Džavaharlal Nehru

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Džavaharlal Nehru
जवाहरलाल नेहर
Džavaharlal Nehru
1. premijer Indije
u službi
15. kolovoza, 1947. – 27. svibnja 1964.
Prethodnik nitko
Nasljednik Gulzarilal Nanda
Indijski ministar vanjskih poslova
u službi
2. rujna, 1946. – 27. svibnja 1964.
Prethodnik  nitko
Nasljednik Gulzarilal Nanda
Rođenje 14. studenog 1889.
Smrt 27. svibnja 1964.
Politička stranka INK
Supruga Kamala Nehru

Džavaharlal Nehru (hindi: जवाहरलाल नेहरू, Javāharlāl Nehrū) (Allahabad, 14. studenog 1889. - Delhi, 27. svibnja 1964.) je bio indijski državnik i političar, nakon Gandhija najznačajniji borac za oslobođenje Indije od kolonijalnog ropstva.

Završio je pravo u Velikoj Britaniji. Nakon povratka u Indiju, postao je suradnik Mahatme Ghandija, a potom jedan od vođa pokreta za nezavisnost Indije. Osuđen i utamničen od Britanaca više puta između 1921. i 1947. Jedan je od čelnika Kongresne stranke od 1936. do 1937. Postaje predsjednik prijelazne vlade 1946., a potom premijer Indije od 1947. do 1964. i ministar vanjskih poslova. Predsjednik je Kongresne stranke od 1950. Jedan je od sazivača Bandunške konferencije 1955. i suosnivač pokreta nesvrstanih 1961. Uvodio elemente državnog intervencionizma kroz petogodišnje planove (1952.–1957. i 1957.–1962), te pridonio modernizaciji Indije. Vodio je miroljubivu politiku aktivne koegzistencije, ali je granični sukob s Kinom prerastao u rat 1962.[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen je 14. studenog 1889. u mjestu Allahabad kao sin dobrostojećeg odvjetnika iz Kašmira, iz brahmanske kaste, kaste učitelja i svećenika, najvišeg društvenog razreda u Indiji. To mu je omogućilo najbolje školovanje u engleskim koledžima. U dobi od 16 godina otišao je u Englesku i pohađao Harrow školu i Univerzitet u Cambridgeu. Na Cambridgeu je studirao prirodne i pravne nauke. Od 1912. član je Indijskog nacionalnog kongresa, a 1918. izabran je u Sveindijski nacionalni komitet pa za tajnika Indijske lige za upravu. Iako je mogao ostvariti briljantnu odvjetničku karijeru odabrao je teži put. Nakon povratka u Indiju, došao je u dodir s Gandhijem i do 1919. aktivno sudjelovao u oslobodilačkom pokretu. Iako Gandhijev sljedbenik, nije dijelio njegovo uvjerenje u pasivan otpor, naprotiv, smatrao je kako treba primijeniti sve raspoložive mjere. Britanske vlasti zatvarale su ga devet puta, a u zatvoru je proveo ukupno 13 godina. Od 1929. generalni je tajnik Sveindijskog kongresnog komiteta, a 1929., 1936., 1937., 1946., 1951. - 1954. predsjednik Indijskog nacionalnog kongresa.

Za razliku od Gandhija koji je prije svega bio vjerski vođa i zasnivao svoju borbu protiv Britanaca na moralnim i etničkim principima, Nehru se kao liberalni socijalist zalagao za nacionalizaciju industrije, agrarnu reformu i demokratsku vladu nezavisne Indije. Javno se suprotstavljao Hitlerovom nacizmu i Mussolinijevom fašizmu. Posjetio je Barcelonu u vrijeme Španjolskog građanskog rata izražavajući simpatije prema španjolskoj republikanskoj vladi. Godine 1938. posjetio je Čehoslovačku, a nije otišao u Italiju i Njemačku gdje je bio pozvan. Od 1942. godine vođa je Kongresne stranke.

