NK Osijek

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
NK Osijek
NK Osijek.svg
Puno ime Nogometni klub Osijek
Nadimak bijelo-plavi
Osnovan 27. veljače 1947.
Igralište Stadion Gradski vrt, Osijek
Kapacitet 18.856
Trener Flag of Croatia.svg Zoran Zekić
Liga 1. HNL
2016./17. 4.
Popis igrača Popis igrača NK Osijeka
Domaći dres
Gostujući dres
Soccerball current event.svg Trenutačna sezona

NK Osijek je hrvatski nogometni klub iz Osijeka.

Jedan je od najznačajnijih nogometnih klubova u Hrvatskoj zbog svog doprinosa hrvatskom nogometu, ponajviše u vidu velikih igrača koji su ponikli u klubu. Također je jedan od najpopularnijih klubova među navijačima, kojih najviše ima u Slavoniji.

Povijest[uredi VE | uredi]

Nogometni klub Osijek osnovan je 27. veljače 1947. kao Fiskulturno društvo Proleter ,nastalo spajanjem fiskulturnih društava Slavonija i Bratstvo. Prvu utakmicu odigrao je 16. ožujka iste godine protiv gradskog suparnika Mladosti koja je poražena rezultatom 5:0. Prvo redovno ligaško natjecanje u kojem je klub sudjelovao bilo je Osječko okružno prvenstvo kojeg je činilo pet momčadi, da bi potom uslijedilo natjecanje u drugoj saveznoj ligi. Osvajanjem prvog mjesta u Hrvatsko-slovenskoj ligi 1953. godine prvi je put izboreno sudjelovanje u prvoj saveznoj ligi, i to nakon dva neuspješna pokušaja 1950. i 1952. Stožerni igrači ove generacije bile su klupske legende Andrija Vekić, Franjo Rupnik, Dionizije Dvornić i Franjo Majer. Uslijedile su tri uzastopne sezone u prvoj saveznoj ligi, da bi nakon sezone 1955./56. klub ispao iz nje nakon što je, osim novčano, bio kažnjen i s tri utakmice neigranja (predaje).

U jesen 1958. klub se sa svog dotadašnjeg igrališta kraj Drave preselio u Gradski vrt, u kojem boravi i danas. Dana 1. rujna 1962. osnovano je Sportsko društvo Slavonija koje je ujedinilo atletski, boksački i dizački klub. Dotadašnji Proleter je, pridruživši se društvu, preuzeo njegovo ime postavši i sam Nogometni klub Slavonija.Navedeno društvo djelovalo je nekoliko godina, da bi se u proljeće 1967. raspalo, nakon čega je novo ime nogometnog kluba postalo Nogometni klub Osijek.Promijenjene su i dotadašnje službene klupske boje jer su se umjesto dotadašnjih crvene i plave počele rabiti bijela i plava, otprije poznate kao boje grada. Na terenima je nastavljena borba za povratak u prvoligaško društvo. Već u sezoni 1966./67. u zapadnoj skupini druge savezne lige osvojeno je drugo mjesto, a iduće sezone 1967./68. treće mjesto. Od sezone 1968./69. druga je liga bila podijeljena na četiri skupine, a Osijek se natjecao u sjevernoj, u kojoj je osvojio prvo mjesto u sezoni 1969./70. U međuskupnim kvalifikacijama je, međutim, uspješniji bio banjolučki Borac. I iduće sezone dogodilo se slično. Nakon izbacivanja Rijeke, Osijek je igrao protiv skopskog Vardara koji je pobjedama u oba susreta izborio ulazak u prvu ligu. Sezona 1972./73. ostala je zapamćena ponajprije po kvalifikacijskim susretima sa Zagrebom. Osijek je prethodno kao prvak sjeverne skupine igrao protiv Prištine kao drugoplasirane momčadi istočne skupine, te ju i izbacio. Uslijedila su dva susreta protiv Zagrepčana. Prva, osječka utakmica, odgođena za tri dana zbog trovanja Osijekovih igrača, završila je rezultatom 0:0. Uzvratna utakmica odigrana je 19. srpnja 1973. u Maksimiru pred gotovo 65.000 gledatelja (od toga oko 25.000 Osijekovih), čime je do danas ostala najposjećenija nogometna utakmica u hrvatskoj povijesti. Osijek je prvo gubio 1:0, da bi u drugom poluvremenu došao u vodstvo. Ipak, Zagreb je uspio izjednačiti i igrali su se jedanaesterci u kojima je Zagreb bio uspješniji i ukupnim rezultatom 6:5 izborio plasman u prvu ligu.

