Mate Boban
| Mate Boban | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 12. veljače 1940. |
| Smrt | 7. srpnja 1997. |
| Stranka | HDZ BiH |
| Zanimanje | ekonomist |
| 1. predsjednik Herceg-Bosne | |
| 18. studenoga 1991. – 8. veljače 1994. | |
| Premijer | Jadranko Prlić |
| Nasljednik | Krešimir Zubak |
| 4. predsjednik HDZ-a BiH | |
| 14. studenog 1992. – 10. srpnja 1994. | |
| Prethodnik | Milenko Brkić |
| Nasljednik | Dario Kordić |
Mate Boban (Sovići, Grude, 12. veljače 1940. – Mostar, 7. srpnja 1997.), hrvatski političar iz Bosne i Hercegovine. Bio je utemeljitelj i prvi predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Hrvatske Republike Herceg-Bosne, utemeljitelj i vrhovni zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane, te jedan od predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine.[1]
Rođen je 12. veljače 1940. godine u mnogočlanoj obitelji Stjepana i Ive rođene Bušić, u selu Sovići kraj Gruda, u zapadnoj Hercegovini. Boban je završio osnovnu školu u Sovićima, a nakon toga otišao je u sjemenište u Zadar, te se nakon drugog razreda prebacio u gimnaziju u Širokom Brijegu, i na kraju maturirao u Vinkovcima. Nakon što je postao punoljetan 1958., postao je član Saveza komunista Jugoslavije. Školovanje je nastavio u Zagrebu, gdje na Ekonomskom fakultetu stekao zvanje magistra ekonomskih znanosti. S Ljubom Pejić, s kojom je imao troje djece, vjenčao se 1965.[2]
Nakon kraćeg posla u Grudama, 1966., zaposlio se u Imotskom. Tu je bio na čelu trgovačkog poduzeća Napredak, koje je postizalo izvrsne rezultate. Zbog optužbe za gospodarski kriminal zbog nestanka većih količina šećera, dvije godine proveo je u istražnom zatvoru u Splitu, no njegovi suradnici su poslije tvrdili kako je optužnica bila montirana zbog hrvatskog nacionalizma. Boban je pad komunističkog režima dočekao kao šef Predstavništva Tvornice duhana Zagreb za Hercegovinu,[2] bez ikakvih političkih ambicija.[3]
Umjesto lagodnog životnog smiraja, Mladež HDZ-a BiH nagovora ga da pomogne svojim znanjem, iskustvom i autoritetom u sudbonosnim previranjima raspada Jugoslavije i komunističkog sustava. Kao izabrani hrvatski zastupnik u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine ubrzo svojim radom i autoritetom zadobiva povjerenje izabranih predstavnika hrvatskog naroda, koji ga sluteći krvavu agresiju Srba i Jugoslavenske narodne armije, učiniše dopredsjednikom pa zatim i predsjednikom Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine.[1]
Na Prvom općem saboru HDZ-a BiH, održanom u Sarajevu, 18. kolovoza 1990. godine, za predsjednika je izabran dr. Davor Perinović. Tadašnji predsjednik HDZ-a dr. Franjo Tuđman sazvao je za 7. rujna 1990. godine sastanak u Zagrebu na koji je pozvao sve predstavnike općinskih odbora zbog Perinovićeva djelovanja suprotnog politici HDZ-a. Na sastanku je Perinović opozvan s dužnosti predsjednika i isključen iz stranke.[1]
Izabrano je Predsjedništvo HDZ-a BiH na čelu s vršiteljem dužnosti predsjednika Stjepanom Kljujićem. Prva konvencija HDZ-a BiH održana je u Mostaru 23. ožujka 1991. godine i na njoj je za predsjednika izabran Stjepan Kljujić, a za potpredsjednike Mate Boban i Vitomir Lukić.[1]
Krajem 1991. i početkom 1992., HDZ prolazi kroz razdoblje unutarstranaĉkog sukoba u vodstvu stranke. Dotadašnji predsjednik HDZ-a BiH Stjepan Kljujić je već duže vremena bio izložen kritikama zbog popustljive politike prema Izetbegoviću i njegovoj SDA, što je u nekoliko navrata i naštetilo hrvatskim nacionalnim interesima. To se najviše oslikavalo kroz pitanje uređenja BiH, naime, Kljujić je nedovoljno zastupao koncept kantonalnog uređenja, često braneći i Izetbegovićevu unitarističku politiku.[4]
