Sveti Petar Cetinjski
| Sveti Petar Cetinjski Petar I. Petrović Njegoš Петар I Петровић Свети Петар Цетињски |
|
|---|---|
 |
|
|
|
|
| Vladavina | 1782. - 31. listopada 1830. |
| Prethodnik | Arsenije Plamenac |
| Nasljednik | Petar II. Petrović Njegoš |
| Dinastija | Petrović Njegoš |
| Otac | Marko Petrović |
| Majka | Anđelija Martinović |
| Rođen | 8. studenog 1748. Njeguši, Crna Gora |
| Preminuo | 31. listopada 1830. Cetinje, Crna Gora |
| Vjera | Pravoslavac |
Petar I. Petrović Njegoš (na crnogor. ćiril. Петар I Петровић), kanoniziran kao Sveti Petar Cetinjski (na crnogor. ćiril. Свети Петар Цетињски), Njeguši, 8. studenog 1748. - Cetinje, 31. listopada 1830., od 1784. do 1830. crnogorski državni i poglavar autokefalne crkve, utemeljitelj moderne Crne Gore.
Sv. Petar Cetinjski jedna je od najvećih, ako ne i najveća, ličnost crnogorske nacionalne povijesti.
Sadržaj |
Životopis [uredi]
Od oca Marka i majke Anđelije Martinović, Petar se zaredio oko 1760. a sa svega 17 godina je bio đakon. Od 1765. se nalazio na školovanju u Carskoj Rusiji. Bio je Petar 1779. u jednom crnogorskom izaslanstvu koje je u Beču od austrijske carice Marije Terezije tražila pokroviteljstvo i financijsku potporu crnogorskoj državi.
Nakon smrti Šćepana Malog zakratko, od 1781. do 1784. i vladanja mitropolita Arsenija Plamenca, prekinuta je tradicija da se na crnogorskom prijestolju nalazi vladika iz dinastije Petrović-Njegoš. Nakon smrti mitropolita Plamenca, Petar je na općem Crnogorskom zboru izabran za novoga crkvenog i državnog poglavara.
No, za vladiku je trebalo da bude posvećen (hirotoniziran) u Rusiji, ali mu je ruski veleposlanik u Beču odbio izdati putovnicu jer je mislio da je Petar, zbog njegova učešća u obraćanju carici Mariji Tereziji 1779. godine, "austrijski čovjek". Otuda je Petar hirotoniziran u Srijemskim Karlovcima od srpskoga mitropolita Mojsija Putnika.
Potom, iz Srijemskih Karlovaca, Petar ipak putuje za Rusiju. Tijekom njegova boravka tamo, skadarski je vezir Mahmut-paša Bušatlija, koji je tvrdio da mu je Staniša (Skender-beg) Crnojević predak, napao Crnu Goru i prodro do Cetinja gdje je spalio Cetinjski manastir .
Godine 1786. Petar biva protjeran iz Rusije. Vraća u domovinu i odaziva se pozivu Austrije i Rusije da Crnogorci sudjeluju u ratu protivu Osmanlija. Tom je prilikom u Crnu Goru došao austrijski časnik Filip Vukasović i donio naoružanje i novac. No,Vukasović je podržao guvernadura Jovana Radonjića, Petrova proaustrijski orijentiranog konkurenta te grupu oko njega okupljenih crnogorskih vođa, došlo je do nejedinstva i Crnogorci nisu imali vojnoga uspjeha.
Sablja i križ [uredi]
Rusi i Austrijanci su 1791. i 1792. sklopili mir sa Osmanskim Carstvom, pa je Crna Gora bila napuštena, suočena sa starim neprijateljem - vezirom Mahmut-pašom Bušatlijom. Uz to što je imao brojnu i organiziranu vojsku, Mahmut-paša je novcem i prijetnjama širio neslogu, kako među plemenima u Crnogorskim Brdima - Brđanima, tako i u dijelu slobodne i nezavisne Crne Gore.
