Nikola Andrić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Nikola Andrić (Vukovar, 5. prosinca 1867. - Zagreb, 7. travnja 1942.), bio je hrvatski književni povjesničar, prevoditelj, filolog, dramaturg, novinar, feljtonist, leksikograf i kazališni djelatnik.

Životopis[uredi VE | uredi]

Nikola Andrić rodio se u Vukovaru 1867. godine. Pučku školu pohađao je u rodnom gradu a gimnaziju u Osijeku (1879.-1887.).[1] Studirao je slavistiku u Beču (1887.-1889.) i romanistiku u Parizu (1889.-1991.) a u doktora filologije promoviran je 1897. godine, na osnovi rada iz 1892. godine, Prijevodna beletristika u Srba od god. 1777-1847,[1] u Beču. Bio je dramaturg (1894.-1898. i 1901.-1907.) i intendant Hrvatskog narodnog kazališta (1920.). Zajedno sa Stjepanom Miletićem 1898. utemeljio je zagrebačku glumačku školu. Godine 1907. jedan je od osnivača i prvi upravitelj osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta. U Kraljevini SHS bio je pomoćnik ministra nastave Stjepana Radića (1925.-1926.).[1] Od 1909. do 1913. godine bio je član redakcije Narodnih novina gdje je uređivao prosvjetnu rubriku i feljton te pisao tekstove o kazalištu i novim knjigama.[2]

U mirovinu je otišao 1927. godine. Umro je u Zagrebu, 1942. godine, i pokopan je na Mirogoju.[3]

Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

U književnosti stekao je velike zasluge ne samo kao raznorodni pisac, nego i organizatorskim sposobnostima i pokretačkim, osobito nakladničkim zamislima. Pisao je feljtone, putopise i književno-povijesne rasprave, a njegov Branič jezika hrvatskoga iz 1911. godine važan je doprinos hrvatskom jezičnom purizmu. Od 1913. do 1941. godine,[2] gotovo trideset je godina izdavao Zabavnu biblioteku koja je u 603 zelena sveska podarila čitalačkoj publici mnoštvo dotad u nas nepoznatih vrijednih djela. U Zabavnoj biblioteci objavio je većinu od četrdesetak knjiga svojih prijevoda.

Djela[uredi VE | uredi]

  • U vagonu, Zemun 1894. (pod pseudonimom Miloje Fruškogorac)[2]
  • Spomen-knjiga Hrvatskoga zemaljskog kazališta, Zagreb 1895.
  • Izvori starih kajkavskih drama, Zagreb, 1901.
  • Značenje Marka Marulića, Zagreb, 1901.
  • Iz ratničke književnosti hrvatske, Zagreb, 1902.
  • Život i književni rad Pavla Solarića, Zagreb, 1902.
  • Pod apsolutizmom. Historija šestoga decenija hrvatske književnosti (1850-1860.), Zagreb, 1906.
  • Ženske pjesme (Romance i balade), (Ur.) 1909.
  • Branič jezika hrvatskoga, Zagreb, 1911., (2. izd. Zagreb, 1911., prijetisak 2. izd. Pergamena, Zagreb, 1997.)
  • Ženske pjesme (Pričalice i lakrdije), (Ur.) 1914.
  • Od Balkana do Montblanca. Putničke impresije., I-II., Zagreb, 1927.
  • Ženske pjesme (Ljubavne pjesme), (Ur.) 1914.
  • Šta je šta. Stvarni hrvatski rječnik u slikama. Priredili Iso Velikanović i Nikola Andrić, Zagreb, 1938., (prijetisak, Zagreb, 2007.)
  • Junačke pjesme (Uskočke i hajdučke pjesme), (Ur.) 1939.
  • Junačke pjesme (Historijske, krajiške i uskočke pjesme), (Ur.) 1940.
  • Haremske pričalice i bunjevačke groktalice, (Ur.) 1942.

Priznanja[uredi VE | uredi]

  • 1927.: Prvi počasni građanin Grada Vukovara.[4]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 Nikola Andrić, Branič jezika hrvatskoga, prijetisak 2. izd. iz 1911., Pergamena, Zagreb, 1997., ISBN 953-6576-00-7, str. 151.-152.
  2. 2,0 2,1 2,2 Šta je šta..., Bilješke o autorima, preuzeto 31. srpnja 2012.
  3. Gradska groblja Zagreb - A, preuzeto 31. srpnja 2012.
  4. Gradska knjižnica Vukovar: Parižanin s Vuke u Gradskoj knjižnici Vukovar, preuzeto 2. rujna 2013.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]