Neoklasicizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Panoramski pogled unutrašnjosti pariškog Panthéona.

Neoklasicizam je umjetnički pravac koji se uvelike oslanja na klasičnu umjetnost stare Grčke i Rima. Kolijevkom neoklasicizma smatra se Rim u trećoj četvrtini 18. stoljeća, no razvio se tek u Francuskoj zahvaljujući racionalizmu francuskog duha, prosvijećenosti enciklopedista i novim društvenim odnosima koje je donijela Francuska revolucija.

Osobitosti[uredi VE | uredi]

Krajem 18tog stoljeća Engleski i Francuski umjetnici su reagirali protiv lakomosti Rokokoa tako što su stvarali "ozbiljniju" umjetnost pravilnijih linija s jasnijim krivuljama koje su zagospodarile na svim poljima umjetnosti, od arhitekture i dekoracija interijera do skulpture. Za stvaranje takve umjetnosti gledali su natrag u prošlost, u Antiku, u želji da ostvare novu "klasičnu" umjetnost, iako nisu koristili izraz "Neoklasicizam" ("Klasika" u ovom kontekstu označava ne samo klasičnu grčku umjetnost, nego cijelu umjetnost antičkih Grčke i Rima). U isto vrijeme pokušavali su biti precizniji, vjerniji modelu, u skladu s razvojem znanosti i ukusom vremena koje je uživalo u antičkim djelima koja su se naveliko skupljala. Na pojavu novog stila utjecala su i nove iskopine u Pompejima i Herkulaneju, gdje se otkrilo kako je grčka umjetnost bila originalni izvor klasičnog stila.

Arhitektura[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Arhitektura neoklasicizma
Veliki broj raznolikih građevina u Grčkom i Rimskom stilu nastalo je na prijelazu iz 18tog u 19to stoljeće, sve od ladanjskih kuća do velikih javnih zgrada (npr. Britanski muzej u Londonu). Jedna od prvih jasnih reakcija protiv rokokoa je ujedno i najveći spomenik neoklasicizma je Panteon u Parizu (1755.-92), Jacquesa Germaina Soufflota (1713.-80). Glatke, oskudno ukrašene površine apstraktno su pravilne, stroge, ozbiljne, dok je ogroman portal rađen direktno prema antičkim uzorima rimskih hramovima. Jedan od rijetkih uspješnih rješenja koja su iskoristila grčki dorski stil bila su i Brandenburška vrata u Berlinu (1788.-91).

Sličan se razvoj dogodio u SAD-u, gdje je Thomas Jefferson svojim građevinama, vilom Monticello i vijećnicom (Capitol) u Richmondu, započeo tzv. "Kolonijalni stil" koji se bazirao na Paladijanizam ili rimski neoklasicizam.

Slikarstvo[uredi VE | uredi]

Jacques-Louis David, Zakletva Horacija, 1784., ulje na platnu, 329.8 x 424.8 cm, Louvre.

U neoklasicizmu crtež postaje primarno sredstvo izražavanja, dok boja ima drugorazredni značaj i svodi se na akromatske tonove. Prostor je skučen i često iza figure u prvom planu. S obzirom da je rimsko slikarstvo bilo slabo poznato, slikari su se trudili da ostvare "rimska" samosvjesna i ponosna stremljenja. U tome je možda prvi bio Amerikanac Benjamin West sa svojim slikama herojskih tema koje su veličale Britansko Carstvo kao što je npr. Smrt generala Wolfea. U slikarstvu je klasičnim korijenima najbliži bio Francuz Jacques Louis David (1748.-1825.). Likovi na njegovim slikama se šire kao kakav antički reljef, a likovi su čvrsti i nepomični kao kipovi, ali je David unio i realizam u detalje koji nije postojao u renesansi. Tema visokog morala, jasnih linija i strogih boja njegove slike Zakletva Horacija započela je kult republikanskih vrlina u Francuskoj koji je uskoro ostvaren u stvarnosti u Francuskoj revoluciji. David je aktivno sudjelovao u revoluciji i tijekom nekoliko godina upravljao je umjetničkim poslovima nacije (Takoreći – nametnuo je svoj stil!). U tom razdoblju naslikao je svoju najveću sliku – Mrtvi Marat. Ovo platno posvećeno heroju mučeniku predstavlja povijesnu činjenicu na vjerski način; priziva Caravaggiovsku tradiciju religijskog slikarstva. Kad je David upoznao Napoleona, postao je njegov vatreni sljedbenik i naslikao je nekoliko slika koje slave cara. Njegova slika Napoleon prelazi Alpe se može smatrati političkim romantizmom. Neoklasicizam za vladanja Napoleona se naziva "ampir stil" (francuski empire = carski). Davida je na tom mjestu naslijedio njegov učenik Antoine-Jean Gros (1771.-1835.), a njega isto Davidov učenik J. A. D. Ingres. Kod obojice, iako su slijedili svog učitelja, osjetila se težnja baroknoj dramatičnosti i egzotičnosti boja. (Ingres – Napoleon kao Jupiter – 1804., Odaliska – 1814.).

Antonio Canova, Amor i Psiha, 1793., mramor 165 x 168 x 101 cm, Louvre.

Kiparstvo[uredi VE | uredi]

Porculanska "Medici Vaza" dekorirana u "Pompejskom" crno-crvenom stilu, Sankt Petersburg, oko 1830.

Na kiparstvo je u istoj mjeri kao na slikarstvo utjecala antika. Otkriće grčkih kipova kao što je bio Apolon Belvederski potakle su umjetnika kao što je bio Antoinea Houdona da svojim kipovima pored jakog individualnog karaktera doda antičke elemente (npr. draperije rimskih toga) da bi dobili antičku dostojanstvenost (njegovi portreti Voltaire iz 1781. ili George Washington iz 1792. g.). Antonio Canova doslovno kopira antičke poze u portretima svojih suvremenika, kao što je portret Napoleonove sestre Pauline Borghese (1808.) koji se uklapa u "Empir stil" čistog neoklasicizma.

Primijenjene umjetnosti[uredi VE | uredi]

Neoklasicizam je bio uspješan i u primijenjenim umjetnostima kao što je uređenje interijera. To je najočitije u genijalnim rješenjima škotskog arhitekta Roberta Adama koji je uređivao i svoje i građevine drugih arhitekata. Takve unutarnje dekoracije su slijedile rimski stil, ali u isto vrijeme njegovi stupovi, frizovi, vijenci i urne stvaraju jednu reinterpretaciju koja je vesela i svježa. Tako je trpezarija u Saltram House-u svijetlog prozračnog ugođaja postignutog pastelnim bojama s plastičnim reljefima, elegantnim namještajem i blagim pejzažnim slikama. Brojna keramika koju je razvijao Josiah Wedgwood u svojoj tvornici u Staffordshireu posjeduje istu vještinu aranžiranja bijelih reljefnih ukrasa. Te se posude i danas prodaju širom svijeta u originalnim dizajnima iz 19tog stoljeća.

Ampir, kao umjetnički stil i odraz ukusa na početku 19. stoljeća (1800.-1830.) prožeti će cjelokupan životni ambijent i ponašanje ondašnjeg društva. Najviše se odrazio na umjetnički obrt - izradu pokućstva, nakita, opremu knjiga, pri čemu se uzorci traže iz antike, poglavito Rima i starog Egipta.

Glazba[uredi VE | uredi]

Kompozicije skladane u 20. stoljeću čiji je glazbeni slog (ne stil) koncipiran po uzoru na kompozicije iz vremena Klasike.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Neoklasicizam