Sveti Josip

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Sveti Josip. Za druga značenja, pogledajte Sveti Josip (razdvojba).
Sveti Josip
Sveti Josip, naslikao Guido Reni
Sveti Josip, naslikao Guido Reni
Preminuo Nazaret, Izrael
Spomendan 19. ožujka
Simboli alat tesara, Dijete Isus, ljiljani, križ itd.
Zaštitnik Opće Crkve, nerođene djece, očeva, emigranata, umirućih, trudnica itd.
Zaštitnik gradova, krajeva i država Hrvatske, obje Amerike, Austrije, Filipina, Vijetnama, Belgije, Kine, Meksika, Perua, Južne Koreje, Kanade, gradova Kölna, Winnipega, Ottawe i brojnih drugih.[1]
Zaštitnik zanimanja radnika, tesara, blagajnika, inženjera, graditelja, slastičara itd.
Svetišta Oratorij sv. Josipa u Montrealu, Svetište sv. Josipa u Karlovcu

Sveti Josip, zaručnik je Marijin i Isusov hranitelj. Odlukom Hrvatskog sabora iz 1687. godine, proglašen je zaštitnikom hrvatskog naroda.

Josip je bio potomak iz Davidova kraljevskoga roda te je po njemu i Isus bio Davidov potomak. Radio je kao siromašni tesar iz Nazareta i u njegovoj je blizini Isus proveo svoje djetinjstvo i mladost, živeći jednostavnim radničkim životom. Kršćani slave Josipa, Marijinog zaručnika i Isusova poočima kao sveca i kao Božjeg odabranika, kome je Bog povjerio da bude glava nazaretske obitelji u kojoj se ostvarilo Isusovo utjelovljenje.[2] Uz svoj tesarski rad, Josip je bio vjernik. Molio je i čitao Sveto pismo, pristao je vršiti Božju volju i da Bog po njegovu životu čini svoja djela. Josip je bio toliko spreman Bogu vjerovati, da nije sumnjao ni onda kada mu je Bog govorio u snovima. Bog mu je u snu rekao, da uzme Mariju za svoju ženu i da se ne boji onoga što je u njoj začeto. Kasnije mu je također poručio, da uzme Mariju i dijete i ode u Egipat, i da se također u određeno vrijeme vrati iz Egipta i nastani u Nazaretu. Drugim riječima, Josip je bio dobro upućen u Božje govore.[3] Bio je pobožan čovjek, znao je ići pravim putem. Imao je plemenitu dušu. Primio je Mariju i Isusa pod svoj krov, pratio ih kroz život i branio, prehranjivao ih je radom svojih ruku. Po duši je bio pravednik, tj. svetac, po dostojanstvu Marijin suprug, muž nebeske kraljice, a po zanimanju othranitelj Isusa, Sina Božjega. Bio je ponizan, skroman i šutljiv, nikada se nije uzdizao ili hvalisao pred ljudima. Josip je imao čast, da su mu kao glavi obitelji, bili poslušni i Isus, Sin Božji i Marija, Majka Božja. Josip zajedno s Marijom i Isusom čini Svetu obitelj. Svetkovina sv. Josipa slavi se 19. ožujka, a 1. svibnja je spomendan sv. Josipa radnika.

U evanđeljima[uredi VE | uredi]

Prije Isusova rođenja[uredi VE | uredi]

Riječ "Josip" hebrejskog je podrijetla i znači "neka Bog pridoda". Te je riječi zapisane u Starom zavjetu, izgovorila Rahela, ljubljena žena praoca Jakova, rodivši sina nakon duge neplodnosti, sina poznatog nam kao Josip Egipatski.[4]