Prije te bitke, Sveti Petar Cetinjski je uputio poslanicu turskom veziru u Skadru, koja osvjetljava nastojanja za ujedinjenje Brđana sa drugim Crnogorcima (orig. crnogorski):
- "Što mi pišeš da Brđanima pomoć ne dajem i da ih ne puštim u Cernu Goru, to mi nemoj govoriti, što mi zakon i moja duša ne da učiniti. Brđani su moja braća kao i Crnogorci..."[1]
U kritičnim momentima, uoči osmanskoga napada, Petar je okupio Crnogorce i Brđane i na Crnogorskom zboru je izglasana, napisana i potpisana Stega - svečana prisega da je jedinstvo i obrana sveta nacionalna dužnost.
Bitka na Krusima [uredi]
U srpnju i rujnu 1796. u bitkama na Martinićima i Krusima je posječena osmanska vojska. U bitkama je Petar predvodio Crnogorce sa sabljom i križom u rukama. Vezir Mahmut-paša je tijekom borbi zaklan a glava mu je, kao strašni simbol crnogorske pobjede, za osvetu odsječena i donesena u Cetinjski manastir koji je bio 1785. spalio. Od tada su sastavnim dijelom crnogorske države postali Bjelopavlići i Piperi.
Podrobniji članak o temi: Bitka na Krusima
Zakoni [uredi]
Na Crnogorskom zboru u Manastiru Stanjevići 1798. je donesen Zakonik opšči crnogorski i brdski sa 16 članaka a dopunjen je 1803. sa još 17 članaka. Godine 1798. je također oformljeno Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog. Time je, skupa sa u Zakoniku inkorporiranom Stegom, udaren pravni temelj crnogorskoj državi.
Spor sa Rusima [uredi]
Osobni je tajnik Petrov bio, od 1785. do 1804. Dolči de Vicković, katolički svećenik iz Dubrovnika.
Potkraj 1803. i tijekom 1804. je Petar bio pod snažnim ruskim pritiskom da se oslobodi opata Dolčija, jer je navodno bio u urotničkom dosluhu sa Francuzima a kao katolički svećenik je, tvrdi li su Rusi, radio i na konverziji Crnogoraca iz pravoslavlja u katoličanstvo.
Optužbe su dodatno osnažene pritiskom u pismu Crnogorcima što ga je uputio Sveti Sinod Ruske crkve s optužbama da Petar uzgaja "latinsku jeres" i prijetnjom kako će Ruski sinod u Crnu Goru postaviti novoga arhijereja.
Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog se 3. srpnja 1804., obratilo pismima ruskom caru i ruskom Ministarstvu vanjskih poslova, te specijalnom ruskom izaslaniku grofu Marku Iveliću u Boki kotorskoj.
Najprije je istaknuta potpuna nezavisnost i samostalnost Crne Gore spram Rusije, kako u crkvenom tako i u državnom pogledu. Gašenjem Pećke patrijaršije 1766. godine (napomena - citati koji slijede u crnogorskom originalu) “naš gospodin Mitropolit ostao po sebi u ovdašnjoj crkvi u nezavisnosti ikakvoj vlasti kao drugi arhijereji”, da “od najstarijeg vremena vjeru hrišćansku nijesmo od Rusa, nego od Grka primili”, te da “mi narod crnogorski i brdski ne stojimo pod podanstvom Ruske imperije, nego samo pod moralnim pokroviteljstvom, i ovo ne po drugim pričinama, nego jedinstavno po jednovjerju i jednoplemenitosti”, napisalo je crnogorsko Praviteljstvo.
Takav stav, također, bjelodano svjedoči i o tadašnjoj (samostalnosti - autokefalnosti) Crnogorske crkve.