Konačno, povratak u prvu ligu Osijek je izborio u sezoni 1976./77. kada je momčad čija su okosnica bili Vjekoslav Majer, Mile Dumančić, Stjepan Čordaš, Ivica Grnja, Ivan Lukačević i Ljupko Petrović, a predvođena tandemom Andrije Vekića i Mate Kasača, sigurno osvojila prvo mjesto u zapadnoj skupini. Zbog velike euforije nastale plasmanom u najviši razred, na mjestu dotadašnjeg starog stadiona u Gradskom vrtu izgrađen je i otvoren do danas nedovršen stadion. Klub se u prvoj ligi zadržao do raspada Jugoslavije i Domovinskog rata, s izuzetkom sezone 1980./81. nakon koje izborio brzi povratak. U idućim sezonama nisu ostvarivani značajniji plasmani, pa se pamte šesto mjesto u sezoni 1983./84. i poluzavršnica kupa 1989./90. Još je za istaknuti da je u sezoni 1988./89., u kojoj je Osijek osvojio osmo mjesto, najbolji strijelac lige bio Osijekov napadač Davor Šuker, koji je postigao 18 pogodaka.

Godine 1992. započela je nova hrvatska nogometna liga. Prvu sezonu u novoj ligi Osijek je završio kao treći, iako je, zbog ratne opasnosti u Osijeku, sve domaće utakmice bio primoran odigravati izvan Osijeka i Gradskog vrta, diljem Slavonije. U sezoni 1994./95. Osječani su, predvođeni prvim strijelcem lige Robertom Špeharom, u HNL-u osvojili treće mjesto, sa zaostatkom od šest bodova za prvakom, uz razliku zabijenih i primljenih pogodaka +35. Tada je prvi puta u povijesti izboren i nastup u Europi, a protivnik u pretkolu bio je Slovan iz Bratislave. U prvoj utakmici odigranoj u Bratislavi slovački klub pobjedio je s visokih 4:0, a u uzvratu, koji je zbog ratne opasnosti odigran na zagrebačkom stadionu u Kranjčevićevoj, s 2:0. Na nove europske nastupe čekalo se do sezone 1998./99., kada je Osijek nesretno ispao od belgijskog Anderlechta u drugom pretkolu Kupa UEFA: nakon pobjede 3:1 u Osijeku, poraz 0:2 u Bruxellesu. Iste sezone predvođeni Juricom Vranješem, Osječani osvajaju prvi trofej: Hrvatski kup, pobjedivši Cibaliju. Bila je to šokantna utakmica. Cibalia je vodila do 93. minute kada Mitu izjednačuje, a u produžetku Lasić zlatnim golom donosi kup u Osijek. U sezoni 1999./00. Osijek je u Kupu UEFA ispao u prvom kolu od engleskog West Hama rezultatima 0:3 i 1:3, ali je u domaćem prvenstvu ponovno osvojio treće mjesto.

Sezona 2000./01. pamti se kao jedna od boljih. Najprije je Osijek prvi put nakon 9 godina u Maksimiru pobijedio Dinamo. U Europi, točnije u Kupu UEFA, Osijek je prošao danski Brøndby (2:1 u Kopenhagenu, 0:0 u Osijeku), austrijski Rapid (2:1 u Osijeku i 2:0 u Beču), ali je onda nesretno ispao od češke Slavije (pobjeda 2:0 u Osijeku, poraz 1:5 u Pragu). U toj sezoni Osijek je bio jesenski prvak Hrvatske, ali je sezonu na kraju završio kao treći, zbog proljetnih turbulencija uzrokovanih odlaskom Nenada Bjelice i otkazom treneru Stanku Mršiću. U sezoni 2001./02. u kvalifikacijama za Kup UEFA svladan je latvijski Dinaburg, u prvom kolu slovenska Gorica, no u drugom kolu ispriječio se grčki AEK.

