F.C. Internazionale Milano

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Internazionale
Internazionale.png
Puno ime Football Club Internazionale Milano SpA
Nadimak Nerazzurri (crno-plavi)
Osnovan 9. ožujka 1908.
Igralište Stadio Giuseppe Meazza, Milano
Kapacitet 80,018[1]
Trener Flag of Italy.svg Walter Mazzarri
Liga Serie A
2012./13. 9.
Popis igrača Popis igrača F.C. Internazionalea Milana
Domaći dres
Gostujući dres

FC Internazionale Milano, često nazivan Internazionale ili jednostavno Inter je profesionalni talijanski nogometni klub iz Milana. Izvan Italije klub se često naziva Inter Milan.[2][3]

Inter se natječe u prvoj talijanskoj nogometnoj ligi (Serie A) i jedini je klub iste koji u njoj neprestano igra od svog osnivanja 1908. godine. Klub je sveukupno osvojio 30 titula, uključujući 18 naslova prvaka Italije, sedam naslova prvaka kupa i pet naslova prvaka Super-kupa.

Inter je osvojio tri titule Lige prvaka: dvaput zaredom (1964. i 1965.) te još jednu 2010. godine kada je također osvojio i naslov prvaka Serie A te naslov prvaka talijanskog kupa. Klub je osvojio i tri titule Kupa UEFA, dva interkontinentalna kupa i jedno klupsko svjetsko prvenstvo.

Inter igra u crno-plavim dresovima na domaćem stadionu Giuseppe Meazza.

Povijest[uredi VE | uredi]

Rane godine (1908. - 1952.)[uredi VE | uredi]

Prvi tim Intera koji je osvojio Scudetto 1910. godine

Klub je osnovan 9. ožujka 1908. godine pod nazivom Football Club Internazionale Milano nakon raskola milanskog kriket i nogometnog kluba (u kojem se nalazilo 44 člana). Grupa Talijana i Švicaraca (Giorgio Muggiani, slikar koji je kreirao službeni logo kluba, Bossard, Lana, Bertoloni, De Olma, Enrico Hintermann, Arturo Hintermann, Carlo Hintermann, Pietro Dell'Oro, Hugo i Hans Rietmann, Voelkel, Maner, Wipf i Carlo Ardussi) bila je nesretna uslijed dominacije samih Talijana u klubu AC Milan pa su se od njih odvojili i osnovali Internazionale. Od samog početka klub je bio otvoren prema stranim igračima te je na taj način opravdao svoje ime.

Svoj prvi naslov talijanskog nogometnog prvaka (Scudetto) klub je osvojio već 1910. godine, a drugi deset godina kasnije - 1920. Kapetan i trener kluba koji je prvi put osvojio Scudetto bio je Virgilio Fossati (poginuo u Prvom svjetskom ratu). Tijekom Fašističke ere, 1928. godine, klub je bio primoran ujediniti se s Milanese Unione Sportiva te je promijenio ime u Ambrosiana SS Milano.[4] U to vrijeme nosili su bijele dresove s crvenim križem. Dizajn dresa bio je inspiriran zastavom i kaputom kakve su nosili vojnici grada Milana, a koji proizlaze iz zastave zaštitnika Milana, Svetog Ambrosea i datira još iz četvrtog stoljeća. Novi Predsjednik Oreste Simonotti odlučio je 1929. godine promijeniti ime kluba u AS Ambrosiana. Međutim, navijači su nastavili klub zvati jednostavno Inter pa je 1931. godine predsjednik Pozzani bio prisiljen ponovno promijeniti ime kluba u AS Ambrosiana-Inter.

Prvi talijanski kup Inter je osvojio u sezoni 1938./39. pod vodstvom Giuseppe Meazze po kojem je stadion San Siro dobio službeno ime, a peti naslov prvaka uslijedio je 1940. godine unatoč tome što je tada Meazza bio ozlijeđen. Nakon završetka Drugog svjetskog rata klub je nanovo promijenio ime u Internazionale FC Milano koje su zadržali do danas.

Veliki Inter (Grande Inter)[uredi VE | uredi]

Nakon rata Internazionale je svoj šesti naslov prvaka osvojio 1953., a sedmi odmah sljedeće, 1954. godine. Slijedom tih naslova, Inter je započeo s najuspješnijim godinama u svojoj klupskoj povijesti, poznatijim kao era Velikog Intera (Grande Inter). Tijekom tog perioda u kojem je trener bio Helenio Herrera, klub je osvojio tri naslova prvaka Italije (1963., 1965. i 1966.). Najpoznatiji trenuci iz tog razdoblja svakako uključuju dvostruko osvajanje Europskog kupa. 1964. godine Inter je svoj prvi Europski kup osvojio porazivši u finalu slavni španjolski klub Real Madrid. Sljedeće sezone, igrajući na svom domaćem stadionu San Siro pobijedili su dvostruke prvake Benficu. U sezoni 1966./67. Inter je ponovno došao do finala Europskog kupa kojeg je izgubio rezultatom 2:1 od Celtica u Lisabonu.

Nakon zlatne ere tijekom 60-tih godina prošlog stoljeća, Inter je osvojio jedanaesti naslov talijanskog prvaka 1971. godine, a dvanaesti 1980. 1972. godine Inter je drugi puta poražen u finalu Europskog kupa, ovaj put od nizozemskog Ajaxa Johana Cruyffa rezultatom 2:0. Tijekom 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća Inter je osvojio i dva naslova talijanskog kupa (u sezonama 1977./78. i 1981./82.).

