Crnogorska pravoslavna Crkva

Grb Crnogorske pravoslavne Crkve

Crnogorska pravoslavna Crkva (na crnogorskoj ćirilici Црногорска православна Црква, ruski Черногорская Православная Церковь, engleski Montenegrin Orthodox Church) sa sjedištem u prijestolnici Cetinje obnovljena listopada 1993. godine, nakon što je stvarno 1918. a službeno 1920. godine bila ukinuta kao dotad kanonski autokefalna crkva (grč. Αυτοκεφαλία)- samostalna pravoslavna Crkva.

Poglavari Crnogorske pravoslavne Crkve

Podrobniji članak o temi: Poglavari Crnogorske pravoslavne Crkve

Crnogorska autokefalnost

Članak 40. Ustava Knjaževine Crne Gore iz 1905.

Crnogorski crkveni i državni poglavar mitropolit Petar I. Petrović Njegoš (Sv.Petar Cetinjski) s bijelom kamilavkom

Crnogorski crkveni i državni poglavar mitropolit Petar II. Petrović Njegoš s bijelom kamilavkom (камилавка) - simbolom dostojanstva poglavara autokefalne Crkve

Svaki pravoslavni narod, ukoliko je kao dominantan na jednom teritoriju stekao državnu neovisnost, po pravilu ima pravo oformiti svoju autokefalnu Crkvu. Sada postoje Ruska, Rumunjska, Grčka, Bugarska, Ukrajinska, Srpska itd. autokefalna Crkva. Autokefalne Crkve su i ranokršćanske Crkve, poput Jeruzalemske i Antiohijske Crkve, a tu je i Carigradski patrijarhat.

Na čelu neke autokefalne pravoslavne Crkve je obično patrijarh, a ponegdje arhiepiskop i/ili mitropolit. U Crnoj Gori postoji nekoliko stoljeća tradicija da je na čelu Crkve autokefalni mitropolit.

Crnogorska pravoslavna Crkva je faktički bila autokefalna od ukidanja srpske Pećke patrijaršije 1766. godine. Praktično ni dotad, ali od toga vremena posebno, nitko nije imao kanonske juruisdikcije da se miješa u crkveni život pravoslavnih Crnogoraca, a svoga duhovnog poglavara Crnogorci su sami birali što je glavni znak raspoznavanja neke autokefalne Crkve.

Podrobniji članak o temi: Crnogorska država 1698. - 1851.

Crnogorski crkveni poglavari ujedno su bili i političke vođe tadašnje neovisne crnogorske države iz dinastije Petrović Njegoš: vladike Danilo Petrović Njegoš, Sava Petrović Njegoš i Vasilije Petrović Njegoš.

Mitropolit Petar I. Petrović Njegoš (Sveti Petar Cetinjski) i njegov nasljednik Petar II. Petrović Njegoš kao dostojanstvo crnogorskih vladika su nosili bijele kamilavke (na grčkom Kαμιλαυκα) koje po kanonima mogu ponijeti samo autokefalni pravoslavni poglavari.

Carigradski patrijarhat, kao majka pravoslavne ekumene (ekumenski patrijarh - pravosl. vrhovni poglavar, najviši dostojanstvenik Pravoslavne Crkve), izričito, službeno, sa stanovišta kanona, priznao je autokefalnost Crnogorske pravoslavne Crkve. U službenom dokumentu - Katalog autokefalnih pravoslavnih crkava Sintagma koji je, po odobrenju Carigradske patrijaršije, tiskan u Ateni 1855. godine pod rednim brojem 9. navodi se Crnogorska pravoslavna Crkva kao autokefalna.

Od 1904. godine Crnogorska pravoslavna Crkva imala je Sveti Sinod.

Crnogorska pravoslavna Crkva imala je druge svoje legislativne akte. U tom pogledu od fundamentalne važnosti je spomenuti: Ustav Svetog Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori (1903.); Ustav pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori (1904.); Zakon o parohijskom svještenstvu (1909.). Status Crnogorske pravoslavne Crkve reguliran je i Ustavom Knjaževine Crne Gore donešenim na Nikoljdan 1905. godine.

U državnom Ustavu Knjaževine Crne Gore 1905. godine bilo je normirano u članku 40. sljedeće (citat. izvorno, na crnogorskom):

• "Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je Crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno pravoslavnom Vaseljenskom Crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori".

