Karlo I. Austrijski: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Nema sažetka uređivanja
Redak 88: Redak 88:
== Izgnanstvo na Madeiri i smrt ==
== Izgnanstvo na Madeiri i smrt ==
[[Datoteka:Tomb of blessed carl.JPG|mini|desno|200px|Grobnica Karla I. na [[Madeira|Madeiri]].]]
[[Datoteka:Tomb of blessed carl.JPG|mini|desno|200px|Grobnica Karla I. na [[Madeira|Madeiri]].]]
Nakon drugog pokušaja vračanja krune, Karlo I. je sa trudnom suprugom na kratko bio u karanteni u [[Benediktinci|benediktanskom]] samostanu [[Abtei Tihany]] u Mađarskoj. [[1. studenoga]] 1921 prebačeni su u podunavski grad [[Baja]], odakle su se ukrcali na britanski ratni brod [[HMS Glowworm]]. Sa HMS Glowwormom su doplovili do [[Crno more|Crnog mora]] gdje su se prekrcali na drugi britanski ratni brod [[HMS Cardiff]].<ref name="gbs"/><ref> (engl.) {{Citiranje www|naslov=Charles carried into exile on a British ship as Napoleon was, Zita to bear another Heir|url=http://query.nytimes.com/mem/archive-free/pdf?_r=1&res=9F03E4D9103EEE3ABC4D53DFB767838A639EDE|autor=|autorlink=|prezime=|ime=|koautori=|urednik=|izdavač=The New York Times|format=|rad=|stranice=|dan=|mjesec=|godina=5. studenoga 1921.|preuzeto=7. ožujka 2014.|arhivurl=|arhivdatum=|citat=}}</ref> HMS Cardiff ih je prebacio na otok [[Madeira|Madeiru]] u [[Portugal]]u [[19. studenoga]] 1921. godine. Kako su Velika Britanija i Francuska sada Karla smatrale opasnim za [[Versajski ugovor|Versajski]] poredak i mir u Srednjoj Europi, odredile su taj portugalski otok kao mjesto izgnanstva i to ponajprije zato što Madeira izolirana i lako ju je čuvati.<ref> (engl.) {{Citiranje www|naslov=Charles's St. Helena likely to be Funchal|url=http://query.nytimes.com/mem/archive-free/pdf?res=9C02E4DD1539E133A25755C0A9679D946095D6CF|autor=|autorlink=|prezime=|ime=|koautori=|urednik=|izdavač=The New York Times|format=|rad=|stranice=|dan=|mjesec=|godina=6. studenoga 1921.|preuzeto=7. ožujka 2014.|arhivurl=|arhivdatum=|citat=}}</ref> Djeca Karla I. su se pridružila roditeljima na otoku [[2. veljače]] [[1922.]] Karlo I. je sa obitelji prvo živio u glavnom gradu [[Funchal]]u, a kasnije su se preselili u [[Monte]]. Karlo I. je [[9. ožujka]] 1922. obolio od bronhitisa koji se kasnije razvio u tešku upalu pluća. Nakon što je doživio dva srčana udara, Karlo I. je preminuo od zatajenja dišnog sustava 1. travnja 1922. godine. Imao je samo 34 godine. Uz njegovu postelju, u trenutku smrti, se nalazila supruga (trudna sa njihovim devetim djetetom) i najstariji sin nadvojvoda Otto.<ref> (engl.) {{Citiranje www|naslov=Charles of Austria dies of pneumonia in exile on Madeira|url=http://query.nytimes.com/mem/archive-free/pdf?res=9E0CE0DD1F30E433A25751C0A9629C946395D6CF|autor=|autorlink=|prezime=|ime=|koautori=|urednik=|izdavač=The New York Times|format=|rad=|stranice=|dan=|mjesec=|godina=2. travnja 1922.|preuzeto=7. ožujka 2014.|arhivurl=|arhivdatum=|citat=}}</ref> Karlovi posmrtni ostaci, osim srca, se još uvijek nalaze u crkvi Gospe od Montea na Madeiri unatoč nekoliko pokušaja da mu se tijelo prebaci u Carsku grobnicu (Kaisergruft) u Beču.
