Prijeđi na sadržaj

Popis indoeuropskih jezika

Izvor: Wikipedija

Indoeuropski jezici su jezična porodica čiji se jezici govore diljem svijeta, točnije na svakom kontinentu. Za porodicu je tipična složena struktura sloga, sklanjanje imenica po gramatičkim kategorijama roda, broja i padeža te sprezanje glagola po licu subjekta.[1] Dijele se na 10 glavnih grana:[2][3]

Jezici potvrđeni u hijeroglif. i klinopisnim tekstovima iz 2. tis. pr. Kr.:

Jezici potvrđeni u 1. tis. pr. Kr. ili kasnije:

Indoarijski jezici:

Iranski jezici:

Grčki jezici

[uredi | uredi kôd]

Zapadnogermanski jezici:

Sjevernogermanski jezici:

Istočnogermanski jezici:

Armenski jezici

[uredi | uredi kôd]

Slavenski jezici:

Baltički jezici:

Toharski jezici

[uredi | uredi kôd]
  • Toharski jezici — otkriveni u 20. st.; dijeli se na A i B jezik, oba izumrla u 1. tisućljeću.[5]

Albanski

[uredi | uredi kôd]

Nesvrstani jezici

[uredi | uredi kôd]

Ovi jezici nisu pouzdano svrstani u grane indoeuropskih jezika iako je gotovo sigurno da pripadaju porodici:

Napomena

[uredi | uredi kôd]

U Europi su u starom vijeku posvjedočeni i neindoeuropski jezici. Najpoznatiji je Etruščanski koji je bio proširen u dijelovima Italije; ostalo je mnogo natpisa na različitim materijalima, no najvećim dijelom kratkih. Etruščani su se služili prilagođenim grčkim alfabetom. Danas je razmjerno dobro poznata gramatika, kao i fond od više stotina riječi. U Alpama (ist. Švicarska i susjedni dijelovi Italije i Austrije) govorio se Retski – malo natpisa etruščanskim alfabetom; jezik je nerazumljiv. Na zapadu Pirineja autohtono stanovništvo su Baski. Jezik je potvrđen tek u srednjem vijeku. Kao ni u prethodnim slučajevima, ne može se utvrditi pripadnost nekoj poznatoj jezičnoj obitelji.

Literatura

[uredi | uredi kôd]
  • A. Marztinet, Des steppes aux oceans. L indoeuropeen et les "Indo-Europeens", Payot, Paris 1986.
  • J. P. Mallory, In Search of the Indo-Europeans, Thames and Hudson, London 1989.
  • C. Renfrew, Archaeology and Language. The Puzzle of Indo-European Origins, Harmondsworth 1989.
  • T. V. Gamkrelidze, V. V. IVANOV, Indo-European & the Indo-Europeans, Berlin: Mouton de Gruyter 1995.
  • C. Watkins, How to kill a dragon. Aspects of Indo-European poetics, Oxford UP, New York - Oxford 1995.
  • R. Matasović, Kratka poredbeno povijesna gramatika latinskoga jezika, Matica hrvatska, Zagreb 1997.
  • B. W. Fortson Iv, Indo-European Language and Culture. An Introduction, Blackwell Textbooks in Linguistics, 19, Malden, MA - Oxford - Carlton (AUS) 2004.
  • E. Benveniste, Riječi indoeuropskih institucija, Disput, Zagreb 2005.

Vidi još

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. indoeuropski jezici | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 8. studenoga 2023.
  2. Indo-European languages | Definition, Map, Characteristics, & Facts | Britannica. www.britannica.com (engleski). 1. studenoga 2023. Pristupljeno 8. studenoga 2023.
  3. indoeuropski jezici | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 8. studenoga 2023.
  4. Armenci | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 8. studenoga 2023.
  5. toharski jezici | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 8. studenoga 2023.
  6. Frigija | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 8. studenoga 2023.