James Tissot: Sveti Josip, 19. stoljeće

Sv. Josip prvi put se spominje u Evanđeljima po Mateju i Luki, koja su napisana oko 70. godine. U Novom zavjetu, sv. Josip spominje se u samo dvanaest redaka. Evanđelist Luka navodi u popisu Isusova rodoslovlja, da se otac sv. Josipa zove Eli (Lk 3, 23)[5], dok Matej piše, da mu je ime Jakov (Mt 1,16). Popis Isusova rodoslovlja, ima funkciju prikazivanja Isusa kao obećanog Mesije, potomka Davidova roda. Josipovi djed i baka bili su Matan i Esta. Josipova majka bila je prvotno udana za Elija i nisu imali djece. Nakon što je Eli preminuo, udala se za Jakova, koji je bio Elijev polubrat. Po židovskom zakonu, ako je žena postala udovica, a nije imala djece, preporučivalo se, da se uda za muževog brata ili polubrata, ako je bio samac, kako bi se sačuvala pokojnikova loza. Tako se Josipova majka udala za Jakova - polubrata od pokojnog muža i u tom braku rodio se Josip. Tako je Josip bio sin Jakovljev po naravi, a sin Elijev po zakonu.[6]

Prema Evanđeljima, bio je iz Davidove kraljevske dinastije, a po zanimanju je bio tesar.[7] Sv. Matej, apostol i evanđelist, kaže za njega, da je bio pravednik, što znači krjepostan i svet muž. Živio je skromno u gradiću Nazaretu u pokrajini Galileji na sjeveru Palestine. Stanovništvo je bilo miješano, uz Židove bilo je i drugih naroda.

Prema predaji, Marijini roditelji Joakim i Ana nisu dugo mogli imati djece. Zavjetovali su se Bogu, ako dobiju dijete, da će ga posvetiti njegovoj svetoj službi. Marija je kao i druge židovske djevojke bila odgojena u Jeruzalemskom hramu od treće do četrnaeste godine. Nakon toga vratila se kući i mogla se udati. Marija se zavjetovala Bogu, da će zauvijek biti djevica. To je starješinu, velikog svećenika dovelo na muke, jer je po Sv. pismu morao poštivati zavjete, a s druge strane nijedna djevojka osim Marije nije se zavjetovala na vječno djevičanstvo i nije bilo predviđeno, da djevojka ostane sama i neudana. Tada nije bilo ženskih redovničkih zajednica. Veliki svećenik je sazvao pismoznance i narodne starješine na vijeće. Zaključili su, da će Boga molitvom zatražiti za pomoć. Svećenik je tijekom molitve čuo: "Riječ proroka Izaije valja da se ispuni: Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, cvijet će izbiti iz korijena njegova, i počivat će nad njim duh Gospodnji." (Iz 11, 1-2). Na to je veliki svećenik donio proglas, da svi mladići iz roda Davidova sposobni za ženidbu, dođu u Hram s grančicom u ruci. Procvala je jedino Josipova grančica i blago svjetlo obasjalo mu je glava. I tako je prema predaji, postao Marijin zaručnik i kasnije suprug. Predaja je zabilježena u knjizi crkvenog oca Grgura iz Nise i nekih drugih.

Luca Giordano: Vjenčanje Djevice, 1688.

Marija je pristala biti s Josipom pod uvjetom, da bude djevica i u braku. Katolička Crkva vjeruje, da Djevica Marija i sv. Josip nisu imali spolne odnose u braku. Josip i Marija bili su iz istog plemena i roda. Pleme je Judino (judejsko), a rod Davidov (potomci kralja Davida). Židovski zakon je govorio: "Svi muškarci neka si uzimaju žene iz plemena i porodice svoje: i sve žene neka si uzimaju muževe od istog plemena, da baština ostane u porodici i da se plemena ne pomiješaju međusobno, već da tako ostanu kako li je razdijelio Gospodin." (Br 36, 7-9) Zaruke su u ono vrijeme bile već oblik ženidbe, ali trebalo je proći određeno vrijeme prije nego mladenac uvede mladenku u svoju kuću uz ženidbene svečanosti. Upravo u tom međuvremenu, Marija je začela Isusa po Duhu Svetome. Josip nije bio prisutan kada se to dogodilo i nije ništa znao o tome. Kada je shvatio, da je Marija trudna, našao se u velikom iskušenju i boli. Vjerovao je, da je Marija poštena djevojka, a opet vidjeli su se znaci trudnoće. U to vrijeme, običaj je bio, da se djevojka kamenuje, ako je učinila preljub. Josip to nikako nije želio, pa je tražio način kako da je častan način otpusti. Odlučio je otići iz Nazareta. Noć prije nego je kanio otići, u snu mu se javio anđeo i poručio: "Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi svoju ženu Mariju, jer ono što je u njoj začeto od Duha je Svetoga. Rodit će Sina i dat će mu ime Isus, jer će on spasiti svoj narod od njegovih grijeha" (Mt 1,18-25). Josip se smirio i prihvatio. Tako je Josip bio poučen ne samo o nepovrijeđenoj časti Djevice Marije, nego i o njezinom uzvišenom dostojanstvu. Zato je od sada preuzeo na sebe dužnost, da bude zaštitnikom i čuvarom najsvetije obitelji, u kojoj će se othranjivati sam Sin Božji, Mesija i Spasitelj svijeta.[8] Pozvao je Mariju, da dođe živjeti k njemu i imali su svadbenu svečanost. Odlučili su se na djevičanski brak, ali drugima nisu rekli za to. U braku su se izuzetno voljeli i poštivali, imali su skladan i dobar brak.

