Crnogorska povijest

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Crnogorska povijest (na crnogor. i u inačici Crnogorska istorija) se kronološki može pratiti u razdoblju od milenija.

Crna Gora na europsku pozornicu izlazi sredinom 11. stoljeća kada je oformljeno Dukljansko kraljevstvo - prva povijesna država Crnogoraca. No, već koncem 12. stoljeća naći će se pod okupacijom srpske države da bi obnovila svoju neovisnost, najprije u drugoj polovici 14. stoljeća pod vladarima iz obitelji Balšića, te vladarima iz obitelji Crnojevića sredinom 15. stoljeća. Slijedi period dominacije Osmanlija. Nova jezgra slobodne države je oformljena tijekom 18. stoljeća na prostoru oko Cetnja, gdje je bilo sjedište vladika i državnih poglavara iz obitelji Petrović Njegoša. Od 1852. ustrojena je Kneževina Crna Gora koju su do 1878. priznale sve države svijeta. No, crnogorska neovisnost je nestala 1918. nelegalnim i nasilnim pripajanjem Kraljevini Srbiji, odnosno, Kraljevini SHS. Od 1945. Crna Gora je federalna jedinica ili republika u SFRJ, od 1992. u SRJ a od 2003. u SiCG. Crna Gora je svoju neovisnost obnovila mirnim putem, referendumom 2006. godine.

Prije doseljavanja Slavena[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crna Gora do dolaska Slavena

U 4. stoljeću pr. Kr. na području suvremene Crne Gore dolazi do formiranja prvih državnih zajednica ilirskih plemena. Iz toga perioda u povjesnici su poznata sljedeća ilirska plemena: Enhelejci, Labeati, Autarijati, Ardijejci, možda Pirusti, te Dokleati kao najznačajnija skupina koja je naseljavala suvremenu Crnu Goru.

Tijekom 9. godine to područje će biti anektirano od strane Rimskog Carstva i u njegovom sastavu će ostati djelomično ili potpuno više od 500 godina. Rimska provincija na tlu Crne Gore nazvana je Prevalis a glavno središte će biti grad Duklja.

Doseljavanje Slavena[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Duklja (grad)

Od 620. Prevalis napadaju Slaveni koji su je vremenom osvojili i pretvorili je u svoj politički i gospodarski centar, a oblast sve više dobiva naziv Duklja.

Ljetopis popa Dukljanina, koji je nastao koncem 12. stoljeća, donosi (u Glavi XI.) izvješće o razdiobi na Duvanjskom saboru 753. godine kojom je Duklja od druge polovice 8. stoljeća i kasnije bila dijelom Crvene Hrvatske. Prostirala se od Duvna do Drača u Albaniji.

Bizantski kroničar, car (945.- 959.) Konstantin Porfirogenet, u svome znamenitom djelu De administrando imperio - premda za sve okolne zemlje nabraja južnoslavenske narode što su ih naseleli - za Duklju ne navodi da su je naselili ni Srbi ni Hrvati.[1]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dukljani

Pleme Dokleati su, kako se vjeruje, poglavito asimilirani od slavenskih doseljenika koji su od njih prihvatili etnonim u slaveniziranoj formi - Dukljani.

Dukljanska država (od konca 10. stoljeća do 1189.)[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dukljansko kraljevstvo

Duklja je najstarija povijesna crnogorska država, nastajala postupno od konca 10. stoljeća, kada je oblasni vladar bio Sveti Vladimir [2].

Vojislavljevići su prvotna dinastija u crnogorskoj povijesti, vladari Dukljom od sredine 11. do konca 12. stoljeća. Tijekom njihove vladavine Duklja se uzdigla od statusa pokrajine u primorju oko Skadarskog jezera na razinu kraljevstva [3]. Preokret je nastupio nakon što je 1042. Vojislav, dotadašnji bizantski vazal, u Bici kod Bara do nogu potukao Bizantince [4].

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bitka kod Bara

Prvi kralj dinastije Vojislavljevića je bio Mihailo kojemu je 1078. papa Grgur VII. poslao kraljevsku krunu.[5].

Moć dinastije Vojislavljevića je od polovice 11. stoljeća imala uzlaznu liniju. Na vrhuncu je bila u doba Bodina, kada se teritorij rasprostirao od Neretve na zapadu do rijeke Vojuše na istoku (Albanija), a na sjeveru je Dukljansko kraljevstvo obuhvaćalo velike dijelove Raške i Bosne.

Bizantski vojskovođa i kroničar Nikefor Brijenije bilježi kako je u razdoblju od 1072. do 1075. Bodin, po naredbi svoga oca dukljanskoga kralja Mihaila, predvodio vojsku od "Dukljana i Hrvata" i kako je ta vojska "zlostavljala Ilirik". [6]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bodin

No, nakon Bodinove smrti, Dukljansko kraljevstvo će slabiti u međusobnim unutarnjim borbrama oko trona. To je iskoristio srpski župan Nemanja. Napao je 1185. Duklju, razorio sve njene gradove (izuzev Kotora) i zauzeo je.

Duklja je bila katolička zemlja. Od 1089. tadašnja biskupija iz Bara je, odlukom pape, uzdignuta na stupanj nadbiskupije koja se u Ljetopisu popa Dukljanina pominje kao Dukljanska crkva [7]. No, nakon srpskog osvajanja Duklje, tijekom narednih stoljeća, uz ne male otpore pravoslavlje će postati dominatnom vjerom.

Titule dukljanskih vladara[uredi VE | uredi]

Dvojica najmoćnijih dukljanskih vladara, kraljevi Mihailo i Bodin, nosili su titule priznate i u Carigradu i u Rimu, općenito i u drugim zemljama i kod drugih naroda:

Michaeli Sclavorum Regi
Mihailo, kralj Slavena
Mihailo, protospatar
Regis Bodin gloriossimi
Bodin, veleslavni kralj
καὶ ἐζουσιαστ(η) Διοκλίας (καὶ) Σερβ(ίας)
Protosevast i eksusijast Duklje i Srbije
Цар на България Петър III
Car Bugarske Petar III.

