Bruno Adamčik
| Bruno Adamčik | |
|---|---|
 Bruno Adamčik
| |
| Rođen | 30. prosinca 1908. Konjic |
| Umro | svibanj 1945. Celje(?) |
| Portal o kršćanstvu | |
| Portal o životopisima | |
Bruno Adamčik (Konjic, 30. prosinca 1908. – Celje(?), 18.(?) svibnja 1945.), svećenik i franjevac, glazbenik, glazbeni pedagog, pijanist, zborovođa, skladatelj i glazbeni pisac u Franjevačkoj gimnaziji na Širokome Brijegu.[1]
Životopis[uredi | uredi kôd]
Fra Bruno (Silvije) Adamčik rođen je 30. prosinca 1908. g. u Konjicu u kojemu je završio osnovnu školu, pod obroncima Prenja i Ivan planine. Bio je iz siromašne obitelji, no otac mu je omogućio školovanje, te ga je 1920. g. poslao u Široki Brijeg u franjevačko sjemenište. Godine 1929. započeo je bogoslovni studij, te je 1932. zaređen za svećenika. Od 1935. – 1940. pohađao je Glazbenu akademiju i filozofski fakultet u Bresgau, danas Wroclawu, tada u Njemačkoj, danas u Češkoj. Tijekom studija kratko je boravio u Zagrebu u kojemu se susreo i savjetovao sa skladateljem i muzikologom Božidarom Širolom, vezano uz pripremu fra Bruninog diplomskog rada. Potom se vratio u Hercegovinu, gdje je postao profesor glazbe u Širokom Brijegu 10. travnja 1941. Fra Bruno je bio tih i samozatajan redovnik. Svirao je i podučavao glasovir i teoriju glazbe (solfeggio), pjevanje, vodio zbor i dirigirao. Skladao je pjesmu koja je bila u širokobriješkoj pjesmarici „Budi nam svecem kod Boga“, posvećenu danas uistinu svetom Nikoli Taveliću, te domoljubnu „Nemoj majko tužna biti, što ja moram u boj iti“. Vrijedne zapise o glazbenim priredbama iz Širokog Brijega i iz Hercegovine objavljivao je u časopisu Sv. Cecilija, a predsjedao je i istoimenim širokobriješkim glazbenim društvom. Imao je silnu radnu energiju, sam je ispisivao i na jednom stroju umnožavao zborske partiture i dionice. Fra Bruno također je uredio i dao tiskati malu pjesmaricu za narod i đake, a pjesmarica je sadržavala sve pjesme koje su se pjevale kroz godinu u crkvi i na svečanostima. Početkom 1945. djelovao je kao profesor glazbe u novoj bogosloviji u Sarajevu. Fra Bruno se bavio i fotografiranjem, te je ostavio iznimno vrijedne snimke fratara, župe i župnih objekata, a koje su do danas ostale jedini izvor povijesnih zbivanja toga burnog vremena. Kao domoljub, svećenik i franjevac bio je na udaru komunističkih vlasti te je s nepreglednom kolonom izbjeglica krenuo put Austrije. Još prije osvajanja Sarajeva od partizana, uputio se u Zagreb s Hrvatskom vojskom, čiji je, uz subrata fra Krunu Pandžića, bio vojni svećenik na Križnom putu. Očevidac je bleiburške tragedije. Izmoren i iscrpljen stradao je nakon tri dana krvavog marša kroz Sloveniju, najvjerojatnije 18. svibnja u vojničkim rovovima u okolici Celja, gdje je posljednji put viđen,[2][3] u 37. godini života zajedno s osmoricom franjevačke subraće hercegovačke provincije. Sveukupno je na Križnom putu stradalo 14 hercegovačkih franjevaca.
Radovi o Bruni Adamčiku[uredi | uredi kôd]
- Joža Horvat – Zdenko Štambuk (uredili), Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera
- fra Robert Jolić, fra Bruno Adamčik (1908. – 1945.)
- Jozo Tomašević – Koška, Fra Bruno (Silvije) Adamčik
- Večernji list, Svjedočanstvo vremena godinama je bilo skriveno
- fra Častimir Majić, Pobjeda osobne dobrote nad komunističkom zloćom
- don Anto Baković, Životopis fra Brune Adamčika[1]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b Franjevci.info / Stopama pobijenih: fra Bruno Adamčik Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. rujna 2015. (Wayback Machine), pristupljeno 11. kolovoza 2014.
- ↑ http://www.matica.hr/vijenac/417/Rukom%20krvnika%20uvenuli%20cvjetovi%20stvaranja%C5%BE/ Vijenac 417, Darko Juka, Sjećanje, Nekažnjen zločin – Masakr nad Hercegovačkom franjevačkom provincijom (pristupljeno 13. kolovoza 2014.)
- ↑ http://www.vecernji.hr/balkan/hercegovacki-fratri-ubijeni-u-hudoj-jami-864845 (pristupljeno 13. kolovoza 2014.)
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
| ||||||||||||||||||||