Isusovo rođenje[uredi VE | uredi]

Mariji se približavalo vrijeme poroda. Tada je došla naredba rimskog cara Augusta, da se popiše stanovništvo. Josip i trudna Marija krenuli su na put iz njihovog grada Nazareta u Betlehem, gdje je bio popis stanovništva za njih, jer su oboje iz roda kralja Davida. U Betlehemu se čuvala knjiga potomaka Davidovih, tamo je valjalo poći i prijaviti se rimskim pisarima. Zbog gužvi nisu mogli naći mjesto u svratištima te su naposljetku završili u staji, okruženi domaćim životinjama, gdje se Isus rodio. Josip je bio jedini svjedok Marijina poroda. Oboje su se poklonili Isusu u jaslicama, prvo Marija pa Josip. Anđeli su pastirima dojavili vijest o Isusovu rođenju te su prvi vidjeli dijete. Poslije je zvijezda repatica dovela sveta tri kralja do Isusa. Pastiri su predstavnici puka, a sveta tri kralja plemstva, jer se Isus rodio za sve ljude. Sveta tri kralja našli su Isusa s Marijom i Josipom, poklonili su mu se i dali mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Isus nije Josipovo dijete po načinu začeća, ali niti od njega posvojeno dijete. To je dijete njegove zaručnice Marije, ali ne snagom njegova braka, niti bilo kojeg čovjeka, nego samoga Boga.

Za vrijeme Isusova djetinjstva[uredi VE | uredi]

Anton Raphael Mengs: Josipov san, 1773.-'74.

Nakon Isusovog rođenja, Josip je našao bolji smještaj u Betlehemu, jer više nije bilo toliko ljudi u gradu. Osmi dan nakon rođenja, po židovskom zakonu izvršili su obred obrezanja i tada je Josip, Djetetu dao ime Isus, kako mu je poručio anđeo u snu. Ime Isus znači Otkupitelj, Spasitelj.

Prema Mojsijevu Zakonu, Josip i Marija donijeli su Isusa u Hram u Jeruzalemu, da ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu. Preko Mojsija, Bog je Izraelcima, dao propis, da 40. dan nakon poroda svećenici u Hramu moraju blagosloviti rodilju. Roditelji su za uzvrat, dali janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu. U stilu Isusova skrovita djetinjstva, obred je prošao jednostavno i nenapadno. U Hramu se zatekao starac Šimun, koji je Isusa primio u naručje i prepoznao ga kao Mesiju, na čuđenje Josipa i Marije, a Mariji je prorekao, da će mnogo patiti, riječima: "Mač boli, probost će ti dušu." Proročica Ana je također bila tada u Hramu i uputila je molitve i zahvale Bogu.

