Miro Gavran
| Miro Gavran | |
|---|---|
 Miro Gavran u Matici hrvatskoj, 2025. | |
| Puno ime | Miro Gavran |
| Rođenje | 3. svibnja 1961., Gornja Trnava, FD Hrvatska |
| Zanimanje | književnik |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Period pisanja | od 1983. |
| Supruga | Mladena Gavran |
| Djeca | Jakov Gavran |
Važnija djela
| |
| Stranica | www |
| Portal o životopisima | |
Miro Gavran (Gornja Trnava, 3. svibnja 1961.) hrvatski je dramatičar, romanopisac, pripovjedač, pisac za mlade i redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Najizvođeniji je hrvatski dramski pisac.[1] Djela su mu prevedena na više od 40 jezika, s više od 250 izdanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Po njegovim dramama i komedijama nastalo je preko 450 kazališnih premijera diljem svijeta, a pogledalo ih je više od četiri milijuna ljudi.[2] Jedini je živući dramatičar u Europi koji ima kazališni festival njemu posvećen izvan zemlje rođenja – GavranFest – na kojem se izvode isključivo predstave nastale po njegovim tekstovima.
Od 6. studenoga 2021. godine do 21. lipnja 2025. godine bio je predsjednik Matice hrvatske.[3] Umjetnički je voditelj Teatra GAVRAN.
Miro Gavran rođen je u Gornjoj Trnavi 1961. godine. U Novoj Gradiški završio je srednju školu 1980. godine. Nakon toga upisao je studij dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.[4] Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Radio je kao dramaturg i kazališni ravnatelj Teatra &TD. Debitirao je 1983. godine s dramom Kreontova Antigona u Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu, gdje je progovorio o političkoj manipulaciji.
Do sada je napisao 57 kazališnih tekstova, 11 romana za odrasle, dvije zbirke kratkih priča i deset knjiga za djecu i mlade.
Od 1993. godine živi i radi kao profesionalni pisac. Njegovi kazališni i prozni tekstovi uvršteni su u brojne antologije i hrestomatije u zemlji i inozemstvu, a njegovo djelo proučava se na brojnim sveučilištima diljem svijeta.
Postao je redovitim članom Ruske akademije književnosti, 22. travnja 2014. godine,[5] dok je u svibnju iste godine izabran za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. U studenome 2016. godine postao je članom Slavenske akademije književnosti i umjetnosti, čije je sjedište u bugarskom gradu Varna, a 23. lipnja 2022. godine proglašen je počasnim akademikom HAZU BiH. Od svibnja 2024. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.[6]
Godine 1986. dramom Noć bogova tematizira odnos umjetnika i vlasti u totalitarnom sustavu. Potom piše ciklus drama u kojima najvažnijom temom postaju muško-ženski odnosi. Kreirao je velik broj kompleksnih ženskih likova. Njegove junakinje istodobno su i snažne i emocionalne.
U ranim proznim tekstovima opisuje život u hrvatskoj provinciji, oslikavajući male ljude, svojevrsne antijunake, koji zadržavaju pozitivan odnos prema životu, čak i kada se suoče s nepravdom i s velikim teškoćama, što se najbolje ogleda u romanu Zaboravljeni sin iz 1989. godine, čiji je glavni junak dvadesetogodišnji mladić s lakšim intelektualnim teškoćama.
Kao četrdesetogodišnjak počinje ispisivati psihološko-egzistencijalne romane insipirirane Biblijom u kojima biblijske junake približava senzibilitetu suvremenih čitatelja, tako da ga rado čitaju i vjernici i ateisti, pronalazeći u tim romanima univerzalne humane poruke. Njegove knjige objavljene su u gradovima diljem svijeta.
- Zaboravljeni sin (1989.)
- Kako smo lomili noge (1995.)
- Klara (1997.)
- Margita ili putovanje u prošli život (1999.)
- Judita (2001.)
- Krstitelj ( 2002.)
- Poncije Pilat (2004.)
- Jedini svjedok ljepote (2009.)
- Kafkin prijatelj (2011.)
- Nekoliko ptica i jedno nebo (2016.)
- Portret duše (2023.)
- Mali neobični ljudi (1989.)
- Priče o samoći (2019.)
- Svašta u mojoj glavi (1991., Nagrada „Ivana Brlić Mažuranić”)
- Kako je tata osvojio mamu (1994.)
