.
1 2 3 4 5 Povijest Alke Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. srpnja 2013. (Wayback Machine) Pristupljeno 12. svibnja 2013.
↑ Belamarić, J. (2015.) Sinjska alka. Sinj: Viteško alkarsko društvo
↑ Carevi kraljevi i predsjednici na alci alka.hr Preuzeto 7. kolovoza 2025.
↑ Alka i Mesić dw.com Preuzeto 9. kolovoza 2025.
↑ Sinjska alka i Karađorđevići – odanost i poštovanje p-portal.net Preuzeto 8. kolovoza 2025.
↑ Veočić, Ariana: Sinjska alka - najprepoznatljiviji brend grada Sinja zir.nsk.hr Preuzeto 9. kolovoza 2025.
↑ Neredi na Sinjskoj alci 1935. godine Časopis za suvremenu povijest, Vol. 38 No. 3, 2006.
↑ [379,%22panX%22:0.479,%22panY%22:0.351,%22view%22:%22info%22,%22zoom%22:1} Sinjska alka] Sokol : glasilo za tjelovježbu / izdavaju i uredjuju Andrija Hajdanek i Franjo Hochman. 15. svibnja 1906.
↑ Jako nevrijeme odgodilo 310. Alku, odlučeno o novom datumu: „Ovo je tek četvrti put da se otkazuje...” dnevnik.hr Preuzeto 9. kolovoza 2025.
↑ Paton, Andrew Archibald. 1849. Highlands and Islands of the Adriatic, Including Dalmatia, Croatia, and the southern provinces of the Austrian Empire [Gorje i otoci Jadrana, uključujući Dalmaciju, Hrvatsku, i južne provincije Austrijskog carstva] (engleski). II. Chapman and Hall. London, UK. str. 16–17
↑ Sve što ste željeli znati o Sinjskoj alci na jednom mjestu maxportal.hr Preuzeto 9. kolovoza 2025.
↑ Zbirka odora alka.hr Preuzeto 7. kolovoza 2025.
↑ 15 stvari koje morate znati o Sinjskoj alci croexpress.eu Preuzeto 7. kolovoza 2025.
↑ Alkarsko oružje i odora sinjskaalka.weebly.com Preuzeto 9. kolovoza 2025.
↑ Alkarski konj alka.hr Preuzeto 9. kolovoza 2025.
↑ Alkarska ergela uzgaja alkarske konje agroklub.com Preuzeto 9. kolovoza 2025.
↑ Alkarsko trkalište alka.hr Preuzeto 9. kolovoza 2025.
↑ Sve što ste željeli znati o Sinjskoj alci na jednom mjestu n1info.hr Preuzeto 9. kolovoza 2025.
↑ Viteško alkarsko društvo sinj.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.
↑ Ana-Marija Vukušić: Zapisi o Sinjskoj alki i njihova primjenjivost u etnološkome istraživanju Stud. ethnol. Croat., vol. 19, str. 223-243, Zagreb, 2007. Preuzeto 8. kolovoza 2025.
↑ [https://zir.nsk.hr/islandora/object/unizd:8891/datastream/PDF/view Kanaet, Monika: Sinjska Alka u kulturalnom pamćenju: od usmene predaje do kulturne baštine 2024.] Kanaet, Monika zir.nsk.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.
↑ Sinjska alka : pjesma o igri alke i junaštvu sinjskih vitezova katalog.kgz.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.
↑ Josip Kuletin svojim je djelovanjem ostavio velik trag u cijeloj zemlji vecernji.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.
↑ Palium zvan palij ili dubrovačka alka dulist.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.
↑ Suad Ahmetović Dubrovački kurioziteti iz dva minula tisućljeća Dubrovnik, 2015., ISBN 978-953-95501-4-9, str. 187.-189.
↑ Lov na labuđe pero i prva labuđa alka prelog.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.
↑ „I Brazilci će sudjelovati na murskoj alci“ — Murska alka u Međimurju vecernji.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.
↑ „Foto: Babes on bikes & Alka na biciklima“ — MTB Weekend i alka na biciklima infovodice.com Preuzeto 8. kolovoza 2025.
↑ „Svi na skijanje! Kupres domaćin drugog otvorenog Prvenstva Dalmacije u veleslalomu!“ — Druga ski-alka uključena u program sport023.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.
↑ Goran Manestar pobjednik tradicionalne 36. Moto alke u klasi jednosjed, Josip Galović i Josip Lukačić zlatni u klasi dvosjed icv.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.
↑ BOK Moto alka i ove je godine bila napeta, a evo i tko je nagrađen jer je bio najgori! klikni.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.
↑ Održana 14. Šokačka alka! vinkulja.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.
↑ Alka 1818.-2012. Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. srpnja 2013. (Wayback Machine) Pristupljeno 12. svibnja 2013.
↑ Čuvenom alkaru Nikoli Ceriniću spomen-ploča zaklada-brac.hr Preuzeto 2. kolovoza 2025.