U Grudama, 18. studenog 1991. godine, hrvatsko političko vodstvo utemeljivši Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, zajednicu općina hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, u čiji je sastav ušlo 30 cjelovitih općina i 10 dijelova pojedinih općina, izabralo je Matu Bobana za predsjednika. Poslije je izabran za prvog predsjednika Hrvatske Republike Herceg-Bosne i vrhovnog zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane, temelja obrane i jamca opstojnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini.[1]
Boban se zalagao za federaliziranu BiH, te za afirmaciju hrvatskih zajednica nasuprot Kljujićevoj popustljivoj politici.[4] Na sjednici Središnjeg odbora HDZ-a BiH, 2. veljače 1992., sudjelovao je i Stjepan Mesić kao predsjednik Izvršnog odbora HDZ-a Hrvatske. Na toj sjednici dotadašnji predsjednik HDZ-a BiH Stjepan Kljujić je podnio ostavku zbog gubitka povjerenja velikog dijela HDZ-a BiH, a kasnije i Zagreba.[4] Na tu Kljuićevu odluku utjecao je autoritetom svoje funkcije i Mesić. Za vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a BiH, na sjednici Glavnog odbora 15. ožujka 1992. u Bugojnu, izabran je Milenko Brkić. Boban je izabran za jednog od nekoliko članova Predsjedništva stranke.[1]
Brkić je izabran za predsjednika ove stranke 26. kolovoza 1992. u Međugorju, a 24. listopada 1992. godine, također na sjednici Glavnog odbora HDZ-a BiH u Posušju podnio je ostavku na tu dužnost. Za vršitelja dužnosti predsjednika stranke izabran je Mate Boban, čiji je izbor ponovno potvrđen na Drugom saboru HDZ-a BiH, 14. studenog 1992. godine u Mostaru.[1]
Što god nam kao narodu radili tijekom povijesti; nazivali nas bogumilima, pokušavali poturčiti, uvjeravali da smo Bošnjaci katolici, silili da budemo Jugoslaveni ili mitili da budemo Bosanci, mi, Hrvati Bosne i Hercegovine, bili smo i ostali dio jedinstvenog hrvatskog naroda. Povijesno pravo da pored Hrvatske i Bosnu i Hercegovinu zovemo svojom Domovinom i da kroz njezino državno uređenje uživamo sva međunarodna priznata prava državotvornog naroda, mi Hrvati ravnopravno dijelimo s druga dva suverena i konstitutivna naroda u BiH: Muslimanima i Srbima. Samo je zadovoljavajuće rješenje za sva tri naroda i usmjerenost europskim integracijama preduvjet stabilne i samoodržive Bosne i Hercegovine. — Politička vodilja Mate Bobana[1]
|
Rat je Mate Boban iskusio i vrlo osobno, odlascima sina i zetova na prve crte obrane, zarobljeništvom bratića, progonstvom rodbine, gnušajući se nad tijelom, iz aviona JNA pogođene bošnjačke djevojčice pri zbjegu u Grudama, ispraćajući poginule pripadnike Hrvatskog vijeća obrane... Mate Boban je rekao:[1]
- »Ja sam samo vojnik hrvatskog naroda. Samo izvršavam zadaću koja mi je povjerena. Ako mi se sutra kaže da nešto drugo radim i ako je to u interesu hrvatskog naroda to ću prihvatiti sa zadovoljstvom.«
Dana 6. svibnja 1992. godine, u austrijskom gradu Grazu, Mate Boban se sastao s vođom Srba u Bosni i Hercegovini Radovanom Karadžićem. Sastanak je sazvan na inicijativu Europske zajednice, a pozvan je bio i bošnjački vođa Alija Izetbegović, koji se nije pojavio. Tema sastanka bilo je teritorijalno razgraničenje Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini, te prestanak sukoba srpskih i hrvatskih vojnih snaga na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine.[5] Kasnije je pretpostavljano da je ondje dogovarana podjela Bosne i Hercegovine na srpski i hrvatski dio.[6]
Unatoč desetinama tisuća zbrinutih izbjeglica, tisućama žrtava suprotstavljenih agresiji, brojnim prvopotpisanim mirovnim dokumentima, desetinama službenih i neslužbenih sastanaka s bošnjačkim predstavnicima: Ganićem, Izetbegovićem, Silajdžićem, Delimustafićem, Šahinpašićem, Komšićem, Čengićem i izigranih dogovora od njihove strane, svjetskoj je javnosti bio mnogo značajniji onaj pretpostavljeni dogovor iz Graza. Boban je tvrdio da svjetski mediji u određivanju svjetske politike ne hvataju vijesti istine, nego lansiraju vijesti kakve su njima potrebne.[1]