- Oproštajno pismo (1994.)
- Zaljubljen do ušiju (1994.)
- Sretni dani (1994., Nagrada „Mato Lovrak”)
- Igrokazi s glavom i repom (1995.)
- Pokušaj zaboraviti (1996.)
- Profesorica iz snova (2006., Specijalna nagrada – Međunarodni književni festival za djecu i mlade u Sofiji)
- Igrokazi za djecu (2013.)
- Ljeto za pamćenje (2015., Nagrada „Mato Lovrak”)
Objavio je i pjesničku zbirku Pjesme, poemu Obrana Jeruzalema te zbirku monologa Kazališni monolozi.[7]
Dosad je napisao 57 kazališnih tekstova: Kad umire glumac, Sve o ženama, Sve o muškarcima, Ljubavi Georgea Washingtona, Čehov je Tolstoju rekao zbogom, Kako ubiti predsjednika, Zaboravi Hollywood, Zabranjeno smijanje, Tajna Grete Garbo, Traži se novi suprug, Paralelni svjetovi, Hotel Babilon, Muž moje žene, Pacijent doktora Freuda, Lutka, Sladoled, Pivo, Svaki tvoj rođendan, Savršeni partner, Glasnogovornik, Na kavici u podne, Agencija za sreću…[8]
U veljači 2005. godine sarajevska sveučilišna profesorica Gordana Muzaferija objavila je monografsku knjigu Kazališne igre Mire Gavrana u kojoj je na tri stotine stranica analizirala trideset četiri Gavranova teksta pisana za kazalište. U proljeće 2007. godine njemačka izdavačka kuća Anton Hiersemann Stuttgart iz Stuttgarta koja proteklih pedesetak godina, svake treće godine objavljuje izbor najboljih svjetskih dramatičara, uvrstila je čak tri Gavranova teksta u najnoviji izbor, a riječ je o dramama Kreontova Antigona, Ljubavi Georgea Washingtona i Noć bogova. Među uvrštenim autorima su i: David Edgar, Jon Fosse, Michael Frayn, Peter Handke, Elfriede Jelinek, Neil La Bute, Slawomir Mrožek, Yasmina Reza, Tom Stoppard i George Tabori.
Miro Gavran najizvođeniji je suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu,[9] s više od 450 kazališnih premijera diljem svijeta. U razdoblju od 1983. do 2025. godine njegove drame postavljene su u četrdesetak zemalja, a najčešće u Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj.
| Zemlja | Broj produkcija |
|---|---|
| Hrvatska | 96 |
| Poljska | 30 |
| Češka | 29 |
| Bosna i Hercegovina | 28 |
| Slovačka | 28 |
| Srbija | 25 |
| Rusija | 24 |
| Njemačka | 22 |
| SAD | 20 |
| Slovenija | 19 |
| Indija | 15 |
| Bugarska | 13 |
| Mađarska | 11 |
| Rumunjska | 10 |
| Albanija | 9 |
| Austrija | 8 |
| Kosovo | 8 |
| Turska | 6 |
| Sjeverna Makedonija | 6 |
| Francuska | 5 |
| Litva | 5 |
| Latvija | 4 |
| Ukrajina | 3 |
| Grčka | 3 |
| Italija | 3 |
| Crna Gora | 3 |
| Izrael | 3 |
| Australija | 3 |
| Nizozemska | 2 |
| Belgija | 2 |
| Brazil | 2 |
| Estonija | 2 |
| Nigerija | 2 |
| Japan | 1 |
| Danska | 1 |
| Kuba | 1 |
| Argentina | 2 |
| Ujedinjeno Kraljevstvo | 1 |
| Čile | 1 |
| Ukupan broj produkcija | 456[10] |
Napisao je i scenarije za televizijske filmove Djed i baka se rastaju i Zabranjeno smijanje. U Vilniusu (Litva), prema njegovoj komediji Papučari snimljen je 2013. film Kako ukrasti ženu na litavskom jeziku.[11] Prema njegovoj kratkoj priči U zagrljaju rijeke snimljen je kratki igrani film „Samoća”. Film je režirao trostruki dobitnik Nagrade Emmy Bobby Boško Grubić.[12]
- "Djed i baka se rastaju" kao mladi patron u restoranu (1996.)
- "Teško je reći zbogom" (1998.)