Literatura

www.alka.hr
- Statut Viteškog alkarskog društva u Sinju, glava V. Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. rujna 2013. (Wayback Machine)
- Pravila o alki Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. rujna 2014. (Wayback Machine)
Vukušić, Ana-Marija: Suvremenost, tradicija i sjećanje: Sinjska alka // Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, br. 2. (2005.), str. 93. – 108. (Hrčak)

Vidi još

Poveznice

Vanjske poveznice

Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Alka

[1] Opis nematerijalne svjetske baštine na službenim stranicama UNESCO-a (engl.)

[2] Tri nova hrvatska fenomena na UNESCO-ovoj listi nematerijalne baštine Objavljeno 16. studenoga 2010.

[Povijest_Alke-3] 1 2 3 4 5 Povijest Alke Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. srpnja 2013. (Wayback Machine) Pristupljeno 12. svibnja 2013.

[4] Belamarić, J. (2015.) Sinjska alka. Sinj: Viteško alkarsko društvo

[5] Carevi kraljevi i predsjednici na alci alka.hr Preuzeto 7. kolovoza 2025.

[6] Alka i Mesić dw.com Preuzeto 9. kolovoza 2025.

[7] Sinjska alka i Karađorđevići – odanost i poštovanje p-portal.net Preuzeto 8. kolovoza 2025.

[8] Veočić, Ariana: Sinjska alka - najprepoznatljiviji brend grada Sinja zir.nsk.hr Preuzeto 9. kolovoza 2025.

[9] Neredi na Sinjskoj alci 1935. godine Časopis za suvremenu povijest, Vol. 38 No. 3, 2006.

[10] [379,%22panX%22:0.479,%22panY%22:0.351,%22view%22:%22info%22,%22zoom%22:1} Sinjska alka] Sokol : glasilo za tjelovježbu / izdavaju i uredjuju Andrija Hajdanek i Franjo Hochman. 15. svibnja 1906.

[11] Jako nevrijeme odgodilo 310. Alku, odlučeno o novom datumu: „Ovo je tek četvrti put da se otkazuje...” dnevnik.hr Preuzeto 9. kolovoza 2025.

[12] Paton, Andrew Archibald. 1849. Highlands and Islands of the Adriatic, Including Dalmatia, Croatia, and the southern provinces of the Austrian Empire [Gorje i otoci Jadrana, uključujući Dalmaciju, Hrvatsku, i južne provincije Austrijskog carstva] (engleski). II. Chapman and Hall. London, UK. str. 16–17

[13] Sve što ste željeli znati o Sinjskoj alci na jednom mjestu maxportal.hr Preuzeto 9. kolovoza 2025.

[14] Zbirka odora alka.hr Preuzeto 7. kolovoza 2025.

[15] 15 stvari koje morate znati o Sinjskoj alci croexpress.eu Preuzeto 7. kolovoza 2025.

[16] Alkarsko oružje i odora sinjskaalka.weebly.com Preuzeto 9. kolovoza 2025.

[17] Alkarski konj alka.hr Preuzeto 9. kolovoza 2025.

[18] Alkarska ergela uzgaja alkarske konje agroklub.com Preuzeto 9. kolovoza 2025.

[19] Alkarsko trkalište alka.hr Preuzeto 9. kolovoza 2025.

[20] Sve što ste željeli znati o Sinjskoj alci na jednom mjestu n1info.hr Preuzeto 9. kolovoza 2025.

[21] Viteško alkarsko društvo sinj.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.

[22] Ana-Marija Vukušić: Zapisi o Sinjskoj alki i njihova primjenjivost u etnološkome istraživanju Stud. ethnol. Croat., vol. 19, str. 223-243, Zagreb, 2007. Preuzeto 8. kolovoza 2025.

[23] [https://zir.nsk.hr/islandora/object/unizd:8891/datastream/PDF/view Kanaet, Monika: Sinjska Alka u kulturalnom pamćenju: od usmene predaje do kulturne baštine 2024.] Kanaet, Monika zir.nsk.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.

[24] Sinjska alka : pjesma o igri alke i junaštvu sinjskih vitezova katalog.kgz.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.

