Ovo je izdvojeni članak – ožujak 2021. Kliknite ovdje za više informacija.
Ovo je jubilarni 224.000 članak. Kliknite ovdje za više informacija.

Šaranje tikvica

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Dvije šarene tikvice, tukvanji, djelo narodnog umjetnika Vinka Babića iz Gradišta

Šaranje tikvica je hrvatsko tradicijsko narodno umijeće ukrašavanja tikvica na području Slavonije, koje na osebujan način sjedinjuje pučko rezbarstvo i likovnost. To su umijeće nekoć često njegovali pastiri čuvajući stoku na ispaši,[1] a danas je ono uglavnom samo dio slavonskog folklora.[2] Rješenjem Ministarstva kulture RH od 20. prosinca 2007. godine (Klasa: UP/I-612-08/07-06/0398), to je umijeće uvršteno na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske.[3][4]

Osim dekorativne, išarane su tikvice nekoć imale i uporabnu ulogu te su, primjerice, služile kao posude za tekućine, za vađenje vina i rakije iz bačvi, kao zdjele, soljenke i slično.[4][5] U današnje su vrijeme najprisutnije kao osebujan, prepoznatljiv i omiljen slavonski tradicijski suvenir.[1][2]

Povijest[uredi | uredi kôd]

U doba osmanskih napada na hrvatske krajeve, točnije u razdoblju od kraja 15. do kraja 17. stoljeća Osmanlije su na hrvatske prostore donijeli mnoge i danas omiljene biljke poput trešanja, lubenica, dinja, dunja, nekih vrsta jabuka i tikvica koje u nekim slavonskim selima nazivaju i turkinjama.[6]

Najstarija šarana tikvica u Hrvatskoj spomenuta je u Osječkom zborniku 1956. godine: to je tikvica iz 1734. godine (godina je urezana na tikvici, ali se ne zna gdje je šarana).[7] U godinama između Prvog i Drugog svjetskog rata kao vrsni šarači tikvica u raznim se etnološkim prilozima spominju Tuna Mikinac-Gabrin, Franja Kovačević-Ilišev, Marica Kovačević-Ružička, Antun Blaževac-Salerov, Iva Kadić-Sojdan, Šima Dretvić te Andrija i Franja Ivkovac. Primjerci njihovih šaranih tikvica nalaze se u raznim muzejima, a najviše ih ima u Etnografskom muzeju u Zagrebu.[8]

Tukvanj s motivom konja

Nekoć je šaranje tikvica bilo znatno raširenije na području bivše slavonske Vojne krajine,[9] osobito u Bošnjacima, Drenovcima, Babinoj Gredi, Gradištu, Soljanima, Cerni, Štitaru i Račinovcima.[10] U spomenutim mjestima šaranje tikvica nije uvijek bilo jednako intenzivno: mijenjao se broj šarača ili se samo pokoji istaknuo svojim umijećem.[11] Danas se to umijeće u izvornom obliku najviše održalo u Gradištu.[4][5]

Ilija Dretvić-Filakov, pučki pisac i pripovjedač, bio je najčuveniji i najplodonosniji šarač tikvica u Gradištu,[2] selu u kojemu se šaranje tikvica njegovalo i u obiteljima Franje i Đule Dretvić, Kate Žigmundovac, Ivana Ivanšića-Martinovog, Ruže Mikulić, Marka Kadića i Marka Nikolića.[3][2] Ono se i danas njeguje u obiteljima Marice Stojanović, Ivana Jovanovca-Jerkovog i Đure Jovanovca-Jerkovog te Marice i Kate Nikolić, a jedan od najmlađih gradištanskih šarača i promotor tog tradicijskog umijeća je Vinko Babić,[4][5] čije su išarane tikvice kao osobit dar 2016. darovane i japanskom careviću Akishinu.[12]

Sadnja, priprema i šaranje tikvica[uredi | uredi kôd]

Tikva

Tikvice se sade u proljeće, nakon proljetnih mrazeva, najčešće ispod osušenih voćki da bi se nesmetano mogle penjati po granama i formirati pravilne plodove. Uz redovito okopavanje i plijevljenje zriju početkom jeseni, a tada se i beru. Nakon branja im treba nožem ostrugati vanjsku pokožicu da bi se brže osušile i da se na njima ne bi pojavile mrlje plijesni. Suši ih se obješene na otvorenom prozračnome mjestu zaštićenom od oborina. Ako je jesen suha i topla, tikvica se osuši za mjesec dana.[4]

