Miro Gavran

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Miro Gavran
Miro Gavran.jpg
Miro Gavran na sajmu knjiga Interliber u Zagrebu.
Rođenje 1961., Gornja Trnava, Hrvatska
Zanimanje književnik
Nacionalnost Hrvat
Period pisanja od 1983.
Supruga(e) Mladena Gavran
Djeca Jakov Gavran

Službena stranica

Miro Gavran (Gornja Trnava, 1961.), hrvatski je dramatičar, romanopisac, pripovjedač i pisac za mlade, član suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Djela su mu prevedena na 38 jezika. Njegove knjige su imale više od 200 izdanja u zemlji i inozemstvu. Po njegovim dramama i komedijama nastalo je više od 300 kazališnih premijera širom svijeta, a vidjelo ih je više od tri milijuna ljudi. Jedini je živući dramatičar u Europi koji ima kazališni festival njemu posvećen, izvan zemlje rođenja, na kojem se igraju isključivo predstave nastale po njegovim tekstovima, a koji od 2003. godine djeluje u Slovačkoj, u Trnavi, pod nazivom Gavranfest, od 2013. godine u Poljskoj, u Krakovu, a od 2016. godine u Češkoj, u Pragu.

Životopis[uredi VE | uredi]

Miro Gavran rođen je u Gornjoj Trnavi 1961. godine. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Radio je kao dramaturg i kazališni ravnatelj Teatra &TD. Debitirao je 1983. godine s dramom Kreontova Antigona u Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu u kojoj je na umjetnički snažan način progovorio o političkoj manipulaciji. Tri godine potom dramom Noć bogova tematizira odnos umjetnika i vlasti u totalitarnom sistemu. Potom piše ciklus drama u kojima najvažnijom temom postaju muško-ženski odnosi. Kreirao je velik broj kompleksnih ženskih likova. Njegove junakinje su istodobno i snažne i emocionalne. Do sada je napisao četrdeset kazališnih tekstova: Kad umire glumac, Sve o ženama, Sve o muškarcima, LJubavi Georgea Washingtona, Čehov je Tolstoju rekao zbogom, Kako ubiti predsjednika, Shakespeare i Elizabeta, Zaboravi Hollywood, Zabranjeno smijanje, Tajna Grete Garbo, Paralelni svjetovi, Nora danas, Hotel Babilon, Najluđa predstava na svijetu, Muž moje žene, Pacijent doktora Freuda, Parovi, Lutka, Sladoled, Pivo...

Od 1993. godine živi i radi kao profesionalni pisac. Njegovi kazališni i prozni tekstovi uvršteni su u u brojne antologije i hrestomatije u zemlji i inozemstvu, a njegovo djelo se proučava na brojnim sveučilištima diljem svijeta.

U ranim proznim tekstovima opisuje život u hrvatskoj provinciji, oslikavajući male ljude, svojevrsne antijunake, koji zadržavaju pozitivan odnos prema životu, čak i kada se suoče s nepravdom i s velikim teškoćama, što se najbolje ogleda u romanu Zaboravljeni sin iz 1989. godine, čiji je glavni junak dvadesetogodišnji lakše mentalno retardirani mladić.

Kao četrdesetogodišnjak počinje ispisivati psihološko-egzistencijalne romane insipirirane Biblijom na način da biblijske junake približava senzibilitetu suvremenih čitatelja, tako da ga rado čitaju i vjernici i ateisti, pronalazeći u tim romanima univerzalne humane poruke. Njegove knjige se objavaljuju na svim krajevima svijeta: Peking, Beč, Petrograd, Oslo, Istanbul, Pariz, Prag, Bratislava, Sofija, Ljubljana, Santiago de Chile, Amsterdam... Od 2014. godine član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Postao je redoviti član Ruske akademije književnosti, 22. travnja 2014. godine.[1] te redoviti član Ruske akademije književnosti u Moskvi.

Djela[uredi VE | uredi]

Romani[uredi VE | uredi]

  • Zaboravljeni sin
  • Kako smo lomili noge
  • Klara
  • Margita ili putovanje u prošli život
  • Judita
  • Krstitelj
  • Poncije Pilat
  • Jedini svjedok ljepote
  • Kafkin prijatelj
  • Mali neobični ljudi (zbirka kratkih priča)
  • Nekoliko ptica i jedno nebo

Knjige za djecu i mlade[uredi VE | uredi]

  • Svašta u mojoj glavi
  • Kako je tata osvojio mamu
  • Zaljubljen do ušiju
  • Sretni dani
  • Oproštajno pismo
  • Igrokazi s glavom i repom
  • Pokušaj zaboraviti
  • Profesorica iz snova
  • Ljeto za pamćenje

Te knjige rado čitaju i odrasli. Za Svašta u mojoj glavi dobio je Nagradu „Ivana Brlić Mažuranić“, za Sretne dane dobio je Nagradu „Mato Lovrak“, dok je za Profesoricu iz snova dobio Specijalnu nagradu na Medjunarodnom književnom festivalu za djecu i mlade u Sofiji u Bugarskoj.