Bilo je očito da se Engleska nije željela odreći bogatstva indijskoga potkontinenta. O tome rječito govori izjava Winstona Churchilla:[2]

Wikicitati „Nemamo ni najmanju namjeru odbaciti najsjajniji i najdragocijeniji komad naše krune.“
()

Ipak, tijek povijesti nije se mogao zaustaviti i nakon dugih godina građanske neposlušnosti i brojnih žrtava, pucaju okovi kolonijalizma. Godine 1946., kada su Britanci otpočeli pripreme za povlačenje iz Indije, Nehru je pozvan da oformi prelaznu vladu koja će organizirati prelazak iz britanske kolonije u nezavisnu zemlju.

Wikicitati „Došao je trenutak koji se malokad javlja u povijesti, kada iskoračimo iz starog u novo, kada se jedna epoha završava i kada duh naroda, dugo gušen, nađe svoj izlaz.“
()

Tim se riječima obratio Nehru u ponoć 14. kolovoza 1947. Konstitutivnoj skupštini Indije. Od tog trenutka ta velika zemlja oslobodila se kolonijalnih stega i zakoračila u nezavisnost. U nekoliko narednih godina Nehru će bezuspješno pokušavati spriječiti podjelu Indije na hindu državu i muslimansku državu. Usprkos njegovim velikim naporima, utemeljena je nezavisna muslimanska država Pakistan.

Od stjecanja nezavisnosti, sve do smrti, punih 18 godina, on je kao premijer gradio indijsko društvo na sintezi tradicije i modernih pogleda. Osnovni ciljevi koje je postavio pred prvu vladu 1947. - gospodarski razvoj, umjeren socijalistički program i nesvrstavanje - bile su temeljne odrednice indijske politike. Takvom politikom uspio je Indiju očuvati od blokovskih opredjeljenja i istodobno odigrati važnu ulogu premijera nezavisne zemlje sve značajniju u svjetskim zbivanjima.

Dana 15. kolovoza 1947. godine, kada su vršena zadnja povlačenja Britanaca i uspostavljan samoupravni dominion u okviru britanskog Commonwealth, izabran je za predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Kada je Indija 1950. postala republika, ostao je na mjestu predsjednika vlade sve do svoje smrti. Nehru je podržao rezoluciju Ujedinjenih naroda iz 1950. godine o Koreji, suprotstavio se britanskim i francuskim potezima 1956. u Sueskom kanalu, i 1959. Agresivnoj Kini poručio je da će indijske granice braniti ako treba i vojnom silom. Pri rješavanju unutrašnjih problema imao je velikih poteškoća, kako u opoziciji tako i u vlastitoj stranci. Stoga je odložio pitanje nacionalizacije i agrarne reforme koju je želio provesti mirno, polako i zakonskim putem. Istakao se i kao borac protiv kastinskog sistema. Bio je također jedan od inicijatora azijsko-afričke konferencije u Bandungu 1955. godine.

Osnova Nehruove nesvrstane vanjskopolitičke orijentacije očituje se već na konferenciji o azijskim odnosima 1947. Tu orijentaciju produbljuje na spomenutom Banduškom skupu. U vanjskoj politici nastojao je očuvati neutralnost u hladnom ratu. U skladu sa tom političkom opcijom, s Titom i Naserom je osnovao Pokret nesvrstanih. Pritom je uvijek naglašavao potrebu prijateljskih odnosa sa svim zemljama bez obzira na ideologiju a iznad svega, vjeru o potrebi demokratskih odnosa u indijskom unutarnjem životu. Sa simpatijama je gledao na sve oslobodilačke pokrete u svijetu. Posebno je nastojao uspostaviti što bolje odnose sa Narodnom Republikom Kinom, koji su bili tradicionalno zategnuti. Preminuo je u Delhiju 27. svibnja 1964. godine.

Izvori[uredi VE | uredi]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Autobiografija (1941, u originalu: Toward Freedom)
  • Otkriće Indije (1941.)
  • Osvrti na svjetsku povijest (1936.)
  • Pisma ministrima (1987. - 1990, posthumno).

Daljnje informacije[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Džavaharlal Nehru