Gavran je dobio više od trideset književnih i kazališnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu, a među njima i Nagradu Central European Timea 1999. godine u Budimpešti, koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus, Nagradu Europski krug 2003. godine u Zagrebu za afirmaciju europskih vrijednosti u svojim tekstovima[13] te Nagradu Dr. Alois Mock-Europapreis[14] koja se dodjeljuje istaknutim Europljanima za promicanje europskih vrijednosti.
- 1997.: Nagrada Mato Lovrak za djelo Sretni dani
- Dvostruki je dobitnik Nagrade Večernjeg lista za kratku priču
- Četverostruki je dobitnik Nagrade za dramsko djelo "Marin Držić" Hrvatskog ministarstva kulture za tekstove:
- 1994.: Kad umire glumac
- 2003.: Zabranjeno smijanje
- 2004.: Nora danas
- 2008.: Najluđa predstava na svijetu
- 2012.: Nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za roman Kafkin prijatelj[15]
- 2013.: Počasni građanin Malog Lošinja[16]
- 2014.: Član Ruske akademije književnosti[17]
- 2015.: Početak manifestacije „Let s Gavranom” u Novoj Gradiški[18]
- 2016.: Nagrada Mato Lovrak za djelo Ljeto za pamćenje[19]
- 2016.: Godišnja nagrada za promicanje hrvatske kulture u svijetu[20]
- 2016.: Odlikovan Redom kneza Branimira s ogrlicom (koji mu je dodijelila predsjednica Republike Hrvatske)[21]
- 2017.: Nagrada Didak za promicanje hrvatske kulture (koji mu je dodijelio provincijalat Hercegovačke franjevačke provincije)[22]
- 2017.: Godišnja nagrada Hrvatskog kulturnog kluba za promicanje hrvatske kulture u svijetu[23]
- 2017.: Nagrada Dr. Alois Mock-Europapreis (Beč)[24]
- 2018.: Zlatni orden za zasluge u Republici Austriji[25]
- 2018.: Prvi hrvatski veleposlanik kravate (Academia Cravatica)[26]
- 2019.: Proglašen počasnim građaninom Nove Gradiške
- 2019.: Dani Mire Gavrana u Mostaru[27]
- 2021.: Nagrada za životno djelo Josip i Ivan Kozarac[28]
- 2022.: Večernjakov pečat – osoba godine u kategoriji Kultura[29]
- 2022.: Počasni je akademik HAZU BiH[30]
- 2023.: Nagrada „Antun Branko Šimić” za poemu Obrana Jeruzalema[31]
- 2023.: Priznanje "Osoba godine 2023." za književna postignuća[32]
- 2024.: Počasni član Hrvatskog diplomatskog kluba[33]
- 2024.: Zlatna povelja Brodsko-posavske županije za književni rad[34]
- 2024.: Nagrada „Dubravko Horvatić” za poemu Obrana Jeruzalema[35]
- 2025.: Nagrada „Hrvatski stećak” za osobit doprinos hrvatskoj književnosti[36]
- 2025.: Redovni član Dukljanske akademije znanosti i umjetnosti[37]
Od svoje dvadesete godine živi u Zagrebu. Oženjen je glumicom Mladenom Gavran, s kojom je 2002. godine osnovao Teatar Gavran. Njihov sin Jakov je glumac.
- ↑ Bračni par Gavran: O umjetnosti, životu i vjeri Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. studenoga 2018. (Wayback Machine), Hrvatski radio Osijek. 1. veljače 2016. (pristupljeno 2. lipnja 2018.)
- ↑ Životopis, mirogavran.com, pristupljeno 20. studenoga 2023.
- ↑ Predsjednici Matice hrvatske, matica.hr, pristupljeno 8. srpnja 2025.
- ↑ Susret s Mirom Gavranom u OŠ Sveti Martin na Muri, emedjimurje.net.hr, 29. ožujka 2012., pristupljeno 5. siječnja 2021.
- ↑ Ivan Raos, Hrvatski književnici Miro Gavran i Dimitrije Popović postali članovi Ruske akademije književnosti Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. travnja 2015. (Wayback Machine), sloboda.hr, 25. travnja 2014., preuzeto 29. travnja 2014.
- ↑ Ščuric, Ramona. 17. svibnja 2024. Hrvatska dobila 17 novih akademika: Primljen i najmlađi redoviti član koji nema ni 50 godina. Srednja.hr. Pristupljeno 2. lipnja 2024.