Napisao je i scenarije za televizijske filmove Djed i baka se rastaju i Zabranjeno smijanje.

U veljači 2005. godine sarajevska sveučilišna profesorica Gordana Muzaferija objavila je monografsku knjigu Kazališne igre Mire Gavrana u kojoj je na tri stotine stranica analizirala trideset četiri Gavranova teksta pisana za kazalište. U proljeće 2007. godine njemačka izdavačka kuća Anton Hiersemann Stuttgart iz Stuttgarta koja proteklih pedesetak godina, svake treće godine objavljuje izbor najboljih svjetskih dramatičara, uvrstila je čak tri Gavranova teksta u najnoviji izbor, a riječ je o dramama Kreontova Antigona, Ljubavi Georgea Washingtona i Noć bogova. među uvrštenim autorima su i David Edgar, Jon Fosse, Michael Frayn, Peter Handke, Elfride Jelinek, Neil La Bute, Slawomir Mrožek, Yasmina Reza, Tom Stoppard i George Tabori.

Broj kazališnih produkcija u razdoblju od 1983. do 2017. godine[uredi VE | uredi]

Miro Gavran je najizvođeniji suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu,[2] s više od 250 različitih kazališnih produkcija. U razdoblju od 1983. do 2017. godine njegove drame postavljene su u tridesetak zemalja, a broji i više od 250 različitih produkcija svojih tekstova.

Zemlja Broj produkcija
Hrvatska 58
Poljska 23
Bosna i Hercegovina 21
Češka 19
Slovačka 17
Slovenija 14
Rusija 12
Indija 11
SAD 11
Srbija 11
Njemačka 7
Francuska 7
Bugarska 7
Litva 4
Grčka 3
Albanija 3
Italija 3
Latvija 3
Kosovo 3
Rumunjska 2
Austrija 2
Ostale zemlje 17
Ukupan broj produkcija 233

Priznanja i nagrade[uredi VE | uredi]

Gavran je dobio više od dvadeset književnih i kazališnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu, a među njima i Nagradu Central European Time koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus, te Nagradu Europski krug za afirmaciju europskih vrijednosti u svojim tekstovima.[3]

  • 1997.: Nagrada Mato Lovrak, za djelo Sretni dani.
  • Dvostruki je dobitnik Nagrade Večernjeg lista za kratku priču.
  • Četverostruki je dobitnik Nagrade za dramsko djelo "Marin Držić" Hrvatskog ministarstva kulture za tekstove:
    • Kad umire glumac
    • Zabranjeno smijanje
    • Nora danas, i
    • Najluđa predstava na svijetu.
  • Za roman Kafkin prijatelj dobio je Nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
  • 2016.: Nagrada Mato Lovrak, za djelo Ljeto za pamćenje.[4]

Osobni život[uredi VE | uredi]

Od svoje dvadesete godine živi u Zagrebu. Oženjen je glumicom Mladenom Gavran, s kojom je 2002. godine osnovao Teatar Gavran. Njihov sin Jakov profesionalni je glumac.

Poveznice[uredi VE | uredi]

  • Gavranfest, kazališni festival na kojem se igraju Gavranova djela

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Ivan Raos, Hrvatski književnici Miro Gavran i Dimitrije Popović postali članovi Ruske akademije književnosti, sloboda.hr, 25. travnja 2014., preuzeto 29. travnja 2014.
  2. Miro Gavran, književnik. Srljamo u društvo kakvo ne cijenimo, razgovarao Andrija Tunjić, Vijenac, br. 408, 22. listopada 2009., pristupljeno 10. veljače 2017.
  3. Mira Muhoberac, Kazališni festival s predstavama Mire Gavrana, 26. lipnja–1. srpnja. Peti Gavranfest – u Europi za Europu, Vijenac, br. 504, 27. lipnja 2013., pristupljeno 10. veljače 2017.
  4. Marina Balen, Izvješće o dodjeli književne nagrade „Mato Lovrak“ u 2016. za najbolji dječji roman u 2015. godini, Osnovna škola Mate Lovraka Veliki Grđevac, 22. svibnja 2016., pristupljeno 10. veljače 2017.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Miro Gavran