Nedićeva Srbija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Translation arrow.svg
Ovaj članak ili dio članka, djelomično ili uopće nije preveden sa srpskog jezika.
Slobodno pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika.


Nedićeva Srbija
Недићева Србија
Militärverwaltung in Serbien
Vojna provincija Trećeg Reicha
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg
1941.–1944. Flag of SFR Yugoslavia.svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Himna
Oj Srbijo, mila mati
Lokacija Nedićeve Srbije
Glavni grad Beograd
Jezik/ci njemački, srpski
Vlada
Predsjednik VNS-a
 - 1941. Milan Aćimović
 - 1941. - 1944. Milan Nedić
Vojni zapovjednik
 - 1941. Franz Böhme
 - 1941. - 1942. Harold Turner
 - 1942. Walter Uppenkamp
 - 1942. - 1943. Egon Bönner
 - 1943. - 1944. Franz Neuhausen
Povijest Drugi svjetski rat
 - Uspostavljena travanj 1941.
 - Ukinuta 1944.
Valuta srpski dinar
* - Izvori za grb i himnu su [1] i [2].

Nedićeva Srbija je naziv za marionetsku i profašističku srpsku državu koja je nastala 1941. i nestala je sa svjetske pozornice 1944. pred slom Sila Osovine.

Geopolitički odnosi[uredi VE | uredi]

Nakon brze pobjede Osovina tijekom invazije Jugoslavije, područje koje je danas znano kao Centralna Srbija palo je pod direktnu vlast Osovina. Kao što su radile na svim okupiranim teritorijima, Osovine su uspostavile kolaboracionističku vladu koja je vodila državu po uzoru na Treći Reich. Srbija je tada postala okružena Nezavisnom Državom Hrvatskom na zapadu, teritorijima na jugu koje je okupirala Kraljevina Italija, sjevernim teritorijima koje je okupirala Horthyjeva Mađarska, te istočnim teritorijima koje je okupirala Bugarska. Banat, koji je bio dio Srbije, pao je pod direktnu vlast Trećeg Reicha.

Stvaranje[uredi VE | uredi]

Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije i okupacije od strane sila Osovine, mnogi krajevi bivše kraljevine raspale su se na satelitske države ili su bile razdijeljeni kao plijen između saveznika osovine (Mađarske, Nezavisne Države Hrvatske, Bugarske, Italije i Trećeg Reicha). Odmah nakon okupacije, uži dio Srbije bio je pod izravnom upravom Nijemaca u tzv. "Vojna uprava okupirane Srbije", na čijem čelu je bio Milan Aćimović, osoba koja nije bila organizacijski bila sposobna voditi Srbiju. Nijemci su htjeli sposobnijeg kandidata da za vođenje i upravu ovim dijelom predaju Srbima kojo bi organizirali vladu i pokrenuli državnu upravu i ekonomiju koja bi bila podređena okupatoru, slično kao što se događalo u drugim okupiranim područijima u Europi. Cilj Nijemaca bio je da se pronađe podoban kandidat među Srbima koji bi odgovarao i njemačkim vlastima i Srbima, i koji bi bio odgovor raznim pobunjeničkim grupama u Srbiji: četnicima i partizanima. Odgovor je bio nađen u generalu Milanu Nediću. Dana 1. rujna 1941. preko Radio Beograda oglasio se general Milan Nedić u kojem je proglasio stvaranje "Vlade narodnog spasa"

Zemljopisno područje[uredi VE | uredi]

Nedićeva Srbija je zauzimala područje koje se obično naziva Uža Srbija, prema sadašnjem položaju to je zemljopisno područje Srbije manje područje Srijema i grada Zemuna (NDH), Vojvodine (podijeljeno između Mađarske - Bačka i posebnog područja pod izravnom vlasti Njemačkih vlasti - Banata) i Kosova i dijela Sandžaka (Italija) te okruga Pirotskog i Vranjskog, okupiranih od strane fašističke Bugarske.

