NK Osijek

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
NK Osijek
NK Osijek.svg
Puno ime Nogometni klub Osijek
Nadimak bijelo-plavi
Osnovan 27. veljače 1947.
Igralište Stadion Gradski vrt, Osijek
Kapacitet 18.856
Trener Flag of Croatia.svg Zoran Zekić
Liga 1. HNL
2014./15. 8.
Popis igrača Popis igrača NK Osijeka
Domaći dres
Gostujući dres
Soccerball current event.svg Trenutačna sezona

NK Osijek je hrvatski nogometni klub iz Osijeka.

Jedan je od najznačajnijih nogometnih klubova u Hrvatskoj zbog svog doprinosa hrvatskom nogometu, ponajviše u vidu velikih igrača koji su ponikli u klubu. Također je jedan od najpopularnijih klubova među navijačima, kojih najviše ima u Slavoniji.

Povijest[uredi VE | uredi]

1945. na tradiciji bivše Slavije, osnovan je klub Udarnik. 1946. je, spojivši se s Jedinstvom, promijenio ime u NK Slavonija, a 1947. spajanjem Slavonije i Bratstva nastao je NK Proleter, koji se smatra pretečom NK Osijeka. Proleter je bio dio istoimenog športskog društva. Iste te godine osvojio je Hrvatski kup. Slavne dane klub je prvi put doživljavao od 1953. do 1956., kada je na igralištu Kraj Drave pobijeđivao i najjače klubove tadašnje Jugoslavije. Utakmice je redovito pratilo i do 15.000 gledatelja. Klub je prvi put u prvu ligu ušao 1953., nakon neuspješnih pokušaja 1950. i 1952., a iz kvalifikacija osobito se pamti utakmica odigrana 2. kolovoza 1953. protiv Borca iz Banja Luke. U toj utakmici, Proleter je, pred 10.000 gledatelja, pobijedio Borac rezultatom 5:0, a svih 5 pogodaka zabio je Franjo Rupnik. Klub se tri sezone zadržao u najjačem državnom natjecanju, a u sezoni 1955./56. ispao je iz prve lige, nakon što je, osim novčano, bio kažnjen i s tri utakmice neigranja (predaje).

1. rujna 1962. spajanjem boksačkog i atletskog kluba Mladost nastalo je Športsko društvo Slavonija. I Proleter je postao dijelom tog društva, pa je promijenio ime u Slavonija. 3. travnja 1967. športsko društvo osamostalilo je nogometni klub koji od tada nosi današnje ime, NK Osijek. Prvih nekoliko godina klupska boja bila je crveno-plava, koja je 1970-ih promijenjena u bijelo-plavu, boju grada.

Do kraja 1970-ih klub je ostao drugoligaš iako se stalno pokušavao vratiti u prvu ligu. Povratak je često bio neuspješan ne samo zbog neuspjeha u kvalifikacijama, nego i zbog političkih razloga. Neuspjehe u kvalifikacijama klub je doživio 1970. protiv banjolučkog Borca i 1973. protiv Zagreba.

Osobito je bilo zanimljivo 1973. Osijek je tada, nakon izbacivanja Prištine, igrao protiv Zagreba. Prva utakmica, odgođena za tri dana zbog trovanja Osijekovih igrača, završila je rezultatom 0:0. U uzvratnoj utakmici odigranoj 19. srpnja 1973. u Maksimiru, Osijek je nakon izvođenja jedanaesteraca poražen rezultatom 6:5. Utakmicu je na stadionu pratilo 64.138 gledatelja (od toga oko 25.000 Osijekovih), što je rekord posjećenosti koji ni do danas nije srušen. Osijek je prvo gubio 1:0, da bi u drugom poluvremenu došao u vodstvo. Ipak, Zagreb je uspio izjednačiti i igrali su se jedanaesterci u kojima je Zagreb bio uspješniji.

1977. klub je konačno ušao u prvu ligu, u kojoj se, s izuzetkom sezone 1980./81., zadržao do raspada Jugoslavije. Najveći tadašnji uspjesi bili su 6. mjesto u sezoni 1983./84. i poluzavršnica kupa 1989./90. Povodom ulaska u prvu ligu 1977. klub se preselio u još nedovršeni Gradski vrt.