Sv. Josipu u snu se ukazao anđeo i rekao: "Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem, jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi" (Mt 2, 13). Herod je odlučio pogubiti svu djecu u Betlehemu i okolici od dvije godine na niže, stoga su Josip, Djevica Marija i Isus morali pobjeći. Bog Otac ni Isus nisu upotrijebili svoje moći, da se brane od progonstva, već su izbrali ponizan put. Sv. Josip je poslušao i s Marijom i Isusom na brzinu krenuo još iste noći na put samo s najosnovnijim stvarima. Granica je bila nekoliko sati daleko, a slijedila je pustinja po kojoj su putovali pet-šest dana. Bili su u strahu, da ih ne stigne Herodova vojska. Prema predaji, smatra se, da je sveta obitelj bila u današnjem selu Matariji nedaleko antičkog grada Heliopolisa (danas dio Kaira). [9] Sv. Josip bio je drvodjelja pa je svojim radom izdržavao Djevicu Mariju i Isusa. Bilo je vremena, kada su bili gladni i jedva su preživljavali. Bili su u Egiptu nekoliko godina, dok nije umro Herod. Tada se anđeo javio Josipu u snu i rekao: "Ustani, reče, uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili" (Mt 2, 20). Vratili su se u Izrael, ali ne u Judeju, jer je tamo vladao Herdovov nasljednik Arhelaj, nego u Nazaret u Galileju gdje su bili sigurni (Mt 2, 22). Sv. Josip radio je kao tesar. Isus mu je pomagao u poslu. U to vrijeme tesarov posao sastojao se u tome, da teše grede za krovove i terase, da izrađuje vrata, grube škrinje, da popravlja plugove i kotače na kolima kakva su se radila tada, da ograđuje polja i vrtove i tako ih štiti od ovaca. [10] Tesarska vještina više je puta dobro došla. Tako je u Betlehemu, Josip špilju mogao na brzinu bar malo učiniti ugodnijom za Marijin porod. Na dugom putu u Egipat i tijekom progonstva u Egiptu, prehranjivali su se od Josipova rada. Kao tesar, mogao je raditi svuda, i u gradu i na selu, i u domovini i u tuđoj zemlji.

Johann Baptist Schmon: Umiranje sv. Josipa, 18. stoljeće

Hodočastio je s dvanaestogodišnjim Isusom i Marijom iz rodnog Nazareta u Jeruzalem po propisu židovskog zakona o blagdanu Pashe. Putovali su zajedno prijatelji i susjedi, neki na magarcima i konjima, a većina pješice. Tada je Isus prvi put stupio u kuću svoga nebeskog Oca. I nakon što su Josip i Marija krenuli prema kući, Isus je ostao u hramu. Oni su mislili, da se i on vraća zajedno u grupi s drugom djecom. Shvatili su, da su ga izgubili pa su ga tražili tri dana. Za povratak im je bio potreban čitav dan, a još su ga jedan dan tražili i našli ga u hramu gdje raspravlja s učiteljima i pismoznancima. Te ljude je vrlo iznenadilo Isusovo znanje, jer je imao samo dvanaest godina, dok su oni bili iskusni i poznati učitelji![11] Marija je upitala Isusa zašto im je to učinio. Isus je odgovorio, da je ostao u hramu, jer mu valja biti u kući svoga Oca.[12] Poslije toga, Isus se sa svojim roditeljima vratio kući u Nazaret i bio poslušan.

Za vrijeme Isusovog djetinjstva u Nazaretu, Sveta obitelj vodila je običan svakodnevni život, koji se sastojao od rada, obiteljskog zajedništva i molitve. Isusova poslušnost Mariji i Josipu, njegovom zakonitom ocu, odraz je njegove sinovske poslušnosti Bogu Ocu. Marija i Josip s vjerom prihvaćaju Otajstvo Isusa, premda ga uvijek ne shvaćaju.[13] Sveti Josip više se ne spominje u evanđeljima nakon Isusove 12. godine. Vjeruje se, da su u času njegove smrti bili prisutni Isus i Djevica Marija te se zbog toga časti kao svetac zaštitnik umirućih. Umro je prije Isusovog javnog djelovanja, muke i uskrsnuća, između Isusove 12. i 30. godine, ali bliže 30. nego 12. godini. Da je sv. Josip bio živ u vrijeme Isusove muke na križu, ne bi Isus s križa povjerio Djevicu Mariju apostolu Ivanu na skrb. Smatra se, da je sv. Josip u vrijeme zaruka s Djevicom Marijom imao između 30 i 40 godina, a da je umro s otprilike 60 godina. Ljudi su vjerovali, da je on Isusov otac i Marijin suprug (koja je bila vrlo mlada u vrijeme poroda), stoga nije mogao biti starac u vrijeme Isusova rođenja i djetinjstva, već je bio u punoj muževnoj snazi, pogotovo jer je morao uzdržavati obitelj i podnositi teške fizičke napore u poslu i u dugim putovanjima poput puta u Egipat pješke u trajanju pet-šest dana i nazad nakon nekoliko godina. Nakon smrti, tijelo mu je počivalo u grobu, a duša mu je boravila u pretpaklu na kratko vrijeme. Prema crkvenom učenju, vrata raja bila su zatvorena od vremena grijeha prvih ljudi Adama i Eve do Isusova uskrsnuća. Duše pravednika, boravile su u pretpaklu, ali ne i u paklu. Nakon Isusova uskrsnuća, vjeruje se, da sv. Josip zauzima istaknuto i visoko mjesto u raju. Nema spomena o grobu ili relikvijama dijelova tijela sv. Josipa pa Crkva vjeruje, da je uskrsnuo s drugim pravednicima nakon Isusova uskrsnuća na isti dan te na Spasovo s Kristom uzašao na nebesa. U Evanđelju je opisano: "grobovi se otvoriše i ustaše mnoga tijela svetih, koji su usnuli. I izišavši iz grobova po uskrsnuću njegovu, dođoše u sveti grad i pokazaše se mnogima." (Mt 27, 51-53)