Nakon drugog pokušaja vračanja krune, Karlo I. je sa trudnom suprugom na kratko bio u karanteni u [[Benediktinci|benediktanskom]] samostanu [[Abtei Tihany]] u Mađarskoj. [[1. studenoga]] 1921 prebačeni su u podunavski grad [[Baja]], odakle su se ukrcali na britanski ratni brod [[HMS Glowworm]]. Sa HMS Glowwormom su doplovili do [[Crno more|Crnog mora]] gdje su se prekrcali na drugi britanski ratni brod [[HMS Cardiff]].<ref name="gbs"/><ref> (engl.) {{Citiranje www|naslov=Charles carried into exile on a British ship as Napoleon was, Zita to bear another Heir|url=http://query.nytimes.com/mem/archive-free/pdf?_r=1&res=9F03E4D9103EEE3ABC4D53DFB767838A639EDE|autor=|autorlink=|prezime=|ime=|koautori=|urednik=|izdavač=The New York Times|format=|rad=|stranice=|dan=|mjesec=|godina=5. studenoga 1921.|preuzeto=7. ožujka 2014.|arhivurl=|arhivdatum=|citat=}}</ref> HMS Cardiff ih je prebacio na otok [[Madeira|Madeiru]] u [[Portugal]]u [[19. studenoga]] 1921. godine. Kako su Velika Britanija i Francuska sada Karla smatrale opasnim za [[Versajski ugovor|Versajski]] poredak i mir u Srednjoj Europi, odredile su taj portugalski otok kao mjesto izgnanstva i to ponajprije zato što Madeira izolirana i lako ju je čuvati.<ref> (engl.) {{Citiranje www|naslov=Charles's St. Helena likely to be Funchal|url=http://query.nytimes.com/mem/archive-free/pdf?res=9C02E4DD1539E133A25755C0A9679D946095D6CF|autor=|autorlink=|prezime=|ime=|koautori=|urednik=|izdavač=The New York Times|format=|rad=|stranice=|dan=|mjesec=|godina=6. studenoga 1921.|preuzeto=7. ožujka 2014.|arhivurl=|arhivdatum=|citat=}}</ref> Djeca Karla I. su se pridružila roditeljima na otoku [[2. veljače]] [[1922.]] Karlo I. je sa obitelji prvo živio u glavnom gradu [[Funchal]]u, a kasnije su se preselili u [[Monte]]. Karlo I. je [[9. ožujka]] 1922. obolio od bronhitisa koji se kasnije razvio u tešku upalu pluća. Nakon što je doživio dva srčana udara, Karlo I. je preminuo od zatajenja dišnog sustava 1. travnja 1922. godine. Imao je samo 34 godine. Uz njegovu postelju, u trenutku smrti, se nalazila supruga (trudna sa njihovim osmim djetetom) i najstariji sin nadvojvoda Otto.<ref> (engl.) {{Citiranje www|naslov=Charles of Austria dies of pneumonia in exile on Madeira|url=http://query.nytimes.com/mem/archive-free/pdf?res=9E0CE0DD1F30E433A25751C0A9629C946395D6CF|autor=|autorlink=|prezime=|ime=|koautori=|urednik=|izdavač=The New York Times|format=|rad=|stranice=|dan=|mjesec=|godina=2. travnja 1922.|preuzeto=7. ožujka 2014.|arhivurl=|arhivdatum=|citat=}}</ref> Karlovi posmrtni ostaci, osim srca, se još uvijek nalaze u crkvi Gospe od Montea na Madeiri unatoč nekoliko pokušaja da mu se tijelo prebaci u Carsku grobnicu (Kaisergruft) u Beču.


