Josip Manolić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Josip Manolić
Josip Manolić

2. predsjednik Vlade Republike Hrvatske
trajanje službe
24. kolovoza 1990. – 17. srpnja 1991.
Predsjednik Franjo Tuđman
Prethodnik Stjepan Mesić
Nasljednik Franjo Gregurić
1. predsjednik Županijskog doma Hrvatskog sabora
trajanje službe
22. ožujka 1993. – 23. svibnja 1994.
Predsjednik Franjo Tuđman
Prethodnik  nema - Županijski dom izabran,
po prvi put 1993.
Nasljednik Katica Ivanišević
Predsjednik Franjo Tuđman
Rođenje 22. ožujka 1920.
Politička stranka SKJ,HDZ, HND

Josip Manolić zvani Abesinac (Kalinovac kraj Đurđevca, 22. ožujka 1920.), hrvatski (prije jugoslavenski) političar, drugi predsjednik Vlade Republike Hrvatske, a prvi u Republici Hrvatskoj, prvi predsjednik Županijskog doma Hrvatskog sabora, partizanski borac u Drugom svjetskom ratu, hrvatski obavještajac i bivši visokopozicionirani pripadnik UDBA-e.

Djetinjstvo i mladost[uredi | uredi kôd]

Rođen je u obitelji Ivana i Kate Manolić (rođene Nađ - Đođ), kao najmlađi od četvero djece. Kada mu je bilo šest godina, 1926., umire mu otac, od posljedica Prvog svjetskog rata, te mu se majka preudala. Odrastao je uz starijeg brata, dvije sestre, te četvero djece iz očuhove obitelji.[1] Kad mu je bilo osam godina, s obitelji se preselio iz Kalinovca u Orlovac blizu Nove Rače. U Bjelovaru je završio srednju obrtničku školu, smjer za postolara.

Politikom se počeo baviti 1937. godine. Već sljedeće godine postaje omladinskim i sindikalnim rukovoditeljem. Za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941. – 1945.) postaje organizacijski sekretar PK SKOJ-a za Hrvatsku. Bio je član SKOJ-a od 1938., dok je u Novoj Gradiški primljen u članstvo KPJ-a negdje u rujnu 1939.godine.

Drugi svjetski rat i poraće[uredi | uredi kôd]

Početak Drugoga svjetskog rata, okupacija Kraljevine Jugoslavije i uspostava NDH, zatječu ga u Novoj Gradiški. Bio je sudionik NOP-a od 1941., gdje je dobio nom de guerre Abesinac i Crni Joža, kada se u Novoj Gradiški uključio u ilegalnu aktivnost protiv vlasti NDH, koje su ga uhitile u svibnju 1941., te je bio pritvoren u zatvoru u Novoj Gradiški, potom prebačen u Slavonsku Požegu, odakle je pušten, te se prebacio u Zagreb, gdje je nastavio s ilegalnim radom, do listopada 1942., kada se prebacuje na oslobođeni teritorij. Kraj rata dočekao je na mjestu načelnika opunomoćstva Ozne za Okrug Bjelovar.[2]

Manolićev stariji brat bio je pripadnik ustaške vojnice, te je poginuo tijekom rata.[3] U emisiji radijskog programa HRT-a, urednice i voditeljice Jasmine Popović, iz lipnja 2015., u jednom od svojih gostovanja, Stjepan Mesić, je spomenuo nepoznatu činjenicu:

"Njegova dva brata otišla su u ustaše. Nakon rata majka ga je molila da im pomogne da se predaju. Tvrdila je da su nevini. Joža je to omogućio ne samo njima, nego je dao proglas da se to napravi za sve uhapšene križare, one koji su nosili U koji se danas nalazi po zidovima. Šteta što se hrvatska Crkva o tome ne očituje. Oni su napadali vlakove, napadali lokalne funkcionere, palili zadruge. Neki su u tim borbama poginuli. Majka se brinula za te sinove, koji nisu bili u križarima, ali su bili u ustašama. Napisao je proglas da se ništa neće dogoditi svima koji se predaju, nego da će otići do najbližeg suda. Tko je kriv, ide u zatvor, tko nije, ide doma. Nakon toga protiv njega su napravili prijavu da pomaže ustašama, onda su ga izbacili iz Ozne.[4]

Sam Manolić, prisjećajući se tih epizoda u svom radu u II. odjelu Ozne za Okrug Bjelovar, navodi kako:

"U proljeće 1946. križarske aktivnosti su se nastavile, a mi nismo imali zadovoljavajuće rezultate, što je za našu “narodnu vlast” bio svojevrstan poraz. Stoga je Ozna Hrvatske na teren poslala inspekciju. Sjećam se Tome Baltića, Hrvata koji je poginuo u tim borbama s ostacima neprijatelja tijekom inspekcijskog nadzora. Najveći broj pripadnika poraženih jedinica koje smo uhvatili izveden je pred Vojni sud. Bilo je različitih pritisaka, većinom rođačkih veza, da se pomogne i spasi nekoga. Tako jedan dan dođe k meni i moja strina da pomognem spasiti Peru Šokca. Riječ je bila o njezinu bratu koji je bio ustaša, a pri kraju rata prešao je u Belu gardu. Napisao sam mu pismo i zamolio je da mu ga preda jer je znala gdje se on krije. Drugo jutro dobio sam izvještaj da je ophodnja KNOJ-a naišla na Peru Šokca i likvidirala ga na terenu jer se, kako su naveli u izvještaju, “nije htio predati”. Ne znam je li bilo baš tako, ali usprkos želji da ga spasim na zakonit način, u tome nisam uspio. (...) Držao sam da naše jedinice ne smiju uništavati imovinu jataka i osoba koje smo tražili, a u kojoj su se sakrivali pojedinci, te mi je takav pristup u rješavanju svakodnevnih problema stavljen kao prigovor. Težačka imanja, s kakvog sam i ja potekao, grade se generacijama i nisam mogao prihvatiti da u metodi obračuna s ostacima poraženih snaga palimo jatacima kuće, staje i hambare."

Karijera u socijalističkoj Jugoslaviji[uredi | uredi kôd]

Dana 7. Listopada 1944. Imenovan je na dužnost načelnika opunomoćstva Ozne za Okrug Bjelovar, na kojoj je dužnosti bio do 1946., kada je zbog navodne protekcije križara, premješten u centralu II. Odjela Ozne NR Hrvatske, u Zagrebu, odakle u jesen 1946., odlazi na školovanje u Vojno – političku školu Jugoslavenske armije (JA) u Beogradu, prema nekim tvrdnjama, navodno, je studirao na NKVD-ovoj akademiji u Moskvi, koju nikad nije završio, što je sam Manolić više puta opovrgnuo, kazavši da nikad nije bio u Moskvi, na bilo kakvoj akademiji.[5]  Nakon rata, 13. svibnja 1945., oženio se svojom prvom suprugom Marijom Erker, s kojom je bio u braku sve do njezine tragične smrti 2003., te ima troje djece. Kako je na dan vjenčana bio predviđen prolazak Tita pokraj Bjelovara, na njegovom putu za Zagreb, Manolić je zakasnio na vlastito vjenčanje, jer je bio zadužen za osiguranje dionice puta od Kutine do Ivanić Grada.[6]

Krajem 1947., vratio se u Zagreb, na dužnost zamjenika šefa Odjela za kadrove republičke Udbe NR Hrvatske. Ubrzo nakon toga, 1948., izabran je za organizacijskog sekretara KPJ pri Udbi NR Hrvatske.

S tog je mjesta, 1. Kolovoza 1948., preraspoređen na dužnost načelnika III. Uprave MUP-a NR Hrvatske, tj. Odjela za izvršenje kaznenih sankcija pri republičkom Sekretarijatu unutrašnjih poslova, u Zagrebu. Od 1960., postavljen je za načelnika Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP) za Zagreb, na kojoj je dužnosti ostao do 1965. Uz rad je upisao pravni studij, na zagrebačkom Pravnom fakultetu, gdje je diplomirao pravo, 31. siječnja 1961. godine.[7]

Nakon karijere u državnoj sigurnosti i unutarnjim poslovima, 1965., napušta državnu službu, te je izabran za zastupnika u Saboru SR Hrvatske, obnaša funkcije predsjednika organizaciono-političkog odbora, predsjednika zakonodavno-pravne komisije, te člana Ustavne komisije u dva mandata, dužnost koju je obnašao do 1971., kada je, nakon sloma hrvatskog proljeća, isključen iz društveno-političkog života te umirovljen.[8]

Nakon Hrvatskog proljeća, postao je disident te upoznaje Tuđmana. 1989. godine rukovodi CK SKH na 20. kongresu, te sudjeluje u donošenju odluke o raspisivanju prvih višestranačkih parlamentarnih izbora.