Dukljanska kultura[uredi VE | uredi]

Dok su tragovi latinske i grčke pismenosti dukljanskoga perioda djelomično očuvani, o pismenosti na slavenskome jeziku postoje samo posredna svjedočanstva.

Pretpostavka je da se na tetiroriju dukljanske države početkom 11. st. glagoljska pismenost mogla razviti pod utjecajem snažnoga centra slavenske pismenosti u Ohridu. Centar te djelatnosti bio je dvor i crkveno središte Prečista Krajinska.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crnogorska srednjovjekovna književnost

Važniji starocrnogorski književni spomenici iz toga razdoblja:

Neka dukljanska središta i gradovi[uredi VE | uredi]

  • Svač je srednjovjekovni grad i utvrda, nastao je u najranijem razdoblju povijesti dukljanske države. Najnovija istraživanja Svača su dovela do procjene kako je utvrda u jednom razdoblju moguće bila sjedište države Vojislavljevića. Kao sjedište episkopije, Dioecesis Suacinensis, pominje se 8. st. Svač je bio okružen zidovima s kulama. Platformu grada znanstvenici procjenjuju na oko 6 ha. Prema legendi, imao je crkava koliko u godini dana. [9]

Srpska okupacija 1189.- 1360.[uredi VE | uredi]

Srpsko osvajanje Dukljanskoga Kraljevstva završeno je najkasnije oko 1189.

Dukljansku je državu desetljećima razdiranu unutarnjim sukobima, srpski župan Nemanja konačno 1186.-1189. godine pokorio, porušivši - osim Kotora - sve druge dukljanske gradove.[11]

Smrću bizantskoga cara Manuela I. Komnena (1180. godine), Mihailo III., dukljanski knez, izgubio je posljednju potporu obrane od naleta Srba.

Nemanjin sin, prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani, u spisu o svom ocu Žitje. Sv. Simeona, izvješćuje da Nemanja "povrati Dioklitiju i Dalmaciju", rušeći "Danj grad, Sardoniki grad, Drivast, Rosaf grad zvani Skadar, grad Svač, grad Ulcinj, grad slavni Bar".

Wikicitati „A Kotor ostavi, utvrdi ga i prenese svoj dvor u nj, koji je i do danas. Ostale gradove poobara, i poruši, i pretvori slavu njihovu u pustoš, istrijebi grčko ime, da se nikako ne spominje ime njihovo u toj oblasti, a narod svoj u njima nepovredjen ostavi da služi državi njegovoj sa strahom i s urečenim dankom od Svetoga.“
()

[11]

Dukljanska kneginja Desislava, žena posljednjeg kneza nezavisne dukljanske države Mihaila III. [12], do 1189. godine je pred naletom Srba izbjegla u Dubrovnik. [13]

U pratnji Desislave su izbjegli i arhiepiskop Dukljanske crkve Grgur Barski, župan Černeh i Crenik, Grdomil i drugo dukljansko plemstvo.

Nemanja je povjerio vladanje Dukljom svom prvorođenom sinu Vukanu. No, on će se pridružiti ogorčenim dukljanskim plemićima i 1196. prijeći na katoličku vjeru. Obnovit će također Barsku nadbiskupiju.

Vukan će predvoditi Dukljane čak i u vojni pohod na Rašku koji je bio inspiriran sukobom oko srpskoga prijestolja. No, Vukanovom će se smrću Duklja vratiti pod čvršću srpsku kontrolu.

Tijekom srpske okupacije naziv Duklja postupno iščezava iz uporabe i sve se više koristi naziv Zeta ili pomorske zemlje. Oblasni vladari iz dinastije Nemanjića će u Zeti podizati pravoslavne hramove, poput Manastira Morača. Pravoslavna crkva u Zeti je bila pod ingerencijama srpske Pećke patrijaršije.

Zetska država 1360. - 1421.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Zetska država

Oko 1360., dotadašnji zetski vazal Balša I. je, nedugo po smrti cara Dušana, faktički osamostalio Zetu. S ostatkom Srpskog carstva Zeta je i dotad bila u sve labavijim vezama, a s pojedinim srpskim oblasnim vladarima i u čestim ratovima [14]. Od toga perioda obitelj Balšića će do 1421. vladati Zetom, kao druga povijesna crnogorska dinastija.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Balšići

Balšići su uspjeli proširiti teritorij na gospodarski značajne primorske gradove, poput Ulcinja. Istodobno su stalno i bezuspješno opsadirali Kotor, koji je priznavao vrhovnu vlast srpskog cara Uroša.

Balšići do 1369. bili su pravoslavni, no tada su konvertirali i pristupili Katoličkoj crkvi.

Papa Urban V. poslao je 26. lipnja 1369. pismo trojici sinova Balše I., utemeljitelja dinastije, u povodu njihovoga vraćanja u katoličku vjeru [15].

Od 1371. do 1372. poduzeo je Đurađ I. Balšić osvajanja teritorija srpskih vladara. Zeti je pripojen dio Kosova, uključujući gradove Peć, Đakovica i Prizren.

Naredna su njegova osvajanja bila Konavli, Dračevica i Trebinje. U Balšića državi su se nalazili, izuzev Dubrovnika i Kotora, svi drugi gradovi na obali Jadranskoga mora u području, i to Ulcinj, Bar, Budva i Cavtat, te u zaleđu Skadar, Lješ, Drivast itd.

Đurađ I. Balšić koristio je i titulu Gospodar (latinski Dominus). Balšići su, po ugledu na Bizant, imali organiziranu dvorsku službu s logotetom na čelu. Državnim je financijama rukovodio visoki činovnik. Balšići su imali talenta za gospodarstvo, kovali su svoj novac - dinar.

U doba kada je vladao Balša II. (od 1378. do 1385.) komplicirali su se vanjsko-politički uvijeti za Zetsku državu prouzročeni stalnom vojnom prijetnjom bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromanića. Njihove su se vojske sukobile oko prevlasti nad gradom Kotorom koji je u međuvremenu potpao pod pokroviteljstvom ugarske krune.