== Beatifikacija ==
== Beatifikacija ==

Inačica od 7. ožujka 2014. u 01:54

Karlo I.
Fotografski portret cara Karla
Austrijski car, ugarski i hrvatski kralj
Vladavina 21. studenog 1916. - 12. studenog 1918.
Krunidba 30. prosinca 1916.
Beč, Austrija
Prethodnik Franjo Josip I.
Nasljednik Monarhija ukinuta
Supruga Zita od Bourbon-Parme
Djeca Otto von Habsburg
Nadvojvotkinja Adelheid
Robert, austrijski nadvojvoda
Nadvojvoda Felix
Nadvojvoda Karl Ludwig
Nadvojvoda Rudolf
Nadvojvotkinja Charlotte
Nadvojvotkinja Elisabeth
Puno ime Karl Franz Joseph Ludwig Hubert Georg Otto Marie von Habsburg-Lothringen
Dinastija Habsburg
Otac Otto Franz
Majka Marija Josipa Saska
Rođenje 17. kolovoza 1887., Persenbeug, Austrija
Smrt 1. travnja 1922., Fuchal, Portugal
Pokop Igreja Nossa Senhora do Monte
Madeira, Portugal
Vjera Rimokatolik

Karlo I. Austrijski ili Karlo IV. Ugarski (hrv. Karlo Franjo Josip Ludovik Hubert Juraj Oton Marija Habsburško-Lorenski, njem. Karl Franz Joseph Ludwig Hubert Georg Otto Marie von Habsburg-Lothringen, engl. Charles Francis Joseph Louis Hubert George Otto Mary of Habsburg-Lorraine, mađ. IV. Károly ili Habsburg-Lotaringiai Károly Ferenc József Lajos Hubert György Mária, tal. Carlo Francesco Ludovico Giorgio Ottone Maria d'Asburgo Lorena, polj. Karol Franciszek Józef Ludwik Hubert Jerzy Otto Maria Habsbursko-Lotaryński, ukr. Карл І Франц Йосиф; Persenbeug, 17. kolovoza 1887. - Funchal, Madeira, 1. travnja 1922.), posljednji austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj (kao Karlo IV.). Vladao je od 1916. do 1918. godine. U Katoličkoj Crkvi štuje se kao blaženi Karlo Austrijski.

Rani život

Karlo I. Austrijski rođen je 17. kolovoza 1887. u Dvorcu Persenbeug u Donjoj Austriji. Roditelji su mu bili nadvojvoda Otto Franjo Josip Austrijski i princeza Marija Josipa od Saske. Kralj Franjo Josip I. mu je bio stric. U vrijeme njegova rođenja Franjo Josip I. je bio vladar Austro-Ugarske Monarhije, dokle je njegov ujak Franjo Ferdinand postao prijestolonasljednik Monarhije dvije godine nakon njegovog rođenja, 1889. godine. Karlo I. je od malih nogu bio odgajan kao pobožni Rimokatolik. Rane godine života je proveo u mjestima gdje god je bila stacionirana pukovnija njegova oca, te je kasnije živio u Beču i Reichenau. Karlo I. je bio privatno školovan, te je kasnije protivno običaju dinastije Habsburg pohađao javnu srednju školu tj. gimnaziju. 1907. proglašen je punoljetnim, te mu je za osobnog višeg dvorskog službenika dodijeljen princ Zdenko Lobkowitz. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja, Karlo I. se pridružio Austro-Ugarskoj vojsci. Od 1906. do 1908. boravio je u Pragu gdje je uz vojničke obaveze studirao pravo i političke znanosti. Tijekom slijedećih nekoliko godina izvršavao je svoje dužnosti u garnizonima diljem Bohemije. Karlo I. nije bio blizak sa svojim praujakom kraljom Franjom Josipom I. Sa Franjom Ferdinandom također nije bio u bliskim odnosima, a razlike među njihovim suprugama su doprinosile postojećim tenzijama. Iz istih razloga Karlo I. do ubojstva Franje Ferdinanda nije imao uvid u državničke poslove, niti je bio predodređen za visoku političku dužnost.[1]

Brak i obitelj

Karlo I. sa suprugom princezom Zitom od Bourbon-Parme 1911. godine.
Djeca Karla I. i princeze Zite od Bourbon-Parme 1922. godine.