[25] Josip Kuletin svojim je djelovanjem ostavio velik trag u cijeloj zemlji vecernji.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.

[26] Palium zvan palij ili dubrovačka alka dulist.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.

[27] Suad Ahmetović Dubrovački kurioziteti iz dva minula tisućljeća Dubrovnik, 2015., ISBN 978-953-95501-4-9, str. 187.-189.

[28] Lov na labuđe pero i prva labuđa alka prelog.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.

[29] „I Brazilci će sudjelovati na murskoj alci“ — Murska alka u Međimurju vecernji.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.

[30] „Foto: Babes on bikes & Alka na biciklima“ — MTB Weekend i alka na biciklima infovodice.com Preuzeto 8. kolovoza 2025.

[31] „Svi na skijanje! Kupres domaćin drugog otvorenog Prvenstva Dalmacije u veleslalomu!“ — Druga ski-alka uključena u program sport023.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.

[32] Goran Manestar pobjednik tradicionalne 36. Moto alke u klasi jednosjed, Josip Galović i Josip Lukačić zlatni u klasi dvosjed icv.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.

[33] BOK Moto alka i ove je godine bila napeta, a evo i tko je nagrađen jer je bio najgori! klikni.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.

[34] Održana 14. Šokačka alka! vinkulja.hr Preuzeto 8. kolovoza 2025.

[35] Alka 1818.-2012. Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. srpnja 2013. (Wayback Machine) Pristupljeno 12. svibnja 2013.

[36] Čuvenom alkaru Nikoli Ceriniću spomen-ploča zaklada-brac.hr Preuzeto 2. kolovoza 2025.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]

[13]

[14]

[15]

[16]

[17]

[18]

[19]

[20]

[21]

[22]

[23]

[24]

[25]

[26]

[27]

[28]

[29]

[30]

[31]

[32]

[33]

[34]

[35]

[36]

v r u Nematerijalna svjetska baština u Hrvatskoj (23)
	Nematerijalna kulturna baština s potrebom za hitnom zaštitom (1)	Ojkanje (2010.)
	Reprezentativni popis (19)	Bećarac (2011.) • Drvene igračke Hrvatskog zagorja (2009.) • Festa Svetog Vlaha u Dubrovniku (2009.) • Hrvatsko čipkarstvo (2009.) • Hvarska procesija križa (2009.) • Istarsko dvoglasno pjevanje i sviranje na istarskoj ljestvici (2009.) • Klapsko pjevanje (2012.) • Tradicija pravljenja licitara (2010.) • Mediteranska prehrana¹⁾ (2013.) • Međimurska popevka (2018.) • Nijemo kolo, plesno kolo Zagore (2011.) • Proljetni ophod kraljica (ljelja) u Gorjanima (2009.) • Sinjska alka (2010.) • Sokolarstvo²⁾ (2021.) • Suhozid³⁾ (2018.) • Tradicija uzgoja lipicanaca⁴⁾ (2022.) • Transhumanca, sezonsko seljenje stoke⁵⁾ (2023.) • Tripundanske svečanosti i kolo sv. Tripuna, tradicije bokeljskih Hrvata u Hrvatskoj (2022.) • Zvončari Kastavštine (2009.)
	Registar najboljih praksi očuvanja (3)	Ekomuzej batana, projekt zajednice za očuvanje žive kulture Rovinja (2016.) • Lastovski poklad, očuvanje i dokumentiranje pokladnog običaja (2025.) • Pljočkanje⁶⁾ (2022.)
¹⁾ Zajednička baština više zemalja (Cipar, Hrvatska, Grčka, Italija, Maroko, Portugal i Španjolska); ²⁾ Zajednička baština više zemalja (Austrija, Belgija, Češka, Francuska, Južna Koreja, Katar, Mađarska, Maroko, Mongolija, Saudijska Arabija, Sirija, Španjolska i Ujedinjeni Arapski Emirati); ³⁾ Zajednička baština više zemalja (Andora, Austrija, Belgija, Cipar, Francuska, Grčka, Hrvatska, Irska, Italija, Luksemburg, Slovenija, Španjolska i Švicarska); ⁴⁾ Zajednička svjetska baština više zemalja (Austrija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Italija, Mađarska, Rumunjska, Slovačka i Slovenija); ⁵⁾ Zajednička svjetska baština više zemalja (Albanija, Andora, Austrija, Hrvatska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Rumunjska i Španjolska); ⁶⁾ Zajednička baština više zemalja (Belgija, Cipar, Francuska, Hrvatska i Italija);