Unutarnja politika[uredi VE | uredi]

Coat of arms of Serbia.svg

Ovaj članak dio je serije o
povijesti Srbije

Rana povijest
Srbija prije dolaska Srba
Srbija prije Rimljana
Srbija pod Rimljanima
Dolazak Srba na Balkan
Srednji vijek
Srednjovjekovna Srbija
Raška
Povijest Srbije prije Nemanjića
Srbija za prvih Nemanjića
Srpsko Carstvo
Kosovska bitka
Srpska Despotovina
Osmansko Carstvo
Srbija u Osmanskom Carstvu
Smederevski Sandžak
Velika seoba Srba
Srbija od 1718.-1739.
Prvi srpski ustanak
Drugi srpski ustanak
Srpska monarhija
Kneževina Srbija
Kraljevina Srbija
Versajska Jugoslavija
Srbija u prvoj Jugoslaviji
Drugi svjetski rat
Travanjski rat
Nedićeva Srbija
Četnici
Druga Jugoslavija
Socijalistička Republika Srbija
Savezna Republika Jugoslavija
Velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH
Kosovski rat
Bombardiranje SRJ
Moderna Srbija
Srbija i Crna Gora
Republika Srbija

Unutarnja politika Nedićeve Srbije bila je pod utjecajem nacističkog okupatora i Ljotićeve profašističke stranke ZBOR. Odmah nakon proglašenja Vlade nacionalnog spasa, unutar Srbije počinju djelovati njemački rasni zakoni, kao i na drugim okupiranim područjima Europe. Okupator osniva i prve sabirne logore (Banjica, dok je Sajmište formirano na lijevoj obali Save, na teritoriju NDH, a služio je uglavnom za internice iz okupirane Srbije) i započinje progon i interniranje Židova i Roma. Naročita je pozornost posvećena slobodnim zidarima (masonima), komunistima te kritičarima režima. Vršena je propaganda organizirana u vidu Antimasonske izložbe listopad 1941. - siječanj 1942. Šef civilne administracije Srbije Dr. Harald Turner u kolovozu 1942.[nedostaje izvor] izjavio je da je Beograd bio prvi grad u Europi koja je postala Judenfrei, te da je Srbija među rijetkim zemljama koja se riješila židovskog pitanja. Nedić je također nastojao da se uništi partizanski pokret i pacifira četnike, jer po njegovom mišljenju represivne mjere koje je provodio okupator u ubijanju 100 Srba za svakog poginulog njemačkog vojnika, i 50 Srba za svakog ranjenog moglo je dovesti do uništenja Srpskog naroda. Na primjer 1755 strijeljanih u Kraljevu 17. listopada 1941.,[1] te 2.300 u Kragujevcu 21. listopada 1941.[2] u znak osvete za mrtve i ranjene vojnike Wermachta, galvaniziralo Nedića i mnoge druge Srbe da se pronađe riješenje, jer u sjećanju mnogih Srba i članova Nedićeve vlade ostale su retribucije za neuspjele ustanke koji su se dogodili tijekom okupacije Srbije u Prvom svjetskom ratu, nakon neuspjelog Topličkog ustanka 1917.

Komesarska uprava[uredi VE | uredi]

Komesarska uprava, koja je bila tehnički organ bez ikakvih političkih pretenzija, formirana je poslije pripreme i pregovora s nadležnim njemačkim vlastima. Inicijator, sa srpske strane, bio je Milan Aćimović, raniji upravnik Grada Beograda i ministar unutarnjih dijela. Od Nijemaca je traženo:

