Edward Elgar

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Edward Elgar
Edward Elgar
Edward Elgar za pisaćim stolom (1931.)
Biografski podatci
Rodno ime Sir Edward William Elgar
Datum rođenja 2. lipnja 1857.
Lower Broadheath Flag of the United Kingdom.svg Ujedinjeno Kraljevstvo
Datum smrti 23. veljače 1934.
Worcester Flag of the United Kingdom.svg Ujedinjeno Kraljevstvo
Djelo
Period kasni romantizam
Poznatija djela Enigma-varijacije
Oratorij Gerontijev san
Pomp & Circumstance op. 39
Simfonija br. 1 u As-duru
Koncert za violinu i orkestar
Simfonija br. 2 u Es-duru
Koncert za violončelo i orkestar
Utjecaji Schumann, Brahms, Liszt, Wagner, Richard Strauss

Sir Edward Elgar (Lower Broadheath, 2. lipnja 1857.[1] - Worcester, 23. veljače 1934.) bio je jedan od najpoznatijih i najznačajnijih engleskih skladatelja u razdoblju kasnoga romantizma. Za razliku od suvremenika, Elgar se nije nadahnjivao engleskim folklorom ni engleskom glazbenom prošlošću,[2] nego se u stvaralaštvu više oslanjao na vlastito glazbeno iskustvo i skladateljske uzore, posebice Schumanna, Brahmsa, Liszta, Wagnera i Richarda Straussa. Bio je uglavnom samouk: u mladosti je naučio svirati glasovir, violinu i fagot, a kao dirigent zborova i amaterskih instrumentalnih sastava rano je svladao tehniku vokalnog i orkestralnog sloga. Mnogi ga glazbeni znalci smatraju majstorom orkestracije, a njegova su djela i danas dijelom standardnoga programa uglednih svjetskih orkestara. Do ugleda je stigao postepeno, svraćajući na sebe pažnju engleske i međunarodne javnosti ponajprije svojim oratorijskim, a zatim i brojnim instrumentalnim djelima. Već od 1897. smatrali su ga dvorskim skladateljem: plemićki mu je naslov dodijeljen 1904.,[3] a dvadeset godina poslije i službeno je bio proglašen ravnateljem Kraljevske glazbe (engl. Master of the Kings Music).[4]

Elgaru su skladateljsku slavu najviše priskrbile Varijacije na originalnu temu (Enigma-varijacije) i oratorij Gerontijev san (engl. The Dream of Gerontius). Od ostalih njegovih djela svakako valja spomenuti dvije simfonije, uvertiru Cockaigne, Koncert za violinu i orkestar, Koncert za violončelo i orkestar, simfonijsku studiju Falstaff, te popularnu Serenadu za gudače.[3]

Posljednja večer svjetski poznatih ljetnih promenadnih koncerata ozbiljne glazbe The BBC Proms, koji se svake godine od srpnja do rujna održavaju u londonskom Royal Albert Hallu, uvijek završava jednom od Elgarovih najpoznatijih skladbaPrigodnom i svečanom koračnicom op. 39 br. 1 (engl. Pomp & Circumstance March No. 1).[5]

Životopis[uredi VE | uredi]

Kuća u Lower Broadheathu, u kojoj je rođen Edward Elgar, danas je muzej

Edward Elgar rođen je u malom engleskom selu Lower Broadheath pokraj Worcestera. Njegov otac, William Henry Elgar (1821.-1906.), odrastao je u lučkom gradu Doveru, a kao mladić je bio šegrt kod jednoga uglednoga glazbenog nakladnika u Londonu. Godine 1841. preselio se u Worcester, gdje je radio kao ugađač glasovira i uskoro otvorio vlastitu trgovinu muzikalijama.[6] William Elgar je bio vrlo dobar violinist, a od 1846. do 1885. djelovao je i kao orguljaš u crkvi sv. Jurja (engl. St George's Church) u Worcesteru. Njegovom su zaslugom u sklopu tamošnjega Festivala triju zborova (engl. Three Choirs Festival) prvi puta bile izvedene mise Luigija Cherubinija i Johanna Nepomuka Hummela, prigodom kojih je i sam svirao u orkestru.[7] 1848. William se oženio Ann Greening (1822.-1902.), kćerkom lokalnog poljoprivrednika s kojom je imao sedmero djece.[8] Edward je bio četvrto dijete u njihovoj obitelji. Neposredno prije njegova rođenja, Ann Elgar je prigrlila katoličanstvo pa je Edward, unatoč protivljenju njegova oca, kršten i odgojen kao katolik.

