Celestin Medović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Spomenik u Kuni, u perivoju koji nosi njegovo ime

Mato Celestin Medović (Kuna na Pelješcu, 17. studenog 1857. - Sarajevo, 20. siječnja 1920.), hrvatski slikar.

Jedan je od najvažnijih protagonista hrvatske slikarske scene druge polovine 19.stoljeća i početka 20.stoljeća. Zapažen uspjeh postigao je u žanru historijskih kompozicija, a iako je svoj izraz pronašao u različitim slikarskim vrstama, značajno je doprinio afirmaciji pejzaža u hrvatskome slikarstvu.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rani dani[uredi VE | uredi]

Mato Celestin Medović rođen je 17. siječnja 1857. godine u Kuni na Pelješcu u brojnoj težačkoj obitelji. Školovao se u franjevačkom samostanu u Kuni uz crkvu posvećenu Gospi od Loreta nazvanu Delorita. Gvardijan o. Paulin Majčica i samostan odigrali su važnu ulogu u njegovu ranu obrazovanju. Uz pomoć fratra o.Pacifika Radojevića 1868. napušta Kunu i odlazi u samostan male braće u Dubrovniku. Nakon promjene imena u Peregrin (1973.), Mato Medović položio je zavjet (1979.), preuzima novo ime i postaje Mato Celestin Medović. Daljnje je školovanje, 1879. godine, osigurao Bernardo del Vago da Portogruaro, General franjevačkog reda iz Rima, kad je posjetio dubrovački samostan i amateru-umjetniku Medoviću obećao daljnju naobrazbu u Rimu. Djela amaterskog razdoblja nisu očuvana u velikom broju. Poznato je da je u tom razdoblju ostvaruje Portret fra Pavla Ljubova, oltarne pale iz franjevačke crkve u Slanom (Sv.Obitelj), iz Delorite u Kuni (Madona sa sv.Nikolom i sv.Spiridonom) i ona iz Privorja u Konavlima (Uzašašće Marijino). Godine 1880. Umjetnik se priprema za putovanje u Italiju koje će, iako neće izravno obilježiti njegov slikarski opus, imati utjecaj na kasnije odluke u formiranju vlastitog umjetničkog diskurza.

Školovanje u Italiji[uredi VE | uredi]

Odlikom Generala Bernardina del Portogruara Medović 1880.godine dolazi u Rim. U nedostatku prostora u franjevačkim samostanima smještaju ga u onaj irskih fratara; Coleggio di san'Isidoro. S.Isidoro poznato je sjedište nazarenaca u Italiji među kojima se nalazi i Medovićev učitelj Lodovico Seitz. Lodovico Seitz u tom je periodu s ocem Alexandrom Maximilianom radio freske u Đakovačkoj katedrali za J.J.Strossmayera što je značilo da će Medović tri mjeseca čekati svog učitelja. Premda Seitz nije izvršio utjecaj na samog umjetnika, upoznao je Medovića s tehnikom fresko slikarstva koju su nazarenci obnovili. Medović napušta Rim zbog zabrane pohađanja državne Akademije na kojoj se slika prema živim modelima. Nezadovoljan, umjetnik traži pomoć drugog učitelja Giuseppea Grandija koji radi u duhu akademizma. Utjecaj Grandija i novoga slobodnijeg načina slikanja te bogatijega kolorita, Medović ostvaruje djelo Za sprovodom (1882.) nazvano još Hodie mihi-cras tibi pohvaljenu na Međunarodnoj proljetnoj izložbi u Rimu 1882.godine. Zbog pohvala učitelja Grandija i nešto manje Seitza, General da Portogruaro poslao je Medovića na studijsko putovanje u Assisi i Firenzu kako bi se upoznao s radom starih majstora. Sljedećih pet mjeseci Medović provodi u Fucecchiju, gradiću u dolini Arna. Na poziv Tita Marconcinija Medović pomaže pri restauraciji slika kapele Delle cinque vie. Radio je na obnavljanu slika Križnog puta, ali je ostvario i originale poput slike Madonne, kopije poznate freske iz kapele Madonne della Misericordia, te sliku Mater amabilis namijenjenu za kor. Uz samu kapelu nalazi se franjevački samostan i samostanska crkva La vergine čiju će ogoljenu fasadu, nakon kratkog boravka u Rimu, 1883. oslikati Medović.