Došlo je od 1382. do 1384. do zetsko-bosanskoga rata i Tvrtko iz njega izlazi kao pobjednik. Balša II. će taj gubitak kompezirati osvajanjima grada Drača, te gradova Berata i Valone (suvremena Albanija). Kao gospodar ovih gradova on će ponijeti i titulu Duka Drački.

No, rujna 1385. godine Osmanlije će napasti Berat, pa je Balša II. iz Drača pohitao da ga obrani. Do sukoba je došlo na Saurskom polju pokraj Berata a u njemu je Balša II. poginuo.

Nakon smrti Balše II. veliki će dijelovi Zetske države biti podjeljeni između susjednih vladara.

Crnojevića država 1451. - 1498.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crnojevića država

Posljednji vladar Balšić, Balša III., umro je 1421. godine i pravo na upravljanje državom su, zbog obiteljskih veza, polagali srpski despoti Stefan Lazarević i Đurađ Branković iz Smedereva.

Nakon nestanka Balšića s povijesne scene, glavna obitelj u Zeti podstaju Crnojevići, pravoslavni plemići iz planinskih oblasti okolo Lovćena.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crnojevići

1451. stupio je Stefan I. Crnojević u pregovore s Mletačkom Republikom koja ga je priznavala za legitimnog vladara. Također su mu Mlečani davali godišnju plaću, priznali titulu vojvode i njegove posjede oko Kotora.

No, Srbi predvođeni despotom Đurađem Brankovićem, 1452. Stefana I. pokušali su zbaciti. Došlo je do bitke kod Skadarskoga jezera u kojoj je Stefan I. odnio pobjedu i zauzeo Podgoricu.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Ivan Crnojević

Nakon smrti oca Stefana, Ivan Crnojević je naslijedio prijestolje. 1465. napao je posjede Mletačke Republike na Crnogorskom primorju, poglavito oko Kotora, pozivajući se na povijesno pravo nad ovim oblastima. No, premda su ga prvotno Mlečani osudili na smrt, naredne su se godine dogovorili s Ivanom. Darovali su ga titulom vojvode, a Ivan je zauzvrat obećao da će obustaviti oružane napade i umiriti tamošnje stanivništvo koje mu je bilo sklono.

1471. Osmanlije su uspjele pritisnuti Ivana te im je morao obećati davanje godišnjeg danka od 700 zlatnih dukata. No, Mlečani su opet nastojali pridobiti Ivana, pa su 1473. dali Ivanu i njegovim potomcima mletačke plemićke titule, vojnu opskrbu i 600 dukata godišnje pomoći.

1474. Ivan prestao plaćati danak Osmanlijama. Te je godine otpočela osmanska opsada Skadra, kojeg su kontrolirali Mlečani. Ivan je uputio Mlečanima u pomoć postrojbe u jačini od 8.000 ljudi, pa je osmanlijski pokušaj zauzimanja Skadra propao.

Povijesni izvori iz 15. stoljeća, za doba Stefana I. Crnojevića i njegova sina i nasljednika gospodara Ivana Crnojevića, Žabljak Crnojevića opisuju kao državno središte. Iz njega je pokušan organizirani otpor navali Osmanlija s juga, kroz ravnicu okolo Skadarskoga jezera. U Žabljaku Crnojevića bila je dvorska palača i Crkva Sv.Đorđija (kasnije pretvorena u džamiju). Crnojevići su izmjestili državno središte u planine, u konačnom na Cetinje.

1479. Mlečanii su Osmanlijama predali Skadar koji su dobili priliku koncentrirati snage na Crnu Goru. Ivan je te godine prešao na teritorij Mletačke Republike.

1481. u velikom stilu vraća se Ivan sa svojim postrojbama u domovinu, te u silovitim naletima protjeruje Osmanlije. No, nakon što su se konsolidirali, Osmanlije su opet priprijetile Crnoj Gori i Ivan ponovno prihvaća isplaćivati godišnji danak. Njegova je država obuhvaćala i uski dio obale od Miločera do Svetog Stefana.

1484. utemeljen je Cetinjski manastir koji je stoljećima bio državotvorno i duhovno središte Crnogoraca.

Stiješnjen od onovremene vojne i političke sile, Osmanskoga Carstva, Ivan je poslao svoga najmlađeg sina Stanišu kao zalog mira u Carigrad, kamo je ovaj kasnije prešao na islam i nazvao se po svome albanskome ujaku, Skenderbeg - Staniša (Skender-beg) Crnojević.

Đurađ Crnojević, najstariji sin i nasljednik Ivana Crnojevića, lipnja 1490. je naslijedio prijestoljeIvana Crnojevića u gotovo beznadežnim vanjsko-političkim uvjetima, između Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike, suočen s snažnim procesom islamizacije Crne Gore.

Tijekom 1496. Đurađ se zainteresirao za plan francuskoga kralja Karla VIII. o podizanju ustanka u susjednoj Albaniji, što su Osmanlije otkrile i dali mu ultimatum da napusti Crnu Goru. Povlači se Đurađ na svoje posjede u okolici Budve a potom u Mletačku Republiku.

Osmanlije su 1497. obavile popis u Crnoj Gori što znači da je ona bila od tada, neko vrijeme, faktički pod vlašću skadarskoga sandžak-bega.

1501. je Đurađ pokušao izvesti ustanak u Crnoj Gori, no bezuspješno, Osmanlije ga uhićuju i odvode u Carigrad. Umro je Đurađ u Anadoliji oko 1511. godine.

Ostavština Crnojevića[uredi VE | uredi]

Za doba Crnojevića se trajno ustalio naziv Crna Gora.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crna Gora (etimologija)

Dalje, crnogorska povijesna prijestolnica će postati Cetinje, a Cetinjski manastir, ne samo vjersko i kulturno, no od konca 17. stoljeća i državotvorno središte crnogorskog naroda.

U kulturološkom pogledu najvažniji događaj je iz kraja 15. stoljeća kada je na Cetinju (Obod), unutar pravoslavnog manastira proradila Crnojevića tiskara, prva državna tiskara u povijesti koja je izradila Oktoih i još nekoliko bogoslužbenih ćiriličnih knjiga. Glavni tiskar je bio Makarije od Crne Gore [16] .