Uslijedile su godine intenzivnog propadanja kluba, a sve je bilo uzrokovano nesposobnosti različitih uprava, nebrigom lokalnih vlasti, ali i sumnjivim radnjama u vođenju klupskih financija. Dana 28. ožujka 2013. uspješno je završeno preoblikovanje kluba u športsko dioničko društvo.[1] To ipak nije donijelo boljitak klubu, te su uslijedile rezultatski katastrofalne sezone u kojima je do zadnjih kola bilo upitno očuvanje prvoligaškog statusa. U svibnju 2015. njemačka investitorska kuća Hanseatisches Fußball Kontor iz grada Schwerina pokazala je zanimanje za preuzimanje 29,1% dionica kluba u vlasništvu propale Gradske banke. Pregovori su tekli uspješno i činilo se da je zaključenje dogovora blizu, pa je članom uprave kluba imenovan Mirsad Kerić, koji je i zainteresirao njemačke investitore za klub. No, ubrzo su pregovori ušli u neizvjesnu fazu jer su investitori prije ulaganja htjeli dobiti jasnu sliku stanja u klubu, što im nije omogućeno, dijelom zbog političkih previranja. Neko vrijeme nastupilo je zatišje tijekom kojega se potencijalno ulaganje u klub više uopće nije spominjalo. Krajem srpnja odjednom se kao potencijalni kupac dionica pojavila tvrtka Prvo hrvatsko pivo 1664 d.o.o., odnosno osječka pivovara predvođena Ivanom Komakom, osumnjičenim za kontroverznu privatizaciju pivovare i zloporabu položaja i ovlasti, kao i za loše vođenje pivovare zbog kojega je ona dovedena do ruba propasti. Za razliku od njemačkih investitora koji su ponudili 150.000 eura, tvrtka Prvo hrvatsko pivo 1664 d.o.o. ponudila je 1.333.333,30 kuna, pa je 31. kolovoza objavljeno da će ona preuzeti ponuđene dionice.[2] Zbog ovakvog raspleta kulminiralo je otprije tinjajuće navijačko nezadovoljstvo, pa se Kohorta odlučila na bojkot svih utakmica kluba. No, 24. rujna dogodio se nagli preokret: čelnici pivovare objavili su da zbog negativnih reakcija navijača odustaju od kupnje predviđenih dionica.[3] Odmah potom ponovno se aktualizirala priča oko dolaska njemačke investitorske kuće, a 9. listopada objavljeno je da je HFK potpisao ugovor o kupovini 29% dionica.[4] Krajnji rok za uplatu bio je 19. listopada, no taj dan objavljeno je da uplata nije izvršena, odnosno, da je HFK odustao od posla bez ikakvog objašnjenja, navodno zbog nesuglasica unutar fonda.[5] U takvim okolnostima jedine preostale mogućnosti za rješavanje krize bile su javna dražba dionica i stečaj, pa je 16. studenog Gradsko vijeće odlučilo prodati dionice kluba u vlasništvu Grada i Vodovoda za 1 kunu po dionici, ali uz obvezu potencijalnom budućem vlasniku za rješavanjem dugovanja.

Na natječaju koji je raspisan jedini ponuditelj bili su mađarski poduzetnik Lőrinc Mészáros i njegov osječki kolega Ivan Meštrović, koji su iskazali zanimanje za 90% dionica, u vlasništvu Grada Osijeka, Vodovoda, IPK Osijeka i Gradske banke. Na izvanrednoj sjednici Gradskog vijeća održanoj 19. siječnja 2016. i sazvanoj samo zbog ovog pitanja, jednoglasno je prihvaćena njihova ponuda čime su dionice u vlasništvu Grada prodane. No, 28. siječnja osječki mediji objavili su da je odbor vjerovnika IPK-a odbio prodati svoje dionice, čime je cijeli posao doveden u pitanje. Zbog toga je dan poslije u organizaciji ogorčene Kohorte održan prosvjed na Trgu slobode, s kojeg je poslano upozorenje navijača svima koji žele ugasiti jedan od simbola grada. Ipak, već prije prosvjeda objavljeno je da se radi o "nesporazumu", pa je 9. veljače IPK ipak prihvatio ponudu, čime su otklonjene sve prepreke za preuzimanje kluba. 12. veljače u Hotelu Osijek održana je svečanost predaje kluba u ruke novih vlasnika, koji su tom prilikom obznanili svoje ciljeve: jačanje kluba i obnovu infrastrukture, približavanje kluba gradu i pokretanje grada preko kluba.[6]Sezonu 1. HNL 2016./17. klub je završio plasmanom na četvrtom mjestu čime je izborio kvalifikacijska pretkola za UEFA Europsku ligu. Prvo je svladao andorsku Santa Colomu, a zatim švicarski Luzern. U 3. pretkolu, Osijek je s ukupnih 2:0 (0:1, 1:0) prošao jednog od najvećih konkurenata, nizozemski PSV Eindhoven, te se plasirao u 4. pretkolo gdje će se za prolazak u skupinu boriti protiv Austrije iz Beča.