Supružnici Elgar su veliku pažnju pridavali glazbenom obrazovanju svoje djece, pa je tako Edward već kao osmogodišnjak učio svirati glasovir i violinu. Učio je i njemački jezik, nadajući se da će poslije završene osnovne škole studirati glazbu na Konzervatoriju u Leipzigu. Međutim, njegovi roditelji tada nisu bili u mogućnosti financirati mu studij u inozemstvu, pa je Edward počeo raditi kao pomoćnik u uredu lokalnoga javnog bilježnika. Budući da nije bio osobito oduševljen tom službom, napustio ju je poslije nekoliko mjeseci, odlučivši se ozbiljno posvetiti glazbi. Povremeno je pomagao u očevoj trgovini i zainteresirane privatno podučavao sviranju glasovira i violine. Godine 1877. postao je članom worčesterskoga kluba Glee – glazbenoga društva u kojem je kao pijanist po potrebi pratio pjevače, svirao violinu, skladao prigodnu glazbu te prerađivao djela drugih skladatelja za razne priredbe i koncerte, ali i prvi puta javno nastupio kao dirigent. Osnovao je i neuobičajeni puhački kvintet, u kojem je on često svirao fagot (osim fagota, u tom su sastavu bile još dvije flaute, oboa i klarinet):[6] za taj je sastav obradio mnoge popularne skladbe Mozarta, Beethovena, Haydna i drugih poznatih skladatelja, usavršavajući tako i vlastito aranžersko i skladateljsko umijeće.[7]

Svoje violinističko umijeće Elgar je usavršavao kod Adolfa Pollitzera prilikom kraćih boravaka u Londonu 1877. i 1878. Pollitzer je vjerovao da bi Edward mogao postati jednim od najboljih violinista u Engleskoj,[9] ali čuvši u Londonu neke od vodećih violinista tog doba, Edward je ipak – možda i odveć samokritično – odustao od moguće solističke karijere.[6] Iako je bio poprilično samozatajan, s vremenom se sve više uključivao u worčesterska kulturna i glazbena zbivanja.[8] Tako je, svirajući u orkestrima, na festivalima u Worcesteru i Birminghamu sudjelovao u izvedbama 6. simfonije i liturgijske kantate Stabat Mater Antonína Dvořáka: Dvořák je osobno ravnao tim izvedbama, a za Elgara je to bilo značajno umjetničko iskustvo.[10] 1879. postao je dirigentom komornoga orkestra u Powicku, mjestašcu 5 kilometara udaljenom od Worcestera. Osim redovitih proba s glazbenicima, Elgar je i za taj orkestar obrađivao mnoge popularne skladbe, budući da se sastav orkestra često mijenjao. U to je vrijeme bio i profesor violine na worčesterskom Koledžu za slijepe i slabovidne (engl. Worcester College for the Blind Sons of Gentlemen).[7]

Potpis Edwarda Elgara (1903.)

1880. Edward je boravio u Parizu, a dvije godine poslije i u Leipzigu. U Parizu je u crkvi sv. Marije Magdalene (fr. L’église Sainte-Marie-Madeleine ili samo La Madeleine) slušao majstorsko orguljanje Camillea Saint-Saënsa te nazočio koncertima prvorazrednih orkestara. Pišući o svojim dojmovima iz Leipziga, 1882. je zabilježio: »Doista sam se naslušao glazbe omiljenog mi Schumanna, ali i Brahmsa, Wagnera i Antona Rubinsteina, tako da se nemam razloga ni na što žaliti.«[6]