Osmanlijska okupacija 1496. - 1697.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crna Gora pod osmanlijskom okupacijom 1498.-1697.

Zbog neprestanih pobuna Crna Gora je dobila od Osmanlija poseban status kao planinsko neplodno područje nastanjeno borbenim crnogorskim plemenima.

Kako bi lakše kontrolirao Crnu Gore, sultan stvora posebni Sandžak Crna Gora, no timarsko-spahijski sustav poreza nikako nije mogao uvesti u Crnu Goru, pa je odlučeno da Crnogorci postanu slobodni seljaci - furlundžije, kao stočarski narod koji plaća umjeren danak i sudjeluje u osmanlijskim ratovima, no samo u granicama Crne Gore.

Tako se počela razvijati autonomija Crne Gore još u 16. stoljeću. Crna Gora se dijelila na nahije, koje su se dalje dijele na crnogorska plemena, od kojih je svako imalo glavare koje su birali odrasli muškarci na plemenskim zborovima [17].

1604. Crnogorci su odbili platiti danak, pa je sandžak-beg okupio 3.000 boraca i došao u Podgoricu da ga sam pokupi, krećući se k utvrđenim zaseocima Stanjevićima i Goricama, kako bi provalio prema Cetinju, Crnogorci su ga napali i opljačkali.

Otpor Crnogoraca se sve više artikulira kao borba za neovisnost. Takva stremljenja se posebno iskazuju za Kandijskoga rata u razdoblju od 1645. do 1669. [18].

Tijekom rata između Svete lige i Osmanlija (1683.-1699) Crna Gora se ponovno buni.

Obnova crnogorske samostalnosti[uredi VE | uredi]

Ulogu svjetovnog vladara i rukovođenje zemljom preuzimaju cetinjske vladike, zatim Općecrnogorski zbor i Zbor glavara, kao vrsta državnog organa, a rukovođenje na nižim razinama bilo je u rukama plemenskih zborova.

Crnogorska država 1698. - 1851.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crnogorska država 1698. - 1851.

1697. Općecrnogorski zbor za vladiku bira Danila Petrovića Njegoša, rodonačelnika dinastije Petrović Njegoš, čime počinje organizirana borba za političko i vjersko jedinstvo zemlje, često podijeljene plemenskim sukobima i islamizacijom pučanstva.

Dolaskom izaslanika ruskog cara Petra I. Romanova u Crnu Goru 1711. i putovanjem Danila u Petrograd [19] uspostavljene su bliske političke veze između Crne Gore i Carske Rusije.

Sljedeće godine, 1712. odigrala se bitka protiv snaga bosanskog vezira Ahmet-paše na Carevom lazu, događaj koji je u narodno pamćenje ušao kao jedna od najvećih pobjeda u ratnoj povijesti Crnogoraca.

Suprotno dotadašnjim običajima o biranju vladika Danilo donosi odluku da nasljednik bude iz njegove obitelji. Kako se vladika nije mogao ženiti i imati djecu kao nasljednika odabire 1735. bratovog sina - Savu Petrovića Njegoša.

U prvom dijelu svoje vladavine, Sava će na položaj vladike on će uzdići svog brata Vasilija koji se prije svega bavio vanjskom politikom. U svojim pismima ili putovanjima Vasilije će mnogo puta tražiti pomoć Rusije u stvaranju crnogorskog školstva, dok će on sam na kraju postati prvi povjesničar Crne Gore s svojom knjigom "Istorija Crne Gore" (tiskana 1754. godine) [20].

Nakon Vasilijeve smrti najvažniji događaj tijekom vladavine Save (koji ponovno sam vlada) postaje osmanlijsko ukidanje srpske Pećke Patrijaršije 1766. godine. I od toga perioda Pravoslavna crkva u Crnoj Gori je i de facto i de iure autokefalna.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crnogorska pravoslavna Crkva

Nedugo potom u Crnoj Gori se pojavljuje Šćepan Mali, koji uspijeva ujediniti crnogorska plemena, predstavljajući se kao ruski car Petar III..

1773. Osmanlije potplaćuju jednog Šćepanovog slugu koji ga ubija. Nakon njegove smrti, ponovno nastupa plemenska anarhija.

1781. za svog nasljednika izabire Arseniju Plamenca [21].

1784. vlast će se vratiti u ruke dinastije Njegoš izborom Petra I. Petrovića Njegoša za novog vladiku.

Petar I. će po smrti biti kanoniziran kao Sveti Petar Cetinjski i jedna je od najvećih, ako ne i najveća, ličnost crnogorske nacionalne povijesti.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Sveti Petar Cetinjski

1796. u bitkama na Martinićima i Bici na Krusima je posječena osmanlijska vojska. U bitkama je Petar predvodio Crnogorce sa sabljom i križom u rukama. Vezir Mahmut-paša je tijekom borbi zaklan a glava mu je, kao strašni simbol crnogorske pobjede, za osvetu odsječena i donesena u Cetinjski manastir koji je bio 1785. spalio. Od tada su sastavnim dijelom crnogorske države postali Bjelopavlići i Piperi.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bitka na Krusima

1798. je donesen Zakonik opšči crnogorski i brdski sa 16 članaka a dopunjen je 1803. s još 17 članaka.

1798. je oformljeno Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog. Time je, skupa s u Zakoniku inkorporiranom Stegom, udaren pravni temelj crnogorskoj državi.

Osobni je tajnik Petrov bio, od 1785. do 1804. Dolči de Vicković, katolički svećenik iz Dubrovnika.

1802. austrijske su okupacione vlasti u Boki kotorskoj Dolčija smatrale glavnim organizatorom pobuna slavenskog pučanstva na tom području, te su o tome izvjestile Rusiju, navodeći da je Dolči u urotničkoj vezi s austrijsko-ruskim zajedničkim neprijateljem Napoleonovom Francuskom. Optužbe su dodatno osnažene pritiskom u pismu Crnogorcima što ga je uputio Sveti Sinod Ruske crkve s optužbama da Petar uzgaja "latinsku jeres" i prijetnjom kako će Ruski sinod u Crnu Goru postaviti novoga arhijereja.

Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog se 3. srpnja 1804., obratilo pismima ruskom caru i ruskom Ministarstvu vanjskih poslova, istaknuvši potpunu neovisnost i samostalnost Crne Gore spram Rusije, kako u crkvenom tako i u državnom pogledu. Gašenjem Pećke patrijaršije 1766. godine (citati u oirg. na crnogorskom ) “naš gospodin Mitropolit ostao (je) po sebi u ovdašnjoj crkvi u nezavisnosti ikakvoj vlasti kao drugi arhijereji”, da “od najstarijeg vremena vjeru hrišćansku nijesmo od Rusa, nego od Grka primili”, te da “mi narod crnogorski i brdski ne stojimo pod podanstvom Ruske imperije, nego samo pod moralnim pokroviteljstvom.

Ovakvi stavovi, također bjelodano svjedoči i o tadašnjoj samostalnosti (autokefalnosti) Crnogorske crkve.

1797. nakon propasti Mletačke Republike nastojao je Petar I. pripojiti Boku kotorsku i crnogorsko priobalje oko Budve. Petar I. je doista oslobodio Budvu, no ubrzo se, pod inozemnim pritiskom, morao outda povući.

1806. se, na poziv Rusije, uključio u borbu protiv Napoleonovih trupa koje su bile prodrle i u Boku kotorsku. Ni ovoga puta nije bilo uspjeha jer su Crnogorci pretrpjeli poraz.

1813. Petar I. je uništio francuske postrojbe u Boki kotorskoj, izuzev utvrde u Kotoru. Oslobodio je Perast, Risan, Herceg Novi, nad kojima se zaviorio crnogorski Alaj-barjak, te stigao s kombiniranim crnogorsko-bokeljskim postrojbama podno Dubrovnika u kojem su se Francuzi utvrdili. U prosincu 1813. predala se i francuska posada u Kotoru.

Ujedinjenje Crne Gore i Boke proglašeno je 29. listopada 1813. godine u Dobroti, kod Kotora.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Ujedinjenje Crne Gore i Boke kotorske 1813.

No, Bečki kongres je 1814. - 1815. odlučio da Boka kotorska pripadne Austriji.

1820. je na Morači poražena Džalaludin-pašina vojska i od tada su plemena Rovca i Moračani, znatni dijelovi Crnogorskih Brda postali dijelom slobodne i neovisne crnogorske države.

Tijekom vladavine, Petar I. je imao snažnu oporbu u plemićkoj obitlji Radonjića, koji su bili guvernaduri.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Guvernadur

Za nasljednika je Petar I. odredio svoga sinovca Radivoja Tomova Petrovića, kasnije Petra II. Petrovića Njegoša. Umro je Petar I. na blagdan Lučindan, 31. listopada 1830. godine.

1831. osniva se Senat i Gardu (Gvardiju) - kao kombinirane organe sudske, upravne i izvršne vlasti. Za upravitelje nahija postavlja kapetane.

1832. ukida se guvernadurstvo.

1834.. utemeljuje se tiskara i škola u oslobođenom dijelu Crne Gore.

Nagovarao je Petar II. Kneževinu Srbiju da zajedno poduzmu akciju za oslobođenje Bosne i Hercegovine od Turaka.

1841. postigao je jedan diplomatski uspjeh kada je Crna Gora riješila probleme razgraničenja s Austrijskim Carstvom

1848. Njegoš je bio u vezi s hrvatskim banom Josipom Jelačićem i nudio mu je, preko Jelačićevoga guvernera Dalmacije vojnu pomoć od 2.000 Crnogoraca. U pismu od 17. studenog 1848. Njegoš guverneru Dalmacije piše:

"Istina je da su Crnogorci spremni da budu u pomoći svojoj braći Hrvatima, jedno po jedinoplemenosti, a drugo po njihovoj prirođenoj naklonosti vojničke trudove snositi" [22] [23].

Crnogorska država 1852.-1918.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crnogorska država 1852. - 1918.

Crnogorski Senat je Danila Petrrovića Njegoša, slijedeći oporuku Petra II. Petrovića Njegoša, 1. siječnja 1852. proglasio vladarem.

Također, odlukom Senata 1. ožujka 1852. Crna Gora postaje nasljedna kneževinasa knezom na čelu, čime obavljena razdioba držvne i crkvena vlasti koju su od 1696. objedinjavali vladari, ujedno crkveni poglavari autokefalne Crkve iz dinastije Petrovića.

1853. Danilo I. je podržao ustanke u Hercegovini. To je izazvalo osmanlijsku navalu na Crnu Goru. Danilo I. se obratio Ruskim i Austrijskim carstvima za pomoć, koji su uvjerili Osmanlije da odustanu.

Od 1854. Danilo I. je počeo reformirati Crnogorsku vojsku.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crnogorska vojska 1852.-1876.

Danilo I. je, na unutarnjem planu, odlučio oštrim mjerama suzbiti plemenske separatizme.

1854. dio plemena Bjelopavlića se odmetnuo od crnogorskih vlasti. Danilo I. se 1. srpnja 1854. s oko 5.000 za Crnogorca spustio u Bjelopavlićku ravnicu. Oko 20 plemenskih vođa Bjelopavlića pobjegli su turskom paši u Skadar.

Pokolj Kuča, u dva navrata, zbio se lipnja i srpnja 1855., nakon što su neke plemenske vođe objavile pokornost turskom paši u Skadru.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Pohara Kuča

1855. donijet je Zakonik Danila I, kneza i gospodara slobodne Crne Gore i Brda, također poznat i pod nazivom Danilov zakonik, kojim je udaren snažan temelj pravnoj državi. Danilov zakonik (koji ima karakteristike ustava).

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Zakonik Danila I, kneza i gospodara slobodne Crne Gore i Brda

Danilo I. je, po dolasku na vlast, izradio plan obnove Crnojevića države, s teritorijalnim proširenjem i potpunim međunarodno-pravnim priznanjem crnogorske neovisnosti. Svoj plan je nazvao Obnova Ivanbegovine (Ivanbeg, popularni naziv u crnogorskom pučanstvu za vladara Ivana Crnojevića).