Simboli[uredi VE | uredi]

Grb[uredi VE | uredi]

Klupski grb ima oblik stiliziranog štita kojim dominira most preko Drave, na čijoj je sredini kula s tri kruništa te dva pravokutna prozora i jednim vratima. Iznad mosta nalazi se natpis s imenom kluba, a na samom vrhu slijeva nadesno poredana su tri polja koja sadrže:

  • križ: predstavlja kršćansku vjeru i civilizaciju
  • kuna: predstavlja Slavoniju, preuzeta s povijesnog slavonskog grba
  • Marsova zvijezda: podsjeća na stoljetnu borbu za održanje i samobitnost, također preuzeta s povijesnog slavonskog grba

Trenutačni grb je, uz nekoliko malih preinaka, u uporabi od osamostaljenja Hrvatske. Prije toga nekoliko je puta mijenjan, no otkad klub nosi ime grada grb je uvijek sadržavao most preko Drave, preuzet s gradskog grba.

Dres[uredi VE | uredi]

Domaći dres čine bijela majica i plave kratke hlače, kao kombinacija koja predstavlja boje kluba i grada. Na gostujućim utakmicama koriste se različite kombinacije: potpuno bijela garnitura, potpuno plava garnitura, garnitura s plavom majicom i bijelim kratkim hlačama te tamnoplavo-crvena garnitura. Dobavljači opreme i glavni sponzori po razdobljima navedeni su u tablici:

razdoblje dobavljač glavni sponzor
1996. – 1998. Diadora Gradska banka
1998. Umbro
1999. Panturist
1999. – 2000. Veritas osiguranje
2000. – 2001. Puma Osijek-Koteks
2001. – 2002. Diadora Osječko pivo
2002. – 2004. S9 HT Mobile
2004. Legea
2004. nema
2005. T-Com
2005. Macron
2006. Croatia osiguranje
2006. – 2008. Kappa
2008. – 2010. Legea
2010. – 2011. Kappa
2011. – 2014. Jako
2014. – 2015. nema
2015. – 2016. Osječko 1664
2016. – 2017. Nike
2017. – Dobro

Klupski uspjesi[uredi VE | uredi]

Mlade kategorije[uredi VE | uredi]

Pobjedničke postave[uredi VE | uredi]

Sezona Sastav Trener
1998./99. Galinović, Beljan, Vranješ, Vuica, Lasić, Gašpar, Ergović, Perković, Beširević, Prišć, Bubalo, Mitu Stanko Poklepović

Igračke legende[uredi VE | uredi]

NK Osijek je uvijek u svojim redovima imao pojedince o kojima su navijači i ljubitelji nogometa govorili s posebnim poštovanjem. Proleter su nakon Drugog svjetskog rata predvodili: Gustav Lechner, Ernest Dubac, Antun Kasa, Milan Adamović, Andrija Vekić, Franjo Rupnik, Dionizije Dvornić... o kojima smo slušali samo lijepe priče. Kada je izboren prvoligaški status 1953. godine, osječki su nogometaši bili ponos svoga grada, pravi sportski miljenici. Dolaskom u Gradski vrt 1958. gledatelji su uživali i u majstorijama Nikole Rudića, Mate Kasača, Josipa Gutzmirtla, Ilije Katića, Branka Karapandže, Borisa Čulina, Ahmeda Zejnilagića što se odnosi i na 60-te godine kada je Proleter postao Slavonija. Potom smo imali Šabana Jasenicu, Ivicu Rukavinu i još niz odličnih igrača.

Nadalje, nezaboravna je momčad u kojoj su bili: Pavo Majer, Mile Dumančić, Branislav Iličin, Petar Lončarić, Zdravko Rupnik, Stjepan Čordaš, Ljubomir Petrović, Ivan Lukačević, Ivica Grnja i ostali, a vodila je iznimno teške i neizvjesne borbe na zelenom terenu u kvalifikacijama do Prve savezne lige. U elitni razred ponovno se ušlo 1977., a popularnost „Luksa“, „Struje“, „Čarlija“, „Dumbe“ i ostalih u našem je gradu bila velika. Glavne vedete Lukačević i Grnja odlazili su između dvije sezone i u daleku Kanadu gdje su igrali za Croatiju iz Toronta, zajedno s legendarnim Eusebiom. Ivica Grnja dobio je svoje mjesto i u Kući slavnih u Torontu.