1992. započela je nova hrvatska nogometna liga. Prvu sezonu u novoj ligi Osijek je završio kao treći, iako je, zbog rata, sve utakmice odigrao izvan Gradskog vrta i Osijeka. U sljedeće dvije sezone dolazi do slabijih rezultata, da bi u sezoni 1994./95. predvođeni prvim strijelcem lige Robertom Špeharom, Osječani prvi puta u povijesti izborili nastup u Europi. Nakon ispadanja od Slovana iz Bratislave u pretkolu, čekalo se dvije sezone do novog uspjeha. Tada je Osijek ponovno bio treći u prvenstvu i sljedeće sezone 1998./99. nesretno ispao od belgijskog Anderlechta u drugom pretkolu Kupa UEFA: nakon pobjede od 3:1 u Osijeku, poraz od 0:2 u Bruxellesu. Iste sezone predvođeni Juricom Vranješem, Osječani osvajaju prvi trofej: Hrvatski kup, pobjedivši Cibaliju. Bila je to šokantna utakmica. Cibalia je vodila do 93. minute kada Mitu izjednačuje, a u produžetku Lasić zlatnim golom donosi kup u Osijek. U sezoni 1999./00. Osijek je u Kupu UEFA ispao u prvom kolu od engleskog West Hama rezultatima 0:3 i 1:3, ali je u domaćem prvenstvu ponovno osvojio treće mjesto.

Sezona 2000./01. pamti se kao jedna od boljih. Najprije je Osijek prvi put nakon 9 godina u Maksimiru pobijedio Dinamo. U Europi, točnije u Kupu UEFA, Osijek je prošao danski Brøndby (2:1 u Kopenhagenu, 0:0 u Osijeku), austrijski Rapid (2:1 u Osijeku i 2:0 u Beču), ali je onda nesretno ispao od češke Slavije (pobjeda 2:0 u Osijeku, poraz 1:5 u Pragu). U toj sezoni Osijek je bio jesenski prvak Hrvatske, ali je sezonu na kraju završio kao treći, zbog loših igara u drugom (proljetnom) dijelu prvenstva.

Od tada Osijek ne bilježi značajnije uspjehe. Razlog tomu je, uz redovitu rasprodaju važnih igrača, i nesposobnost uprava, nebriga lokalnih vlasti, ali i sumnjive radnje u vođenju klupskih financija. Sve to dovelo je klub do ruba propasti, zbog čega se nogometaši Osijeka više ne bore za vrh ljestvice. 28. ožujka 2013. uspješno je završeno preoblikovanje kluba u športsko dioničko društvo.[1] To ipak nije donijelo boljitak klubu, te su uslijedile rezultatski katastrofalne sezone u kojima je do zadnjih kola bilo upitno očuvanje prvoligaškog statusa.

U svibnju 2015. njemačka investitorska kuća Hanseatisches Fußball Kontor iz grada Schwerina pokazala je zanimanje za preuzimanje 29,1% dionica kluba u vlasništvu propale Gradske banke. Pregovori su tekli uspješno i činilo se da je zaključenje dogovora blizu, pa je članom uprave kluba imenovan Mirsad Kerić, koji je i zainteresirao njemačke investitore za klub. No, ubrzo su pregovori ušli u neizvjesnu fazu jer su investitori prije ulaganja htjeli dobiti jasnu sliku stanja u klubu, što im nije omogućeno, dijelom zbog političkih previranja. Neko vrijeme nastupilo je zatišje tijekom kojega se potencijalno ulaganje u klub više uopće nije spominjalo. Krajem srpnja odjednom se kao potencijalni kupac dionica pojavila tvrtka Prvo hrvatsko pivo 1664 d.o.o., odnosno osječka pivovara predvođena Ivanom Komakom, osumnjičenim za kontroverznu privatizaciju pivovare i zloporabu položaja i ovlasti, kao i za loše vođenje pivovare zbog kojega je ona dovedena do ruba propasti. Za razliku od njemačkih investitora koji su ponudili 150.000 eura, tvrtka Prvo hrvatsko pivo 1664 d.o.o. ponudila je 1.333.333,30 kuna, pa je 31. kolovoza objavljeno da je ona preuzela ponuđene dionice.[2]

Klupski uspjesi[uredi VE | uredi]

Mlade kategorije[uredi VE | uredi]

Pobjedničke postave[uredi VE | uredi]

Sezona Sastav Trener
1998./99. Galinović, Beljan, Vranješ, Vuica, Lasić, Gašpar, Ergović, Perković, Beširević, Prišć, Bubalo, Mitu Stanko Poklepović

Stadion[uredi VE | uredi]

Istočna tribina Gradskog vrta

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Stadion Gradski vrt

NK Osijek svoje domaće utakmice igra na stadionu Gradski vrt, na kojemu je prvu utakmicu odigrao 7. rujna 1958. protiv tuzlanske Slobode.

Današnji izgled stadion je dobio 1979. Klub je dvije godine prije osigurao ulazak u prvu saveznu ligu, pa je zbog već otprije velikog zanimanja za utakmice bilo potrebno povećati kapacitet stadiona. Izgrađena je gornja zapadna tribina koja je do današnjih dana ostala nedovršena. Stadion je u takvom stanju službeno otvoren 1980. Tijekom godina često su se javljali različiti zahtjevi i planovi za dovršenje, no ono ni do danas nije učinjeno. Trenutačni kapacitet stadiona iznosi 18.856 gledatelja, raspoređenih na 17.876 sjedećih i 980 stajaćih mjesta.