1856. uputio je Danilo I. memorandum velikim silama tijekom kongresa u Parizu u kojem je zahtijevao:

  • priznanje neovisnosti Crne Gore;
  • proširenje granica Crne Gore na dijelove teritorija ist.Hercegovine i Albanije;
  • verificiranja granica s Osmanlijskim Carstvom;
  • ustupanje Crnoj Gori grada Bara

1857. je bio Danilo I. u posjetu Napoleonu III. sve više napuštajući tradicionalni oslonac na Rusko Carstvo.

Iste, 1857. godine, Danilo I. podržava hercegovačke ustanke, što je izazvalo novi osmanlijske pohod. Crnogorci izvojevali značajnu pobjedu na Grahovu 1858.

1860. godine Danila I. ubija jedan osobni protivnik, dezerter u Kotoru.

Njegov brat, proslavljeni crnogorski ratnik, veliki vojvoda Mirko Petrović odriče se tvrdnje za prijestolje u korist njegova sina, Nikole Petrovića Njegoša.

Nikola I. je bio na prijestolju od 1860. do 1921. godine, kao knjaz a od 1910. i kao kralj, također za Crnogorce neprikosnoveni gospodar.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kraljevina Crna Gora

Svršetkom crnogorsko-osmanlijskoga rata 1876.-1878. godine će crnogorska država, s međunarodno verificiranim granicama, imati točno 9.475 m2 i u njen su sastav vraćeni: Podgorica, Danilovgrad, Nikšić, Bar, Ulcinj, Kolašin, Andrijevica i Žabljak.

Pod njegovom je upravom crnogorska država 13. srpnja 1878. na Berlinskom kongresu dobila međunarodno priznanje i od onih država Europe koje je dotad nisu priznavale. Nakon višestoljetne izolacije, Crna Gora je silno uvećala svoj teritorij i izbila na Jadransko more.

Reformiro je Nikola I. državnu upravu, oformio Ministarski savjet, modernizirao Crnogorsku vojsku, Općim imovinskim zakonikom udario temelj pravnom sustavu, otvorio vrata inozemnim investiranjima.

1905. je Nikola I. oktroirao Ustav Knjaževine Crne Gore nakon čega je i sazvana Crnogorska narodna skupština.

Glavna oporba, ne samo Nikoli I. već i crnogorskoj državi uopće, predstavljale su unutarnje pristalice velikosprskog koncepta. Uz potporu obavještajne službe Kraljevine Srbije planirani su 1908. ubojstvo Nikole I. i svojevrsni državni udar a 1909. i pokušaj oružane pobune.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bombaška afera (1908.)
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kolašinska afera (1909.)

Balkanski ratovi[uredi VE | uredi]

Nikola I., kako bi zadao posljedni udarac Osmanlijama u Europi. 1912. godine stupa u savez s ostalim pravoslavnim kršćanskim monarhijama Balkana - Srbijom, Grčkom i Bugarskom i do 1913. godine. znatno proširuje svoj teritorij.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Balkanski ratovi

Usprkos crnogorskim vojnim uspjesima, morala je Kraljevina Crna Gora vratiti grad Skadar, novostvorenoj Albaniji.

Prvi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Crna Gora je u Prvi svjetski rat ušla odmah po objavljivanju rata Austro-Ugarske Kraljevini Srbiji 1914.

Crnogorska vojska, brojnosti oko 50.000 ljudi, odmah je mobilizirana. Crnogorske snage su odbile više napada Centralnih sila. S utvrđenoga vrha planine Lovćen, crnogorsko topništvo je bombardiralo Kotor, obližnju austro-ugarsku vojnu bazu.

Prvi pohod Centralnih Sila na Crnu Goru je bio zaustavljen, te su Crnogorci protuudarima oslobodili Budvu, došli nadomak Tivta, a na sjevernoj fronti dosegli nadomak Sarajeva.

Centralne Sile za vrijeme druge invazije potkraj 1915. skršiće crnogorski otpor. Njihva ofenziva će kulminirati siječnja 1916..

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Mojkovačka bitka

Crnogorska država će kapitulirati 25. siječnja 1916. godine. Prethodno kralj Nikola I. i dio njegove vlade preko Italije odlaze u Francusku, najprije Bordeaux, odakle se ne uspijevaju nametnuti niti kao partner u pregovorima i mirovnim konferencijama nakon rata.

Nakon proboja Solunskoga fronta, srpska vojska zauzima Crnu Goru i u Podgorici postavljaju prijelaznu protuustavnu tzv. Podgoričku skupštinu na vlast koja optužuje Nikolu I. za izdaju, zbacuje ga s prijestolja.

26. studenoga 1918. ista "skupština" izglasuje sjedinjenje Kraljevini Srbiji.

Odluka je dovela do brojnih nereda i izbijanja oružanog otpora Crnogoraca.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Božićna pobuna

Prva Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Godine 1918. Kraljevina Crna Gora je okupirana a na nelegalnom tzv. Podgoričkom skupštininom anektirana od Kraljevine Srbije, pa je crnogorska država kao dio Srbije priključena Kraljevini SHS.

Najveći dio crnogorskoga pučanstva nikada se nije pomirio s načinom "ujedinjenja", zapravo prisajedinjenja, te derogiranim statusom Crne Gore u Prvoj Jugoslaviji.

U Crnoj Gori je došlo do oružanih borbi i komitskog pokreta koji je trajao do 1929. godine. Do 1921. u Kraljevini Italiji su postojale baze crnogorske kraljevske vojske koja je pripremana za oslobođenje Crne Gore.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crnogorski komiti
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crnogorska vojska 1919.-1921.

Snažna uporišta u Crnoj Gori, u periodu između dva svjetska rata, imala je Crnogorska stranka (crnogorski federalisti) i ilegalna KPJ, koje su promicale priznanje crnogorske nacionalnosti i ravnopravnost Crne Gore.