U osamdesetima se pljeskalo Dušanu Alempiću, Petru Nikeziću, Mustafi Hukiću, potom Mirku Luliću, Vladi Kasalu, Jasminu Džeki, Branku Žeravici, Ivici Kaliniću, Goranu Popoviću, Ivanu Šmudli, Branku Karačiću, Anti Rakeli, Draganu Lepinjici... Džeko je čak uspio dogurati i do reprezentacije Jugoslavije što je u to vrijeme bilo iznimno teško iz redova našeg prvolgigaša. U sezonama prije devedesetih junak je svakako bio Davor Šuker, a iz tih dana posebno pamtimo i Vladu Bilića, Miroslava Žitnjaka, Milana Jankovića, Milana Maričića, Tomislava Štajnbriknera, Milenka Vukčevića, Gorana Vlaovića. Šuker je posebna priča, upravo je po njemu Osijek i najpoznatiji u svijetu. Njegova „devetka“ na dresu hrvatske reprezentacije mogla se susresti gotovo na svim kontinentima, nakon što je naš osječki golgeter bio prvi strijelac Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. Hrvatska je osvojila broncu i ostvarila najveći uspjeh našeg nogometa, a Davor je postao planetarno popularan, pa je vrhunac klupske karijere, nakon odličnih igara u Sevilli, imao u slavnom Real Madridu. U kraljevskom klubu okitio se i naslovom prvaka Europe 1998., nakon pobjede protiv Juventusa 1:0. Iz tih dana posebno pamtimo i Vladu Bilića, Miroslava Žitnjaka, Milana Jankovića, Milana Maričića, Tomislava Štajnbriknera, Milenka Vukčevića, Gorana Vlaovića.

Nakon Domovinskog rata Osječane su predvodili Željko Pakasin, Alen Petrović, Ilica Perić, Nenad Bjelica, Miroslav Bičanić i Robert Špehar. Ovaj posljednji je u dva navrata bio i prvi „topnik“ HNL-a i ostvario zavidnu inozemnu karijeru (Club Brugge, Monaco, Verona, Sporting, Galatasaray, Standard...). Bjelica je također bio miljenik publike, igrao je Albaceteu, Betisu, Las Palmasu, Kaiserslauternu, a nastupa je i za našu najbolju nacionalnu vrstu na EP u Portugalu. U sezonama koje su uslijedile nemoguće je ne spomenuti Bakira Beširevića (rekorder je po broju nastupa za Bijelo-plave), požrtvovnog kapetan Damira Vuicu, Stjepana Vranješa, Ivicu Kuleševića, Davora Rupnika, Antuna Labaka, Dragana Vukoju, a isto se odnosi i na Ivicu Beljana, Ivu Ergovića, jedno vrijeme Igora Pamića, Petra Krpana, Dumitrua Mitua, Juricu Vranješa, Josipa Balatinca, Stanka Bubala. Krpan je imao čast zaigrati na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj koje će nam zauvijek ostati u sjećanju, a ostvario je i transfer u ponajbolji portugalski klub – lisabonski Sporting. Jurica Vranješ i godinu dana mlađi Marko Babić, koji se premalo zadržao u Gradskom vrtu, „izgradili“ su značajnu reprezentativnu karijeru sudjelujući na svjetskim i europskim prvenstvima, a i na klupskoj sceni se mogu pohvaliti da su igrali u Bayer Leverkusenu, Stuttgartu, Werderu, odnosno Betisu, Herthi, Zaragozi... Babić je igrao u finalu lige prvaka s Bayerom protiv Reala 2002. godine. Kada je Osijek blistao u Europi u klupsku su se povijest, osim nekih već spomenutih, još upisali Vladimir Balić, Domagoj Malovan, Almir Turković, Mato Neretljak, Mario Prišć, Ronald Grnja, Krešimir Brkić. Turković je bio poseban ljubimac publike koju je oduševljavao svojim lucidnim potezima i driblinzima.