Epizode iz života po Evanđeljima[uredi VE | uredi]

Guido Reni: Sv. Josip s Djetetom Isusom, oko 1635.
Redoslijed Događaj Matej Marko Luka Ivan
1. Josip živi u Nazaretu Lk 2, 4
2. Genealogija Mt 1, 1-17 Lk 3, 23
3. Josip zaručen s Marijom Mt 1, 18
4. Anđeo govori Josipu u snu Mt 1, 20-21
5. Josip i Marija putuju u Betlehem Lk 2, 8-15
6. Isusovo rođenje Mt 1, 25 Lk 2, 6-7
7. Prikazanje u Hramu Lk 2, 22-24
8. Anđeo u snu poručuje Josipu, da pobjegnu u Egipat Mt 2, 13
9. Bijeg u Egipat Mt 2, 14-15
10. Anđeo u snu poručuje Josipu, da se vrate iz Egipta Mt 2, 19-20
11. Povratak u Nazaret Mt 2, 21-23 Lk 2, 39
12. Traženje Isusa u Hramu Lk 2, 41-51
13. Sveta Obitelj Iv 6, 41-42

Štovanje u kršćanstvu[uredi VE | uredi]

Oratorij sv. Josipa u Montrealu, jedna od najpoznatijih crkvi posvećenih sv. Josipu

Prva Crkva se postepeno razvijala, kao i štovanje svetaca pa je značajnije štovanje sv. Josipa započelo tek oko 850. godine u Reichenauu, a kasnije su ga osobito promicali sveti Bernard iz Clairvauxa, sveta Tereza Avilska, sveti Franjo Saleški, Ivan Gerson, franjevci i papa Siksto IV., koji je uveo blagdan sv. Josipa obveznim za svu Crkvu. Sv. Josip je zaštitnik bolesnika i umirućih i uzor obiteljskog života te pokazuje kako se služi Isusu, spasitelju čovjeka.

Vjernici štuju sv. Josipa na razne načine. Svetkovina sv. Josipa je 19. ožujka, a slavi se i 1. svibnja kao sv. Josip radnik. Njemu su posvećene mnoge molitve kao što su: litanije sv. Josipa, krunica sv. Josipa, trodnevnice, devetnice i sl. Posvećena mu je srijeda, kao njegov dan.[14] I neki drugi sveci imaju svoj dan. Tako je dan Blažene Djevice Marije subota, a sv. Antuna Padovanskog utorak. Ožujak je mjesec posvećen sv. Josipu, dok su npr. Marijini mjeseci svibanj i listopad. Postoje bratovštine sv. Josipa. Mnogi vjernici u kući imaju sliku, kip ili medaljicu sv. Josipa i hodočaste u njegova svetišta. Postoje i vjerski časopisi o sv. Josipu poput "Glasnika sv. Josipa", brojne knjige i molitvenici. Ponegdje se Dan očeva slavi na njegovu svetkovinu 19. ožujka.

Hasburška dinastija štovala je sv. Josipa, sve od cara Leopolda I. Nastao je običaj, da se carskim prinčevima daje ime "Josip" (njem. Joseph). Tako su Hasburgovci imali careve: Josipa I., Josipa II. i Franju Josipa I.