Na nagovor poznanika Medović odlazi u Firenzu gdje se školuje kod Antonia Ciserija. U djelu Mrtva priroda (1884-86.), napravljenom u duhu talijanskoga narativnog realizma, vidljiv je Ciserijev utjecaj. U tom razdoblju nastaju brojni portreti poput Portreta Vinka Draganje (1883.), Lukea Waddinga, Don Jurja Pulića i Portret pape Leona XIII. Nakon kratkog „izleta“ u Faenzu 1884.godine Medović se nezadovoljan vraća u Rim. Iste je godine na proljetnoj međunarodnoj izložbi izložio djelo Super flumina Babylonis kao rezultat rada u Ciserijevoj školi. Uz slike za Chiostro spagnolo u S. Isidoru okušao se i u grafičkom mediju radeći bakropise Glavu sv. Jurja i Glavu sv. Franje. General franjevačkog reda, zbog određenih pritužbi, odlučio se 1886. Godine Medovića pozvati natrag u Dubrovnik

Dubrovnik[uredi VE | uredi]

U Dubrovniku se umjetnik posvetio sakralnim djelima poput djela Isus pada pod križem za kapelu dubrovačke bolnice,a za samostan slika oltarnu palu Sv. Franjo klanja se križu. Među portretima ovog razdoblja vrsnoćom se ističe Portret gđice pl. B (Ike Bizzaro) (1887.). Zamijetivši talent mladog umjetnika, Dr Franjo Rački, naručitelj Medovićeve replike Portreta Rugjera Boškovića, Medovića „izvlači“ iz anonimnosti. U Zagrebu 1887. godine održana je mala komorna Izložba slika Celestina Medovića u Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu na kojoj je predstavljeno pet njegovih radova. Uskoro, u nadi kako bi nastavio školovanje, na nagovor bečkog slikara Emila Jakoba Schindlera moli da mu se dopusti školovanje na Münchenskoj akademiji. General reda 1888. godine potpisuje obbedienzu kojom odobrava nastavak školovanja u Münchenu.

Munchen (1888. – 1893.)[uredi VE | uredi]

Medović je 13. listopada 1888. upisao Königlishe Akademie der Bildenden Künste. Prvi je semestar pratio u klasi profesora Gabriela Hackla, usavršivši tako crtež. Sljedeća je tri semestra završio u klasi profesora Ludwiga Löfftza, dok preostalih šest provodi u Komponierklasse profesora Aleksandra Wagnera. U kasi profesora Wagnera radi u duhu dekorativnoga povijesnog slikarstva Karla von Pilotyja. Za vrijeme münchenskog školovanja više je puta nagrađivan. Prvi je put nagrađen nakon uspješne prve godine školovanja kad je dobio nagradu Belobung für seine Leistung in Malena, a istu je nagradu zaprimio i sljedeće godine. Uslijedile su još dvije nagrade, 1891. dobio je malu srebrnu medalju za prvu samostalno izvedenu sliku Sv. Magdalenu te veliku srebrnu medalju 1893. za djelo Bakanal. Bakanal, jedno od ključnih djela Medovićeva opusa, rezultat je minucioznih skica i studija, a ostvareno je u drugom dijelu boravka u Münchenu, od 1890. - 1893., u klasi profesora A.Wagnera. Pohvale je za Bakanal doživio na Münchner Jahresausstellung u Königlicher Glaspalastu. Pohvalu i priznanje nije mu uskratio glasoviti povjesničar umjetnosti Cornelius Gurlitt. U ovom razdoblju slikao je i za samostansku crkvu St.Anna am Lehel dvije oltarne pale: Stigmatizaciju sv. Franje i palu Sv. Antuna Padovanskog.

Poznato je još da u münchenskom razdoblju nakratko posjećuje Đakovo povodom 40-godišnje obljetnice biskupa Strossmayera kojemu poklanja svoju sliku Sv.Bonaventura (1890.)