Crnogorska autokefalnost bila je prije 1918. općepoznata činjenica, o njoj 1911. godine piše u posebnoj natuknici i Enciklopedija Britannica.

Grb Kraljevine Crne Gore

Nakon Njegoševe smrti 1851. njegov nasljednik je bio knez Danilo I. Petrović, čime je crnogorska država postala sekularna. Sve do 1858. nije bio izabran novi crnogorski mitropolit. Knez Danilo I. postavio je tada Nikanora Ivanovića (Drniš 1825.-Gorica 1894.) za novoga mitropolita. Bio je Nikanor prvi mitropolit ne-Crnogorac na Cetinju. No, nakon ubojstva Danila I. 1860. u Kotoru (tada u sastavu Austrije), mitropolit Nikanor, koji je bio u Kotoru, optužen je za nedovoljnu vjernost.

Brat Danila I., veliki vojvoda Mirko Petrović Njegoš (otac Nikole I. Petrovića), optužio je Nikanora: "Nevjerni ste bili svome knezu, nevjerni narodu, nevjerni svome činu, nevjerni svojoj savjesti". Mitropolit Nikanor se nije vraćao u Crnu Goru. Od 1860. poglavare Crnogorske pravoslavne Crkve je imenovao knez/kralj Nikola I.

Ustroj Crnogorske pravoslavne Crkve 1878. - 1918.g.

Podrobniji članak o temi: Eparhije Crnogorske pravoslavne Crkve 1876. - 1918.

Nakon pobjeda u ratu protiv Osmanlijskoga carstva 1876.-1878. i velikog teritorijalnog uvećanja crnogorske države, podijeljena je Crnogorska pravoslavna Crkva na dvije upravne oblasti - eparhije: Arhiepiskopiju cetinjsku , sa sjedištem na Cetinju, te Zahumsko-rašku sa sjedištem u manastiru Ostrog (blizu Danilovgrada).

Mitropolit Visarion Ljubiša, poglavar Crnogorske pravoslavne Crkve 1882. - 1884.

Nakon oslobađana Peći, tijekom Prvog balkanskog rata, kada su i dijelovi Kosova pripojeni Kraljevini Crnoj Gori, oformljena je i treća eparhija- Pećka eparhija. Na čelu eparhija Crnogorske Crkve 1878.-1918. su bili:

• Arhiepiskopija cetinjska
• 1876.-1882. mitropolit Ilarion Roganović;
• 1882.-1884. mitropolit Visarion Ljubiša;
• 1884.-1918. mitropolit Mitrofan Ban.

• Zahumsko-raška eparhija
• 1876.-1882. mitropolit Visarion Ljubiša;
• 1882.-1884. mitropolit Mitrofan Ban;
• 1884.-1908. eparhijom administrirao mitropolit Mitrofan;
• 1908.-1918. episkop Kiril Mitrović.

• Pećka mitropolija
• 1912.-1918. episkop Gavrilo Dožić.

Sveti Sinod Crnogorske pravoslavne Crkve 1904. - 1918.

Podrobniji članak o temi: Sveti Sinod Crnogorske pravoslavne Crkve 1904. - 1918.

Sveti Sinod Crnogorske Crkve je imao osam članova: predsjedavao mu je mitropolit, a članovi su bili episkop zahumsko-raški, upravitelji cetinjskog i ostroškog samostana, tri svećenika višeg ranga i tajnik Svetoga sinoda.

Uloga Crnogorskog Sv.Sinoda definirana je općom odredbom u članku 1. Ustava Sv.Sinoda (citat orig.crnogor.)

• "Avtokefalna pravoslavna Mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori, kao član jedne svete katoličanske i apostolske crkve, kojoj je pastirenačelnik i glava Gospod i Bog naš Isus Hristos, čuva i održava jedinstvo u dogmatima i kanoničkim ustanovama sa svima drugima pravoslavnima avtokefalnim crkvama, i ovo će jedinstvo ona čuvati i održavati dovijeka".

Člankom 13. bilo je propisano da se članovi Crnogorskoga Sv.Sinoda "postavljaju na službu ukazom njegovog kraljevskog visočanstva knjaza Gospodara".

Isti članak propisivao je i zakletvu koja če 1918. biti pogažena:

"Ja NN zaklinjem se Bogu svemogućemu, da ću vladajućem knjazu Gospodaru NN svagda vjeran biti... ".