Pod vodstvom njemačkog dvojca Andreasa Brehmea i Lothara Matthäusa te argentinca Ramona Diaza Inter je 1989. godine osvojio još jedan naslov prvaka Italije. Tada je trener bio Giovanni Trapattoni. Sljedeće sezone kupljen je Jürgen Klinsmann i osvojen talijanski superkup, ali Inter nije uspio obraniti naslov prvaka.

Teška vremena (1990. - 2004.)[uredi VE | uredi]

90-te godine prošlog stoljeća bile su doba velikih razočarenja za Inter. I dok su njihovi najveći rivali, Milan i Juventus, ostvarivali fantastične rezultate kako na domaćim, tako i na europskim travnjacima, Inter je stalno bio u zaostatku, često se nalazeći na sredini tablice, zabilježivši najgori rezultat u sezoni 1993./94. kada su bili samo na bod od ispadanja u drugu ligu. Unatoč tome, zabilježili su i nekoliko europskih uspjeha tijekom tog desetljeća osvojivši priznato nogometno natjecanje Kup UEFA čak tri puta - 1991., 1994. i 1998.

Massimo Moratti, trenutni predsjednik i vlasnik Intera

Nakon što je predsjednik kluba postao Massimo Moratti 1995. godine, Interu je obećano bolje razdoblje uz potpisivanje profiliranih igrača poput Ronalda, Christiana Vierija i Hernana Crespa. Inter je čak dva puta postigao rekord u visini transfera tijekom tog razdoblja: 19.5 milijuna eura za Ronalda iz Barcelone 1997. godine te 31 milijun eura za Christiana Vierija iz Lazija 1999. godine. Međutim, 90-te su svejedno ostale godine velikih razočarenja i do danas su jedino desetljeće u Interovoj povijesti u kojem nisu uspjeli osvojiti niti jedno prvenstvo Italije. Za Interove navijače teško je bilo točno odrediti krivca za neuspjehe pa je sve to dovodilo do vrlo klimavih odnosa između predsjednika, menadžera i ponekih igrača.

Naposlijetku su navijači odlučili usmjeriti svoj gnjev prema predsjedniku Massimu Morattiju, pogotovo zbog toga što je dao otkaz voljenom Luigiju Simoniju nakon tek nekoliko odigranih utakmica u sezoni 1998./99. (isti je dan prije otkaza osvojio nagradu talijanskog menadžera godine 1998. godine). U toj sezoni Inter se nije uspio kvalificirati niti za jedno Europsko nogometno natjecanje po prvi put u gotovo 10 godina, završivši sezonu na slabom osmom mjestu.

Za sezonu 1999./00. Massimo Moratti napravio je velike promjene ponovno kupivši skupocjene igrače. Genijalnim potezom smatralo se dovođenje bivšeg Juventusovog trenera Marcella Lippija pa je većina navijača i novinara vidjela u Interu novog prvaka. Za tu sezonu također su kupljeni Angelo Peruzzi i francuska legenda Laurent Blanc kao i Christian Vieri i Vladimir Jugović. Jedna od prednosti također je bila i ta što tu sezonu Inter nije uopće igrao u Europi pa se u potpunosti mogao posvetiti domaćem prvenstvu. Međutim, još jedanput nisu uspjeli, iako su bili vrlo blizu osvajanju prvog domaćeg pokala nakon 1989. godine - talijanskog kupa. U finalu su ih porazili igrači Lazija, omogućivši tako klubu iz Rima dvostruku titulu (prvenstvo i kup).

Sljedeće sezone uslijedilo je još veće razočarenje. Inter je impresivno krenuo u utakmici talijanskog Super-kupa protiv Lazija u kojoj je rano vodstvo donijela novo pridošlica u klub Robbie Keane - međutim, ipak je izgubio utakmicu rezultatom 4:3. Unatoč porazu, klub je očekivao dobru sezonu. Ipak, ispali su već u kvalifikacijskom ciklusu za Ligu prvaka od slabašnog švedskog kluba Helsingborga. Alvaro Recoba dobio je mogućnost da poravna rezultat iz jedanaesterca dosuđenog u posljednjim minutama utakmice kojeg je vratar Sven Andersson obranio pa se Inter ponovno našao u problemima. Marcello Lippi dobio je otkaz nakon tek jedne odigrane utakmice u Seriji A koju je Inter izgubio od Reggine (prvi puta u svojoj povijesti). Tijekom tog razdoblja navijači Milana ismijavali su Inter budući je Milan postizao velike uspjehe na domaćim, ali i europskim travnjacima. Također se činilo da Milanovim pobjedama nad Interom nema kraja, a najsramotniji poraz dogodio se u sezoni 2000./01. kada je Milan pobijedio s uvjerljivih 6:0 čime je označio i najveći domaći poraz u povijesti kluba. Marco Tardelli koji je na klupi zamijenio Lippija nije uspio poboljšati igru i od strane navijača je upamćen kao trener koji je od gradskog rivala izgubio ovim sramotnim visokim rezultatom. Christian Vieri i Fabio Cannavaro, koji su u to vrijeme igrali za Inter, bili su također vlasnici restorana u Milanu koji su nakon ovog poraza vandalizirani od strane gnjevnih navijača. Jedina pozitivna stvar koja se u toj sezoni dogodila je dovođenje Ivana Cordobe iz San Lorenza koji će postati stup obrane Intera u nadolazećim godinama.

Gnjev Interovih navijača u tom periodu kretao se od vandalizma do isticanja transparenata protiv nekih igrača na stadionu tijekom domaćih utakmica. U nekim slučajevima navijači su bojkotirali utakmice i ostavljali Curva Nord, dio stadiona na kojem su smješteni najžešći navijači, potpuno praznim. Usprkos svemu, iz sezone u sezonu Inter je slovio za jednog od favorita prvenstva. Sve to dovelo je do popularne "pjesme" Milana protiv Intera - "Luglio Agosto" (srpanj i kolovoz). Naime, tijekom ljetnih mjeseci novinari su se znali raspisivati o tome da je Inter već osvojio prvenstvo koje se tek treba održati, što igrači na terenu nikad nisu uspjeli potvrditi.