21. listiopada 1911. godine Karlo je oženio princezu Zitu od Bourbon-Parme sa kojom se zaručio 13. lipnja iste godine. Karlo je svoju suprugu upoznao dok je još bio dijete, ali se nisu vidjeli skoro deset godina pošto su oboje bili usredotočeni na školovanje. 1911. Karlo je sa svojom dragunskom pukovnijom bio smješten u češkom gradu Brandis na Labi-Stara Boleslav odakle je posjetio svoju tetku u Franzensbadu. Prilikom jednog od tih posjeta Karlo je obnovio vezu sa svojom budućom suprugom.[2] Zbog morganatskog braka Franje Ferdinanda, kralj Franjo Josip I. je vršio pritisak na Karla da se ćim prije oženi. Zita od Bourbon-Parme je kao i Karlo bila pobožni rimokatolik, te je dolazila iz besprijekorne kraljevske loze.[3] Karlo i Zita su imali osmero djece:

Prijestolonaslijednik

Karlo I. je postao prijestolonaslijednikom Austro-Ugarske Monarhije nakon sarajevskog atentata na Franju Ferdinanda, koji je bio i povod za početak Prvog svjetskog rata. Karlo je prve godine rata proveo u češkom Teschenu bez utjecaja na vojsku Monarhije. U kasnijoj fazi rata bio je imenovan Generalfeldmarschall-om (generalfeldmaršal). 1916. godine imenovan je zapovjednikom XX. korpusa Austro-Ugarske vojske. Vojnike pod svojim zapovjedništvom je osvojio srdačnošću i prijateljskom naravi. Kasnije je poslan na istočnu frontu gdje se borio protiv Rusa i Rumunja.[1]

Vladavina

Karlo I. je zasjeo na tron Austro-Ugarske Monarhije 30. studenoga 1916. godine, nakon smrti kralja Franje Josipa I. 2. prosinca 1916. preuzeo je titulu Vrhovnog zapovjednika Austro-Ugarske vojske od nadvojvode Fridriha.

Od samog početka svoje vladavine, šokiran ratnim stradanjima, počeo je pripremati teren za pregovore o mirovnom sporazumu između Austrije i sila Antante, ali nikad nije imao hrabrosti zaključiti mir bez njemačke dozvole. 1917. godine Karlo I. je ušao u tajne pregovore o miru sa Francuskom, uposlivši svojeg šogora Sikstusa od Bourbon-Parme kao posrednika. Iako je car djelovao u dobroj namjeri, nije imao dovoljno znanja ni snage da se suprotstavi zagovornicima rata u Austro-Ugarskoj, a posebno savezniku Njemačkoj. Mogućnost sklapanja mira bez sudjelovanja Njemačke je smatrao nečasnom, tako da su na kraju svi pregovori propali. Austro-Ugarska je u posljednjim godinama rata bila načeta unutarnjim nemirima, s puno napetosti među narodima Monarhije. U okviru plana od četrnaest točaka, američki predsjednik Woodrow Wilson je zahtijevao da Monarhija omogući autonomiju i samoopredjeljenje svojim narodima. Karlo I. je pristao sazvati Austro-Ugarski parlament, te omogućiti stvaranje konfederacije gdje bi svaki narod imao pravo na svoju samoupravu. Međutim, pojedini predstavnici naroda unutar Monarhije su se već borili za punu autonomiju, odlučni da se osamostale od Beča u najkraćem mogućem roku.

Ministar vanjskih poslova Monarhije, barun Ištvan Burian, je 14. listopada 1918. zatražio primirje na temelju četrnaest točaka, a dva dana kasnije Karlo I. je izdao proglas koji je radikalno promijenio teritorijalni ustroj Austro-Ugarske. U proglasu je kralj Karlo I. ponudio svojim vijernim austrijskim narodima organizaciju Austro-Ugarske Monarhije kao saveza slobodnih naroda, da postane savezna država u kojoj svako pleme na svojem teritoriju tvori svoju vlastitu državnu zajednicu.[4] Poljacima je odobrio punu neovisnost, omogučivši im da se ujedine sa sunarodnjacima u Rusiji i Njemačkoj u cilju stvaranja Druge Poljske Republike. Ostatak austrijskih zemalja je trebao biti pretvoren u državnu zajednicu koja bi se sastojala četiri dijela: njemačkog, češkog, južnoslavenskog i ukrajinskog. Svakim od ta četiri dijela je trebalo vladati savezno vijeće, a Trst je trebao imati poseban status. Međutim, američki državni tajnik Robert Lansing, je četiri dana kasnije odgovorio službenom notom da su sile Antante sada odane težnjama Čeha, Slovaka i Južnih Slavena, te da ponuđena autonomija narodima unutar Monarhije više nije dovoljna. Središnji odbor je 19. listopada objavio tekst kojim je Narodno vijeće SHS odbacilo kraljev proglas, te deklariralo kako preuzima u svoje ruke vođenje narodne politike i zahtijeva ujedinjenje cjelokupnog našeg naroda Slovenaca, Hrvata i Srba na čitavom njegovom etnografskom teritoriju, bez obzira na ma koje pokrajinske i državne granice, u kojima danas živi - u jednu jedinstvenu potpuno suverenu državu uređenu na načelima političke, ekonomske demokracije, što u sebi sadržava dokidanje svih socijalnih i ekonomskih nepravdi i nejednakosti.[4] Čehoslovačka privremena vlada se pridružila silama Antante 14. listopada, a Narodno vijeće SHS je proglasilo nezavisnu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba 29. listopada 1918. godine. Sve do te posljednje godine rata, sile Antante nisu imale u planu potpuno razbijanje Habsburške monarhije. Ta je ideja prevladala uslijed neodlučnosti cara i austrijskih političara te istovremenog odlučnog djelovanja čeških i južnoslavenskih predstavnika.