Ukidanje Crnogorske pravoslavne Crkve 1918.

Do konca 1918. neovisna država Kraljevina Crna Gora, pod bajunetima Vojske Kraljevine Srbije i četničkih skupina koje je predvodio Kosta Pećanac i odlukama nelegalne Podgoričke skupštine, anektirana unutar nove državne tvorevine Kraljevine SHS. Crnogorska pravoslavna Crkva je prestala postojati i svedena je na eparhiju koju kontrolira Srpska pravoslavna Crkva sa sjedištem u Beogradu.

Niti jednim člankom Ustava Sv.Sinoda, kao najvišim zakonskim aktom o unutarnjoj organizaciji Crkve u Crnoj Gori, nije bilo propisana mogućnost da se Crnogorska pravoslavna Crkva "sjedini", odnosno, ukine. No, upravo se to i desilo prosinca 1918. na posljednjoj sjednici Crnogorskoga Sv.Sinoda kojemu je predsjedavao Mitrofan Ban.

Obnavljanje Crnogorske pravoslavne Crkve

Mihailo, Arhiepskop cetinjski i mitropolit crnogorski, poglavar Crnogorske pravoslavne Crkve

Prvi poglavar obnovljene Crnogorske pravoslavne Crkve bio je vikarni episkop Antonije Abramović, što je naišlo na bijes srpskoga klera. Nakon Antonijeve smrti 1996. za novog poglavara na Badnjak 1997. godine pravoslavni Crnogorci su izabrali dotadašnjeg pravoslavnog paroh (ekvivalent je župnik) Carigradskoga patrijarhata u Rimu Miraša Dedeića. On je rukopolaganjem za episkopa dobio crkveno ime mitropolit Mihailo.

U Sabornom hramu Svete Paraskeve u Sofiji, Mihailo je 1998. kanonski posvećen (hirotoniziran) za episkopa Crnogorske pravoslavne Crkve.

Hirotoniju je izvršio patrijarh Bugarske pravoslavne Crkve patrijarh Pimen. Rukopolaganju Mihaila za episkopa obnovljene Crnogorske pravoslavne Crkve sasluživali su Inokentije, mitropolit sofijski, Genadij, mitropolit dorostolski i još pet episkopa i četiri svećenika. Ta je hirotonija imala podršku i blagoslov Ukrajinske pravoslavne Crkve.

Poglavar Crnogorske pravoslavne Crkve ima titulu: Arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski.

Proces obnove Crnogorske pravoslavne Crkve početkom 1990-ih bio je važan temelj nacionalne samospoznaje Crnogoraca i stremljenja obnovi državne neovisnosti do čega je i došlo u svibnju 2006. godine.

Spor sa Srpskom Crkvom

Konkurentska Srpska pravoslavna Crkva, čije je sjedište u Patrijaršiji u Beogradu i koja preko Mitropolije crnogorsko-primorske na Cetinju djeluje u Crnoj Gori, iz političkih razloga se žestoko protivi obnovi Crnogorske pravoslavne Crkve na identičan način na koji je službeni Beograd pokušavao od 1918. i ranije realizirati svoje velikosrpske ciljeve potpune asimilacije Crnogoraca i pretvaranje Crne Gore u derogiranu provinciju.

Srpska Mitropolija crnogorsko-primorska tvrdi da je jedina nasljednica prvih episkopija pravoslavne Crkve koje je, nakon što su Srbi okupirali dotad neovisnu i potpuno katoličku državu Duklju, početkom 13. stoljeća na prostoru suvremene Crne Gore utemeljio Rastko Nemanjić (kanoniziran kao Sveti Sava Srpski).

Na čelu srpske Mitropolije u Crnoj Gori od 1990. je mitropolit Amfilohije Radović (svjetovno ime Risto Radović). On je 1990-ih i kasnije bio istaknuti djelatnik velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Autori bliski srpskim crkvenim krugovima pokušavaju osporiti kanonsku utemeljenost crnogorske autokefalije u prošlosti. Općenito, Srpska pravoslavna Crkva, identificirajći pravoslavlje sa srpstvom (pripadnošću srpskoj naciji), sustavno negira nacionalnu i kulturnu posebnost pravoslavnih Crnogoraca. U pokušaju da se negira povijesna osnova autokefalnosti Crkve u Crnoj Gori, posebno se potencira rad dr. Ljubomira Đurkovića-Jakšića, tiskan 1991. pod naslovom Crnogorska mitrpolija nikada nije bila autokefalna.