Demokratske promjene u Hrvatskoj[uredi | uredi kôd]

Stvaranje HDZ-a i dovlačenje Udbaša u HDZ[uredi | uredi kôd]

Upoznavši Tuđmana i uključivši se u osnivanje HDZ-a, negdje u ožujku 1989. privukao je u osnivački krug HDZ-a i svog bivšeg kolegu iz Udbe, Milivoja Kujundžića, s kojim se poznavao još iz 1950-ih, kada je Kujundžić bio jedan od isljednika republičke Udbe, a Manolić jedan od rukovodećih službenika u republičkom Sekretarijatu unutrašnjih poslova.[9] Na Manolićevu inicijativu, Kujundžić je pristao na sastanak u jednom kvartovskom kafiću, u zagrebačkom naselju Trnje, gdje je Kujundžić živio, te je brzo nakon Manolićevog nagovaranja popustio i pristao na suradnju u okviru HDZ-a. Taj se susret odvio nekoliko dana nakon sastanka u Klubu hrvatskih književika. Milivoj Kujundžić je u intervjuu za tjednik Globus naveo:

"Pristao sam odmah da se uključim u rad stranke. Sreli smo se u mojem naselju, (Trnje), sjeli smo u kafići i uz kavu, porazgovarali o svemu. Odmah sam rekao da ne želim nikakve funkcije, da mene samo zanima borba protiv Miloševićevih hordi. Ipak sam na osnivačkoj skupštini HDZ-a izabran za predsjednika Statutarne komisije HDZ-a, i na toj sam funkciji bio sve do drugog općeg sabora HDZ-a".[10]

U to je vrijeme oko osnivanja stranke postojala druga grupa, grupa istomišljenika okupljena oko Marka Veselice i Hrvoja Šošića, koji su bili vidno nezadovoljni tzv. komunističkom jezgrom (Boljkovac, Kujundžić, Manolić i dr.) koja se formirala oko Tuđmana, dok se kao jedan od najglasnijih protivnika navedene grupacije, Šošić - Veselica, javio upravo bivši udbaš Kujundžić, kojeg je Manolić privukao HDZ-u, a koji se u svojim istupima deklaratorno zalagao za ujedinjenje svih snaga u borbi protiv Slobodana Miloševića, te se pridružio HDZ-u tek kad su predstavnici grupacije Šošić-Veselica ispali iz igre, dok se Manolić u svom daljnjem radu zalagao za pomirljivije tonove. Kujundžić se također zalagao da Tuđman treba djelovati u sjeni, ali se tome protivio Manolić, koji je osujetio takve ideje, istaknuvši Tuđmanove liderske sposobnosti, te je prevladao odnos supremacije stavova Manolića prema stavu Kujundžića, naslijeđen još iz vremena Udbe. Kujundžić je u tom razdoblju bio jedan od vjernijih pristaša tzv. Manolićeve skupine, koju su činili bivši djelatnici Udbe iz 1950-ih godina, ali prilikom previranja unutar HDZ-a, 1994., u zadnji tren napustio Manolićevu inicijativu, te ostao uz Tuđmana, da bi potom bio najglasniji zagovaratelj izbacivanja Manolića i Mesića iz HDZ-a i njihove hitne smjene sa svih dužnosti u Saboru RH, osiguravši tako sebi još jedan saborski mandat na listi HDZ-a. Na Manolićevu prošlost u državnoj sigurnosti i policiji socijalističke Jugoslavije, negdje u vrijeme neposredno prije demokratskih promjena, u ljeto 1989., na stranicama Nove Hrvatske, široj je javnosti skrenuo i Jakša Kušan.

Prvi demokratski višestranački izbori[uredi | uredi kôd]

Manolić je kao jedan od osnivača HDZ-a, sudjelovao na osnivanju HDZ-a, u zagrebačkom naselju Jarun (tzv. "barakaši") 1989. Godine 1990. postaje potpredsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske. Početkom 1990-ih drugi je čovjek u novonastaloj Republici Hrvatskoj, odmah je do Franje Tuđmana, kojemu je bliski suradnik. Od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991. obnašao je dužnost predsjednika Vlade RH, naslijedivši Stipu Mesića na toj dužnosti, jer je ovaj bio izabran za hrvatskog člana u Predsjedništvu SFRJ. Za vrijeme Manolićeva mandata Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske čime je započet proces razdruživanja Hrvatske od jugoslavenskih republika i autonomnih pokrajina, a Hrvatska je proglašena nezavisnom i suverenom državom. Međutim, pod pritiskom međunarodne zajednice je 7. srpnja 1991. Brijunskom deklaracijom odgođeno daljnje razdruživanje Hrvatske od Jugoslavije, što će se u konačnici dogoditi 8. listopada 1991. donošenjem Odluke o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ koju je donio Hrvatski sabor.