"Da poštivaju odredbe međunarodnog prava, da ostanu na snazi naši građanski i krivični zakoni, kao i naše sudske vlasti, pošto je postavljanje policije i službe sigurnosti od naših organa sama jugoslavenska Vlada predala ugovorom o primirju; da Srpska pravoslavna crkva ima da nastavi svoj rad nesmetano i s istom organizacijom i u novoj situaciji, a naše je vlasti imaju u tomu i dalje pomagati; da naša domaća uprava može raspolagati svojim financijama da bi bila u stanju da čini neophodne pomoći, kao: isplate obiteljima ratnih zarobljenika i pomoći izbjeglicama iz svih krajeva Jugoslavije; da se članovi srpske civilne uprave u Beogradu zovu Komesarima ministarstva i imaju se smatrati odvjetnicima našeg naroda pred okupacijskim vlastima. U ovom smislu potrebna nam je i zvanična potvrda od strane vrhovnog predstavnika njemačkih okupacijskih vlasti na našem tlu; da se u crkvama ima i dalje za vrijeme službe pominjati ime Nj.V. Kralja Petra II i srpskog patrijarha kao i nadležnih arhijereja i da slike Kralja Petra II po nadleštvima i privatnim domovima imaju ostati i biti poštivane, jer mi i dalje ostajemo vjerni podanici svoga Kralja, da sudovi imaju izricati presude u ime Nj.V. Kralja Petra II (Nijemci ovaj uvjet nisu primili); da srpska civilna uprava u Beogradu ima pravo donošenja uredbi radi reguliranja nastalih problema u narodnome životu; da ima pravo postavljanja i otpuštanja svih činovnika, a osobe u koje okupator ne bude imao povjerenja i čije ostajanje na položajima bude smatrao ugroženjem svoje sigurnosti, okupator će optuživati pred našom civilnom upravom, koja će dalje postupati po odredbama međunarodnog prava i zakona ostalih na snazi; da se privatna i crkvena svojina, kao i ona državna koja ne služi izravno ratu, ima poštivati".

Uz ove uvjete koje su Nijemci primili, Dimitrije Ljotić je generalu Forsteru predao još dva memoranduma. U prvome je molio za naređenje hrvatskim, bugarskim i mađarskim vlastima "da puste iz zatvora mnoge tisuće uhićenih Srba i da zaustave progone, pokolje i uništenje srpskog naroda". U drugom memorandumu je molio, "da se naši oficiri, podoficiri i vojnici ne odvode u njemačko zarobljeništvo, već da se, kao i u Grčkoj, puste svojim kućama".

Osobenost sastava Komesarske uprave bila je u tome, da nju nisu sačinjavali ni predstavnici samo jedne političke grupe, ni ličnosti, koji iza sebe ne bi imali izvjesnu političku zaleđinu iz nedavne prošlosti. U ovoj Komesarskoj upravi bile su zastupljene sve srpske stranke i pokreti osim Saveza zemljoradnika čije je tadašnje vođstvo bilo u inozemstvu. Grupu Dr. Milana Stojadinovića zastupali su: Milan Aćimović kao komesar Ministarstva unutarnjih dijela, Momčilo Janković kao komesar Ministarstva pravde, Dušan Letica kao komesar Ministarstva financija, grupu Dragiše Cvetkovića zastupao je Dušan Pantić kao komesar Ministarstva Pošte, brzojava i telefona, Demokratsku stranku zastupao je Risto Jojić kao komesar Ministarstva prosvjete, Narodnu radikalnu stranku Dr. Lazo M. Kostić kao komesar Ministarstva prometa. JNS predstavljao je Jeremija Protić kao komesar Ministarstva ishrane. Za komesara Ministarstva građevina bio je uzet Ing. Stanislav Josifović, kao stručnjak. JNP "Zbor" predstavljali su Ing. Milosav Vasiljević kao komesar Ministarstva gospodarstva i Dr. Stevan Ivanić kao komesar Ministarstva narodnog zdravlja i socijalne skrbi. Deset komesara imalo je deset zamjenika.

Komesarska uprava bila je obrazovana 30. travnja 1941. godine, kada se bila počela formirati i grupa oko pukovnika Dragoljuba Draže Mihailovića. U zapisniku sjednice Savjeta komesara unet je Mihailovićev odgovor, koji glasi: "Ja sam generalštabni oficir i vrlo dobro znam kakva su prava okupatora na zauzetom području. Ja nisam ostao u šumi da svojim ispadima pravdam neprijatelju njegove represalije već da spremim Kralju i Vladi vojsku u jugoslavenskim planinama za odlučnu bitku, pošto su Kralj i Vlada, ovog puta, izašli bez vojske u inozemstvu. Obrazovanje Savjeta komesara odobravam i pozdravljam".