U pismima Praviteljstva dalje stoji:
“Do sada naši Arhijereji nijesu bili povlačeni ruskom Sinodu na ispite, zato i ovog našeg Arhijereja nećemo pustiti da bi iko nad njim trijumfovao i sudio. Kad bi on u čemu prestupio i bio kriv, za što je nepravo oklevetan, mi bismo mu mogli sami suditi i ne kao arhijereju, nego kao najpoštenijem građaninu među nama”.[2]
Podrobniji članak o temi: Dolči de Vicković
Ujedinjenje Crne Gore i Boke [uredi]
Još od 1797. i propasti Mletačke Republike nastojao je Petar pripojiti Boku kotorsku i crnogorsko priobalje oko Budve. Petar je doista oslobodio Budvu, no ubrzo se, pod inozemnim pritiskom, morao otuda povući i prepustiti je Austriji.
Novi je pokušaj uslijedio 1806. kada se, na poziv Rusije, uključio u borbu protiv Napoleonovih trupa koje su bile prodrle i u Boku kotorsku. Ni ovoga puta nije bilo uspjeha jer su Crnogorci pretrpjeli poraz kod osmanskih utvrda u bokokotorskom zaleđu (Nikšić, Klobuk).
Konačno, rujna 1813. godine, Petar je uništio francuske postrojbe u Boki kotorskoj, izuzev utvrde u Kotoru. Oslobodio je Perast, Risan, Herceg Novi, nad kojima se zaviorio crnogorski Alaj-barjak, te stigao sa kombiniranim crnogorsko-bokeljskim postrojbama podno Dubrovnika u kojem su se Francuzi utvrdili. U prosincu 1813. predala se i francuska posada u Kotoru.
Ujedinjenje Crne Gore i Boke proglašeno je 29. listopada 1813. godine u Dobroti, kod Kotora.
No, Bečki kongres je 1814. - 1815. odlučio da Boka kotorska pripadne Austriji. Rusija nije bila suglasna sa crnogorskim zahtjevima da bokokotorski zaljev ostane u sastavu crnogorske države. Čak je Rusija priprijetila Crnogorcima u slučaju da organiziraju oružanu obranu Boke kotorske a ukinuta je i financijska pomoć Crnoj Gori.
Tijekom crnogorsko-francuskih oružanih sukoba Napoleon se interesirao za Petra i Crnogorce. On je 28. siječnja 1808. godine, iznenađen vijestima o teškim borbama sa crnogorskim postrojbama, pisao francuskom guverneru Dalmacije:
"Držite agenta uz crnogorskog vladiku i nastojte pridobiti toga čovjeka." [3]
Opet je Napoleon 9. veljače 1908. istim povodom pisao:
"Kako to da i nikada ne pišete o Crnogorcima? Ne treba biti krut; treba među njih ubaciti agente radi pridobijanja prvaka te zemlje." [4]
Nastavak ujedinjenje Crne Gore i Brda [uredi]
1820. je u Morači poražena Džalaludin-pašina vojska i od tada su plemena Rovca i Moračani postali dijelom slobodne i nezaisne crnogorske države.
Nasljednik [uredi]
Za nasljednika je Petar odredio svoga sinovca Radivoja Tomova Petrovića, kasnije Petra II. Petrovića Njegoša.
Smrt i kanoniziranje [uredi]
Umro je Petar na blagdan Lučindan, 31. listopada 1830. godine.
Crnogorska crkva, po Njegoševu prijedlogu, kanonizirala ga je kao sveca (Sv. Petra Cetinjskog) 1834. godine.
Milenijska ličnost [uredi]
U anketi koju je 1999. sproveo crnogorski dnevni list Vijesti, Sveti Petar Cetinjski je, od strane najpoznatijih suvremenih Crnogoraca, proglašen milenijskom ličnošću sveukupne crnogorske nacionalne povijesti.
Djela [uredi]
Tijekom svoje vladavine Petar se obraćao Crnogorcima, kao i Brđanima, Bokeljima i Primorcima, svojim brojnim poslanicama, koje su pisane narodnim crnogorskim jezikom. U njima je apelirao, u prvome redu, na mir i na iskorjenjivanje fatalne krvne osvete koja je potkopavala državno jedinstvo i nade u ujedinjenje Crne Gore sa Brdima i Bokom kotorskom.