Karijera u samostalnoj Hrvatskoj[uredi | uredi kôd]

Pošto je bio jedan od osnivača HDZ-a 1989., tzv. barakaša, nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, imenovan je za potpredsjednika Predsjedništva Sabora RH, u razdoblju od 30. svibnjaa 1990. do 24. kolovoza 1990., zatim na dužnost predsjednika Vlade RH, u razdoblju od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991, bio je predsjednik Kriznog stožera.

Obnašao je dužnost predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka (UZUP-a), središnjeg tijela državne uprave zaduženog za obavljanje pomoćnih i savjetodavnih poslova ovlaštenim organizacijama iz resora obavještajne zajednice, prije svega Službi za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) MUP-a RH, zatim Sigurnosno – informativnoj službi (SIS) MORH-a i Službi za istraživanje i dokumentaciju pri MVP-a RH. Navedene su službe bile dužne izvještavati UZUP, koji bi zatim o svemu izvještavao predsjednika Tuđmana. Manolić je dužnost predstojnika UZUP-a obnašao u razdoblju od 27. svibnja 1991. do 21. ožujka 1993.godine. Nakon njegova odlaska, Odlukom predsjednika Tuđmana, UZUP je ukinut, a njegovu je ulogu imao obavljati Ured za nacionalnu sigurnost (UNS), za čijeg je predstojnika bio imenovan Hrvoje Šarinić.

Početkom devedesetih, prilikom formiranja demokratski izabrane vlasti RH, Tuđman je Manoliću dao ključnu ulogu u stvaranju nove hrvatske obavještajne zajednice, što je i sam Manolić, u nekoliko navrata iznosio u svojim javnim istupima. U intervjuu tjedniku Nacional, iz svibnja 1998., na pitanje novinara i urednika Ive Pukanića, o svojoj ulozi, s početka 1990-ih, kada mu je predsjednik Tuđman povjerio zadatak formiranja i organiziranja službi sastavnica tadašnje hrvatske obavještajne zajednice, Manolić je kazao:

"Na pitanje obavještajnih službi ne treba gledati jednostrano. Pitanje obavještajne službe bilo koje države, pa tako i Hrvatske, koja je nastala na ruševinama jednog sustava koji za sobom povukao i sve ono što što je bilo vezano za taj sustav, vrlo je složeno. U bivšoj Jugoslaviji također je postojalo više obavještajnih službi. Sve ih je objedinjavala na jednom mjestu – politika. Tato i danas ne prihvaćam ikakvu teoriju da je obavještajna služba ona koja može puno mijenjati situaciju u Hrvatskoj. Obavještajna služba uvijek je sastavni dio neke određene politike. To oprimjeruje raspad Jugoslavije. Odlaskom Tita raspala se i njezina obavještajna služba."[11]

S mjesta predstojnika UZUP-a, prelazi na dužnost predsjednika Županijskog doma Sabora RH, s koje je dužnosti smijenjen 23. svibnja 1994., nakon frakcijskih borbi i sloma pokušaja prevrata unutar HDZ-a, napušta skupa s Mesićem i grupom neistomišljenika  HDZ, te ubrzo biva razriješen svih dužnosti u Saboru RH. Uskoro osniva novu stranku, Hrvatske nezavisne demokrate, čiji je bio predsjednik od 30. travnja 1994. do 26. listopada 2002. godine.

1994. godine sa Stjepanom Mesićem, Slavkom Degoricijom i drugima, zbog frakcijskih borbi, izlazi iz HDZ-a. Godine 1995. osnivaju svoju stranku Hrvatskih nezavisnih demokrata (HND), čiji predsjednik postaje sljedeće godine.

Danas je u mirovini i ne bavi se više aktivno politikom. Imenovan je za počasnog predsjednika HND-a.

Prijepor oko trovanja nadbiskupa Alojzija Stepinca[uredi | uredi kôd]

Josip Manolić je - najprije kao šef zatvorskog sustava u Hrvatskoj, a potom kao dužnosnik UDBE zadužen za sve političke zatvorenike u Jugoslaviji- bio je odgovoran za uvjete u kojima je izvršavana zatvorska kazna izrečena Stepincu.