1885. Edward je od oca preuzeo službu orguljaša u crkvi sv. Jurja u Worcesteru. Godinu poslije počeo je umijeću sviranja violine privatno podučavati novu učenicu: Caroline Alice Roberts. Iako je bila osam godina starija od njega, Edward i Alice su se zavoljeli, te vjenčali 1889. Kao svojevrsni zaručnički dar, Edward je svojoj izabranici posvetio skladbu Salut d’Amour (Pozdrav ljubavi). Michael Kennedy, engleski pisac i Elgarov biograf, navodi »da je Aliceina obitelj bila užasnuta njenom namjerom da se uda za nepoznata glazbenika, trgovačkog pomoćnika i katolika, zbog čega su ju i razbaštinili.«[6] Sve do smrti, Alice je predano brinula o Edwardovim poslovnim i društvenim obvezama te uvijek bila vjerna supruga i najiskrenija glazbena kritičarka.[11] Na njezin poticaj preselili su u London, kako bi doista bili bliže aktualnim glazbenim zbivanjima. Edward se tada potpuno posvetio svom skladateljskom radu: njegove rane kantate Crni vitez i Kralj Olaf te oratorij Svjetlo života donijeli su mu prva i dugo željena priznanja kao skladatelju. Pravi uspjeh i popularnost postigao je tek 1899. orkestralnom skladbom Varijacije na originalnu temu (koju zbog njene zagonetne glazbene teme često nazivaju i Enigma-varijacijama), te godinu poslije oratorijem Gerontijev san (engl. The Dream of Gerontius).

Godine 1904. Elgaru je dodijeljen plemićki naslov.[3] Uskoro je postao i profesorom Sveučilišta u Birminghamu i član uglednoga londonskoga kluba Garrick, u kojem su se okupljali mnogi poznati pisci, glumci, umjetnici i pravnici. 1907. slavni je Fritz Kreisler predložio Elgaru da za njega sklada violinski koncert. Tri godine poslije Elgar tu velebnu skladbu i dovršio: Koncert je praizveden 10. studenoga 1910. u dvorani Kraljevskoga filharmonijskoga društva (engl. Royal Philharmonic Society), a Kreislerovu je izvedbu – uz pratnju Londonskoga simfonijskoga orkestra pod ravnanjem skladatelja – publika prihvatila s velikim oduševljenjem.[12] Nekoliko godina prije i tijekom Prvoga svjetskoga rata Elgar je skladao nekoliko izrazito domoljubnih djela, 1918. dovršio je Sonatu za violinu i Gudački kvartet te započeo Klavirski kvintet i Koncert za violončelo i orkestar. No te njegove skladbe, kao ni dvije simfonije ili Sonata za orgulje, nisu za njegova života ni približno ponovile uspjeh Koncerta za violinu i orkestar.

Elgar i violončelistica Beatrice Harrison prilikom snimanja Elgarova Koncerta za violončelo i orkestar (1920.)

Godine 1920. umrla je Elgarova voljena supruga Alice: Edward je teško podnio njenu smrt te je, lišen njezine stalne podrške i inspiracije, gotovo sasvim izgubio volju za skladanjem.[13] Osim toga, suvremenici i novi naraštaji glazbenika počeli su njegov skladateljski stil smatrati staromodnim. Unatoč tome, skladao je još nekoliko manjih djela, te 1924. i službeno bio proglašen ravnateljem Kraljevske glazbe (engl. Master of the Kings Music).[14] 1931. dodijeljena mu je i plemićka titula Baronet od Broadheatha,[15] a dvije godine poslije promaknut je i u Viteza velikoga križa Kraljevskoga viktorijanskoga reda (engl. Knight Grand Cross of the Royal Victorian Order).[6] Nažalost, Elgar nije odveć dugo uživao u svim tim počastima, jer mu je 1933. otkriven neoperabilni rak debelog crijeva,[16] od posljedica kojega je i umro 23. veljače 1934. u dobi od 76 godina.

Edward Elgar je bio prvi skladatelj koji je ozbiljno i sa zanimanjem prihvatio izum gramofona. U razdoblju od 1914. do 1925. u nekoliko je navrata ravnao izvedbama i tonskim snimanjima vlastitih djela.[17] S vremenom je usavršavanje mikrofona omogućilo još kvalitetnije snimanje i bolju reprodukciju zvuka, pa je Elgar poslije 1925. nanovo snimio većinu svojih najznačajnijih skladba.[18]

Djela (izbor)[uredi VE | uredi]

1. stavak Serenade za gudače u izvedbi Gudačkog ansambla Orkestra Američke vojske
Trio iz popularne Prigodne i svečane koračnice op. 39 br. 1 pod ravnanjem Edwarda Elgara (snimka iz 1931.)
Naslovnica notnog izdanja Elgarove skladbe Salut d’Amour iz 1899.
Naslovnica rukopisa partiture oratorija Gerontijev san (1900.)