No, srpski episkop u Crnoj Gori je, nakon dvije decenije upornoga negiranja, lipnja 2010. konačno priznao da je Crkva u Kraljevini Crnoj Gori do 1918. bila autokefalna.

Po podacima o stavu crnogorskoga javnoga mnjenja za 2010. utjecaj Crnogorske pravoslavne Crkve je u konstantnom porastu. Trenutačno ima popularnost od 35,4% a SPC u Crnoj Gori (49,1 %).

Pravni status

Tijekom 1990-ih pravoslavni crnogorski svećenici i vjernici, bili su na meti sveopće javne kampanje s bacanjem anatema i policijskim saslušanjima. Kampanju su organizirali tadašnja promiloševićevska vlast Republike Crne Gore, te Vojska Jugoslavije i njena kontraobavještajna služba KOS u dosluhu sa Srpskom pravoslavnom Crkvom radi odvraćanja "autokefalista" od posla na obnavljanju crnogorske crkvene samostalnosti.

Do 2000. godine Crnogorska pravoslavna Crkva nije mogla dobiti status pravnog lica jer je vlast odbijala njenu registraciju. Te godine registrirana je u područnoj jedinici MUP-a Crne Gore na Cetinju na bazi Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1977. godine (“Sl. list SRCG”, br. 9/77, 26/77, 32/88), koji je, u nedostatku drugog pravnog akta, regulirao to područje. Do toga je došlo nakon brojnih prosvjeda, te nakon izvjesnih promjena političke konstelacije.

Ustav Crne Gore iz 2007. godine, napisan kao najviši pravni akt nakon referenduma i međunarodnog priznanja crnogorske neovisnosti, sada uopće ne definira koja od dvije pravoslavne Crkve ima jurisdikciju tako da se crkveno crnogorsko pitanje smatra još uvijek neriješenim.

Članak 14. Ustava Crne Gore jedini regulira to područje i glasi:

"Vjerske zajednice odvojene su od države. Vjerske zajednice su ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova" .

Glasilo

Podrobniji članak o temi: Lučindan
Tiskano glasilo Crnogorske pravoslavne Crkve od 1998. je časopis Lučindan.

Zanimljivost

Posljednja dijaceza autokefalne Crnogorske pravoslavne Crkve, premda je ona ukinuta formalno 1918.-1920. godine, djelovala je u Detroitu, Sjedinjene Američke Države i 1923. obavljala bogosluženja.

Povijesni izvori

Sultan Osmanlijskoga Carstva Mustafa III. je 11. rujna 1766. godine beratom ukinuo srpsku Pećku patrijaršiju (koja kao sjedište Srpske pravoslavne Crkve nikada nije obnovljena; Pećka patrijaršija je sada ženski srpski samostan). Carigradski patrijarh Samuilo I. Hanceris (1764.-1780.) isplatio je silne novčane dugove Pećke patrijaršije sultanu, pa su teritorije pod njenom jurisdikcijom podređene Carigradskoj patrijaršiji, uključujući i teritorij današnje Republike Srbije.

Crnogorska Crkva bila je i prije i poslije 1766. izvan kanonskog i stvarnog organizacionog ustrojstva i domašaja i srpske Pećke i Carigradske patrijaršije (citati koji slijede na crnogorskom).

• "Carigradska patrijaršija nije pretendovala nad Crnogorskom Crkvom, držeći se kanoničkog pravila da crkvene granice jedne nezavisne države nemaju ulaziti u granice druge nezavisne države". (Navod prema srpskim autorima Ž. M. Marinković i J. Igumanović, "Istorija opšte hrišćanske i Srpske pravoslavne Crkve", str.131, Beograd, 1934.g., s napomenom da je knjiga tiskana po odobrenju Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve ).

U doba vladike Petra II. Petrovića Njegoša, ruski dvorski savjetnik dr. Aleksandar fon Rojc, profesor Pravnog fakulteta u Dorpatu, boravio je u Crnoj Gori i o tome tiskao opsežnu studiju, u kojij piše:

• "Crnogorska crkva je samostalna. Ne stoji pod vlašću ni patrijarha ni nekih drugih crkvenih poglavara, nego je arhipastir poglavar manastira i mirskih svještenika. Što se on posvećuje izvan svoje zemlje, to zavisi od okolnosti i shvatanja starog crkvenog pravila, a to nikako ne znači da je on nekome podložan". (Dr. Dragoje Živković, "Istorija crnogorskog naroda", str.541, knjiga II, Cetinje, 1992.g.).