Osvrćući se na Manolićeve izjave povodom objave knjige njegovih memoara "Politika i domovina: Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku" (2015.), te sadržaj samih tih memoara, postulator kauze za proglašenja bl. Alojzija Stepinca svetim mons. Juraj Batelja iznosi da Manolić sustavno nastoji prikriti istinu o trovanju Alojzija Stepinca u vrijeme dok je bio u zatvoru. Batelja navodi da su sudske medicinske komisijeu proučavanjem Stepinčevih posmrtnih ostataka utvrdile da je on bio zračen, a u njegovim kostima su pronađene toksične supstance kadmija, kroma, olova i arsena. Batelja iznosi da je J. Manolić vlastoručno potpisao da se nakon obdukcije iz sudske medicine izuzmu svi instrumenti (škare, noževi, stakalca, posude) koji su bili u kontaktu sa Stepinčevim mrtvim tijelom ili organima.[12]

Manolić tvrdi da su nakon osamostaljenja Republike Hrvatske domaća pravosudna tijela (u suđenju Dobroslavu Paragi; nije jasno kakve veze je to suđenje moglo imati s Alojzijem Stepincem) zatražila "od Rima" da im se dostave rezultati medicinskih analiza Stepinčevih ostataka provedenih u Italiji, a koje ukazuju na Stepinčevo trovanje, ali "ali oni to nisu učinili. Dakle, nisu predočili nikakve dokaze za svoje tvrdnje”.[13]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. https://www.jutarnji.hr/life/znanost/covjek-koji-ce-u-ozujku-proslaviti-99-rodendan-hrvatski-profesor-uz-pomoc-korejske-biotehnoloske-tvrtke-otkrio-tajnu-dugovjecnosti-josipa-manolica-8069522 Vanjski link u parametru |title= (pomoć)
  2. Radelić Zdenko, Obavještajni centri, Ozna i Udba u Hrvatskoj (1942. - 1954.): Kadrovi, Zagreb, Hrvatski institut za povijest, str. 568 - 569.
  3. HRVATSKI PREMIJERI OSOBNO NA HTV-U: Račan nikad nije imenovao nasljednika, Kosor nije vjerovala muškarcima, Manolić progovorio o bratu ustaši, Mesić o strašnoj obiteljskoj tragediji...
  4. Mesić: Manolićeva dva brata bili su ustaše, majka je molila Josipa da bude milosrdan prema njima
  5. Radelić Zdenko, Obavještajni centri, Ozna i Udba u Hrvatskoj (1942. - 1954.): Kadrovi, Zagreb, Hrvatski institut za povijest, str. 568 - 569.
  6. OZNA SVE DOZNA - MANOLIĆEVI MEMOARI 'Zbog Tita sam zakasnio na vlastito vjenčanje, morao sam pronaći novog kuma prije same ceremonije'
  7. Radelić Zdenko, Obavještajni centri, Ozna i Udba u Hrvatskoj (1942. - 1954.): Kadrovi, Zagreb, Hrvatski institut za povijest, str. 568 - 569.
  8. Radelić Zdenko, Obavještajni centri, Ozna i Udba u Hrvatskoj (1942. - 1954.): Kadrovi, Zagreb, Hrvatski institut za povijest, str. 568 - 569.
  9. Butković Davor, Svi Manolićevi ljudi: špijuniraju li Hrvatsku ili za Hrvatsku?, Globus: nacionalni tjednik, 29.listopada 1993., br.151., str.44-45.
  10. Đurđica Klancir, Kleknut ću i moliti za oprost svakog Hrvata koje sam pretukao dok sam bio Udbaš!, Globus:nacionalni tjednik, br.150, 22.listopada 1993., str.54.-55.
  11. Pukanić Ivo, Josip Manolić otkriva pozadinu sukoba tajnih službi u aferi Dubrovačka banka, Nacional: news magazin, br.129., 6.svibnja 1998., str.15 – 16.
  12. "KAPTOL UZVRATIO MANOLIĆU: Stepinčevo je srce danima čuvano u samostanu, a nadb. Šeper ga je predao agentima Udbe tek nakon prijetnje"Inačica izvorne stranice arhivirana 21. srpnja 2015., Juraj Batelja u "Jutarnji List" 15. srpnja 2015.
  13. "JOSIP MANOLIĆ O OPTUŽBAMA DA JE OTROVAO KARDINALA: Stepinac je u zatvoru imao povlašteni tretman mimo svih pravila", Orhidea Gaura Hodak za "Nacional", 22. lipnja 2015

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Vidi još[uredi | uredi kôd]