Bobanove ideje o Herceg-Bosni kao upravnom ustroju s elementima državnosti; vojskom, policijom, pravnim i monetarnim sustavom ne predstavlja secesiju, niti odricanje Hrvata od prava na ostali dio BiH, nisu prihvaćene od pojedinih Hrvata u Bosni i Hercegovini. Iako je to bilo moguće, nikada joj nisu postavljene jasne granice, donesen Ustav, formirano Ministarstvo vanjskih poslova, usvojen zakon, koji bi diskriminirao pripadnike drugih naroda i dr.[1]
Dana 20. travnja 1993. godine, načelnici glavnih stožera zaraćenih vojski, Milivoj Petković i Sefer Halilović potpisuju sporazum o obustavi vatre između Armije RBiH i HVO-a. Usprkos sporazumu sukobi dostižu vrhunac u lipnju u Mostaru. Iz krvavog bošnjačko-hrvatskog sukoba, može se zaključiti da ni tragične žrtve rata nemaju istu težinu u Travniku, Bugojnu, Konjicu, Varešu i drugim hrvatskim stratištima Jablanici kao one, bošnjačke, u Stocu, Vitezu, Mostaru i dr.[1] U Međugorju, 18. svibnja 1993. godine, Franjo Tuđman, Mate Boban, Milivoj Petković, Alija Izetbegović, Haris Silajdžić i Sefer Halilović dogovaraju mir između Hrvata i Bošnjaka.
Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak, ljudi s kojima je Boban jako dobro surađivao, boravili su, tijekom prvog posjeta Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni, na Širokom Brijegu, gdje je Tuđman otvorio obnovljenu širokobriješku gimnaziju fra Dominika Mandića. Toga 19. svibnja 1993. godine, pred oko 10.000 ljudi, Mate Boban je svoj govor završio ovim riječima:
- »U ime cijele Herceg-Bosne, u ime svih Hrvata, pozdravljam predsjednika svih Hrvata, poglavara države Hrvatske dr. Franju Tuđmana. On je garancija naše slobode, on je garancija da ćemo mi uspjeti.«
U ljeto 1993., Katolička crkva u Bosni i Hercegovini žestoko kritizira Bobana i njegovu politiku prema Bosni i Hercegovini.[7] Hrvatski katolički vrh, kardinali Franjo Kuharić[8] i Vinko Puljić, biskup Franjo Komarica i čelnik franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Petar Anđelović "odrješito i smjelo osuđuju zločine hrvatskih religioznih nacionalista" i podržavaju nacionalno i religijski pluralističku Bosnu i Hercegovinu.[7] Mate Boban i Gojko Šušak šalju pismo upozorenja kardinalu Kuhariću i upozoravaju ga da se crkveno vodstvo ostavi pitanja koja ih se ne tiču.[7] Mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić i fra Jozo Zovko također navode da je rat u Bosni i Hercegovini političke, a ne religijske naravi.[7]
Dana 3. kolovoza 1993. godine, u Ženevi počinje četvrti sastanak vođa delegacija na mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini, na kojima sudjeluje i Boban. Kad je uvidio kakav nepravedan mir i kojom žestinom spram hrvatskog naroda sprema međunarodna zajednica, nespreman popustiti, od izabranih predstavnika Hrvata u Bosni i Hercegovini i predsjednika Tuđmana, kojemu je bio privržen, traži odlazak sa svih funkcija.[1] Na izvanrednoj sjednici Zastupničkog doma u Livnu 8. veljače 1994., Boban je prenio ovlasti na Predsjedničko vijeće, a Krešimir Zubak, ministar pravosuđa, imenovan je predsjednikom Vijeća.[9]
Nakon kraha njegovih ideja o upravnoj podjedinici, kao jamcu hrvatske opstojnosti i ravnopravnosti te nametnutoj federaciji s Bošnjacima, Boban je dvije godine radio u INA-i, gdje je imao dobro plaćen posao. Potom je imenovan za direktora Dubrovačke banke na području Hercegovine, a zanimao se i za nogometne i odbojkaške klubove. Umire iznenada 7. srpnja 1997. godine. Pokopan je u groblju u Gorici.[10]