Obrazovanje Komesarske uprave unijelo je izvjesno smirenje u narod, koji se počeo u novim uslovima snalaziti. Savjet komesara ostao je na upravi administracijom okupirane zemlje od 30. travnja do 29. kolovoza 1941. godine. To su skoro četiri puna mjeseca za vrijeme kojih je Savjet komesara učinio nekoliko vrlo korisnih stvari. Prvo, odbio je da donese zakon protiv Židova u Srbiji, i u Srbiji za svo vrijeme okupacije zakon protiv Židova nije donijet.[nedostaje izvor] Drugo, odbijen je zahtjev Nijemaca, da se banatskim Nijemcima preda Pančevački Rit. Treće, izvršena je blagovremena zamjena jugoslavenskih novčanica za srpske, na teritoriju okupirane Srbije. Time je ustašama bilo onemogućeno da prebace ogromne količine jugoslavenskih novčanica,[nedostaje izvor] kupujući posljednje ostatke robe u Beogradu i Srbiji. Četvrto, riješeno je činovničko pitanje i, na traženje Nijemaca, osnovan je poseban Komesarijat za činovnička pitanja na čelu sa Tanasijem Dinićem. Peto, stvoren je srpski Crveni križ, čime je bila stvorena mogućnost "pronalaženja ratnih zarobljenika, vođenje skrbi o njima, omogućavanje obiteljima prepiske sa njima i slanje paketa u zarobljeništvo".

Komesarska uprava bila je upravno tijelo, koje je samo u mirnim danima moglo odgovoriti svojoj zadaći. Do 22. lipnja 1941. godine, vladao je u okupiranoj Srbiji red i mir. Pukovnik Mihailović i grupa koja je bila oko njega nisu poduzimali nikakvu akciju. Do napada Njemačke na SSSR bili su mirni i jugoslavenski komunisti. Od toga dana počinje njihova aktivnost. Neki od njih, iako inteligentni i ideološki izgrađeni, vjerovali su da je toga dana počela "svjetska revolucija", te su radi toga oduševljeno pošli u akciju. Njihova je akcija imala razne vidove. Mir u okupiranoj Srbiji bio je ozbiljno poremećen. Nad Srbijom su se nadnijeli aveti kaosa i zločina.[nedostaje izvor]

Vlada generala Milana Nedića[uredi VE | uredi]

Kad je postalo jasno da Komesarska uprava, sa slabo naoružanom i zbunjenom žandarmerijom, nije u stanju da održava red i mir u gradovima, a još manje po selima gdje su komunisti već počeli da haraju, pokazalo se neophodnim da se potraži nekakvo drugo rješenje. Inicijativa za to došla je od Dimitrija Ljotića, koji je 19. kolovoza 1941. godine, posjetio generala Milana Nedića i pokušao ga privoliti da se stavi na čelo jedne Vlade i da pokuša otkloniti srmtnu opasnost po zemlju, jer situacija je postajala sve nepodnošljivija: neredi, napadi na Nijemce, ubijanje njemačkih vojnika i rušenje njemačke imovine izazivale su odmazde sa njemačke strane, koje su bile izuzetno teške. Za jednog ubijenog Nijemca strijeljano je 100 Srba, a za jednog ranjenog 50. U cijeloj okupiranoj Europi ovakva su se uhićenja i strijeljanja talaca, u ovome omjeru, događala samo u okupiranoj Srbiji.

Generala Milana Nedića posjetili su, u istoj misiji, istoga dana poslije podne Dimitrije Ljotić i Milan Aćimović. Aćimović je podnio Nediću cijeli ekspoze situacije u kojoj se nalazila Srbija u tim danima. On je sobom ponio pregled napadaja komunističkih partizana, a u nekim mjestima i Mihailovićevih četnika na njemačke patrole, manje odrede ili pojedince, kao i odmazde koje su Nijemci u vezi tih napadaja izvršili nad civilnim seoskim stanovništvom, koje nije imalo nikakve veze s tim gerilskim akcijama.

Već do tog doba bio je izvršen čitav niz teških njemačkih odmazdi nad stanovništvom, koje s boljševičkom gerilom nije imalo nikakve veze. Sa strane njemačkog vojnog zapovjednika, generala Dankelmana, bili su i Ljotić i Aćimović obavješteni da su Nijemci riješili da zavedu mir i red na okupiranom području "na svoj način". Međutim, general Nedić ostao je pri odluci da se u sve to ne miješa. Predlagao je da se uzme general Danilo Kalafatović koji je vodio razgovore o kapitulaciji. Kalafatović je u to vrijeme bio u njemačkom zarobljeništvu i nije ga bilo lako dobiti. "Zemlja nam gori", rekao je Aćimović praštajući se sa Nedićem.