Tijekom školovanja u Münchenu umire General Bernardino del Portogruaro (1889.) čiju je potporu uživao Medović, a za novoga je Generala postavljan, umjetniku manje sklon, Luigi Canali da Parma koji je odbio prijedlog za Medovićevo daljnje školovanje u Rimu.

Povratak u domovinu i djelovanje u Zagrebu[uredi VE | uredi]

U Dubrovniku, ne želeći se odreći rada sa živim modelima, mecena i grof Mato Pucić „Nerun“ uredio mu je atelier u svojoj vili na Pilama. U ateljeu je slikao oltarne pale i portrete Dubrovčana. U ovom kratkom razdoblju portret je i dalje najzastupljenija Medovićeva slikarska vrsta u kojoj razlikujemo dvije skupine. Prvu skupinu reprezentativnih portreta (Portret Mate Šimunkovića, Portret Joze Braenovića) karakterizira realistički pristup. Drugoj skupini pripadaju intimni portreti (portret Majke, Starog pomoraca i O.Luiggia Uccelinija). Za vrijeme kratkog boravka u Kuni nastaju najraniji Medovićevi pejzaži „Böcklinovskog štimunga“ tmurne palete (Marina u sumraku, Čempresi). U ljeto i jesen 1894. Medović putuje nakratko u Đakovo na dogovor s biskupom Strossmayerom. Strossmayer u želji da Medović zamijeni dvije Ansiglionijeve freske Žrtvu Abrahamovu i Žrtvu Noemovu u Đakovačkoj katedrali šalje ga na kratko putovanje u Rim i Pompeje da prouči umjetnost talijanskog trecenta i quattrocenta.

Rana Zagrebačka faza (1895. do prijeloma stoljeća)[uredi VE | uredi]

Rana zagrebačka faza prvenstveno je obilježena Medovićevim radom s Bukovcem čiji je utjecaj vidljiv u tehničkim i kolorističkim promjenama kao i u divizonističkoj tehnici i analitičkom pristupu. U prvoj fazi radi na oslikavanju crkava Sjeverne Hrvatske. Radio je na oslikavanju ikonostasa Unijatske crkve u sv. Duha u Križevcima (1896.) , zatim s Čikošem radi freske u crkvi sv. Terezije u Požegi, freske u crkvi sv. Stjepana u Novoj Gradiški i oslik ikonostasa pravoslavne crkve u Bjelovaru. Najvažnije radove u ovoj fazi predstavljaju velike povijesne kompozicije za Zlatnu dvoranu Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10 u Zagrebu. Srijemski mučenici (1895.) prva je velika povijesna kompozicija rađena prema narudžbi Vladeiakonije namijenjena Dvorani, a primjer je sjedinjenja starog načina slikanja u duhu akademizma i novog pristupa vidljivog u svijetloj paleti boja. Ubrzo nakon prve narudžbe slijedi ona za Splitski sabor jednu od četiri kompozicije koje Medović radi za Dvoranu Odjela za Bogoštovlje i nastavu. U Splitskom saboru (1897.) Medović se vraća starom pristupu kojeg karakteriziraju brojne i detaljne studije. Dolazak Hrvata (1903.) primjer je djela ostvarenog u mahu bez naknadnih preinaka. Krunidba Ladislava Napuljskoga (1905.) djelo je u kojem šarenilo boja i utjecaj plenerizma dolazi u potpunosti do izražaja. Posljednja ostvarena za Dvoranu bila je slika Zaruke kralja Zvonimira (1907.). Bitka na Grobničkom polju (1905.) neizvedeno je historijska kompozicija.

