Pravoslavlje u Hrvatskoj
Pravoslavlje, jedan od glavnih ogranaka kršćanstva, ima dugu povijest na prostoru suvremene Hrvatske još od najranijih dana crkvenog raskola 1054. godine. Hrvatska, kao prostor kulturnog dodira istočnog i zapadnog kršćanstva, bila je poprište kako sukoba tako i ekumeničkih nastojanja.
Na popisu stanovništva 2011. godine 190.143 ili 4,5 % građana Hrvatske izjasnili su se kao pravoslavci, što čini pravoslavlje drugom po veličini konfesijom u zemlji. Najveći dio pravoslavaca u Hrvatskoj su Srbi u Hrvatskoj koji su u značajnom dijelu i pripadnici tradicionalno prisutne Srpske pravoslavne crkve. Od ostalih autokefalnih pravoslavnih crkva koje pomažu u vjerskom životu manjinskih zajednica ili stranaca koji borave u zemlji u Hrvatskoj je formalno registrirana Bugarska pravoslavna crkva. Uz bugarsku i srpsku registrirane su Makedonska pravoslavna crkva i Crnogorska pravoslavna crkva koje autokefalne pravoslavne crkve smatraju nekanonskim zajednicama i ne priznaju im autokefalnost. Državni zakoni u Hrvatskoj, kao ni u drugim državama, ne prepoznaju kategoriju autokefalnosti i smatrju ga vjerskim pitanjem.
Pod utjecajem ekstremnih oblika hrvatskog nacionalizma i ustaške ideologije, u razdoblju II. svjetskog rata stvorena je i Hrvatska pravoslavna Crkva kao alternativa srpskom pravoslavlju dok je nad najvećom pravoslavnom zajednicom u zemlji provođen genocid. Pokušaji obnove rada ove zajednice u današnjoj Hrvatskoj doveli su do kontroverze i brojnih kritika.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Bizant na Jadranu[uredi | uredi kôd]
Vidi još: Ravenski egzarhat, Bizantska tvrđava na Svetom Marku i Crkva sv. Martina na Svetom Marku
Istočno Rimsko Carstvo ili Bizant, u kojemu je nastalo Pravoslavlje, imalo je značajan utjecaj na kulturni, ekonomski i politički život na Jadranu od 6. do 12. stoljeća.[1] Do danas su na Jadranu i u Italiji sačuvani arheološki, arhitektonski i umjetnički tragovi bizantskog porijekla kakvi predstavljaju temelj kulturnih obrazaca istočnog kršćanstva. Prvi moderni hrvatski historiograf Ivan Lucić–Lucius (1604–1679) te brojni iza njega opsežno su u svojim istraživanjima hrvatske prošlosti koristili bizantske izvore.[2] Crkveni povjesničar Ivan Marković (1839–1910) objavio je 1891. godine Cezarizam i Bizantstvo u povijesti istočnoga razkola dok je analiza razvoja jurisdikcijskih i liturgijskih utjecaja Carigrada i Rima u Dalmaciji bila tema gotovo svih ranih hrvatskih medijavelista.[2]
Mozaik u rimokatoličkoj Eufrazijevoj bazilici u Poreču.
Rimokatolička crkva sv. Donata u Zadru.
Srednji vijek[uredi | uredi kôd]
Od 1272. godine i anžuvinskog osvajanja Drača u današnjoj Albaniji rimska kurija je osnažila vjerske napore za pokatoličenje Ilirika što je do XV. stoljeća dovelo do zaustavljanja daljnjeg prodora pravoslavlja na Jadran.[3] Jelena Nemanjić Šubić osnovala je 1345. godine Manastir Krka u dolini rijeke Krke u blizini naselja Kistanja. Manastir je postao centar pravoslavnog duhovnog života u Dalmaciji. Celjska grofica i kćerka srpskog despota Đurđa Brankovića Katarina Branković naručila je 1454. godine izradu ručno pisanog apostola znanog kao Varaždinski apostol, najstarije sačuvane ćirilične knjige napisane na području Hrvatske.