Godine 2002. Inter ne samo da je došao do polufinala Kupa UEFA, već ih je svega 45 minuta dijelilo od osvajanja Scudetta kada su trebali pobijediti Lazio na olimpijskom stadionu u Rimu u posljednjoj utakmici sezone. Situacija na tablici uoči posljednjeg kola bila je takva da su čak tri kluba - Inter, Juventus i Roma - mogli postati prvacima Italije. Interu je trebala pobjeda protiv Lazija pa su čak navijači rimskog kluba otvoreno u toj utakmici navijali za Inter samo zato da njihovi ljuti rivali (Roma) ne postanu prvaci. Ipak, Lazio je tu utakmicu dobio rezultatom 4:2 (Inter je nakon 24. minute vodio 1:2, ali nije uspio sačuvati prednost), a budući je Juventus pobijedio Udinese u gostima rezultatom 0:2 postao je prvakom Serie A. Još i danas datum te kobne utakmice - 5. svibnja 2002. - progoni navijače Intera.

Sljedeće sezone, 2002./03., Inter je zauzeo sigurno drugo mjesto u Seriji A te došao sve do polufinala Lige prvaka gdje su ispali od Milana, premda su obje utakmice završile neriješenim rezultatom (0:0 i 1:1). Ipak, zbog primljenog gola u gostima Milan je prošao dalje (ironije radi obje utakmice, naravno, igrane su na istom stadionu). Iako je to bilo samo još jedno u nizu razočarenja, svejedno su mnogi smatrali da se Inter napokon nalazi na pravom putu.

Međutim, još jedanput je nestrpljenje predsjednika Massima Morattija bilo jače od njega samog pa je Hernana Crespoa prodao nakon samo jedne sezone, a trener Hector Cuper otpušten je nakon tek nekoliko odigranih utakmica u novoj sezoni. Zamijenio ga je Alberto Zaccheroni, dugogodišnji navijač Intera, ali također i čovjek koji je sjedio na klubi Lazija tijekom njihove 4:2 pobjede prethodne sezone; navijači su, logično, bili skeptični. Zaccheroni u igru nije unio ništa novog, osim dvije fantastične pobjede protiv Juventusa (3:1 i 3:2) na San Siru. Sezona sama po sebi nije bila ništa posebno. Inter je ispao u razigravanju po skupinama u Ligi prvaka (završili su natjecanje kao treći u grupi). Osim toga jedva da su se i kvalificirali za Ligu prvaka za narednu sezonu, budući su u Seriji A završili tek na četvrtom mjestu, samo bod ispred Parme. Nasvjetliji trenuci Intera te sezone bili su dovođenje Dejana Stankovića i Adriana u siječnju 2004. godine koji su popunili goleme rupe nastale nakon odlaska Hernana Crespa i Clarencea Seedorfa.

Uskrsnuće kluba (2004. - 2008.)[uredi VE | uredi]

1. srpnja 2004. godine na svojoj službenoj internet stranici Inter je objavio vijest da novi trener kluba postaje Roberto Mancini (bivši trener Lazija). U prvoj zajedničkoj sezoni Inter i Mancini skupili su 72 boda - 18 pobjeda, 18 neriješenih rezultata i tek 2 poraza. 15. lipnja 2005. godine Inter je osvojio talijanski kup pobijedivši u dvije utakmice Romu ukupnim rezultatom 3:0 (1:0 u Milanu te 2:0 u Rimu), a 20. kolovoza uslijedilo je i osvajanje talijanskog super-kupa protiv aktualnih prvaka Juventusa rezultatom 1:0 nakon produžetaka (Juventusu je naknadno oduzet naslov prvaka Italije zbog skandala oko namještanja utakmica). Upravo ova pobjeda u super-kupu bila je prva nakon davne 1989. godine. 11. svibnja 2006. goidne Inter je obranio naslov prvaka talijanskog kupa, ponovno porazivši u finalu Romu ukupnim rezultatom 4:1 (1:1 u Rimu te 3:0 na San Siru).

Iako su sezonu 2005./06. završili na trećem mjestu, Interu je naknadno dodijeljen naslov prvaka Italije nakon što su Juventusu i Milanu oduzeti bodovi zbog sudjelovanja u namještanju utakmica. 14. srpnja 2006. godine talijanska komisija proglasila je krivim Juventus, Lazio, Fiorentinu, Regginu i Milan za namještanje utakmica te ih razmjerno tome kaznila: Juventus je po prvi puta u svojoj povijesti izbačen u drugu ligu (Serie B), a Milanu je oduzeto 8 bodova pa je Inter u narednoj sezoni lako došao do nove titule (2006./07.).

Upravo je tijekom te sezone Inter postigao rekordni niz od 17 pobjeda za redom u Seriji A koji je započeo 25. rujna 2006. godine domaćom 4:1 pobjedom protiv Livorna, a završio 28. veljače 2007. godine neriješenim 1:1 rezultatom protiv Udinesea. Gostujuća 5:2 pobjeda protiv Catanie 25. veljače 2007. godine označila je rušenje rekorda od 15 pobjeda za redom kojeg su do tada držali Bayern München i Real Madrid iz pet najboljih liga svijeta (engleske, talijanske, španjolske, francuske i njemačke). Niz je trajao gotovo punih pet mjeseci i smatra se jednim od najboljih u europskoj nogometnoj povijesti; bolji od njih samo su ostali Benfica (29 pobjeda), Celtic (25 pobjeda) i PSV (22 pobjede). Ipak, Interova forma pred kraj sezone malo je pala, nakon neriješenih rezultata protiv Reggine koja se borila za opstanak (0:0 i 2:2), te Palerma. Potonja utakmica bila je posebno zanimljiva, budući je na poluvremenu Palermo bio u prednosti 2:0, ali se Inter uspio vratiti i izjednačiti na 2:2. Krajem sezone doživjeli su i prvi domaći poraz od Rome (3:1) na San Siru zahvaljujući dva Romina pogotka pred kraj utakmice.