Takvo stanje je kanonski verificirano od strane Carigradskoga patrijarhata:

• “Pomjesne crkve sa svojom samostalnom upravom ili samoupravne crkve (autokefalne) su: 1. Carigradska, 2. Aleksandrijska, 3. Antiohijska, 4. Jeruzalimska, 5. Ciparska, 6. Ruska, 7. Karlovačka, 8. Sinajska, 9. Crnogorska i 10. Crkva u Kraljevini Grčkoj". (navod prema G. A. Rali i M. Potli, "Sintagma", str. 529, knjiga V s Katalogom autokefalnih crkava, Atena, 1855.g., napomena da je knjiga tiskana po blagoslovu Carigradskog patrijarha).

Dr. Nikodim Milaš (1845.-1915.), episkop dalmatinski, najpoznatiji srpski kanonist , navodi:

• "Pri državnoj samostalnosti Crne Gore, i crkva u njoj, kojoj je poglavar u isto vrijeme bio i gospodar zemlje, smatrala se samostalnom u svome ustrojstvu i unutrašnjoj upravi, kao što je samostalna i danas. Samostalnost Cetinjske mitropolije priznala je i Carigradska patrijaršija". (navod prema “Pravoslavno crkveno pravo”, str.297-298, Zadar, 1890.g., reptint: Bar, 1998., Conteco, str. isto).

• "Za vrijeme vladičanstva Petra I. Petrovića Njegoša, Sveti sinod Ruski priznao je Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori potpuno nezavisnom kakva je i do današnjih dana ostala". (navod prema Jevrosije Popović i dr Mojsije Stojkov, "Opća crkvena istorija sa crkveno-statističkim dodatkom", str. 642, knjiga II, Sremski Karlovci, 1912.g.).

Kod starijih izvora o crnogorskoj se autokefalnosti, među brojnim drugim, podaci mogu naći i u sljedećim dokumentima:

• "Ustav Svetoga Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori", Cetinje, Knj. Crnogorska Državna štamparija, 1904.g.

• "Ustav za Knjaževinu Crnu Goru" od 1905. godine, II izdanje, Cetinje, Knj. Crnogorska Državna štamparija, 1907.g. (čl. 40. koji regulira status autokefalne Crnogorske crkve na str. 12)

Literatura

Pitanje autokefalije Crnogorske pravoslavne Crkve u znanosti je aktualizirano objavljivanjem natuknice Crnogorsko-primorska mitropolija, u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije JLZ (Zagreb, 1984.), autora akademika dr. Danila Radojevića. Radojević je svoja istraživanja objavio u knjizi Iz povijesti hrišćanskih crkava u Crnoj Gori (Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Podgorica 2000., drugo izdanje DANU, 2010.,ISBN 978-86-85779-22-0).

Od ranih 1990-ih napisan je veći broj studija i rasprava ovu temu. Nakon decenija ignoriranja ove teme, od toga je perioda objavljeno stotine arhivskih dokumenata koji svjedoče o stoljetnoj autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve.

Najrecentnija knjiga na ovu temu je Crnogorska crkva 1852-1918.:Studija sa zbirkom dokumenata o Pravoslavnoj crkvi u Knjaževini/Kraljevini Crnoj Gori‚ autora crnogorskoga povjesničara dr. Živka Andrijaševića, tiskana 2008. u nakladi Filozofskog fakulteta u Nikšiću (ISBN 978-86-7798-025-2).

Andrijaševićeva knjiga se sastoji od poglavlja (orig.): Predgovor, Istorijat institucije (1220.-1851.), Vlast države nad Crkvom (1851.-1878.), Unutrašnja organizacija i uređenje Pravoslavne crkve poslije 1878. godine, Država i Crkva, Život pod okupacijom i nestanak poslije oslobođenja, Autokefalnost Crnogorske crkve, Zaključak, te od 119 integralno objavljenih arhivskih dokumenata koji bjelodano svjedoče o autokefalnosti i životu Crnogorske crkve.

Vanjske poveznice

• Službene stranice Crnogorske pravoslavne Crkve
• Crnogorska pravoslavna crkva
• Kratki video prikaz povijesti Crnogorske pravoslavne Crkve