Osmansko Carstvo[uredi | uredi kôd]
Habsburška Monarhija[uredi | uredi kôd]
Protestantska reformacija potakla je habsburšku dinastiju da se snažno angažira u protureformacijskim nastojanjima katoličke obnove što je imalo posljedice za sve podanike pripadnike drugih kršćanskih konfesija. Leopold I. i Josip I. zalagali su se za stvaranje unije između protestanata i katolika te pravoslavaca i katolika u kojoj bi druge konfesije priznale vrhovnu ulogu pape, a zauzvrat bi zadržale vlastite obrede.[4] Iako je naknadno bila izložena snažnim kritikama pravoslavnih zajednica kao agresivan oblik katoličkog vjerskog prozelitizma (od kojih se i Rim ogradio) unijatska politika je u svoje vrijeme bila relativno tolerantna jer je u razdoblju bez koncepta univerzalnih prava kompromisno omogućavala uključivanje cijelih zajednica u društveni život bez velikih promjena u njihovim običajima.
Nakon Velikog turskog rata (1662. – 1669.) te ponovno nakon Rusko-turskog rata (1735. – 1739.) došlo je do dva vala Velike seobe Srba, prve pod vodstvom patrijarha Arsenija III. Crnojevića i druge pod patrijarhom Arsenijem IV. Jovanovićem u kojima se značajna pravoslavna zajednica naselila u povijesnim Zemljama Krune svetog Stjepana. Tada će zbog osmanske vlasti u Srbiji Srijemski Karlovci (tada u okviru Kraljevine Slavonije) postati i središte srpskog kulturnog i političkog života. 1781. godine usvojen je Edikt o vjerskoj toleranciji među kršćanskim vjerama koji je dao šire vjerske slobode manjinskim kršćanskim konfesijama uključujući i pravoslavnoj zajednici.
Austrijsko Carstvo i Austro-Ugarska[uredi | uredi kôd]
Kraljevina Jugoslavija[uredi | uredi kôd]
Drugi svjetski rat[uredi | uredi kôd]
Vidi još: Koncentracijski logor Jasenovac i Katolička Crkva u NDH
Klerofašizam i odnos prema vjerskom pitanju je u Nezavosnoj Državi Hrvatskoj znatno motivirao progone i ubojstva pripadnika drugih vjerskih zajednica.[5] Ustaške vlasti osnovale su i marionetsku Hrvatsku pravoslavnu Crkvu koja je u svojim aktivnostima koristila oduzete srpske pravoslavne crkve.
Socijalistička Jugoslavija[uredi | uredi kôd]
Rat u Hrvatskoj[uredi | uredi kôd]
Autokefalne pravoslavne crkve[uredi | uredi kôd]
Srpska pravoslavna crkva[uredi | uredi kôd]
Srpska pravoslavna crkva ima pet eparhija sa sjedištem u Hrvatskoj dok se još nekoliko crkvenih općina nalazi pod jurizdikcijom eparhija van zemlje. Eparhije sa sjedištem u Hrvatskoj su Mitropolija zagrebačko-ljubljanska, Eparhija dalmatinska, Gornjokarlovačka eparhija, Osječkopoljska i baranjska eparhija te Slavonska eparhija koje zajednički pokrivaju najveći dio crkvenih općina u Hrvatskoj. Uz ove eparhije Zahumsko-hercegovačka i primorska eparhija pokriva dubrovačko područje dok je Srijemska eparhija nadležna za najistočnije crkvene općine u Tovarniku, Banovcima i Iloku.
Povezani članci[uredi | uredi kôd]
- Bizantska umjetnost
- Religija u Hrvatskoj
- Ireligija u Hrvatskoj
- Zajednička deklaracija pape Franje i patrijarha Kirila
Reference[uredi | uredi kôd]
- ↑ Trpimir Vedriš. 22. studenoga 2018. Što je nama Bizant?. Matica hrvatska: Vijenac 645. Pristupljeno 20. prosinca 2020.
- ↑ a b Hrvoje Gračanin & Ivan Basić. n.d. Sažeti prikaz razvoja bizantologije u Hrvatskoj (PDF). Historiografija.hr: Portal hrvatske historiografije, ISSN 1848-1728. Pristupljeno 20. prosinca 2020.
- ↑ Milan Šufflay. 1928. Pravoslavlje na Jadranu. Starohrvatska prosvjeta, Vol. II No. 1-2. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika. Pristupljeno 20. prosinca 2020.
- ↑ Zlatko Kudelić. 2014. Crkvene unije tijekom vladavine Leopolda I. i Josipa I. (1657.-1711.): Ideje, planovi i dosezi. Povijesni prilozi, Vol. 33 No. 46. Hrvatski institut za povijest. Pristupljeno 20. prosinca 2020.
- ↑ Roger Griffin. Lipanj 2007. The 'Holy Storm': 'Clerical Fascism' Through the Lens of Modernism. Politics, Religion & Ideology. Taylor & Francis. Pristupljeno 20. prosinca 2020.