Orkestralne skladbe i koncerti[uredi VE | uredi]

  • Froissart, koncertna uvertira op. 19 (1890.)
  • Serenada za gudače u e-molu op. 20 (1888.-1892.)
  • Enigma, varijacije na originalnu temu op. 36 (1899.)
  • Cockaigne (In London Town), koncertna uvertira op. 40 (1900.-1901.)
  • Pomp and Circumstance, svečane koračnice op. 39 (1901.-1930.)
  • In the South (Alassio), koncertna uvertira op. 50 (1903.-1904.)
  • Introdukcija i Allegro za gudače, op. 47 (1904.-1905.)
  • Simfonija br. 1 u As-duru, op. 55 (1907.-1908.)
  • Koncert za violinu i orkestar u h-molu, op. 61 (1909.-1910.)
  • Romanca u d-molu za fagot i orkestar, op. 62 (1910.)
  • Simfonija br. 2 u Es-duru, op. 63 (1909.-1911.)
  • Falstaff, simfonijska studija op. 68 (1913.)
  • Koncert za violončelo i orkestar u e-molu, op. 85 (1918.-1919.)
  • The Severn Suite za puhački orkestar, op. 87 (1930.; 1932. transkribirano za simfonijski orkestar)

Komorna glazba[uredi VE | uredi]

  • Romanca za violinu i glasovir, op. 1 (1878.)
  • Salut d’Amour (Pozdrav ljubavi) za violinu i glasovir, op. 12 (1888.)
  • Chanson de Nuit i Chanson de Matin (Noćna i Jutarnja pjesma) za violinu i glasovir, op. 15 br. 1 i 2 (1897./1899.)
  • Sonata za orgulje u G-duru, op. 28
  • Concert Allegro za glasovir, op. 46 (1901.; neobjavljeno)
  • Sonata za violinu (i glasovir) u e-molu, op. 82 (1918.)
  • Gudački kvartet u e-molu, op. 83 (1918.)
  • Klavirski kvintet u a-molu, op. 84 (1918.-1919.)

Kantate i oratoriji[uredi VE | uredi]

  • The Black Knight (Crni vitez), simfonija/kantata za zbor i orkestar, op. 25 (1889.-1892.)
  • Scenes From The Saga Of King Olaf (Scene iz Priče o kralju Olafu), kantata za soliste (sopran, tenor, bas), zbor i orkestar, op. 30 (1896.)
  • The Light of Life (Lux Christi) [Svjetlo života (Svjetlo Kristovo)], oratorij za soliste (sopran, alt, tenor, bas), zbor i orkestar, op. 29 (1896.)
  • Caractacus, kantata za soliste (sopran, tenor, bariton, bas), zbor i orkestar, op. 35 (1897.-1898.)
  • The Dream of Gerontius (Gerontijev san), za soliste (mezzosopran, tenor, bas), zbor i orkestar, op. 38 (1899.-1900.)
  • The Apostles (Apostoli), oratorij za soliste (sopran, alt, tenor, 3 basa), zbor i orkestar, op. 49 (1902.-1903.)
  • The Kingdom (Kraljevstvo), oratorij za soliste (sopran, alt, tenor, bas), zbor i orkestar, op. 51 (1901.-1906.)
  • The Music Makers (Skladatelji), oda za alt ili mezzosopran, zbor i orkestar, op. 69 (1912.)

Crkvena glazba[uredi VE | uredi]

  • Tri moteta: Ave verum corpus, Ave Maria i Ave Maris Stella, op. 2 (1887.)
  • Te Deum i Benedictus, op. 34 (1897.)

Transkripcije za orkestar[uredi VE | uredi]

  • J. S. Bach: Fantazija i fuga u c-molu, BWV 537 (op. 86, 1921.-1922.)
  • G. F. Händel: Uvertira u d-molu (Chandos Anthem: In the Lord put I my Trust, HWV247; 1923.)