22. travnja 2007. godine Inter je postao službenim prvakom Serie A drugu godinu za redom, ali prvi put "na terenu" nakon 1989. godine nakon što su porazili Sienu 2:1. Osvajač svjetskog nogometnog prvenstva 2006. godine, Marco Materazzi postigao je oba pogotka (u 18. i 60. minuti utakmice).

Osvajanje 16. naslova prvaka (sezona 2007./08.)[uredi VE | uredi]

Inter je sezonu 2007./08. započeo s ciljem osvajanja titula Serie A i Lige prvaka. Klub je započeo s dobrim igrama u ligi, zauzevši čvrstu prvu poziciju nakon nekoliko prvih kola i kvalificiravši se u osminu-finala Lige prvaka; međutim nakon poraza od Liverpoola 2:0 s desetoricom igrača 19. veljače u Ligi prvaka budućnost Mancinija na klupi Intera dovedena je u pitanje. Loša forma u tom razdoblju nastavljena je i u tri sljedeća kola u kojima Inter nije došao do pobjede (remi protiv Sampdorije i velikog rivala Rome, te gostujući poraz od Napolija koji je ujedno označio i prvi poraz sezone). Nakon poraza od Liverpoola u Ligi prvaka, Mancini je najavio želju za odlaskom iz kluba, ali se već sljedećeg dana predomislio.

Novi niz od tri utakmice bez pobjeda uslijedio je u razdoblju između 19. i 29. ožujka protiv Genoe, Juventusa i Lazija. Kao i nekoliko tjedana prije, 4. svibnja 2008. godine Inter je imao priliku osvojiti naslov prvaka Italije protiv gradskog rivala Milana, ali su tu utakmicu izgubili 2:1. Sljedećeg tjedna Inter je također imao priliku osvojiti naslov protiv Siene u domaćoj utakmici na prepunom stadionu. Međutim, niti tada nisu uspjeli, iako su vodili u dva navrata (utakmica je završila rezultatom 2:2), a Marco Materazzi u posljednjim sekundama utakmice nije uspio realizirati jedanaesterac koji bi im donio pobjedu. U istom kolu Roma je pobijedila 2:1 u gostima kod Atalante te se na taj način približila Interu na samo bod zaostatka prije posljednjeg kola prvenstva, iako je u jednom trenutku Inter imao čak 11 bodova prednosti.

Posljednje, 38. kolo Serie A u sezoni 2007./08. donijelo je dvije super zanimljive utakmice: Parma protiv Intera i Catania protiv Roma. Inter i Roma s bodom zaostatka između sebe borili su se za naslov prvaka, dok su se u isto vrijeme Parma i Catania borili za opstanak u Seriji A. Mnogo je različitih scenarija moglo ispasti nakon tih 90 minuta, ali je većina smatrala da će Inter ipak uspjeti obraniti naslov prvaka budući su imali povoljniji rezultat protiv Rome pa je sve što su trebali napraviti je odigrati jednako kao i rimski klub. Roma je ostvarila rano vodstvo protiv Catanije i sljedećih 60 minuta bila aktualni prvak. Međutim, švedski napadač Zlatan Ibrahimović je s dva pogotka (od kojih je prvi postigao u 62. minuti utakmice) donio Interu treći uzastopni naslov talijanskog prvaka. Catania je u međuvremenu uspjela izjednačiti protiv Rome i na taj način osigurati opstanak u Seriji A, a Roma je sezonu završila s tri boda zaostatka za Interom.

Inter je svoj treći uzastopni naslov Serie A slavio do kasno u noć na svom San Siru (nakon povratka u Milan), gdje im je i dodijeljen pokal.

Ipak, nakon pobjede klub je odlučio otpustiti Mancinija 29. svibnja, pozvavši se na njegovu volju za napuštanjem kluba nakon poraza od Liverpoola u Ligi prvaka.[5]

Moderna povijest (2008. - )[uredi VE | uredi]

2. lipnja 2008. godine Inter je službeno objavio da je novi trener kluba postao Jose Mourinho (bivši trener Porta i Chelsea), a njegov asistent postao je Giuseppe Baresi. To je ujedno označilo Mourinha kao jedinog stranog trenera u Italiji u sezoni 2008./09.[6] Mourinho je za novu sezonu napravio samo tri promjene tijekom ljetnog transfernog perioda kupivši Mancinija[7], Sulleyja Muntarija[8] i Ricarda Quaresmu.[9] U prvoj sezoni pod Mourinhovim vodstvom Inter je osvojio talijanski super kup i četvrti uzastopni naslov prvaka Serie A, ali je također i treći put za redom izbačen u osmini-finala Lige prvaka, ovaj put od Manchester Uniteda. Nakon što je uspio četvrti put za redom osvojiti Serie A, Inter se pridružio Torinu i Juventusu kao jedini klub kojem je to uspjelo i prvi koji je to napravio u posljednjih 60 godina.