- ↑ Gavran, Miro akademik. HAZU. Pristupljeno 9. srpnja 2025.
- ↑ Mostarkić Gobbo, Helena. 22. listopada 2022. Miro Gavran: Moji tekstovi nose optimistički prizvuk zato jer je to dio mog svjetonazora i mog pogleda na svijet. Ja sam takav kakav jesam. Glas Istre. Pristupljeno 9. srpnja 2025.
- ↑ Miro Gavran, književnik. Srljamo u društvo kakvo ne cijenimo Arhivirana inačica izvorne stranice od 31. kolovoza 2017. (Wayback Machine), razgovarao Andrija Tunjić, Vijenac, br. 408, 22. listopada 2009., pristupljeno 10. veljače 2017.
- ↑ Popis premijera. Miro Gavran. Pristupljeno 22. srpnja 2025.
- ↑ Šarlija, Mateja. 2. rujna 2008. Rusi snimaju film po scenariju Mire Gavrana. Nacional. Pristupljeno 9. srpnja 2025.
- ↑ Vukić Gavran, Zorana. 7. ožujka 2024. Najnoviji film Bobbyja Grubića i Mire Gavrana „U zagrljaju rijeke“ snimljen u Međimurju, uskoro na svjetskim festivalima. Emedjimurje. Pristupljeno 9. srpnja 2025.
- ↑ Mira Muhoberac, Kazališni festival s predstavama Mire Gavrana, 26. lipnja–1. srpnja. Peti Gavranfest – u Europi za Europu, Vijenac, br. 504, 27. lipnja 2013., pristupljeno 10. veljače 2017.
- ↑ Šestan, Marija. 21. prosinca 2017. Well-known Croatian writer Miro Gavran receives Dr Alois Mock Europapreis award. Hina. Pristupljeno 22. srpnja 2025.
- ↑ Miro Gavran dobitnik nagrade HAZU za roman \"Kafkin prijatelj\". Večernji list. 26. travnja 2012. Pristupljeno 9. srpnja 2025.
|first=nedostaje|last=(pomoć) - ↑ Purić, Bojan. 14. listopada 2013. Gavran počasni građanin, Šolić za životno djelo. Otoci.net. Pristupljeno 9. srpnja 2025.
- ↑ Culturenet.hr - Miro Gavran i Dimitrije Popović postali članovi Ruske akademije književnosti. www.culturenet.hr. Pristupljeno 16. ožujka 2024.
- ↑ Otvoren Međunarodni skup: Miro Gavran prozni i kazališni pisac 2015. Radio Nova Gradiška. 23. listopada 2015. Pristupljeno 9. srpnja 2025.
- ↑ Marina Balen, Izvješće o dodjeli književne nagrade „Mato Lovrak“ u 2016. za najbolji dječji roman u 2015. godini, Osnovna škola Mate Lovraka Veliki Grđevac, 22. svibnja 2016., pristupljeno 10. veljače 2017.
- ↑ Zorana Vukić, Miro Gavran dobitnik je godišnje “Nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 2016.godinu”, cro-kultura.com, 28. studenoga 2017., pristupljeno 7. veljače 2018.
- ↑ NN 73/2016 (10.8.2016.), Odluka o dodjeli odlikovanja Reda kneza Branimira s ogrlicom Miri (Ivan) Gavranu. Narodne novine. 20. lipnja 2016. Pristupljeno 16. srpnja 2025.
- ↑ Bandić, Kolinda, Gavran, Rimac dobitnici nagrade Didak. Bljesak.info. 22. veljače 2017. Pristupljeno 16. srpnja 2025.
|first=nedostaje|last=(pomoć) - ↑ Tarbuk, S. 1. prosinca 2017. MIRO GAVRAN PRIMIO NAGRADU ZA PROMICANJE HRVATSKE KULTURE U SVIJETU – Novčani dio nagrade kao poklon knjižnici i kazalištu rodnog grada. Slavonski.hr. Pristupljeno 16. srpnja 2025.
- ↑ Miro Gavran primio nagradu Alois Mock: 'Beskrajno sam sretan'. Večernji list. 20. prosinca 2017. Pristupljeno 16. srpnja 2025.