Kao ilustrativan podatak koliko je Crna Gora, derogirana tzv. Podgoričkom skupštinom 1918. mogla utjecati na politički život tadašnje države, bjelodano svjedoči i da je u ukupno 39 jugoslovenskih vlada u periodu između dva svjetska rata u njima bilo 819 ministarskih mandata, a svega su petorica bili ministri iz Crne Gore u trajanju koje je ukupno bilo manje od trajanja prosječnoga ministarskog mandata. [24].

1929., Kraljevina SHS je preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju pod diktaturom kralja Aleksandra I Karađorđevića. Crna Gora postaje Banovina Zeta nazvana po istoimenoj rijeci Zeti, obuhvaćajući današnju Crnu Goru s ostatkom Sandžaka, dijelom istočne Hercegovine, Dubrovnikom s okolinom, Metohijom i dijelom Srbije.

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

1941.[uredi VE | uredi]

Po osvajanju Jugoslavije, u Crnoj Gori je, koju su okupirali Talijani, pokušano je 12. srpnja 1941. sa stvaranjem marionetske neovisne Kraljevine Crne Gore. Nitko se iz dinastije Petrović-Njegoš nije stavio na raspolaganje Talijanima. Crnogorski političar Sekula Drljević i dio Crnogorske stranke bili su, uz talijansku podršku, čelnici toga projekta.

No, 13. srpnja 1941. izbio je općenarodni ustanak predvođen Pokrajinskim komitetom KPJ za Crnu Goru. Uslijedio je snažan talijanski protuudar. Ključni ljudi crnogorskog partizanskog pokreta su bili Milovan Đilas, Blažo Jovanović, Peko Dapčević, Ivan Milutinović, te časnici bivše jugoslavenske kraljevske vojske Arso Jovanović i Velimir Terzić.

Koncem 1941., nakon što su ustanici u borbama s Talijanima pretrpjeli uzastopne poraze te u većini morali napustiti teritorij Crne Gore i priključiti se Titu u BiH, organizira se četnički pokret s ciljem stvaranja Velike Srbije koja bi obuhvaćala i Crnu Goru.

1942.[uredi VE | uredi]

Početkom ožujka 1942. general Krsto Popović, karizmatični veteran Božićne pobune iz 1918. i zapovjednik Glavnog stožera Crnogorske vojske u Italiji 1919.-1921. mobilizira svoje pristalice. Oni se okupljaju pod crnogorski alaj-barjak i uz pomoć talijanskih okupacijskih vlasti formira se Crnogorska narodna vojska (koja je djelatno brojala 1.650 pripadnika.

Okupacijski talijanski guverner na Cetinju, general Pircio Biroli, podijelio je Crnu Goru na tri djelatna sektora, od kojih su dva kontrolirali četnici a jedan formacija generala Popovića. Usprkos retoričkom neprijateljstvu, povijesnica nije zabilježila veće oružane sukobe između partizana i postrojbi Crnogorske narodne vojske a najveći dio pristalica generala Popovića je pristupio kasnije partizanima.

Talijani su u crnogorskim četnicima, čiji je de facto vođa bio prijeratni satnik jugoslavenske vojske Pavle Đurišić, imali odane saveznike u borbi protiv partizana. Na teritoriji Crne Gore od sredine 1942. pa do proljeća 1943. boravio je osobno Draža Mihailović.

Neznatne i raštrkane grupe partizana, tijekom perioda apsolutne talijansko-četničke vladavine (od proljeća 1942.) davale su otpor, no većinom su bile likvidirane, dok su partizanski simpatizeri bili izloženi represiji. Organizirani su stalni ili ad hoc četnički prijeki sudovi, te zatvori u Kolašinu i Podgorici.

1943. - 1944.[uredi VE | uredi]

Početkom 1943. crnogorski četnici su pobili i poklali stotine mislimanskih civila na teritoriju opština Bijelo Polje i Pljevlja.

No, dominantni dio četničkih postrojbi iz Crne Gore pretrpio je početkom 1943., poglavito od crnogorskih partizana koji su nastupali s glavninom NOVJ, teške kontraudare tijekom Bitke na Neretvi od kojih se četnički pokret u Crnoj Gori nikada nije oporavio.

Nakon propasti fašističkog režima Benita Musolinija u Kraljevini Italiji 1943. godine, njemačke oružane snage reokupiraju Crnu Goru.

Ipak, partizani do kraja 1943. uspjevaju na sjeveru Crne Gore oformiti veću slobodnu teritoriju koju su kontinuirano držali mjesecima.

U tom periodu, crnogorski partizanski pokret obnavlja državno-pravni status Crne Gore formiranjem Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke, te Crnogorskog antifašističkog vijeća narodnoga oslobođenja (CASNO) 1944. godine.

Koncem 1944. je oslobođena cijela Crna Gora.

Posljedice[uredi VE | uredi]

Oko 50.000 stanovnika Crne Gore strada tijekom Drugog svjetskog rata.

Po oslobođenju, Crna Gora postaje jedna od šest narodnih republika Demokratske Federativne Jugoslavije.

Druga Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Narodna Republika Crna Gora mijenja naziv 1953. godine u Socijalistička Republika Crna Gora, usporedno s mijenjanjem naziva cijele države (Federativna Narodna Republika Jugoslavija u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija).

Federalni ustavi iz 1963. i u većoj mjeri iz 1974. znatno su povećali autonomiju Crne Gore.

Crnogorski ustav iz 1963. spominje da je u Socijalističkoj Republici Crnoj Gori srpskohrvatski službeni jezik. Ustav SR Crne Gore iz 1974. službeni jezik navodi pod imenom srpskohrvatski jezik ijekavskoga izgovora.[25]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Crnogorski jezik

1989. prebačena su tijela kralja Nikole I. Petrovića i kraljice Milene i dvoje njihove djece u Crnu Goru iz Italije.