Zagrebačko- pelješka faza (od prijeloma stoljeća do 1907.)[uredi VE | uredi]

Između 1898. i 1907. Medović provodi vrijeme u Zagrebu, ali sve više i u zavičaju gdje gradi kuću (1898.) i ljetnikovac (1901.). To se vrijeme poklapa s kasnom zagrebačko- pelješkom fazom u kojoj dolazi do znatnijega kolorističkog pročišćenja i slikanja u plain-airu. U ovoj se fazi javljaju portreti, mrtve prirode, marine i pejzaži koji će posebice biti važni u kasnijoj pelješkoj fazi. U ranoj zagrebačkoj fazi Medović rijetko radi portrete s obzirom na to da je to razdoblje u kojem Vlaho Bukovac ostvaruje primat u toj slikarskoj vrsti. Nakon odlaska Bukovca iz Zagreba Medović je dobio priliku da iskaže svoju kvalitetu (Portret pape Pia X. (1903.), Portret Klotilde Guthardt (1903.), Taština (1903.).

Povratak u zavičaj (od 1908. do 1920.)[uredi VE | uredi]

Pelješka faza (1908. – 1912.)[uredi VE | uredi]

U pelješkoj fazi od 1908. do 1912. Medovićevo slikarstvo oscilira između detaljnoga, preciznoga, a s druge strane silovitog i impresionističkoga pristupa. U ovoj se fazi prvenstveno posvećuje marinama i pejzažima koje postavlja na platna velikoga formata. U nekim je pejzažima vidljiva i secesijska nota poput Primorskog pejzaža, a javljaju se i pejzaži poput Krovova u snijegu (1900-1904), slikanih moderno i reducirano u nekoliko bijelo ružičastih polja. Mrtve prirode, koje je započeo raditi još 1896. uz motive poput patke i jarebica, sve češće prikazuju morske motive (Škarpina (o.1906.), Lebićada (1912-1914), Bonace (1908-1912)). Prijelaz između pelješke i kasno pelješke faze naznačio je kratki Medovićev intermezzo u Beču od 1912. do 1914. godine. U Beču je održana njegova samostalna izložba na Schwarzenbergplatzu u Kunstsalonu G.Pisko za koju je dobio pohvale te sudjeluje na Adria izložbi (1913.). Na putu prema zavičaju zaustavlja se u Opatiji gdje je 1914. organizirana posljednja velika izložba za Medovićeva života.

Kasna pelješka faza (1914. – 1918.)[uredi VE | uredi]

Kasna pelješka faza poklapa se s razdobljem koje Medović provodi u Kuni za vrijeme rata od 1914. do 1918. godine. Medović se, u ovoj fazi, posvećuje slikanju oltarnih pala i naručenih portreta, ali posebnu pažnju posvećuje intimnom pejzažu manjega formata gdje se naznake crteža gube u boji koja postaje glavno sredstvo izražavanja umjetnika (Krajoliku s vrijesom (1914-1918), Požar u Vrućici (1917.), Požar (1917.)). Kasna pelješka faza završava 1918. s obzirom na to da je umjetnik obolio, a potom izgubio i vid. Na glavnoj godišnjoj skupštni JAZU, 24.4.1919., osnovan je umjetnički razred čiji su počasni članovi postali Vlaho Bukovac, Mato Celestin Medović i Ivan Meštrović. Ubrzo nakon što je obolio premješten je u bolnicu u Sarajevo gdje umire 20. siječnja 1920.

Galerija djela[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  1. Kružić – Uchytil, V. M.C.Medović, 1857 -1920, Zagreb, Grafički zavod,1978.
  2. Trostmann, T. Mato Celestin Medović i njegovi pokrovitelji, magistarski rad, Sveučilište u Zagrebu ; Centar za poslijediplomske studije, 2001.
  3. Kljaković, J; Tadijanović, D. Katalog Izložbe Celestina Medovića, priredilo Hrvatsko društvo umjetnosti, Tipografija d.d.Zagreb, Zagreb – Split, 2-30.6.1939.
  4. Fisković, C. Slikar Medović u zavičaju, Mogućnosti, Split, 1973.
  5. Katalog izložbe Mato Celestin Medović – Retrospektiva, 1. Prosinca 2011.-12.veljače 2012., Galerija Klovićevi Dvori, Zagreb, 2012.
  6. Gamulin, G. Hrvatsko slikarstvo XIX. stoljeća, Sv. 2, Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, Zagreb, Naprijed, 1995.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Celestin Medović