Sv. Josip se naročito štuje u Italiji (pogotovo na Siciliji), u talijanskim zajednicama u SAD-u, na Filipinima, u Kanadi, na Malti, u Španjolskoj i drugdje. Sv. Josip je svetac zaštitnik brojnih država širom svijeta, uključujući i Hrvatsku.

Relikvije[uredi VE | uredi]

Postoje relikvije sv. Josipa, čije podrijetlo međutim, nije dokumentirano. Ne radi se o dijelovima tijela, nego samo o predmetima, koje je koristio sv. Josip. U talijanskom gradu Perugi od 1477. godine, nalazi se vjenčani prsten svetog Josipa. Prethodno je bio u talijanskom gradu Chiusiju, kamo je donešen iz Jeruzalema u 11. stoljeću.

U Francuskoj, u gradu Joinville-sur-Marne čuva se pojas svetog Josipa, dok se u Aachenu u Njemačkoj, u riznici Karla Velikog čuvaju zavoji, koje je kao čarape sv. Josip zamatao Djetetu Isusu.

U talijanskom samostanu Camaldoli u okolici grada Arezza nalazi se štap sv. Josipa. Prethodno je bio u turskom gradu Izmiru.

Sveci i sv. Josip[uredi VE | uredi]

Najgorljiviji štovatelji sv. Josipa bili su redovnici karmelićani, te u nešto manjoj mjeri franjevci. Sveta Terezija Avilska nazivala je sv. Josipa svojim ocem i gospodarom. Posvetili mu je trinaest karmelićanskih samostana, koje je sama osnovala njemu u čast. Svakoga je poticala, da se s pouzdanjem utekne njegovoj zaštiti i stavi se pod njegovo pokroviteljstvo. Zapisala je izvanredne milosti, za koje je imala zahvaliti njegovom zagovoru. [15]

Među osobite štovatelje sv. Josipa ubraja se sv. Franjo Saleški. U svojem časoslovu imao je samo sličicu sv. Josipa. Jednom je nekom redovniku izjavio, da sav pripada sv. Josipu. Uoči svetkovine sv. Josipa, postio je na kruhu i vodi. Kad je utemeljio novu redovničku družbu, uzeo je sv. Josipa za sveca zaštitnika.

Slično su sv. Josipa štovali sv. Ignacije Lojolski, sv. Vinko Paulski i mnogi drugi sveci.

U Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Vlada Dubrovačke Republike je 20. ožujka 1521. godine prihvatila prijedlog da se u Republici, svetkovina svetog Josipa slavi kao zapovijedni blagdan.

U sjevernim krajevima Hrvatske štovanje su mu širili isusovci, a Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio ga je zaštitnikom hrvatskog kraljevstva. Točnije, u saborskom protokolu od tih dana, na latinskom jeziku piše: "Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni branitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran."[16] Svijest o tome da nam je zaštitnik nije osobito zaživjela, ali su naši biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. godine rekli "da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. god. i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta…". Tada je Hrvatska biskupska konferencija donijela odluku da se osobito mora štovati u Hrvatskoj [16]. To je proglašenje na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića bilo pravovaljano sa svjetovne i crkvene strane, i kasnije nije nikada osporeno.[17]

Odlukom HNV R. Srbije blagdan sv. Josipa je jedan od četiriju blagdana hrvatske zajednice u Srbiji [18]. Nacionalno svetište sv. Josipa je u Karlovcu na Dubovcu.

U umjetnosti[uredi VE | uredi]

Rafael: Vjenčanje Djevice, 1504., ulje na platnu, 170x117 cm, Brera, Milano.

Do 17. stoljeća, na slikama se sv. Josip prikazivao kao čovjek poodmakle dobi, sijede kose, često proćelav i kao relativno marginalni lik uz Djevicu Mariju i Isusa, često u pozadini, pasivne uloge osim na slikama bijega u Egipat. Josip je prikazivan uglavnom s bradom, ne samo u skladu sa židovskim običajima, već i zato što se u Evanđeljima ne navodi njegova starost, a uglavnom se smatralo, da je bio stariji od Djevice Marije.