Lansingova nota je uspješno poništila sve napore kojima se pokušalo očuvati Monarhiju. Jedan po jedan, narodi Monarhije su proglašavali svoju neovisnost, što je na kraju dovelo do raspada Austro-Ugarske Monarhije. 31. listopada, Mađarska je službeno okončala uniju između Austrije i Mađarske. Političku budućnost Karla I. je nakon toga postajala sve neizvjesnija.

Proglas od 11. studenoga 1918.

Proglas Karla I. od 11. studenoga 1918. godine.

11. studenoga 1918., isti dan kada je nastupilo primirje između Njemačke i sila Antante, Karlo I je izdao proglas u kojem je priznao pravo Austrijanaca na samoodređenje.[5] Također je oslobodio svoje dužnosnike bilo kakve odanosti prema njemu. Na isti dan je sa obitelji napustio Schönbrunn i preselio se u dvorac Eckartsau, istočno od Beča. Iako je Karlov proglas bio općeprihvaćen kao abdikcija, u proglasu se ta riječ nikada nije spomenula, jer je Karlo vjerovao da će narodi Austrije ili Mađarske glasati da ga se vrati na prijestolje.[4] Privatno Karlo I. je vjerovao da je još uvijek zakoniti kralj. U pismu kardinalu Friedrich Gustav PifflFriedrichu Gustavu Pifflu je napisao: Nisam abdicirao, i nikada neću. ( ... ) Svoj manifest od 11. studenog vidim kao ekvivalent čeku koji sam bio prisiljen izdati uličnom razbojniku dok me je držao na nišanu. ( ... ) Ne osjećam da me to obvezuje na bilo koji način..[6] 12. studenoga, dan nakon proglasa, Republika Njemačka Austrija je proglasila neovisnost. 16. studenoga isto je učinila Demokratska Republika Mađarska. Nelagodna situacija je trajala sve do 23. ožujka 1919. godine, kada je Karlo I. otišao u Švicarsku u pratnji zapovjednika male britanske straže odreda na Eckartsau, potpukovnika Edwarda Lislea Strutta. Kraljevski vlak sa Karlom I. I obitelji je napustio Austriju 24. ožujka 1919. godine. Karlo I. je tom prilikom izdao još jedan proglas u kojem potvrđuje svoje pravo na prijestolje, smatrajući odluke narodne skupštine Njemačke Austrije ništavnim i ne važećim za njegovu kuću.[7] 3. travnja 1919. godine Austrijski parlament je donio zakon "Habsburg" kojim je Karlo I. i Ziti od Bourbon-Parme zabranjen povratak u Austriju. Ostali članovi kuće Habsburg-Lothringen su bili izgnani sa austrijskog teritorija, osim onih koji su se odrekli svih prava na prijestolje postavši tako obični građani. Istog dana je donešen još jedan zakon koji je ukinuo svo plemstvo u Austriji.