Pritisci na Nedića da se stavi na čelo jedne srpske uprave bili su sve brojniji, tako da je tih dana Nedić primio nekoliko delegacija, jednu za drugom. Nedića je tih dana posjetio i i bivši austrijski poslanik u Beogradu, Kronholz, koji je važio za prijatelja Srba. Kronholz je došavši s Aćimovićem obavijestio odmah Nedića, da je Hitler odlučio da se ustanak u Srbiji uguši svim najdrastičnijim mjerama, pa ako bude bilo potrebno i uništenjem cijeloga njezinoga stanovništva.[nedostaje izvor] Njemačka vojska, zauzeta na Istočnoj fronti, nije htjela da za tu akciju izdvaja nove jedinice, već je donijeto rješenje da se za tu akciju koriste balkanski saveznici, čije su oružane sile bile sposobne za takvu jednu akciju. Samo jedna autoritativna srpska Vlada, koja bi mogla osigurati red i mir na tomu području, mogla bi zadržati njemačkog vođu da ne naredi da se pređe u izvršenje ovakve akcije za koju su svi planovi već bili razrađeni i sve pripreme dovršene.


Nakon ovog posjeta, Nedić je s Kronholzom, primljen kod generala Dankelmana, koji mu je još jasnije iznio situaciju. General Dankelman pokazao je generalu Nediću kartu Srbije, ispresijecanu crvenim linijama.[nedostaje izvor] Na karti je bilo označeno što koji od okupatora treba dobiti.[nedostaje izvor] Radilo se o Albancima, Bugarima, Mađarima i Hrvatima. Hrvati su trebali okupirati Mačvu, Podrinje i srbijansku Posavinu do rijeke Kolubare.[nedostaje izvor] Beograd je jedini bio izuzet i zatvoren u jedan crveni krug. Nijemci su ga htjeli zadržati za sebe, kao sjedište cjelokupnog svog vojnog i upravnog aparata na Balkanu i imali ga prekrstiti u Prinz Eugen Stadt,[nedostaje izvor] a njegovo je stanovništvo trebalo dobrim dijelom biti uzeto za taoce, pobijeno ili prosto protjerano sa beogradskog teritorija.[nedostaje izvor]

Nedić je zatražio od Dankelmana četrdeset osam sati za razmišljanje. Za to vrijeme on se posavjetovao s generalima Đurom Dokićem i Josifom Kostićem, kao i sa ing. Ognjenom Kuzmanovićem. Nakon toga, Nedić je ovlastio Aćimovića da "sazove konferenciju predstavnika svih društvenih grupacija da čuje njihovo mišljenje, jer bi svaka njegova eventualna akcija bila osuđena na neuspijeh, ako nema podršku onih koji predstavljaju prijestolničku elitu". Tako je došlo do poznate konferencije na kojoj je učešće uzelo oko 300 najuglednijih beogradskih građana, koji su svi molili Nedića da se primi mjesta predsjednika srpske Vlade, a Dr. Aleksandar Belić,[nedostaje izvor] ponavljajući ovu zamolbu čak i plakao, "...Danas je došlo vrijeme da se primite jednog doista teškog i nezahvalnog posla pod okupacijom. Danas se radi o biološkom spašavanju srpskog naroda koji Vi ne smijete da propustite"![nedostaje izvor]

Nakon ove konferencije Nedić je riješio da se primi obveze da obrazuje srpsku Vladu pod okupacijom. On je, 27. kolovoza 1941. godine, podnio generalu Dankelmanu pismeno svoje prijedloge i zahtjeve pod kojima bi se on mogao primiti onoga što se od njega traži. Tražio je da Vlada upravlja svim poslovima države i naroda pod nadzorom vojnog zapovjednika; tražio je jaču žandarmeriju od 10.000 žandarma; oružane odrede od 30.000 ljudi, te potrebno naoružanje za njih; pomaganje ratnih zarobljenika i puštanje onih koji su bolesni; da se otpuste zarobljenici koji su potrebni za obnovu zemlje, a za čije lojalno držanje će Vlada snositi punu odgovornost; da se poboljša prehrana zarobljenika u Njemačkoj slanjem potrebnih namirnica iz Srbije uz skrb srpske Vlade. Nedić je, zatim, zatražio da se poboljšaju "dosadašnje ekonomske i upravne granice Srbije mogućim zaposijedanjem dotičnih teritorija njemačkim trupama", te efikasno obustavljanje ubijanja i progona Srba pod Hrvatskom, Bugarskom i Mađarskom.