Petostruki prvaci (2010.)[uredi VE | uredi]

Početni sastav Intera za utakmicu finala Lige prvaka u sezoni 2009./10. protiv Bayern Münchena

Inter je u sezoni 2009./10. napokon napredovao u Ligi prvaka, došavši u četvrtfinale, nakon što su u osmini finala izbacili bivši Mourinhov klub Chelsea ukupnim rezultatom 3:1. Ovo je bilo prvi puta u tri godine da je Inter uspio proći osminufinala ovog natjecanja. U četvrtfinalu su ukupnim rezultatom 2:0 pobijedili ruski CSKA Moskva te prošli u polufinale. Tamo ih je dočekao aktualni prvak Europe Barcelona koju su u prvoj utakmici na San Siru pobijedili rezultatom 3:1. U uzvratnoj utakmici, odlučni Inter izgubio je 1:0, ali je ukupnim rezultatom 3:2 uspio proći u finale Lige prvaka (svoje peto u povijesti tog natjecanja) gdje ih je čekao Bayern München. U finalu je Inter glatko pobijedio s 2:0 zahvaljujući Diegu Militu koji je postigao oba pogotka te je tako napokon postao prvakom ovog elitnog europskog nogometnog natjecanja.[10] U toj sezoni Inter je također osvojio i Serie A, peti put za redom (nalazio se dva boda ispred Rome) te talijanski kup pobijedivši rimski klub u finalu rezultatom 1:0.[11]

Osvojivši Scudetto, talijanski kup i prestižnu Ligu prvaka u jednoj sezoni, Internazionale je postigao tzv. Treble (u slobodnom prijevodu trostruki naslov) postavši prvi talijanski klub ikad kojem je to uspjelo. Nakon ovog povijesnog uspjeha, trener Jose Mourinho otišao je iz Intera u slavni Real Madrid 28. svibnja 2010. godine.[12] Novim trenerom Intera postao je Rafael Benitez koji je potpisao dvogodišnji ugovor u lipnju.

21. kolovoza 2010. godine Inter je pobijedio Romu rezultatom 3:1 i tako osvojio talijanski super-kup, četvrti trofej te sezone. U prosincu 2010. godine Inter je osvojio svjetsko klupsko nogometno prvenstvo prvi puta u povijesti, pobijedivši u finalu TP Mazembe rezultatom 3:0.[13] Na taj je način Internazionale postao petostrukim prvakom, pridruživši se Liverpoolu (2001.), Al-Ahlyju (2006.) i Barceloni (2009.) kao jedinim klubovima u povijesti kojima je takvo nešto uspjelo. Međutim, nakon pobjede u finalu svjetskog klupskog prvenstva, a uslijed izrazito loših rezultata u domaćem prvenstvu (13 bodova zaostatka za vodećim Milanom i dvije utakmice manje) Rafael Benitez dobio je otkaz.[14] Zamijenio ga je Leonardo već sljedećeg dana.[15] Tijekom zimskog transfernog perioda klubu su se pridružili Andrea Ranocchia,[16] Giampaolo Pazzini,[17] Houssine Kharja[18] i Yuto Nagatomo.[19]

Prije samog početka sezone 2011./12. Inter je prodao svog glavnog napadača Samuela Eto'a.

Ostale povijesne informacije[uredi VE | uredi]

Jedna od najslavnijih činjenica, a na koju su navijači Intera posebno ponosni, jest ta da Inter u cijeloj svojoj povijesti (od 1908. naovamo) nikad nije ispao u drugu ligu. Za usporedbu, jedan od njihovih najvećih rivala - A.C. Milan - je ispao u Seriju B dva puta. Od 2006. godine, nakon što je Juventus izbačen u drugu ligu zbog skandala oko namještanja utakmica, Inter je postao jedini talijanski klub koji drži navedenu počast, a budući je klub stariji od 100 godina smatra se jednim od rijetkih klubova u cijelom svijetu kojem je to uspjelo.

U razdoblju od 2006. do 2010. godine klub je osvojio pet uzastopnih naslova prvaka Italije, izjednačivši rekord.[20]

Trenutni predsjednik i vlasnik kluba je Massimo Moratti. Njegov otac Angelo je bio predsjednik Intera tijekom zlatne ere tog kluba - 60-tih godina prošlog stoljeća. Massimo je, pokušavši imitirati očev veliki uspjeh, potrošio pozamašne količine novca dovodeći u klub najskuplje svjetske nogometaše prošlih i sadašnjih generacija kako bi osvojio Scudetto prvi put nakon 1989. godine. Zbog Interovih neuspjeha u osvajanju naslova, Moratti je često bio kritiziran od strane navijača. Na kraju sezone 2005./06. Massimo je prijetio da će klub staviti na prodaju, ali je od toga odustao nakon skandala oko namještanja utakmica koji je Interu omogućio administrativni naslov prvaka Italije.

Službeni logo, boje i nadimci[uredi VE | uredi]

[uredi VE | uredi]

Jedan od osnivača Intera, slikar Giorgio Muggiani, direktno je odgovoran za dizajni prvog službenog loga kluba 1908. godine. Prvi dizajn inkorporirao je slova "FCIM" (Football Club Internazionale Milan) u sredini serije krugova koji su oformili grb kluba. Osnovni elementi dizajna ostali su konzistentni čak i kada su se dodavali/izmjenjivali razni drugi detalji loga tijekom godina. 1998. godine klub je objavio potpuno novu iteraciju grba, ostavši pri originalnom dizajnu i dodajući sitne estetske izmjene.