Rezultati su u posljednjih desetak godina ipak bili ispod očekivanja, što ne znači da nije bilo zapaženih pojedinaca i ljubimaca navijača, poput dugogodišnjeg kapetana Ive Smoje i aktualnog reprezentativca Domagoja Vide koji se odlaskom iz Gradskog vrta ustalio u reprezentaciji Hrvatske, pa je bio i na Svjetskom prvenstvu u Brazilu i na kontinentalnim smotrama u Poljskoj i Francuskoj. No, klupska su rezultatska postignuća u tom razdoblju ipak bila skromnija za još neka konkretnija, pojedinačna izdvajanja.

Stadion[uredi VE | uredi]

Istočna tribina Gradskog vrta

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Stadion Gradski vrt

NK Osijek svoje domaće utakmice igra na stadionu Gradski vrt, na kojemu je prvu utakmicu odigrao 7. rujna 1958. protiv tuzlanske Slobode.

Današnji izgled stadion je dobio 1979. Klub je dvije godine prije osigurao ulazak u prvu saveznu ligu, pa je zbog već otprije velikog zanimanja za utakmice bilo potrebno povećati kapacitet stadiona. Izgrađena je gornja zapadna tribina koja je do današnjih dana ostala nedovršena. Stadion je u takvom stanju službeno otvoren 1980. Tijekom godina često su se javljali različiti zahtjevi i planovi za dovršenje, no ono ni do danas nije učinjeno. Trenutačni kapacitet stadiona iznosi 18.856 gledatelja, raspoređenih na 17.876 sjedećih i 980 stajaćih mjesta.

Do preseljenja u Gradski vrt klub je domaće utakmice igrao na igralištu Kraj Drave.

Navijači[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kohorta Osijek

Navijačka skupina Osijeka zove se Kohorta. Osnovana je 1972. pod imenom Šokci, a od 1988. nosi današnje ime. Smještena je na istočnoj tribini Gradskog vrta. Sjedište joj je u Fakultetskoj ulici u Tvrđi, a njeni pripadnici dolaze iz svih dijelova grada i okolice.

Škola nogometa[uredi VE | uredi]

Škola nogometa NK Osijek utemeljena je 1982. kao Omladinska škola, a pokrenuo ju je Andrija Vekić, sa željom da u njoj stasaju vlastiti igrači i treneri. Zahvaljujući kvalitetnom radu, koji je od početka privlačio mnogu djecu iz Osijeka i Slavonije, postala je jednom od najjačih nogometnih škola u Hrvatskoj. Tomu u prilog govori i veliki broj nogometaša koji su se proslavili u europskim klubovima, a ponikli su upravo u osječkoj školi.

Poznati igrači[uredi VE | uredi]

     

Treneri po sezonama[uredi VE | uredi]