Nedić je smatrao da je "borba protivu komunizma, u prvom redu, stvar srpskog naroda i njegove Vlade; oružana njemačka sila potpomagaće ovo, ukoliko sredstva srpske Vlade ne budu dovoljna; u slučaju sabotaže protivu njemačke vojske, represivne mjere moraju pogađati samo prave krivce, a nikako nedužne osobe, pa se stoga ove mjere imaju poduzimati tek po hitnom pribavljanju podataka kod srpskih vlasti; obzirom da je njemačka vojna sila ustanovila Srbiju, potrebno je obnoviti državne i nacionalne simbole".

Prijedlozi Milana Nedića, koje je on 27. kolovoza 1941. godine, podnio njemačkim vojnim i političkim vlastima u Beogradu bili su proslijeđeni u Berlin. Zna se da je von Ribbentrop bio protiv toga da se formira jedna srpska Vlada, jer nije vjerovao ni Srbima ni generalu Nediću. Hitler je dao odriješene ruke njemačkom vojnom zapovjedniku u Srbiji pod uvjetom da se u zemlji hitno uvede red i mir.

Obzirom da je general Dankelman, 28. kolovoza 1941. godine, obavijestio generala Nedića da su njegovi uvjeti i prijedlozi prihvaćeni, ovaj je već 29. kolovoza sastavio svoju Vladu i predstavio je Dankelmanu.

Sastav Vlade generala Milana Nedića izgledao je ovako: general Milan Nedić - predsjednik Vlade; Milan Aćimović - ministar unutarnjih dijela; Momčilo Janković - ministar pri predsjedništvu Vlade; general Đura Dokić - ministar prometa; general Josif Kostić - ministar pošta, brzojava i telefona; general Panta Draškić - ministar rada; Dr. Miloš Trivunac - ministar prosvjete (uskoro ga zamijenio Velibor Jonić); Dr. Čeda Marjanović - ministar pravde; Dr. Jovan Miljušković - ministar socijalne skrbi i narodnog zdravlja; Mihailo Olćan - ministar za gospodarstvo; Dr. Miloš Radosavljević - ministar poljoprivrede; Dušan Letica - ministar financija (uskoro ga zamijenio Dr. Ljubiša Mikić), te Ognjen Kuzmanović, kao ministar građevina.

Četiri dana nakon obrazovanja Vlade, 2. rujna 1941. godine, general Nedić obratio se srpskom narodu jednim govorom preko radija: "Došao sam na Vladu da spašavam narod da se međusobno ne istrijebi; da zavlada red i mir, rad i bratstvo; da sačekamo svršetak rata združeni pod srpskim barjakom. Samo sloga Srbina spasava! Mi smo zrno pijeska u uzburkanom moru. Danas se vrše obračuni najvećih svijetskih sila. Tu mi, niti možemo pomoći, niti odmoći".[nedostaje izvor]

Zadaću srpske Vlade Nedić je vidio u tomu, da spasi jezgru srpskog naroda, koji je tada bio ugrožen sa sviju strana.

==Svladavanje teškoća ==

Poštanske marke sa Antimasonske izložbe otvorene u Beogradu 22. listopada 1941.

Koncentracijski logori[uredi VE | uredi]

Političari[uredi VE | uredi]

Srpska državna straža[uredi VE | uredi]

Srpska državna straža (SDS) stvorena je 3. ožujka 1942. kao pojačanje policiji i kao interventna vojna formacija koja je imala zadatke da se bori protiv partizana i da održava red unutar područja Srbije. SDS je bila pod izravnom upravom Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. Glavna uprava SDS-a bila je u Beogradu. Tokom formiranja SDS je imala 17.000 ljudi, dok u siječnju 1943. SDS je porastao na približno 37.000. Ljudstvo je prvo bilo novačeno od pripadnika Jugoslavenskih žadmarmerijskih pukova, dijelatnika policije i pripadnika Kraljevske Jugoslavenske vojske koji nisu bili u zarobljeništvu ili su bili pušteni iz zarobljeništva. Ljudstvo je kasnije popunjavalo mobilizacijom, ili prelaskom Pećančevih četnika, a kasnije i četnika Draže Mihalovića. Organizacijski SDS je bila podjeljena na četiri osnovna dijela:

  • Gradsku državnu stražu, koja je djelovala u većim gradovima u Srbiji
  • Poljsku državnu stražu, koja je djelovala u područjima koja nisu bila pod nadležnosti Gradske državne straže
  • Graničnu državnu stražu, koja je obavljala granične poslove
  • Obavještajna služba

Zbog kritičnog stanja Srbiji i jačanja partizanskih napada u listopadu 1944. dolazi do dogovora između Milana Nedića i Draže Mihailovića prilikom čega 5000 vojnika SDS-a prelazi u izravnu upravu Mihailovića i osniva se Prvi Srpski udarni korupus (SUK). Zbog uspjeha partizana u Srbiji, SUK se povlači u Bosnu, i nakon neuspjelog napada na Tuzlu, dolazi do razmimoilaženja između pripadnika SDS-a i Mihailovićevih četnika. Dio prelazi njemačkim snagama i odlazi u Austriju, dok preostali dio pripaja se u četničkoj Šumadijskoj diviziji koja se nakon povlačenja kroz Sloveniju predala Engleskoj vojsci u Austriji.

Srpski dobrovljački korpus[uredi VE | uredi]

Nedićeva Srbija većinom se oslanjala na snage koje je organizirao Dimitrije Ljotić od članova srpske ultra-desne stranke ZBOR, formirajući tako Srpski dobrovljački korpus (SDK). Ove jedinice bile su pod komadom generala Koste Mušickog, i uspješno su djelovale u razbijanju pobune u Srbiji istjeravši partizane nakon nekoliko mjeseci borbe. Krajem studenog 1944., jedan dio SDK prebačen je u Waffen SS-a. Ova jedinica je dobila ime Serbisches Freilligen Korps der SS i borila se do kraja 2. svjetskog rata na Istočnoj fronti. Preostali dio SDK tokom 1945. povukao preko Hrvatske i Slovenije u Austriju. Nakon predaje Britancima u Austriji, većina vojnika i oficira SDK-a bili su izručeni partizanima, koji nakon prebacivanja u Sloveniju partizani su izvršli masakar, dok su tijela bila razbacana po mnogim krškim jamama u Kočevskom rogu kao i po drugim dijelovima Slovenije.

Utjecaj[uredi VE | uredi]

Nedićeva Srbija imala je utjecaj na tok i zbivanja u 2. svjetskom ratu na tlu teritorija s kojim je raspolagala. Najveći utjecaj bilo je na razbijanje partizanskih jedinica i Užičke republike u prvom redu, te održavanje tog stanja sve do 1944. kada su se na granicama Srbije pojavile Sovjetske vojne jedinice. Isto tako Nedićev režim je razdvojio četničke pokrete unutar Srbije, tako da su mnogi postali kolaboracionisti s okupatorima, dok su Ravnogorski četnici ostali na marginama između kolaboracije s Nijemcima, te tihog sjedećeg otpora u išćekivanju savezničkog iskrcavanja te proganjanja partizanskih snaga. Nedićeva Srbija je organizirala sve ekonomske snage u podržavanju vojnog napora Sila osovine, kao i u zadovoljavanju okupatoru kroz brzo uspostavljanje rasnih zakona kroz ubijanje nepodobnih kao Židova i Roma u koncentracijskim logorima kao Banjica i Sajmište u kojima je nastradalo oko 150,000 ljudi[nedostaje izvor].

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Igor-Philip Matic: Edmund Veesenmayer. Agent und Diplomat der nationalsozialistischen Expansionspolitik, Oldenbourg, 2002.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Christopher R. Browning, "The Origins of the Final Solution: The Evolution of Nazi Jewish Policy", U of Nebraska Press, 2007., ISBN 978-0803-25979-9, str. 343
  2. Christopher R. Browning, "The Origins of the Final Solution: The Evolution of Nazi Jewish Policy", U of Nebraska Press, 2007., ISBN 978-0803-25979-9, str. 344

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]