Poslanice se smatraju jednim od temelja crnogorske književnosti i tisakne su kao sastavni dio antologija povijesti crnogorske književnosti. One su, također, dragocjeno svjedočanstvo o surovim uvjetima u kojima se živjelo za doba vladavine Petra (citati koji slijede na crnogorskom jeziku).
- Znate kako sam vama i svijema Crnogorcima vazda i na svako mjesto govorio, moleći svakoga i zaklinjajući da u mir i slogu međusobom živite. I koliko sam truda i muke od početka do sada pretrpio, to samo jedini Bog znade; i sve radeći za obšte dobro i slobodu bez nikakve hile i lukavstva, nako s pravijem i čistijem srcem, želeći viđeti vas i ostalu moju braću ot neprijateljskog jarma i zuluma oslobođene. Nijesam iskao moje sobstvene koristi i tečenja (materijalne koristi - prim.a), nego sam ostavio crkve i manastire i sve crkovne i manastirske i domaće poslove. Zaboravio sam i moju dušu i moje zdravlje, a prijenuo za vas i za drugu braću Crnogorce, da ne izgubite, nego da uzdržite svoje poštenje i slavu i da utvrdite vašu predragu voljnost i slobodu, koji vi je Bog darova mimo svakoga naroda u svijet, da vi tuđin ne gospodari i ne zapovijeda i da nije gospodar od vašijeh života i đece i ot vašega imuća i domovah... (Poslanica Brđanima, 1800. g.)
- No kao što blagorodne duše čovjek, sve što na viši stepen u gospodstvo i u vlasti izlazi i koliko se u višemu bogatstvu i sreći nahodi, tolikođer on sve veće ište prilične njegovome blagorodstvu načine za potvrditi svoje dostojanstvo blagodejanijem, milostiju i krotkim življenjem, a najpače blagodarnim srdcem k svojemu blagođetelju, tako i neblagorodni čojek, kad se vidi iz niskoga bića uzdignut đe se nije nada, zaboravi i Boga, i dušu, kamo li neće zaboravit svoga blagođetelja, pa na krilima visokoumlja ili, ljepše reći, prebezumne gordosti, bezobrazno leteći... paklenijem i otrovnijem duhom iz njegove utrobe diše... (Poslanica Bokeljima, 1804. g.)
- Svakoga Crnogorca... molim i zaklinjam neka svaki stoji s mirom i neka trpi kako i ja trpim, zašto znam da će naše trpjenije bolje za nas biti, nego li ikakva naša osveta... (Poslanica Katunjanima, 1805. g.)
- A ja ne bih rad ni Turčinu, koji je dobar i pošten čojek, nikakva zla koliko ni dobrome ni poštenome Hrišćaninu, zašto znam što mi Bog zapovijeda... (Poslanica Drobnjacima, 1809. g.)
- ... Vidim da vi svaki dan više u svoje samovoljstvo i bezakonije napredujete, i da vi je milije zlo i sramota, nego li dobro i poštenje, i neka vi bude po želaniju vašemu. Ja se od svega zla i dobra ličim i po danas niti me u vaše posle prizivajte, niti ću se u njih miješati, nego ostajem jošt zaludu vaš dobroželatelj, nesrećni... Vladika Petar (Poslanica Crnogorcima i Brđanima, 1812. g.)
- Nijesu zakoni za dobre, nego za zle ljude postavljeni; budući oni ne poznaju od Boga uliveni u srdca njihova naravski zakon, zato je potrebno bilo zakone postavit da svakoga reda zlođeji budu kastigani (kažnjeni - prim.a.), jer inako valjalo bi da svi narodi u svijetu budu nesrećni, kako i jesu oni đe takvijeh zakonah nema i đe se dobri ljudi ne počituju, a zli ne kastigaju... (Poslanica Katunjanima, 1818. g.)
Vanjske poveznice [uredi]
- Emisija "Živa istina" RTV IN 14.1.2011. gost Akademik Radovan Radonjić (VIDEO)
- RT CG emisija "GUVERNADURI"