Boje kluba[uredi VE | uredi]

Od svog osnivanja 1908. godine Inter je nosio crno-plave pruge. Kružile su glasine da je crna boja izabrana kako bi prezentirala noć, a plava nebo. Izuzev kratkog razdoblja tijekom Drugog svjetskog rata, Inter je uglavnom nosio crno-plave pruge pa su tako i dobili nadimak Nerazzurri (u slobodnom prijevodu "crno-plavi").[21] Međutim, tijekom Fašističke ere Inter je bio prisiljen odreći se svojih crno-plavih dresova. 1928. godine Interovo ime i kompletna filozofija nisu se sviđali tada vladajućoj fašističkoj stranci. Kao rezultat, te iste godine tek 20 godina star klub bio je prisiljen spojiti se s Unione Sportiva Milanese. Novi klub dobio je ime Ambrosiana SS Milano, po svecu i zaštitniku Milana.[22] Zastava Milana (crveni križ na bijeloj pozadini) zamijenila je tradicionalnu crno-plavu boju.[23] Nakon završetka Drugog svjetskog rata, poslije pada Fašista s vlasti, klub je vratio svoje originalno ime i boje. 2008. godine Inter je proslavio 100-godišnjicu stavivši crveni križ na dresove koje obično nose u gostujućim utakmicama. Budući da podsjeća na zastavu grada iz kojeg dolaze, Inter i dalje ima crveni križ na trećem setu svojih dresova i danas.

Bjelouška[uredi VE | uredi]

Životinje se često upotrebljavaju kako bi predstavile nogometne klubove u Italiji, a bjelouška (Il biscione) predstavlja Inter. Zmija je snažan simbol grada Milana, često se pojavljujući u milanskoj heraldici kao namotana otrovnica s čovjekom u svojim raljama. Simbol je poznat po tome što se nalazio na odorama vojnika kuće Sforza (koji su vladali Italijom iz Milana tijekom renesansnog perioda), grada Milana, Duchy of Milan (400-godišnja država Starog rimskog carstva) i Insurbiji (povijesnoj regiji pod koju spada grad Milan). U sezoni 2010./11. Interovi gostujući dresovi sadržavali su na sebi zmiju.

Navijači i suparništva[uredi VE | uredi]

Navijači[uredi VE | uredi]

Najžešći navijači Intera stvaraju pravu atmosferu na svom stadionu Giuseppe Meazza

Inter je jedan od klubova s najvećom navijačkom podrškom u Italiji što su potvrdile novine La Repubblica u svom istraživanju u kolovozu 2007. godine.[24] Povijesno gledano, najveći dio navijača Intera iz Milana potiču iz srednjeg staleža buržujskog dijela grada, dok za gradske rivale AC Milan uglavnom navijaju pripadnici radničke klase te doseljenici iz južne Italije.[21]

Tradicionalna navijačka skupina Intera su Boys San. Budući su jedna od najstarijih navijačkih skupina (osnovani su još davne 1969. godine) svakako zauzimaju posebno mjesto u navijačkoj povijesti talijanskog nogometa. Politički gledano navijači Intera uglavnom su desno orijentirani te imaju vrlo dobre, gotovo prijateljske odnose s navijačima Lazija. Uz ovu najveću i najpoznatiju navijačku skupinu, postoje još četiri značajne grupe: Viking, Irriducibili, Ultras i Brianza Alcoolica.

Najžešći navijači Intera obično se skupljaju na dijelu stadiona Curva Nord, sjevernoj krivulji stadiona Giuseppe Meazza. Upravo zbog ove dugogodišnje tradicije taj dio stadiona postao je poznat po tome što se tamo obično nalaze najveći transparenti i zastave kojima navijači podupiru svoj klub.

Suparništva[uredi VE | uredi]

Adriano postiže kontroverzni pogodak u milanskom derbiju u veljači 2009. godine

Inter ima nekoliko dugogodišnjih nogometnih suparnika, od kojih su dva posebno važna u talijanskom nogometu: za početak tu je gradski derbi, imena Derby della Madonnina s gradskim rivalom AC Milanom. Suparništvo je to koje postoji još od prvog dana kada se Inter odvojio od Milana, davne 1908. godine.[21] Ime je derbi dobio po blaženoj djevici Mariji čija se statua nalazi na vrhu milanske katedrale i predstavlja jednu od najvećih turističkih atrakcija. Same utakmice obično su poznate po živahnoj atmosferi s mnogobrojnim transparentima (često humorističnim ili uvredljivim) koje navijači postavljaju prije početka derbija. U vrlo čestoj upotrebi su i baklje koje su znale dovesti i do prekida mečeva od kojih je svakako najpoznatiji onaj iz četvrt-finala Lige prvaka 2005. godine održan 12. travnja nakon što je baklja koju su bacili navijači Intera pogodila vratara Milana Didu u rame.[25] Do danas ova dva rivala odigrali su sveukupno 204 utakmice. AC Milan ima 72 pobjede, dok Inter ima tek jednu manje - 71. 61 put odigrali su neriješeno, a posebno je zanimljiva činjenica što su oba kluba do danas u međusobnim derbijima postigla isti broj pogodaka: 279. Najveća pobjeda Intera nad Milanom datira od 6. veljače 1910. godine (5:0), dok je Milan najveću pobjedu u derbiju ostvario 3. ožujka 1918. (8:1). Oba kluba do danas su osvojila 18 naslova prvaka Serie A.

Drugo najpoznatije nogometno suparništvo Intera je ono s Juventusom. Taj derbi nosi ime Derbi d'Italia. Sve do 2006. godine i skandala oko namještanja utakmica koje je dovelo do izbacivanja Juventusa u drugu talijansku ligu, Inter i Juventus su bila jedina dva kluba u nogometnoj povijesti Italije koji nisu igrali u Serie B. Do danas ova dva kluba odigrali su međusobno 214 utakmica od čega Juventus ima 94 pobjede, Inter 67, a 53 puta odigrali su neriješeno. Juventus je postigao sveukupno 305 pogodaka u derbijima, dok je Inter 268 puta zatresao mrežu svog rivala. Najveća pobjeda Intera (6:0) datira od 4. travnja 1954. godine dok je uvjerljivo najveća pobjeda Juventusa ostvarena 10. lipnja 1961. (9:1).