Do preseljenja u Gradski vrt klub je domaće utakmice igrao na igralištu Kraj Drave.

Navijači[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kohorta Osijek

Navijačka skupina Osijeka zove se Kohorta. Osnovana je 1972. pod imenom Šokci, a od 1988. nosi današnje ime. Smještena je na istočnoj tribini Gradskog vrta. Sjedište joj je u Fakultetskoj ulici u Tvrđi, a njeni pripadnici dolaze iz svih dijelova grada i okolice.

Poznati igrači[uredi VE | uredi]

     

Treneri po sezonama[uredi VE | uredi]

(nepotpun popis)

Sezona Trener
1947./48. Ernest Dubac
1948./49. Blagoje Marjanović
1949./50. Ernest Dubac
1950./51. Viktor Šter
1951./52. Mijo Kiš
1952./53. Mijo Kiš
1953./54. Bernard Hügl
1954./55. Bernard Hügl
1955./56. Bernard Hügl
1956./57. Franjo Glaser
1957./58. Mijo Kiš
1958./59. Mijo Kiš
1959./60. Mladen Kešanin
1960./61. Mladen Kešanin
1961./62. Gustav Lechner
1962./63. Antun Kasa
1963./64. Andrija Vekić
1964./65. Andrija Vekić
1965./66. Andrija Vekić
1966./67. Franjo Pazmanj
1967./68. Branko Stanković
1968./69. Andrija Vekić
1969./70. Andrija Vekić
1970./71. Ratomir Čabrić
1971./72. Milan Antolković
1972./73. Milan Antolković
1973./74. Vladimir Beara, Mato Kasač
1974./75. Sima Milovanov
1975./76. Božidar Kostić
1976./77. Božidar Kostić, Andrija Vekić/Mato Kasač (tandem), Miljenko Mihić
1977./78. Miljenko Mihić
1978./79. Miljenko Mihić
1979./80. Milan Đuričić, Miljenko Mihić
1980./81. Josip Duvančić
1981./82. Josip Duvančić
1982./83. Josip Duvančić
1983./84. Milan Đuričić
1984./85. Milan Đuričić
1985./86. Ljubomir Petrović
1986./87. Ljubomir Petrović
1987./88. Ljubomir Petrović, Šaban Jasenica
1988./89. Šaban Jasenica, Stjepan Čordaš
1989./90. Stjepan Čordaš, Ivica Grnja, Tonko Vukušić, Šaban Jasenica, Ivan Maras/Vlado Bilić (tandem)
1991. Ivica Grnja
1992. Stjepan Čordaš
1992./93. Stjepan Čordaš, Vlado Bilić, Ivan Maras
1993./94. Ivica Grnja, Ivo Šušak
1994./95. Ivo Šušak
1995./96. Ivica Matković, Ante Čačić, Ivan Katalinić
1996./97. Goran Popović, Luka Bonačić, Milan Đuričić
1997./98. Milan Đuričić
1998./99. Milan Đuričić, Stanko Poklepović
1999./00. Stanko Poklepović, Pavo Strugačevac, Stanko Mršić
2000./01. Stjepan Čordaš, Vlado Bilić, Ivan Maras
2001./02. Vlado Bilić, Vjekoslav Lokica, Miroslav Blažević
2002./03. Milan Đuričić, Vlado Bilić, Stanko Poklepović, Nenad Gračan
2003./04. Branko Karačić
2004./05. Stjepan Čordaš
2005./06. Ivo Šušak
2006./07. Ivo Šušak, Miroslav Žitnjak, Ilija Lončarević
2007./08. Ilija Lončarević
2008./09. Ilija Lončarević, Tomislav Steinbrückner
2009./10. Tomislav Steinbrückner
2010./11. Tomislav Steinbrückner, Branko Karačić
2011./12. Vlado Bilić, Stanko Mršić
2012./13. Stanko Mršić, Miroslav Žitnjak
2013./14. Tomislav Steinbrückner, Davor Rupnik, Ivica Kulešević, Tomislav Rukavina
2014./15. Tomislav Rukavina, Ivo Šušak
2015./16. Dražen Besek, Zoran Zekić

Klupski rekordi[uredi VE | uredi]

  • najveća pobjeda: 10:1 protiv Mure, 2. liga zapad 1973./74.
  • najduži niz bez poraza: 17 utakmica u sezoni 2000./01., 10 pobjeda i 1 neriješena utakmica u prvenstvu, 1 pobjeda u kupu, 4 pobjede i 1 neriješena utakmica u Kupu UEFA[3]

Igrački rekordi[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Završen proces preoblikovanja - NK Osijek postao sportsko dioničko društvo, sib.hr, preuzeto 21. prosinca 2013.
  2. Pivovara kupila 29,1% dionica NK Osijeka, sib.hr, preuzeto 31. kolovoza 2015.
  3. Dostignuća, bijelo-plavi.com, preuzeto 21. prosinca 2013.

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: NK Osijek.