Latinska crkva

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Latinska crkva ili Crkva zapadnog obreda, ponekad zvana Rimokatolička crkva, najveća je od 23 autonomne crkve unutar Katoličke crkve. Originalno je činila cijelu Katoličku crkvu, dok joj se nisu pridružile 22 autonomne istočne katoličke crkve. Osnovna razlika je u obredu: Latinska crkva koristi tradicionalni zapadni obred temeljen na latinskom jeziku, dok istočne katoličke crkve koriste neki od istočnih obreda, sličnih pravoslavnome.

Obredi[uredi VE | uredi]

Daleko najrasprostranjeniji obred u Latinskoj crkvi je rimski obred, tj. obred koji potječe iz Rimske biskupije. Pored njega ponegdje se koriste obredi: ambrozijanski (u Milanskoj nadbiskupiji), mozarabski (mjestimično u Španjolskoj) i Kartuzijanski (kod Kartuzijanaca). Crkva smatra ravnopravnima i jednako časnima sve zakonito priznate obrede te želi da se i dalje čuvaju i njeguju.

Liturgijski jezik[uredi VE | uredi]

Sve do Drugog vatikanskog sabora (1962. - 1965.) službeni liturgijski jezik bio je latinski, osim u nekoliko hrvatskih biskupija kojima je bila dozvoljena uporaba narodnog jezika u liturgiji zapadnog obreda, što je bio jedinstveni slučaj u rimokatoličkom svijetu. Nakon Drugog vatikanskog sabora dozvoljena je upotreba svih živih jezika u liturgiji, a latinski jezik se i dalje može koristiti.

Odnosi između rimokatolika i istočnih katolika[uredi VE | uredi]

Katolici istočnih obreda (među kojima i grkokatolici) i katolici zapadnog obreda (rimokatolici) u velikoj su obitelji Katoličke crkve. Oni su kao dva brata koji se razlikuju licem, načinom odijevanja, običajima i ukusima, ali su vjerna braća, djeca iste obitelji.

Nema nikakve zapreke za zajedničko slavljenje sakramenata i za suživot rimokatolika i grkokatolika. Oni se slobodno jedni kod drugih ispovijedaju i pričešćuju i slobodno se medusobno žene i udaju. Redovito kod takovih mješovitih katoličkih ženidbi mladenka prima obred svoga muža, kako bi mogla slaviti Euharistiju i sve blagdane zajedno sa svojom novom obitelji.

Način imenovanja biskupa razlikuje se u pojedinim istočnim katoličkim crkvama, dok rimokatoličke biskupe imenuje uvijek rimski papa.

Rimokatolici slave Euharistiju beskvasnim, a istočni katolici najčešće kvasnim kruhom (osim Armenske katoličke Crkve, koja koristi beskvasni kruh). U oba slučaja to je pravi, pečeni pšenični kruh, za koji sve ove crkve vjeruju da se pretvara u pravo Tijelo Kristovo. Na Istoku se kroz sva stoljeća u gotovo svim Crkvama sačuvao starodrevni običaj da se svi vjernici, a ne samo svećenik, pričešćuju pod prilikama kruha i vina. Na Zapadu se uveo običaj da se vjernicima u pričesti daje samo Tijelo Kristovo pod prilikom kruha, a Krv Kristovu pod prilikama vina uzimaju najčešće samo svećenici.

Kod grkokatolika mogu postati svećenici ne samo oni, koji su se prije svećeničkog redenja dobrovoljno odrekli ženidbe, nego također koji su već oženjeni. Tko je jednom zaređen za svećenika, ne može se više oženiti; bilo da je zaređen neoženjen, bilo da je poslije postao udovac. Takoder biskup može postati samo onaj koji je neoženjen. Rimski papa priznaje Istočnoj Crkvi to starinsko pravo da može uzimati za svećenika oženjene muškarce.

Većina istočnih katolika, drže starinski običaj, da je u crkvi prostor za vjernike odijeljen od svetišta pregradom, koja se kod grkokatolika, kao i kod pravoslavaca zove ikonostas.