Posljednjih nekoliko godina, pogotovo nakon skandala oko namještanja utakmica, Inter je razvio još jedno rivalstvo - ono s Romom. Roma je čak četiri sezone (od sveukupno pet koliko je Inter bio prvak) završavala na drugom mjestu između 2005. i 2010. godine. Ova dva kluba zajedno su čak pet puta igrali finale talijanskog kupa te četiri super-kupa od 2006. godine naovamo. Osim Rome, Inter još igra derbije s Atalantom i Napolijem koje također smatra svojim žestokim rivalima.[26]

Igrači[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dodatak:Popis igrača F.C. Internazionalea Milana

Stručni stožer[uredi VE | uredi]

Titula Ime Državljanstvo
Trener Walter Mazzarri Flag of Italy.svg
Pomoćnik trenera Giuseppe Baresi Flag of Italy.svg
Tehnički asistent Massimiliano Catini Flag of Italy.svg
Voditelj trenera za fitness Stefano Rapetti Flag of Italy.svg
Fitness trener Federico Pannoncini Flag of Italy.svg
Trener vratara Alessandro Nista Flag of Italy.svg
Analitičar utakmica Michele Salzarulo Flag of Italy.svg
Voditelj medicinskog osoblja Franco Combi Flag of Italy.svg
Doktor Giorgio Panico Flag of Italy.svg
Trener za rehabilitaciju Andrea Scannavino Flag of Italy.svg
Trener za rehabilitaciju Maurizio Fanchini Flag of Italy.svg
Maser i fizioterapeut Marco Dellacasa Flag of Italy.svg
Maser i fizioterapeut Massimo Dellacasa Flag of Italy.svg
Maser i fizioterapeut Luigi Sessolo Flag of Italy.svg
Osoblje za rehabilitaciju Andrea Galli Flag of Italy.svg
Osoblje za rehabilitaciju Alberto Galbiati Flag of Italy.svg
Osoblje za rehabilitaciju Marco Dellacasa Flag of Italy.svg
Osoblje za rehabilitaciju Massimo Dellacasa Flag of Italy.svg
Tehnički direktor Marco Branca Flag of Italy.svg
Sportski direktor Piero Ausilio Flag of Italy.svg

Umirovljeni brojevi[uredi VE | uredi]

3 - Giacinto Facchetti, lijevi branič, 1960. - 1978. (čast odana posthumno). Broj je umirovljen 8. rujna 2006. godine. Posljednji igrač koji je nosio dres s tim brojem bio je argentinski centralni branič Nicolás Burdisso koji je u ostatku sezone nosio dres s brojem 16.[27]

Poznati igrači kluba[uredi VE | uredi]

Predsjednici kluba[uredi VE | uredi]

Inter je u svojoj bogatoj povijesti imao mnogobrojne predsjednike od kojih su neki bili vlasnici kluba, a drugi počasni predsjednici. Slijedi kompletna lista svih dosadašnjih predsjednika Intera.[28]

 
Ime Period
Giovanni Paramithiotti 1908.–1909.
Ettore Strauss 1909.–1910.
Carlo de Medici 1910.–1912.
Emilio Hirzel 1912.–1914.
Luigi Ansbacher 1914.
Giuseppe Visconti di Modrone 1914.–1919.
Giorgio Hulss 1919.–1920.
 
Ime Period
Francesco Mauro 1920.–1923.
Enrico Olivetti 1923.–1926.
Senatore Borletti 1926.–1929.
Ernesto Torrusio 1929.–1930.
Oreste Simonotti 1930.–1932.
Ferdinando Pozzani 1932.–1942.
Carlo Masseroni 1942.–1955.
 
Ime Period
Angelo Moratti 1955.–1968.
Ivanoe Fraizzoli 1968.–1984.
Ernesto Pellegrini 1984.–1995.
Massimo Moratti 1995.–2004.
Giacinto Facchetti 2004.–2006.
Massimo Moratti 2006.–

Treneri kluba[uredi VE | uredi]

Jose Mourinho, prvi trener u Italiji koji je uspio osvojiti tri titule u jednoj sezoni: Serie A, talijanski kup i Ligu prvaka

U povijesti Internazionalea sveukupno je 55 trenera vodilo klub. Prvi menadžer bio je Virgilio Fossati. Helenio Herrera do danas se najduže zadržao na klupi Intera - sveukupno je vodio klub devet godina (osam godina za redom), a ujedno je i najuspješniji trener u klupskoj povijesti s tri osvojena naslova prvaka Serie A, dva Europska kupa i dva Interkontinentalna kupa. Jose Mourinho, koji je bio trener Intera "samo" dvije godine (lipanj 2008. - lipanj 2010.) prvi je koji je osvojio tri titule u jednoj sezoni u talijanskoj nogometnoj povijesti, a sa sveukupno 5 osvojenih titula s Interom drugi je najuspješniji trener u njegovoj povijesti.