Sezona Trener
1947./48. Ernest Dubac
1948./49. Blagoje Marjanović
1950. Ernest Dubac, Viktor Šter
1951. Viktor Šter
1952. Mijo Kiš
1952./53. Mijo Kiš
1953./54. Bernard Hügl
1954./55. Bernard Hügl
1955./56. Bernard Hügl
1956./57. Franjo Glaser
1957./58. Franjo Rupnik, Mijo Kiš
1958./59. Mijo Kiš
1959./60. Mladen Kešanin
1960./61. Mladen Kešanin
1961./62. Gustav Lechner
1962./63. Antun Kasa
1963./64. Andrija Vekić/Mijo Kiš (tandem)
1964./65. Andrija Vekić
1965./66. Andrija Vekić
1966./67. Franjo Pazmanj
1967./68. Branko Stanković
1968./69. Andrija Vekić
1969./70. Andrija Vekić
1970./71. Ratomir Čabrić
1971./72. Andrija Vekić, Milan Antolković
1972./73. Milan Antolković
1973./74. Vladimir Beara, Mato Kasač
1974./75. Mato Kasač, Sima Milovanov
1975./76. Božidar Kostić
1976./77. Božidar Kostić, Andrija Vekić/Mato Kasač (tandem), Miljenko Mihić
1977./78. Miljenko Mihić
1978./79. Miljenko Mihić
1979./80. Milan Đuričić, Miljenko Mihić
1980./81. Josip Duvančić
1981./82. Josip Duvančić
1982./83. Josip Duvančić
1983./84. Milan Đuričić
1984./85. Milan Đuričić
1985./86. Ljubomir Petrović
1986./87. Ljubomir Petrović
1987./88. Milan Đuričić, Šaban Jasenica
1988./89. Šaban Jasenica, Stjepan Čordaš
1989./90. Stjepan Čordaš, Ivica Grnja, Tonko Vukušić, Ivan Maras/Vlado Bilić (tandem), Šaban Jasenica
1990./91. Ivica Grnja
1992. Stjepan Čordaš
1992./93. Stjepan Čordaš, Vlado Bilić/Goran Popović (tandem)
1993./94. Ivica Grnja, Ivo Šušak
1994./95. Ivo Šušak
1995./96. Ivica Matković, Ante Čačić, Ivan Katalinić
1996./97. Goran Popović, Luka Bonačić, Milan Đuričić
1997./98. Milan Đuričić
1998./99. Milan Đuričić, Stanko Poklepović
1999./00. Stanko Poklepović, Pavo Strugačevac, Stanko Mršić
2000./01. Stanko Mršić, Vlado Bilić
2001./02. Vlado Bilić, Vjekoslav Lokica, Miroslav Blažević
2002./03. Milan Đuričić, Vlado Bilić, Stanko Poklepović, Nenad Gračan
2003./04. Branko Karačić
2004./05. Stjepan Čordaš
2005./06. Ivo Šušak
2006./07. Ivo Šušak, Miroslav Žitnjak, Ilija Lončarević
2007./08. Ilija Lončarević
2008./09. Ilija Lončarević, Tomislav Steinbrückner
2009./10. Tomislav Steinbrückner
2010./11. Tomislav Steinbrückner, Branko Karačić
2011./12. Vlado Bilić, Stanko Mršić
2012./13. Stanko Mršić, Miroslav Žitnjak
2013./14. Tomislav Steinbrückner, Davor Rupnik, Ivica Kulešević, Tomislav Rukavina
2014./15. Tomislav Rukavina, Ivo Šušak
2015./16. Dražen Besek, Zoran Zekić
2016./17. Zoran Zekić
2017./18. Zoran Zekić

Klupski rekordi[uredi VE | uredi]

  • najveća pobjeda: 10:1 protiv Mure, 2. liga zapad 1973./74.
  • najduži niz bez poraza: 17 utakmica u sezoni 2000./01., 10 pobjeda i 1 neriješena utakmica u prvenstvu, 1 pobjeda u kupu, 4 pobjede i 1 neriješena utakmica u Kupu UEFA[7]

Igrački rekordi[uredi VE | uredi]

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

  • Dana 31. listopada 2016. Međunarodni centar za sportske studije CIES objavio je rezultate analize reprodukcije nogometaša u europskim klubovima i ligama, po kojoj je NK Osijek prvi klub u Europi po broju trenutačnih prvotimaca (njih 19) koji su ujedno i ponikli u klubu. Također, ista analiza pokazala je i da 34 igrača poniklih u NK Osijek trenutačno igra u raznim europskim ligama po čemu je NK Osijek 28. na ljestvici.[8]
  • NK Osijek ima svoje navijače i u Engleskoj, točnije u Londonu, Bristolu i Plymouthu. Oni su, odlučivši navijati i za neki klub izvan Engleske, odabrali upravo osječki klub, čije utakmice povremeno posjećuju.[9]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Završen proces preoblikovanja - NK Osijek postao sportsko dioničko društvo, sib.hr, preuzeto 21. prosinca 2013.
  2. Pivovara kupila 29,1% dionica NK Osijeka, sib.hr, preuzeto 31. kolovoza 2015.
  3. Komak: Umjesto da dobijemo simpatije, reakcija navijača bila je negativna, glas-slavonije.hr, preuzeto 24. rujna 2015.
  4. HFK potpisao ugovor o kupovini 29 posto dionica Gradske banke, glas-slavonije.hr, preuzeto 9. listopada 2015.
  5. I Nijemci odustali od ulaganja u NK Osijek, sib.hr, preuzeto 6. studenog 2015.
  6. Obnovit ćemo stadion, a cilj je uvesti klub među prva tri u Hrvatskoj, glas-slavonije.hr, preuzeto 12. veljače 2016.
  7. Dostignuća, bijelo-plavi.com, preuzeto 21. prosinca 2013.
  8. Osijek među europskim velikanima!, nk-osijek.hr, preuzeto 1. prosinca 2016.
  9. Englezi navijaju za Osijek, sportalo.hr, preuzeto 1. prosinca 2016.

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: NK Osijek.