Pokušaji povratka na prijestolje Mađarske

Karlo I. je iz Švicarske dva puta pokušao povratiti krunu Mađarske, koja je ustavno postala monarhija bez kralja. Prvi pokušaj u ožujku 1921. godine propao je kada je Horthijeva vlada zamolila Karla da napusti zemlju, iako mu je formalno izražavala svoju vjernost. Drugi put Karlo I. dolazi u Mađarsku u listopadu 1921. godine, te mu se u Sopronu priključuje oko tri tisuće mađarskih vojnika. Međutim, kada su se približavali Budimpešti stigao je ultimatum Kraljevine SHS i Čehoslovačke o objavi rata Mađarskoj u slučaju njegove krunidbe. Time su propali svi pokušaji obnove monarhije. Svakako je značajnu ulogu igralo i sabotiranje mađarskog namjesnika Miklosa Horthyija, koji nije bio voljan podijeliti vlast s bivšim kraljem.

Izgnanstvo na Madeiri i smrt

Grobnica Karla I. na Madeiri.

Nakon drugog pokušaja vračanja krune, Karlo I. je sa trudnom suprugom na kratko bio u karanteni u benediktanskom samostanu Abtei Tihany u Mađarskoj. 1. studenoga 1921 prebačeni su u podunavski grad Baja, odakle su se ukrcali na britanski ratni brod HMS Glowworm. Sa HMS Glowwormom su doplovili do Crnog mora gdje su se prekrcali na drugi britanski ratni brod HMS Cardiff.[3][8] HMS Cardiff ih je prebacio na otok Madeiru u Portugalu 19. studenoga 1921. godine. Kako su Velika Britanija i Francuska sada Karla smatrale opasnim za Versajski poredak i mir u Srednjoj Europi, odredile su taj portugalski otok kao mjesto izgnanstva i to ponajprije zato što Madeira izolirana i lako ju je čuvati.[9] Djeca Karla I. su se pridružila roditeljima na otoku 2. veljače 1922. Karlo I. je sa obitelji prvo živio u glavnom gradu Funchalu, a kasnije su se preselili u Monte. Karlo I. je 9. ožujka 1922. obolio od bronhitisa koji se kasnije razvio u tešku upalu pluća. Nakon što je doživio dva srčana udara, Karlo I. je preminuo od zatajenja dišnog sustava 1. travnja 1922. godine. Imao je samo 34 godine. Uz njegovu postelju, u trenutku smrti, se nalazila supruga (trudna sa njihovim osmim djetetom) i najstariji sin nadvojvoda Otto.[10] Karlovi posmrtni ostaci, osim srca, se još uvijek nalaze u crkvi Gospe od Montea na Madeiri unatoč nekoliko pokušaja da mu se tijelo prebaci u Carsku grobnicu (Kaisergruft) u Beču.

Beatifikacija

Dana 3. listopada 2004. godine, Papa Ivan Pavao II. je Karla proglasio blaženikom, zbog njegovih mirovnih nastojanja tijekom Prvog svjetskog rata. Proces za Karlovu kanonizaciju se vodio još od 1949. godine, ali je ovaj potez ipak izazvao niz suprotstavljenih reakcija, posebno u nekadašnjim zemljama Antante.

Karlov sin Otto von Habsburg, službeni prijestolonasljednik Austro-Ugarske krune, niz godina je bio zastupnik u Europskom parlamentu.

Službena velika titula

Njegovo Cesarsko i Kraljevsko Apostolsko Veličanstvo,

Karlo Prvi,

po milosti Božjoj, cesar Austrije, apostolski kralj Ugarske, ovog imena Četvrti, kralj Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i Galicije, Lodomerije i Ilirije; kralj Jeruzalema, nadvojvoda Austrije; veliki vojvoda Toskane i Krakova, vojvoda Lorene i Salzburga, Štajerske, Koruške, Kranjske i Bukovine; veliki knez Transilvanije; markgrof Moravske; vojvoda Gornje i Donje Šleske, Modene, Parme, Piacenze i Guastalle, Auschwitza i Zatora, Tešina, Furlanije, Dubrovnika i Zadra; kneževski grof Habsburga i Tirola, Kyburga, Gorice i Gradiške; knez Tridenta i Brixena; markgrof Gornje i Donje Lužice i u Istri; grof Hohenemsa, Feldkircha, Bregenza, Sonnenberga; gospodar Trsta, Kotora i nad Slovenskom krajinom; veliki vojvoda Vojvodine Srbije.