Dok je lijes s Bobanovim tijelom ispraćen iz Mostara, lokalne hercegovačke radio-stanice emitirale su isključivo ozbiljnu glazbu, a na prostoru od Ravnoga do Drvara zastave su bile spuštene na pola koplja. Nema sumnje da je Bobanova smrt u Hercegovini doživljena kao nacionalna tragedija. Njegova smrt je medijski popraćena u hrvatskim i bosanskohercegovačkim dnevnim tiskovinama te na Hrvatskoj radioteleviziji i Radioteleviziji Republike Srpske.[10]
Mnogi bosanskohercegovački gradovi s većinskim hrvatskim stanovništvom imaju ulice koje nose ime Mate Bobana, poput Gruda, Posušja, Ljubuškog, Čapljine, Kupresa, Livna i dr. Također, skijalište u parku prirode Blidinje nosi naziv "Mr. Mate Boban" na kojem se održava Otvoreno prvenstvo Herceg-Bosne.[11]
| vrpca | odlikovanje | dan odlikovanja |
|---|---|---|
|
Red Nikole Šubića Zrinskog | 28. svibnja 1995. |
|
Red Ante Starčevića | 28. svibnja 1995. |
|
Spomenica Domovinskog rata | 28. svibnja 1995. |
|
Spomenica domovinske zahvalnosti | 28. svibnja 1995. |
| izvori:[12][13][14][15] | ||
- ↑ a b c d e f g h i j k l m Dragan Čović, Slavica Karačić, Niko Lozančić, Borjana Krišto, Zdenko Ćosić, Davor Čordaš, Mario Grgić, Rade Bošnjak, Marinko Čavara, Dvadeset godina Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine: 1990. - 2010., Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, Mostar, 2010. ISBN 978-9958-850-00-4
- ↑ a b Mate Boban Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. studenoga 2013. (Wayback Machine), Večernji list. Preuzeto 25. studenog 2013.
- ↑ Israeli, Raphael; Benabou, Albert. Savagery in the Heart of Europe: The Bosnian War (1992-1995) Context, Perspectives, Personal Experiences, and Memoirs. Strategic Book Publishing, 2013. Str. 63.
- ↑ a b c Saša Mrduljaš, Hrvatska politika unutar Bosne i Hercegovine u kontekstu deklarativnog i realnoga prostornog opsega Hrvatske zajednice / Republike Herceg-Bosne (1991.-1994.), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar - Centar Split, 2008.
- ↑ [1] Arhivirana inačica izvorne stranice od 2. travnja 2015. (Wayback Machine) Sporazum Karadžić - Boban
- ↑ HSP KC.com Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. svibnja 2008. (Wayback Machine) General bojnik HOS-a Blaž Kraljević - Ero (Dogovori o podjeli BiH i srpsko-hvatskom savezništvu)
- ↑ a b c d Mitja, Velikonja. Religious separation and political intolerance in Bosnia-Herzegovina, str. 271. Libery of Congress Cataloging-in-Publication Data, 2003. ISBN 1-58544-226-7
- ↑ Rathfelder, Erich. Rat u ratu, 1998. Preuzeto 16. kolovoza 2011.
- ↑ Israeli, Raphael; Benabou, Albert. Savagery in the Heart of Europe: The Bosnian War (1992-1995) Context, Perspectives, Personal Experiences, and Memoirs. Strategic Book Publishing, 2013. Str. 116.
- ↑ a b 1997/07/08 23:41 SMRT MATE BOBANA. Aimpress.ch. 8. srpnja 1997. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. travnja 2012. Pristupljeno 15. prosinca 2015.
- ↑ HercegBosna.org Na skijalištu 'Mr. Mate Boban': Održano Otvoreno prvenstvo Herceg-Bosne
- ↑ Franjo Tuđman: Odluka kojom se odlikuju Redom Nikole Šubića Zrinskog Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. svibnja 2014. (Wayback Machine), 28. svibnja 1995. Pristupljeno 8. svibnja 2014.
- ↑ Franjo Tuđman: Odluka kojom se odlikuju Redom Ante Starčevića Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. veljače 2014. (Wayback Machine), 28. svibnja 1995. Pristupljeno 8. svibnja 2014.
- ↑ Franjo Tuđman: Odluka kojom se odlikuju Spomenicom Domovinskog rata Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. svibnja 2014. (Wayback Machine), 28. svibnja 1995. Pristupljeno 8. svibnja 2014.
- ↑ Franjo Tuđman: Odluka kojom se odlikuju Spomenicom domovinske zahvalnosti Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. svibnja 2014. (Wayback Machine), 28. svibnja 1995. Pristupljeno 8. svibnja 2014.