Nakon Titove smrti etničke tenzije rastu u Federaciji i započinje proces raspadanja Jugoslavije. Crna Gora 1989. većinski prihvaća velikosrpski projekt i postaje snažno uporište Slobodana Miloševića.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Antibirokratska revolucija

Jedna od posljedica će tijekom 1990-ih biti i naglo povećan broj Crnogoraca koji su se deklarirali kao pripadnici srpske nacije.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Nacionalno izjašnjavanje na popisima u Crnoj Gori

Nakon raspada SFRJ[uredi VE | uredi]

Za vrijeme srpsko-crnogorske agresije na susjednu Hrvatsku, nakon što se Hrvatska razdružila od SFRJ, crnogorski odredi Jugoslavenske Narodne Armije napali su hrvatski jug, konkretno Konavle, Dubrovnik i Dubrovačko primorje u razdoblju od 1991. do 1992..

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Obrana Dubrovnika

Protiv napada na Dubrovnik, koji je s Crnom Gorom ranije bio uvijek u dobrim odnosima, ustali su crnogorski liberali s parolom: "Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče!". Crnogorski studentski i drugi demokratski forumi organizirali su brojne peticije za vraćanje crnogorskih pripadnika JNA s hrvatskog ratišta i blokirali od strane JNA planirano slanje Crnogoraca na Banovinu.

Uloga Crne Gore u ratu za otcjepljenje Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. bila je vrlo aktivna. Radovan Karadžić postao je predsjednik Republike Srpske, a crnogorske vlasti izručivale su muslimanske izbjeglice Vojsci RS-a i redovno slali dobrovoljce.

Godine 1992. održan je – u svega 7 dana organizirani referendum, koji je odlučio budućnost SR Crne Gore da postane članicom SRJ. 92,96% je glasovalo za formiranje zajednice sa SR Srbijom a 7,04% protiv. No, ukupno je samo dvije trećine građana je glasovalo.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Referendum o državnosti Crne Gore 1992.

1997. de facto vlada Mila Đukanovića se distancira od unitarističkog režima Slobodana Miloševića.

Za vrijeme NATO-ova napada na SRJ 1999. Crna Gora je bombardirana samo prvih par puta; kasnije je pošteđena zahvaljujući otporu suradnji Miloševiću režimu

2000. godine u Crnoj Gori su sve glasniji zahtjevi da se obnovi neovisnost.

2003. je SRJ transformirana u slabije povezanu državnu zajednicu Srbija i Crna Gora, dok je Ustavna povelja te tvorevine precizirala da Crna Gora ima pravo za tri godine organizirati referendum o svojoj neovisnosti.

Nezavisnost[uredi VE | uredi]

Referendum o neovisnosti Crne Gore odlagan je više puta, među ostalim i na zahtjeve Europske Unije.

Konačno glasovanje o opstanku u zajednici sa Srbijom dogodilo se 21. svibnja 2006.

Službeni rezultati objavljeni su 23. svibnja po kojima je tijesno pobijedila crnogorska neovisnost.

Europska unija je nametnula granicu od 55% glasova za neovisnost. Za koju je glasovalo 55,5% birača. To je rezultiralo time da je de facto 1,22 glasa za neovisnost vrijedilo koliko i jedan glas protiv neovisnosti.

3. lipnja 2006. Crna Gora je proglasila neovisnost.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Nedoumice srpskih povjesničara oko etnogeneze Duklje
  2. Dr. Rajko Vujičić Sveti Vladimir Dukljanski
  3. Crnogorski povjesničar prof.dr. Božidar Šekularac o Dukljanskoj kraljevini
  4. Bizantski kroničar Kekavmen o tome kako je knez Vojislav zarobio bizantskog stratega u Dubrovniku (poslije 1042.)
  5. Pismo pape Grgura VII. Mihailu, 9.1.1078.g.
  6. Nićifor Vrijenij: Opis njegove borbe protiv Dukljana i Hrvata
  7. (crnogorski) Ljetopis popa Dukljanina
  8. Ljetopis popa Dukljanina, na crnogorskom jeziku
  9. Zapis iz Svača: Sarkofag stanovnika uspavanog grada (crnogorski)
  10. O arheološkim istraživanjima na lokalitetu grada Duklje
  11. 11,0 11,1 Stefan Prvovjenčani (sin Nemanjin), Žitje Sv. Simeona, na srpskom jeziku
  12. Kneginja Desislava je, prema nepotvrđenim mišljenjima nekih povjesničara, možda posljednja vladarka nekoć slavne dukljanske države
  13. Kneginja Desislava je, našavši se u Dubrovniku ustupila je Dubrovačkoj opštini dva svoja broda, opširnije R. Rotković, Ugovor Desislave s Dubrovnikom, na crnogorskom
  14. O državi Zeti i Balšićima
  15. Pismo pape Urbana V. trojici Balšića
  16. Prijepisi tekstova Đurađa Crnojevića
  17. Crna Gora u razdoblju od pada Crnojevića do vladike Danila Petrovića
  18. Crna Gora u razdoblju od pada Crnojevića do vladike Danila Petrovića
  19. Pisma vladike Danila Petrovića Njegoša
  20. Vladika Vasilije u crnogorskoj povijesnici
  21. Akademik Branko Pavićević o vladici Arseniju Plamencu
  22. Njegoševo pismo guverneru Dalmacije 1848.g.
  23. Pismo Njegoša dalmatinskom guverneru Johanu fon Turskom
  24. Dr. Šerbo Rastoder, "Montenegro during the XX century"
  25. Geršković, Leon; Đokić, Aleksandar; Ivanović, Branislav; Marković, Mileta; Misajlovski, Vasko; Šinkovec, Borut; Petković, Svetomir; Milinić, Obrad; Stanojević, Novak; Kršul, Ivan. Ustavi i ustavni zakoni : tekstovi Ustava i ustavnih zakona : osnovne karakteristike novog ustavnog sistema (Informatorovi priručnici), knj. 1. i 2., Informator, Zagreb, 1974., str. 571.
    Wikicitati „U tim je odredbama utvrđeno da je u SR Crnoj Gori u službenoj upotrebi srpskohrvatski jezik ijekavskog izgovora i da su ravnopravna oba pisma – ćirilica i latinica.“
    (Geršković (et al.), 1974., 571.)