Rezolucija Informbiroa

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Rezolucija Informbira, punim nazivom Jugoslavenska kompartija u rukama špijuna i ubojica je naziv dokumenta donijetoga 28. lipnja 1948. godine u Bukureštu, u kojem je Informbiro - međunarodna asocijacija komunističkih partija osnovana 1947. godine - osudila Komunističku partiju Jugoslavije zbog odbijanja da se podvrgne naputcima iz SSSR-a.[1] Rezoluciji su prethodili koraci SSSR-a, koji je 18.-19. ožujka 1948. godine povukao svoje civilne i vojne stručnjake iz Jugoslavije.

Do sukoba između Jugoslavije i SSSR-a došlo je tijekom Grčkog građanskog rata, u kojem je Jugoslavija pružala glavnu pomoć grčkim komunistima, protiv volje SSSR-a koji je s Velikom Britanijom i SAD-om bio (prešutno) dogovorio da će prepustiti Grčku zapadnom bloku, koji je zauzvrat bio prepustio niz drugih europskih zemalja sovjetskoj dominaciji.[2]

U rezoluciji se iznosi da su najviši jugoslavenski rukovodioci "zauzeli stanovište nedostojno komunista, na osnovu koga su jugoslavenski rukovodioci počeli identificirati vanjsku politiku SSSR s vanjskom politikom imperijalističkih sila i ponašaju se prema SSSR-u isto onako kao i prema buržoaskim državama. Upravo uslijed ove antisovjetske pozicije Centralnog komiteta KPJ raširila se klevetnička propaganda posuđena iz arsenala kontrarevolucionarnog trockizma o ,,izrođavanju" SKP(b), o 'izrođavanju' SSSR-a itd. Informacioni biro osuđuje ove antisovjetske koncepcije rukovodilaca KPJ, koje su nespojive s marksizmom-lenjinizmom i koje priliče samo nacionalistima". Rezolucija osobito osuđuje kašnjenje jugoslavenskih komunista da provedu kolektivizaciju na selu.

Već 29. lipnja 1948. godine Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije upućuje Odgovor na Rezoluciju Informbiroa, u kojem se natječe u komunističkoj pravovjernosti, te iznosi optužbe protiv nekih jugoslavenskih komunista koje Informbiro uzima u zaštitu. O pitanju kolektivizacije, ..."CK KPJ odbija kao apsurdnu tvrdnju da su u posljednje vrijeme jugoslavenski rukovodioci s velikom žurbom i iz demagoških razloga donijeli mjere o nacionalizaciji sitne industrije i sitne trgovine. Te mjere su, u stvari, bile pripremljene još šest mjeseci prije spomenutih optužbi CK SKP(b) protiv CK KPJ i rezultat su jačanja i razvijanja socijalističkog sektora..."

Jugoslavenska historiografija je kasnije bila sklona prikazivati da je do sukoba Staljina i Tita bilo došlo zbog želje Tita da liberalizira vladavinu u Jugoslaviji - što činjenice zapravo i ne potkrjepljuju. Nakon raskola sa SSSR-om, Komunistička partija Jugoslavije je provela vrlo grubu čistku u svojim redovima, u kojoj su postradali svi oni koji su iskreno iskazali potporu Staljinu (a Staljina i SSSR su jugoslavenski komunisti do tada voljeli jednim religijskim žarom), te su brojni jugoslavenski rukovodioci i drugi ključni kadrovi[3] administrativnom odlukom poslani na "preodgoj" neodređenog trajanja u brutalni politički logor na Golom Otoku.[4] Tada je u Beogradu uhićen i ubijen i istaknuti hrvatski komunist Andrija Hebrang - u njegovom slučaju je obračun s "Informbiroovcima" možda iskorišten da bi se izašlo na kraj s njegovim "previše hrvatskim" držanjem.[5] Upravo 1948. godine su jugoslavenski komunisti pokrenuli nasilnu i gospodarski štetnu kolektivizaciju u poljoprivredi i obrtništvu, te se od staljinističkog načina upravljanja gospodarstvom i državom odustalo - makar su 1950. godine započeli eksperimenti s radničkim samoupravljanjem - tek 1952.-1953. godine, kada je Staljin umro, a u Moskvi prevladala struja koja više nije toliko inzistirala na najgrubljim staljinističkim postulatima.[6]

Nakon što je izvrgnuta gospodarskim sankcijama socijalističkog bloka, Jugoslavija se morala u znatnoj mjeri osloniti na pomoć zapadnog bloka. U srpnju 1949. godine je Jugoslavija zatvorila svoje granice prema Grčkoj i zatvorila baze komunističkih grčkih snaga u Jugoslaviji. Građanski rat u Grčkoj je potom već u listopadu 1949. okončan porazom komunista.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. "Raskid Tito-Staljin prema viđenju grčkog tiska 1948. godine", Zafirios Rossidis, Časopis za suvremenu povijest, Vol.41 No.2 Studeni 2009.
  2. RTS (20. kolovoz 2013.). Staljin, Tito i treći svetski rat (srpski). RTS. pristupljeno 7. listopada 2017
  3. "Pripadnici Udbe u Hrvatskoj osuđeni zbog Informbiroa", Zdenko Radelić, Časopis za suvremenu povijest, Vol.42 No.2 Listopad 2010.
  4. "Broj kažnjenika na Golom otoku i drugim logorima za informbirovce u vrijeme sukoba sa SSSR-om (1948.-1956.)", Martin Previšić, "Historijski zbornik", Vol.66 No.1 Veljača 2015.
  5. "Određivanje hrvatsko-srbijanske granice u svjetlu sukoba hrvatskog i vojvođanskog partijskog vodstva tijekom Drugog svjetskog rata", Marko Kevo, Scrinia Slavonica, Vol.16 No.1 Prosinac 2016.
  6. "Istorija Jugoslavije 1918 - 1988", Treća knjiga "Socijalistička Jugoslavija", Branko Petranović, Nolit Beograd 1988, pogl. "Državna privreda i njene protivurečnosti"

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


Nedovršeni članak Rezolucija Informbiroa koji govori o treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.