Izvori

  1. ↑ a b Alfred Francis Pribram, Hugh Chisholm, Charles, Encyclopedia Britannica (12 izdanje.), London - New York, 1922.
  2. ↑ Beeche.
  3. ↑ a b Gordon Brook-Shepherd, 1991.
  4. ↑ a b c Ivo Goldstein, 2008, str. 15 Pogreška u citiranju: nevaljala <ref> oznaka; ime "ig" definirano više puta s različitim sadržajem
  5. ↑ (engl.) Michael Duffy. 22. kolovoza 2009. Primary Documents - Emperor Karl I's Abdication Proclamation, 11 November 1918. First World War.com. Pristupljeno 4. ožujka 2014. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar: |mjesec= (pomoć)
  6. ↑ (nje.) Unanhängige Tageszeitung für Österreich. Die Presse. 2008. Pristupljeno 4. ožujka 2014. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar: |mjesec= (pomoć)
  7. ↑ Hugo Portisch, 1989., str. 117
  8. ↑ (engl.) Charles carried into exile on a British ship as Napoleon was, Zita to bear another Heir. The New York Times. 5. studenoga 1921. Pristupljeno 7. ožujka 2014. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar: |mjesec= (pomoć)
  9. ↑ (engl.) Charles's St. Helena likely to be Funchal. The New York Times. 6. studenoga 1921. Pristupljeno 7. ožujka 2014. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar: |mjesec= (pomoć)
  10. ↑ (engl.) Charles of Austria dies of pneumonia in exile on Madeira. The New York Times. 2. travnja 1922. Pristupljeno 7. ožujka 2014. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar: |mjesec= (pomoć)

Literatura

  • Brook-Shepherd, Gordon. 1991. The last empress: the life and times of Zita of Austria-Hungary, 1892-1989. HarperCollins. New York City, New York. ISBN 0-00-215861-2CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Goldstein, Ivo. 2008. Hrvatska 1918.-2008. Novi Liber (Europapress holding). Zagreb. ISBN 978-953-6045-57-0CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Gombas, Istvan. 2002. Kings & Queens of Hungary/Princes of Transylvania. Better World Books. Mishawaka, Indiana. ISBN 978-9631351521CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Portisch, Hugo. 1997. Österreich I. Die unterschätzte Republik. Kremayr und Scheriau. Beč. ISBN 978-3218004855CS1 održavanje: ref=harv (link)

Vanjske poveznice

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Karlo I. Austrijski
Karlo I. Austrijski

rođen: 17. kolovoza 1887. umro: 1. travnja 1922.

vladarske titule
prethodnik
Franjo Josip I. 		cesar Austrije
1916.–1918. 		ukinuće monarhije
kralj Ugarske
1916.–1918. 		vakantno
austrougarska kraljevska rodbina
prethodnik
Franjo Ferdinand 		nasljednik austrougarskog prijestolja
1914.–1916. 		nasljednik
krunski princ Oton
političke službe
prethodnik
Franjo Josip I.
kao cesar Austrije 		poglavar države Austrije
kao cesar Austrije
1916.–1918. 		prethodnik
Karl Seitz
kao predsjednik Austrije
prethodnik
Franjo Josip I.
kao kralj Ugarske 		poglavar države Ugarske
kao kralj Ugarske
1916.–1918. 		prethodnik
Mihály Károlyi
kao privremeni predsjednik Mađarske
pretendirane titule
postojeća titula prije
raspada
Austro-Ugarske 		— TITULARNI —
cesar Austrije
1918. – 1. travnja 1922. 		nasljednik
krunski princ Oton
— TITULARNI —
kralj Ugarske, Češke, Hrvatske i Galicije
1918. – 1. travnja 1922.
prethodnik
nadvojvoda Franjo Ferdinand 		— TITULARNI —
vojvoda Modene
28. lipnja 1914. – 16. travnja 1917.
Razlog sukcesijskog neuspjeha:
titula ukinuta 1860. 		nasljednik
nadvojvoda Robert
— TITULARNI —
nadvojvoda Austrije-Estea
28. lipnja 1914. – 16. travnja 1917.
Razlog sukcesijskog neuspjeha:
raspad Austro-Ugarske
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Karlo_I._Austrijski&oldid=4274586"