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. www.elgar.org – Ian Lace: »Sir Edward Elgar. A Short Biography«, pristupljeno 23. veljače 2014.
  2. J. Andreis: Povijest glazbe 3, str. 361
  3. 3,0 3,1 3,2 J. Andreis: »ELGAR, Edward Sir« (u: Muzička enciklopedija, sv. 1), str. 519-520
  4. L. Salter: Vodič kroz klasičnu glazbu, str. 79
  5. BBC Proms, pristupljeno 28. siječnja 2014.
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 6,5 Kennedy, Michael: »Elgar, Sir Edward William, baronet (1857–1934)«, u: Oxford Dictionary of National Biography, Oxford University Press, 2004. Pristupljeno 28. siječnja 2014. (pristup uz pretplatu)
  7. 7,0 7,1 7,2 »Edward Elgar«, u: The Musical Times, 1. listopada 1900., str. 641-48
  8. 8,0 8,1 McVeagh, Diana: »Elgar, Edward«, u: Grove Music Online. Pristupljeno 28. siječnja 2014. (pristup uz pretplatu)
  9. »Elgar, Edward«, The Manchester Guardian, 24. veljače 1934., str. 16
  10. Maine, Basil: »Elgar, Sir Edward William«, Oxford Dictionary of National Biography, Oxford University Press, 1949. Pristupljeno 28. siječnja 2014. (pristup uz pretplatu)
  11. J. N. Moore: Edward Elgar: a Creative Life, str. 587
  12. W. H. Reed: Elgar, str. 103
  13. W. H. Reed: Elgar, str. 131
  14. L. Salter: Vodič kroz klasičnu glazbu, str. 79
  15. The London Gazette: br. 33729. str. 4152. 26. lipnja 1931.
  16. J. N. Moore: Edward Elgar: a Creative Life, str. 818
  17. classicalsource.com – Quentin James: »Elgar conducts Elgar – The complete recordings, 1914-1925«, pristupljeno 28. siječnja 2014.
  18. Robert Philip: »The recordings of Edward Elgar (1857–1934): Authenticity and Performance Practice«, u: Early Music, studeni 1984., str. 481-89

Literatura[uredi VE | uredi]

  1. Andreis, Josip: »ELGAR, Edward Sir«, u: Kovačević, K. (ur.), Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1971., sv. 1, str. 519-520.
  2. Andreis, Josip: Povijest glazbe 3, Zagreb: SNL, 1989., str. 361-362. ISBN 86-329-0162-1
  3. Harper-Scott, J. P. E.: Elgar: an Extraordinary Life, London: ABRSM, 2007. ISBN 978-1860967702
  4. Moore, Jerrold Northrop: »Edward Elgar«, u: Raeburn, M. & Kendall, A. (ur.), Geschichte der Musik. Bd. IV: Das 20. Jahrhundert, München: Kindler, 1993. ISBN 3-463-40226-2
  5. Moore, Jerrold Northrop: Edward Elgar: a Creative Life, Oxford: Oxford University Press, 1984. ISBN 0-19-315447-1
  6. Mundy, Simon: Elgar. His Life and Times, Speldhurst: Midas Books, 1980. ISBN 9780859361200
  7. Reed, William Henry: Elgar, London: J.M. Dent & Sons, 1946. (ISBN 9780403016563)
  8. Renner, Hans: Geschichte der Musik, Stuttgart: Deutsche Verlags-Anstalt, 1985. ISBN 3-421-06244-7
  9. Salter, Lionel: Vodič kroz klasičnu glazbu, Zagreb: Mladost, 1983., str. 77-80.
  10. Saremba, Meinhard: Elgar, Britten & Co. – Eine Geschichte der britischen Musik in zwölf Portraits, Zürich/St. Gallen: Atlantis Musikbuch, 1994. ISBN 3-7265-6029-7.
  11. Tadday, Ulrich (ur.): Musik-Konzepte 159: Edward Elgar, München: Edition Text + Kritik, 2013. ISBN 978-3-86916-236-2
  12. Wörner, Karl H.: Geschichte der Musik, Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1993. ISBN 3-525-27811-X

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Sestrinski projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Edward Elgar

Mrežna sjedišta[uredi VE | uredi]