Igor Zidić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Igor Zidić (Split, 10. veljače 1939.), povjesničar hrvatske umjetnosti, likovni kritičar, pjesnik i esejist.[1] Jedan od najistaknutijih autoriteta za likovnu umjetnost u Hrvatskoj te vrhunski poznavatelj hrvatske moderne umjetnosti. Bio je ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu od 1989. do 2008. godine, i predsjednik Matice hrvatske od 2002. do 2014. Član je uprave Zaklade Adris od njenog osnivanja 2007.[2][3]

Biografija[uredi VE | uredi]

Rođen je u Splitu, gdje je završio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju (1957). Otac Antun Zidić je bio učenik Emanuela Vidovića.

Upisuje Pravni fakultet u Zagrebu (1957./1958.), a iduće godine prelazi na studij književnosti i umjetnosti.[4] Diplomirao je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Sveučilištu u Zagrebu 1964. Postao je urednik Hrvatskog tjednika 1971., ali gubi posao nakon što je časopis zatvoren u represiji koja je uslijedila nakon sloma pokreta Hrvatsko proljeće.

Pet pjesama Igora Zidića u ukrajinskom prijevodu slavnog ukrajinskog pjesnika Dmytra Pavlyčka tiskano je u maloj antologiji hrvatske poezije «Ideja svijeta» (K.: «Osnove», 2008.).

Autor je postava i kataloga izložbi hrvatskih likovnih klasika koje se rovinjskoj Galeriji Adris pripređuju od 2001.[5]

Djela[uredi VE | uredi]

Kritičke knjige, monografije, studije[uredi VE | uredi]

  • Eseji (o modernim i suvremenim hrvatskim slikarima i kiparima), Zagreb, 1963.
  • Tkalac na propuhu (Likovne kritike i zapisi 1962/1972), Zagreb, 1972.
  • Miljenko Stančić, Zagreb, 1979.
  • Matko Trebotić (na njemačkom jeziku), Schaan, 1981.
  • Rudi Španzel, (koautor, s Lucom i Levom Menaše, na slovenskom jeziku), Ljubljana, 1983.
  • Hrvoje Šercar, Zagreb, 1984.
  • Rudi Španzel (koautor, s Lucom i Levom Menaše, na engleskom jeziku), London, 1987.
  • Matko Trebotić (na hrvatskom jeziku), Ljubljana, 1988.
  • Fra Blago Karačić, Široki Brijeg, 1993.
  • Branko Suhy (na slovenskom jeziku), London – Ljubljana, 1994.
  • Branko Suhy (na engleskom jeziku), London, 1994.
  • Granica i obostrano. Studije i ogledi o hrvatskoj umjetnosti XX. stoljeća, Zagreb, 1996
  • J. V. (Ogledi o Vaništi), Zagreb, 1998
  • Moderna galerija. Povijest palače, ustanove, obnove (sa suradnicima), Zagreb, 2005.
  • Hrvatsko moderno slikarstvo 1880–1945. u privatnim zbirkama, Zagreb, 2006.
  • Bojan Šumonja, Pula, 2007.
  • Drago Trumbetaš. Ciklus »Dragi Vincent«, Velika Gorica, 2009.
  • Vlaho Bukovac, Zagreb, 2009.
  • Josip Račić, Zagreb, 2009.
  • Leo Junek, Zagreb, 2009.
  • Marino Tartaglia, Zagreb, 2009.
  • Miroslav Kraljević, Zagreb, 2010.
  • Ignjat Job, Zagreb, 2010.
  • Vjekoslav Parać, Zagreb, 2010.
  • Vatroslav Kuliš i njegovo djelo: pismo, figure, motivi, jezik, Zagreb, 2010.
  • Zoltan Novak, Zagreb, 2012.
  • Slika i vrijeme. Matko Trebotić, Zagreb, 2012.
  • Slika i vrijeme. Edo Murtić, Zagreb, 2013.
  • Slika i vrijeme. Josip Vaništa, Zagreb, 2013.
  • Slika i vrijeme. Vatroslav Kuliš, Zagreb, 2013.[6]

Pjesničke zbirke[uredi VE | uredi]

  • Uhodeći more, 1960.
  • Kruh s grane, 1963.
  • Blagdansko lice, 1969.
  • Orfejski šaš, 1974.
  • Rajski emigranti, 1977.
  • Otok/Insel, 1977., 1978.
  • Strijela od stakla, 1985.[7]

Nagrade i priznanja[uredi VE | uredi]

  • 1964.: Nagrada Mladosti, za knjigu Eseji
  • 1986.: Nagrada Tin Ujević Društva hrvatskih književnika[8]
  • 1989.: Velika nagrada Zagrebačkog salona, za film o Emanuelu Vidoviću (s Bogdanom Žižićem i Goranom Trbuljakom)
  • 2002.: Zlatna plaketa Mare nostrum croaticum, za čuvanje i razvijanje baštinskih vrijednosti
  • 2005.: Plaketa Vladimir Nazor, za doprinos istraživanju Nazorova života i pjesništva[9]
  • 2007.: Nagrada Grada Zagreba[10][11]
  • 2012.: Plaketa "Dobrojutro, more", s pjesničkih susreta u Podstrani
  • 2014.: Odličje Janko Drašković, dodijelilo Predsjedništvo Matice hrvatske

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]