Među tikvicama ima nekoliko vrsta pogodnih za šaranje pa se tako razlikuju tikve i tukvanji: tikva je oblik ploda s proširenim vratom (slično obliku broja 8), dok je tukvanj plod s ravnim kratkim vratom. Osim ta dva najčešća oblika, razlikuju se i teglice – plodovi s izduženim tankim vratom te kruščice ili kruškice – male tikvice koje oblikom i veličinom podsjećaju na plodove kruške.[4]

Tukvanji
Tukvanj i kruškice s raznim motivima

Ako se iz tikvice želi odstraniti sjeme i usplođe, u tom ju se slučaju užarenom željeznom šipkom na vrhu probuši i sjeme izvadi posebnom kukicom.[2] Na dobro osušenu i čistu tikvicu se najprije olovkom ucrtaju željeni motivi i ornamenti po kojima se potom posebnim nožićima urezuju plitke brazde. Nakon urezivanja motiva i ornamenata pojedine se dijelove tikvice – tzv. polja – boji dušičnom kiselinom ili šatvosira (u lokalnom se narječju za dušičnu kiselinu kaže šatvoser). Kiselina se na polja tikvice nanosi štapićem, tzv. metljicom: iako je bezbojna, ona pod utjecajem topline – primjerice plamena svijeće ili petrolejske svjetiljke – promijeni boju u crvenkastosmeđu. Urezi na tikvici se nakon šatvosiranja zacrnjuju prženim orasima: orasi se usitne i zagrijavaju na tavi dok sasvim pougljene i postanu crni. Dobivenom crnom tvari, koju odlikuje velika masnoća, premazuje se tikvicu i tako svaki njen prethodno urezani dio biva obojen u crno. Zbog povećane količine ulja u prženim orasima, glatki i neuzrezani dijelovi tikvice dobivaju poseban sjaj.[4]

Motivi i ornamentika u šaranju tikvica su raznoliki, a može ih se podijeliti u dvije skupine: apstraktne i figuralne. Apstraktni su motivi najčešće razni geometrijski likovi, različite šare i zubre, cik-cak linije, zvijezde, rozete, kružnice, a iste je moguće usporediti s različitim staroslavenskim motivima i ukrasima na drugim narodnim rukotvorinama, primjerice u drvorezbarstvu, ukrašavanju pisanica, vezovima na narodnim nošnjama i slično.[4] Dno tikvice najčešće se ukrašava raznim geometrijskim motivima.[2] Figuralni motivi uglavnom tematiziraju stvari, ljude i prizore iz svagdanjeg seoskog života, a moguće ih je podijeliti u četiri vrste:

Literatura[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. 1,0 1,1 Županjac.net – Započele radionice šaranja tikvica (objavljeno 2. listopada 2013.), pristupljeno 8. studenoga 2020.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Gradište.com – Tikvice, pristupljeno 20. studenoga 2020.
  3. 3,0 3,1 Katalog izložbe Umijeće šaranja tikvica u Slavoniji / Nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske, ISBN 978-953-7547-66-0
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 4,7 4,8 Siscia.hr – Šaranje tikvica (objavljeno 3. listopada 2019.), pristupljeno 17. studenoga 2020.
  5. 5,0 5,1 5,2 HRT Magazin: U selu Gradištu još se uvijek šaraju tikvice (objavljeno 3. rujna 2015.), pristupljeno 20. studenoga 2020.
  6. Povijest.hr – Marsela Alić: Osmanlije i šaranje tikvica u Slavoniji, pristupljeno 20. studenoga 2020.
  7. Lechner, Zdenka: Šaranje tikvica u županjskom kraju, u: Godišnjak Hrvatskog etnološkog društva, Vol. 11-12 No. 4-5 (1983), str. 82.
  8. Lechner, Zdenka: Šaranje tikvica u županjskom kraju, u: Godišnjak Hrvatskog etnološkog društva, Vol. 11-12 No. 4-5 (1983), str. 80.
  9. Matasović, Antun: „Slavonske graničarske tikvice“, u: Narodna starina : nepovremeni časopis za povijest kulture i etnografiju južnih Slovjena, knj.1 (1922), 2, str. 146
  10. Lechner, Zdenka: Šaranje tikvica u županjskom kraju, u: Godišnjak Hrvatskog etnološkog društva, Vol. 11-12 No. 4-5 (1983), str. 77-79.
  11. Lechner, Zdenka: Šaranje tikvica u županjskom kraju, u: Godišnjak Hrvatskog etnološkog društva, Vol. 11-12 No. 4-5 (1983), str. 79.
  12. HRT – Radio Osijek: Šarane tikvice iz Gradišta na dvoru japanskog cara (objavljeno 25. svibnja 2016.), pristupljeno 20. studenoga 2020.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Sestrinski projekti[uredi | uredi kôd]

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: ukrasne tikvice

Mrežna mjesta[uredi | uredi kôd]