- ↑ MIRI GAVRANU URUČEN “ZLATNI ORDEN ČASTI ZA ZASLUGE U REPUBLICI AUSTRIJI” KOJIM GA JE ODLIKOVAO PREDSJEDNIK REPUBLIKE AUSTRIJE ALEXANDER VAN DER BELLEN. Austrijski kulturni forum – AKF. 22. ožujka 2018. Pristupljeno 16. srpnja 2025.
- ↑ Miro Gavran prvi hrvatski veleposlanik kravate. Večernji list. 7. rujna 2018. Pristupljeno 16. srpnja 2025.
- ↑ Dani Mire Gavrana u Mostaru. Hrvatska matica iseljenika. 20. ožujka 2019. Pristupljeno 16. srpnja 2025.
- ↑ Miro Gavran dobio nagradu za životno djelo na 27. Danima Josipa i Ivana Kozarca. Nacional. 31. listopada 2021. Pristupljeno 16. srpnja 2025.
|first=nedostaje|last=(pomoć) - ↑ Vecernji.ba. 27. svibnja 2022. Miro Gavran: Iznimno sam sretan što ovu nagradu dobivam u 180. godini postojanja Matice hrvatske. Večernji list. Pristupljeno 6. srpnja 2022.
- ↑ HKD Napredak. U Mostaru održana svečana sjednica Hrvatske akademije za znanost i umjetnost (HAZU) | HKD Napredak. Pristupljeno 6. srpnja 2022.
- ↑ Vukoja, Frano. 28. travnja 2024. Godišnja književna nagrada "Antun Branko Šimić" Miri Gavranu za poemu „Obrana Jeruzalema“. Večernji list. Pristupljeno 16. srpnja 2025.
- ↑ Miro Gavran – osoba godine 2023. Laudato TV. 16. veljače 2024. Pristupljeno 16. srpnja 2025.
- ↑ POČASNI ČLANOVI (13). Hrvatski diplomatski klub. Pristupljeno 16. srpnja 2025.
- ↑ Poznati ovogodišnji dobitnici županijskih priznanja. 035 portal. 10. ožujka 2024. Pristupljeno 16. srpnja 2025.
- ↑ Škugor-Hrnčević, Smiljana. 9. svibnja 2024. Gavran kirurški zasijeca u tkivo suvremenog društva. Matica hrvatska. Pristupljeno 16. srpnja 2025.
- ↑ Vidoška pjesnička noć vratila se među stećke u punom sjaju. Stolac city. 14. lipnja 2025. Pristupljeno 16. srpnja 2025.
- ↑ Miro Gavran postao redoviti član Dukljanske akademije u Crnoj Gori. Index.hr. 27. listopada 2025. Pristupljeno 29. listopada 2025.
- Mrežna mjesta
- Službena stranica
- teatar-gavran.hr Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. travnja 2015. (Wayback Machine)
- Miro Gavran - novi predsjednik Matice hrvatske
Predsjednici Matice hrvatske | ||
|---|---|---|
Janko Drašković (1842. – 1850.) • Ambroz Vranyczany (1851. – 1857.) • Ivan Mažuranić (1858. – 1872.) • Matija Mesić (1872. – 1874.) • Ivan Kukuljević Sakcinski (1874. – 1889.) • Tadija Smičiklas (1889. – 1901.) • Ivan Trnski (1901. – 1902.) • Đuro Arnold (1902. – 1909.) • Oton Kučera (1909. – 1917.) • Krsto Pavletić (1917. – 1919.) • Fran Tućan (1919. – 1920.) • Dragutin Domjanić (1920. – 1927.) • Albert Bazala (1927. – 1928.) • Filip Lukas (1928. – 1945.) • Mihovil Nikolić (1945. – 1950.) • Gustav Krklec (1950. – 1954.) • Jakša Ravlić (1954. – 1968.) • Hrvoje Iveković (1968. – 1970.) • Ljudevit Jonke (1970. – 1971.) • zabrana djelovanja Matice hrvatske (1972. – 1989.) • Petar Šegedin (1990.) • Vlado Gotovac (1990. – 1996.) • Josip Bratulić (1996. – 2002.) • Igor Zidić (2002. – 2014.) • Stjepan Damjanović (2014. – 2018.) • Stipe Botica (2018. – 2021.) • Miro Gavran (2021. – 2025.) • Damir Zorić (od 2025.) |  | |