Posljednjih stoljeća, u korak s porastom zanimanja za Josipovu ulogu u Evanđeljima, postaje središnja figura u prikazima Svete Obitelji. Često se prikazuje kao mlađi ili čak mladenački čovjek (osobito u protestantskim prikazima), koji radi kao stolar ili aktivno sudjeluje u svakodnevnom životu Djevice Marije i Isusa kao ravnopravan i ljubazan član.[19]

Cijeli ciklusi prikaza života sv. Josipa vrlo su rijetki u srednjem vijeku, iako je često prisutan u prizorima iz života Djevice Marije i Isusa. Na oltaru Mérode oko 1425. godine, nizozemskog slikara Roberta Campina, koji se sastoji od tri dijela (triptih), desni dio je posvećen samo sv. Josipu. Prikazan je kako radi kao stolar.

Na nekim kipovima u ruci ima cvijeće poput ljiljana, što simbolizira da je božanski izabran. Nekoliko pravoslavnih ikona s motivima Božića, prikazuju sv. Josipa kako ga iskušava đavao (prikazan kao starac s krilima). da prekine svoje zaruke, i kako se sv. Josip odupire toj kušnji. Postoje neke slike na kojima sv. Josip nosi židovski šešir. Sv. Josip se često povezuje s crnom bojom, a u modernim prikazima i sa zelenom, dok je boja Djevice Marije plava.

Jedna od najpoznatijih slika na kojima se pojavljuje Josip je "Vjenčanje Djevice", talijanskog renesansnog slikara Rafaela. Na slici, Josip i Marija stoje pred svećenikom i sklapaju ženidbu. Josip u ruci drži procvalu mladicu i daje obećanje vjernosti svojoj zaručnici. Postrance neki mladić lomi o koljeno svoju suhu mladicu. Mladice podsjećaju na predaju, po kojoj je Marija trebala pripasti mladiću, čija će mladica procvati, a to je bio baš Josip.

Galerija[uredi VE | uredi]

Vidi i:[uredi VE | uredi]

Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Sveti Josip
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Sveti Josip.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. http://saints.sqpn.com/saint-joseph/ Preuzeto 14. kolovoza 2011.
  2. Baričević, J., Šabić, A. G.: Pođimo zajedno, katekizam 5, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1992.
  3. http://www.katolici.org/katekizam.php?action=c_vidi&id=1888 Preuzeto 15. kolovoza 2011.
  4. http://www.bijakova.com/Blagdani/Blagdani_06.htm Preuzeto 15. kolovoza 2011.
  5. http://www.hbk.hr/biblija/pregled.php Preuzeto 11. kolovoza 2011.
  6. Pazman, Josip: Život svetog Josipa, Hrvatsko katoličko društvo sv. Jeronima, Zagreb 2010.
  7. Svijet Biblije, Novi zavjet, Mladinska knjiga, Zagreb 1991.
  8. Obreški, Janko: Biblijska povijest Staroga i Novoga zavjeta, Marjan tisak, Split 2005.
  9. Dr. Rudolf Vimer:Isus Krist, život našeg Spasitelja, UPT Đakovo 2006.
  10. Thivollier P:Isusov život u slikama, Glas Koncila, Zagreb 1991.
  11. Taylor Kenneth N.: Biblijske priče i događaji, Riječi iskrene, Pušćine, Čakovec 2001.
  12. Heffler-Kornfeind: Srednji kršćanski nauk, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1990.
  13. Katekizam Katoličke Crkve, Kompendij, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb 2006.
  14. Radanović, Marijan: Sveti Josip, Svetište sv. Josipa, Karlovac 1987.
  15. Radanović, Marijan: Idimo k Josipu, Glasnik sv. Josipa, 9. izdanje, Karlovac 2006.
  16. 16,0 16,1 Radio Subotica Hrvatska zajednica u Srbiji danas proslavlja blagdan Svetog Josipa, 19. ožujka 2009.
  17. http://www.zupa-svjosip.hr/osvjosipu.htm Preuzeto 15. kolovoza 2011.
  18. Radio Subotica Hrvatska zajednica u Srbiji proslavila blagdan Svetog Josipa, 20. ožujka 2009.
  19. http://www.catholicculture.org/culture/library/view.cfm?id=4464&CFID=91264709&CFTOKEN=10083966 Preuzeto 8. kolovoza 2011.