Realizam (likovna umjetnost)

Realizam
	Gustave Courbet, Tucači kamena, 1849., ulje na platnu, 165 × 257 cm, Gemäldegalerie, Dresden (uništena).Gustave Courbet, Tucači kamena, 1849., ulje na platnu, 165 × 257 cm, Gemäldegalerie, Dresden (uništena).

Realizam (latinski za „realan, stvaran”) u likovnoj umjetnosti (pretežito u slikarstvu i grafici) je stilski pravac koji teži postizanju iluzije zbilje, a traje od polovice do kraja 19. stoljeća (premda se djela stvarana po načelima relizma javljaju i prije, a i danas ima djela koja se stvaraju prema načelima realizma). Realizam se zalaže za objektivnost i uvjerljivost prikazivanja i opisivanja činjenične stvarnosti i razotkriva zakonitosti društva.

Pedesetih godina 19. stoljeća u Francuskoj javlja se mišljenje da je romantičarsko isticanje osjećaja i mašte samo bježanje od stvarnosti vremena Europskih građanskih revolucija (1848.). Najprije se proširio u Njemačkoj, te neizravno utjecao na umjetnost cijele Europe i na europski nadahnutu umjetnost obiju Amerika.^[1] Napredak znanosti, industrije i tehnike omogućio je izradu prvih fotografija koje umjetnici koriste kao pomoćno sredstvo.

Razvoj i odlike[uredi | uredi kôd]

Glavni predstavnik tog pravca je Gustave Courbet (1819. – 1877.), nastavljač mnogih ranijih stilskih razdoblja (nizozemskoga i španjolskoga baroka) i pojedinih istaknutih umjetnika (braće Le Nain, sudionika Barbizonske škole, C. Corota i osobito J.-F. Milleta s realističnim prikazima seljaka pri radu u polju i kući). On je želio slikati „heroizam modernog života” (Baudelaire) i smatrao da se suvremeni umjetnik mora držati svog osobnog neposrednog doživljaja pa stoga mora biti realističan. Courbetova prva realistična slika bila je Tucači kamena iz 1849. god. na kojoj su dva lika, jedan mladić i jedan starac, u prirodnoj veličini, kojima ne treba romantičarski patetični osjećaj jer sami likovi iz nas izvlače suosjećanje jer su oba godinama neprilagođeni za ovaj težak rad.

Courbet slika preko 6 metara dugo platno koje se zove jednostavno Atelje ili „Stvarna alegorija u kojoj je sažeto sedam godina mog umjetničkog života”. Na lijevoj strani kompozicije su njegovi prijatelji sa sela, lovci, a na desnoj Parižani među kojima je njegov prijatelj i pjesnik Baudelaire, dok je u sredini prikaz samog slikara okruženog djetetom koje predstavlja nevinost i ženskim aktom koji predstavlja golu istinu. Najosebujniji umjetnik francuskog realizma kojeg Balzac uspoređuje s Michelangelom je Daumier (1808. – 1879.). Honoré Daumier je slikar koji je poznatiji po svojim satiričnim političkim karikaturama u novinama. U svojim slikama s romantičkim temama razvio je smjeli osobni stil u kojemu likovi posjeduju snažnu kiparsku jednostavnost (npr. platna i crteži s pustolovinama Don Kihota). Njegova slika Vagon trećeg razreda prikaz je radnika i seljaka koji su naslikani naturalistički u smeđim tonovima i potpuno pasivni okruženi sumornom atmosferom.

Tematika siromašnog sela javlja se i na slikama Milleta koji likove prikazuje kao zatvorene volumene u kontrastu prema pojednostavljenoj pozadini. Lika na slici Sijač, izveden kao čvrsta forma u prvom planu, zauzima gotovo cijeli format slike i naglom kretnjom postiže dinamičnost.

Osim Courbeta još je jedan slikar šokirao javnost 1863. godine. To je bio Edouard Manet (1832. – 1883.) koji je prvi shvatio Courbetov puni značaj, no za razliku od Courbeta, Manet nije želio slikati stvarne događaje. Njegova slika Doručak na travi iz 1863. g. suprotstavlja suvremeni moral u liku odjevenih muškaraca s nagim likom žene u prirodnom okolišu. Bazirana je na Raffaelovoj slici Parisov sud i izazvala je sablazan zbog smještaja gole žene uz dva odjevena muškarca suvremenog izgleda i negiranja dubine slike disproporcionalnošću lika u pozadini u odnosu na prednji plan. Ova slika je vizualni manifest umjetničke slobode jer je prva slika u kojoj slikar slobodno kombinira bilo koje elemente radi estetskog dojma. To je početak shvaćanja larpurlartizma tj. načela „umjetnost radi umjetnosti” koje je zavladalo kasnije i posijalo razdor između konzervativaca i naprednih umjetnika do kraja 19. st. Po Manetu, slika treba da bude „čisto slikarstvo” poteza kista, a ne tradicionalni „prozor u svijet”, te su njegove slike lišene opisnih sjena, pa čak i okoline uopće (Frulaš, 1866.). Njegovo slikarstvo tretmanom svjetla i boje predstavlja preteču impresionizma kojem u kasnim radovima i sam pripada.

Realizam je bio razlog osnivanja i društva ruskih umjetnika poznatih kao peredvižnjevci 1863. godine. Glavni predstavnik ovog društva bio je Ilja Jefimovič Rjepin.

Na estetici realizma nastalo je više smjerova u likovnoj umjetnosti 20. st.: socijalistički realizam, nova stvarnost, magični realizam, hiperrealizam i novi realizam.