Osvajači trofeja
Ime Period Trofeji Ukupno
Domaći Međunarodni
Se Cp Sc EC/CL UC ICp/CWC
Flag of Italy.svg Virgilio Fossati 1909.–1915.
1
1
Flag of Italy.svg Nino Resegotti 1919.–1922.
1
0
1
Flag of Hungary.svg Árpád Weisz 1929.–1931.
1
1
Flag of Italy.svg Armando Castellazzi 1936.–1938.
1
0
1
Flag of Austria.svg Tony Cargnelli 1938.–1940.
1
1
2
Flag of Italy.svg Alfredo Foni 1952.–1955.
2
2
Flag of Argentina.svg Helenio Herrera 1960.–1968., 1973.
3
0
2
0
2
7
Flag of Italy.svg Giovanni Invernizzi 1970.–1973.
1
0
0
0
0
1
Flag of Italy.svg Eugenio Bersellini 1977.–1982.
1
2
0
0
0
3
Flag of Italy.svg Giovanni Trapattoni 1986.–1991.
1
0
1
0
1
0
3
Flag of Italy.svg Giampiero Marini 1994.
0
0
0
0
1
0
1
Flag of Italy.svg Luigi Simoni 1997.–1998.
0
0
0
0
1
0
1
Flag of Italy.svg Roberto Mancini 2004.–2008.
3
2
2
0
0
0
7
Flag of Portugal.svg José Mourinho 2008.–2010.
2
1
1
1
0
0
5
Flag of Spain.svg Rafael Benítez 2010.
0
0
1
0
0
1
2
Flag of Brazil.svg Leonardo 2010.–2011.
0
1
0
0
0
0
1
Sveukupno 1909–
18
7
5
3
3
3
39

Trofeji[uredi VE | uredi]

Domaći trofeji:

  • Serie A (18): 1909./10., 1919./20., 1929./30., 1937./38., 1939./40., 1952./53., 1953./54., 1962./63., 1964./65., 1965./66., 1970./71., 1979./80., 1988./89., 2005./06., 2006./07., 2007./08., 2008./09., 2009./10.
  • Talijanski kup (7): 1938./39., 1977./78., 1981./82., 2004./05., 2005./06., 2009./10., 2010./11.

Međunarodni trofeji:

  • Kup UEFA (3): 1990./91., 1993./94., 1997./98.

Ostali uspjesi[uredi VE | uredi]

Viceprvaci Italije (13): 1932./33., 1933./34., 1934./35., 1940./41., 1948./49., 1950./51., 1961./62., 1963./64., 1966./67., 1969./70., 1992./93., 2002./03., 2010./11.

Finalisti Kupa (6): 1958./59. (Juventus), 1964./65. (Juventus), 1976./77. (Milan), 1999./00. (Lazio), 2006./07. (Roma), 2007./08. (Roma)

Finalisti Superkupa (3): 2000. (Lazio), 2007. (Roma), 2009. (Lazio), 2011. (Milan)

Finalisti Lige prvaka (Kupa prvaka) (2) : 1966./67. (Celtic), 1971./72. (Ajax)

Finalisti Kupa UEFA: 1996./97. (Schalke 04)

Finalisti Mitropa kupa: 1933. (Austria Beč)

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Struttura. SanSiro.net. pristupljeno 25 February 2010
  2. "Chelsea 0–1 Inter Milan (agg 1–3)", BBC Sport, 16 March 2010, pristupljeno 16 March 2010
  3. http://www.lequipe.fr/Football/FootballFicheClub120.html
  4. Storia. FC Internazionale Milano. pristupljeno 6 September 2007
  5. "F.C. Internazionale statement", FC Internazionale Milano, 29 May 2008, pristupljeno 29 May 2008
  6. "Nuovo allenatore: Josè Mourinho all'Inter", FC Internazionale Milano, 2 June 2008, pristupljeno 2 June 2008 (Italian)
  7. "Official: Inter sign Mancini", Goal.com, 20 July 2008, pristupljeno 20 July 2008
  8. "Official: Inter sign Muntari", Goal.com, 28 July 2008, pristupljeno 15 August 2008
  9. Adam, Scime (1 September 2008). Official: Quaresma Joins Inter. Goal.com. pristupljeno 1 September 2008
  10. "Bayern Munich 0–2 Inter Milan", BBC Sport, 22 May 2010, pristupljeno 24 May 2010
  11. "Jose Mourinho's Treble-chasing Inter Milan win Serie A", BBC Sport, 16 May 2010, pristupljeno 24 May 2010
  12. "Mourinho unveiled as boss of Real", BBC News, 31 May 2010
  13. TP Mazembe 0–3 Internazionale. ESPN Soccernet (18 December 2010). pristupljeno 18 December 2010
  14. "Inter and Benitez separate by mutual agreement", inter.it, 23 December 2010
  15. "Welcome Leonardo! Inter's new coach", inter.it, 24 December 2010
  16. "Transfer news: Ranocchia signs until 2015", inter.it, 3 January 2011
  17. "Welcome to Inter, Giampaolo Pazzini!", inter.it, 28 January 2011
  18. "Transfers: Kharja joins Inter", inter.it, 29 January 2011
  19. "Yuto Nagatomo joins Inter", inter.it, 31 January 2011
  20. Italy – List of Champions. RSSSF.
  21. 21,0 21,1 21,2 "AC Milan vs. Inter Milan", FootballDerbies.com, 25 July 2007
  22. http://emeroteca.coni.it/?q=node/6&f=822&p=1
  23. "Ambrosiana S.S 1928", Toffs.com, 24 June 2007
  24. "Research: Supporters of football clubs in Italy", La Repubblica official website, August 2007 (Italian)
  25. "Milan game ended by crowd trouble", BBC.co.uk, 25 July 2007
  26. http://www.rangers.it/avversari/inter.html
  27. http://www.inter.it/aas/news/reader?L=en&N=23876&stringa=facchetti%203
  28. "Tutti I Presidenti", InterFC.it, 8 June 2007

Poveznice[uredi VE | uredi]