Jomkipurski rat
| Jomkipurski rat/Listopadski rat | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| sukob: Bliskoistočni sukob | |||||||
 Egipatski vojnici prelaze Sueski kanal 7. listopada | |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
 Izrael
|
 Egipat Sirija Irak
| ||||||
| Zapovjednici | |||||||
| Moshe Dayan David Elazar Ariel Šaron Šmuel Gonen Benjamin Peled Israel Tal Rehavam Zeevi Aharon Jariv Yitzhak Hofi Rafael Eitan Abraham Adan Januš Ben Gal
|
Saad El Shazly Mustafa Tlass[2] Naji Jamil [2][3]
| ||||||
| Postrojbe | |||||||
| 415,000 vojnika 2,300 tenkova 3,000 oklopnih nosača 945 artiljerijskih jedinica[4] 561 aviona 84 helikoptera 38 plovila[5] |
Egipat: 300,000 vojnika (80,000 prešlo Suez), 1,700 tenkova (1,020 prešlo Suez), 2,400 oklopnih vozila, 1,120 artiljerijskih jedinica,[4] 400 zrakoplova, 140 helikoptera, 104 plovila Sirija: 150,000 vojnika, 1,400 tenkova, 800–900 oklopnih nosača, 600 artiljerijskih jedinica,[4] 350 aviona, 36 helikoptera, 21 plovilo Irak: 60,000 vojnika, 700 tenkova, 500 oklopnih vozila, 200 artiljerijskih jedinica,[4] 73 aviona[5] | ||||||
| Gubitci | |||||||
| 2,656 ubijenih 7,250 ranjenih više od 340 zarobljenih 400 uništenih tenkova 600 oštećenih tenkova 102 uništena aviona[6] |
8,528* – 15,000** mrtvih 19,540* – 35,000** ranjenih 2,250 uništenih ili osvojenih tenkova 432 uništenih aviona[6] | ||||||
| * Analiza Zapada ** Izraelska analiza | |||||||
Jomkipurski rat ili Listopadski rat (arap. حرب أكتوبر ili حرب تشرين; heb. מלחמת יום הכיפורים ili מלחמת יום כיפור) bio je rat u kojem je sudjelovala koalicija arapskih država predvođena Egiptom i Sirijom protiv Izraela od 6. do 25. listopada 1973.
Rat je počeo napadom arapske koalicije na područja pod izraelskim okupacijom na Jom kipur, najsvetiji židovski dan, koji je tog dana bio u vrijeme muslimanskog mjeseca Ramazana. Egipatske i sirijske snage pregazile su mirovna razgraničenja kako bi ušli na Sinajski poluotok i Golansku visoravan, koje je prethodno od njih okupirao Izrael u Šestodnevnom ratu 1967. Tijekom rata, SAD i SSSR masovno su opskrbljivali svoje saveznike, što je gotovo dovelo do sukoba dviju nuklearnih velesila.[7]
Početak rata dogodio se kada su egipatske snage uspješno pregazile Sueski kanal. Nakon prelaska mirovnog razgraničenja, egipatske snage praktično su bez otpora napredovale na Sinajski poluotok. Nakon tri dana, Izrael je mobilizirao glavninu snaga i uspio zaustaviti egipatsko napredovanje dovodeći ga u pat položaj. Sirijci su koordinirali svoj napad na Golansku visoravan kako bi se podudario s egipatskom ofenzivom, te su u početku uspjeli napravili opasna uzeća područja pod izraelskim nadzorom. No, u tri dana izraelske snage su odbacile Sirijce na početne linije mirovnog razgraničenja. Potom je uslijedio izraelski četverodnevni protunapad duboko u sirijskom području. U tjedan dana, izraelsko topništvo počelo je bombardirati predgrađa Damaska. Kako se egipatski predsjednik Anvar Sadat počeo bojati za integritet svog saveznika, mislio je da će zauzimanje dva gorska prolaza na Sinaju ojačati njegov pregovarački položaj. Stoga je naredio snagama napad, koji je ubrzo bio odbačen. Potom su Izraelci napali pukotinu između dviju egipatskih armija, pregazili Sueski kanal i počeli polako napredovati južno i zapadno prema Kairu; borbe su trajale tjedan dana s teškim gubitcima na obje strane.
Ubrzo je bio prekršen i sporazum o prekidu vatre ishođen posredstvom UN-a 22. listopada. Strane su se međusobno optuživale za njegovo kršenje. Do 24. listopada, izraelske snage su poboljšale svoj položaj okružujući egipatsku Treću armiju i grad Suez. To je stvorilo napet odnos između SAD-a i SSSR-a. Kao ishod, postignut je drugi sporazum o prekidu vatre 25. listopada, koji je okončao rat.
Rat je imao dalekosežne posljedice. Arapski svijet, koji je bio ponižen narušenim savezom Egipata, Sirije i Jordana u Šestodnevnom ratu, osjećao je psihološko dokazivanje u ranim uspjesima rata. U Izraelu je rat, unatoč impresivnim operacijskim i taktičkim postignućima na bojištu, doveo do priznanja da ne postoji jamstvo stalne vojne dominacije Izraela nad arapskim zemljama. Te promjene stvorile su uvjete za početak mirovnih pregovora. Sporazumom iz Camp Davida sklopljenim 1978., dogovoren je povrat Sinaja Egiptu te je uspostavljena normalizacija odnosa; prvi put je jedna arapska država priznala Izrael. Egipat je započeo odmicanje od SSSR-a, da bi konačno napustio sovjetsku sferu utjecaja.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- Citati
- ↑ ,Izvori:
- Herzog, The War of Atonement, Little, Brown and Company, 1975. Forward
- Insight Team of the London Sunday Times, Yom Kippur War, Double Day and Company, Inc, 1974, page 450
- Luttwak and Horowitz, The Israeli Army. Cambridge, MA, Abt Books, 1983
- Rabinovich, The Yom Kippur War, Schocken Books, 2004. Page 498
- Revisiting The Yom Kippur War, P.R. Kumaraswamy, pages 1–2
- Johnson and Tierney, Failing To Win, Perception of Victory and Defeat in International Politics. Page 177
- Charles Liebman, The Myth of Defeat: The Memory of the Yom Kippur war in Israeli Society Middle Eastern Studies, Vol 29, No. 3, July 1993. Published by Frank Cass, London. Page 411.
- ↑ 2,0 2,1 Mišljenje
- ↑ Potvrda nacionalnosti
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 Artiljerijske jedinice od 100mm i preko
- ↑ 5,0 5,1 (rus.) Jomkipurski rat na sem40.ru
- ↑ 6,0 6,1 Rabinovich, str. 496–497
- ↑ Quandt, 2010., str. 104.
- Knjige
- William Quandt: Peace Process: American Diplomacy and the Arab-Israeli Conflict Since 1967 (na engleskom). Washington: Brookings Institution Press, 2010. ISBN 9780815703853
| |||||