Josip Manolić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Josip Manolić
Josip Manolić
2. predsjednik Vlade Republike Hrvatske
trajanje službe
24. kolovoza 1990. – 17. srpnja 1991.
Predsjednik Franjo Tuđman
Prethodnik Stjepan Mesić
Nasljednik Franjo Gregurić
1. predsjednik Županijskog doma Hrvatskog sabora
trajanje službe
22. ožujka 1993. – 23. svibnja 1994.
Predsjednik Franjo Tuđman
Prethodnik  nema - Županijski dom izabran,
po prvi put 1993.
Nasljednik Katica Ivanišević
Rođenje 22. ožujka 1920.
Politička stranka SKJ,HDZ, HND

Josip Manolić (Kalinovac kraj Đurđevca, 22. ožujka 1920.), hrvatski političar, drugi predsjednik Vlade Republike Hrvatske te bivši visokopozicionirani pripadnik udbe.

Životopis[uredi VE | uredi]

Politikom se počeo baviti 1937. godine. Već slijedeće godine postaje omladinskim i sindikalnim rukovoditeljem. Za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941. - 1945.) postaje organizacijski sekretar PK SKOJ-a za Hrvatsku. Po ustroju OZN-e 1944. godine upućen je kao glavni zapovjednik u akciju oslobođenja Bjelovara i okolice. 1946. godine Manolić odlazi u Zagreb za načelnika odjela za izvršenje kaznenih sankcija u tadašnjem Sekretarijatu za unutrašnje poslove (između ostalog provodi utamničenje nadbiskupa Alojzija Stepinca). 1948. postaje načelnik u Sekretarijatu unutrašnjih poslova NR Hrvatske. Kao visokorangirani dužnosnik UDBE, nadzirao je sve zatvore za političke zatvorenike u SFRJ. U međuvremenu, 1960. diplomira na Pravnom fakultetu u Zagrebu. 1960. godine postaje šef SUP-a (Sekretarijata unutarnjih poslova ) u SFRJ.

1965. godine izabran je u Sabor SR Hrvatske i obnaša funkcije predsjednika organizaciono-političkog odbora, predsjednika zakonodavno-pravne komisije, te člana je Ustavne komisije. 1969. godine izabran je po drugi put u Sabor SR Hrvatske. Nakon Hrvatskog proljeća, postao je disident te upoznaje Tuđmana. 1989. godine rukovodi CK SKH na 20. kongresu, te sudjeluje u donošenju odluke o raspisivanju prvih višestranačkih parlamentarnih izbora.

Jedan je od osnivača HDZ-a na zagrebačkom Jarunu (tzv. "barakaši") 1989. Godine 1990. postaje potpredsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske. Početkom 1990-ih drugi je čovjek u novonastaloj Republici Hrvatskoj, odmah je do Franje Tuđmana, kojemu je bliski suradnik. Od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991. obnašao je dužnost predsjednika Vlade RH, naslijedivši Stipu Mesića na toj dužnosti, jer je ovaj bio izabran za hrvatskog člana u Predsjedništvu SFRJ.

Od 1991. bio je šef Ureda za zaštitu ustavnoga poretka (tijelo koje je koordiniralo svim tajnim službama). Od 1993. do 1994. obnašao je dužnost predsjednika Županijskog doma Sabora Republike Hrvatske.

1994. godine sa Stjepanom Mesićem, Slavkom Degoricijom i drugima, zbog frakcijskih borbi, izlazi iz HDZ-a. Godine 1995. osnivaju svoju stranku Hrvatskih nezavisnih demokrata (HND), čiji predsjednik postaje sljedeće godine.

Danas je u mirovini i ne bavi se više aktivno politikom. Počasni je predsjednik HND-a.

Prijepor oko trovanja nadbiskupa Alojzija Stepinca[uredi VE | uredi]

Josip Manolić je - najprije kao šef zatvorskog sustava u Hrvatskoj, a potom kao dužnosnik UDBE zadužen za sve političke zatvorenike u Jugoslaviji- bio je odgovoran za uvjete u kojima je izvršavana zatvorska kazna izrečena Stepincu.

Osvrćući se na Manolićeve izjave povodom objave knjige njegovih memoara "Politika i domovina: Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku" (2015.), te sadržaj samih tih memoara, postulator kauze za proglašenja bl. Alojzija Stepinca svetim mons. Juraj Batelja iznosi da Manolić sustavno nastoji prikriti istinu o trovanju Alojzija Stepinca u vrijeme dok je bio u zatvoru. Batelja navodi da su sudske medicinske komisijeu proučavanjem Stepinčevih posmrtnih ostataka utvrdile da je on bio zračen, a u njegovim kostima su pronađene toksične supstance kadmija, kroma, olova i arsena. Batelja iznosi da je J. Manolić vlastoručno potpisao da se nakon obdukcije iz sudske medicine izuzmu svi instrumenti (škare, noževi, stakalca, posude) koji su bili u kontaktu sa Stepinčevim mrtvim tijelom ili organima.[1]


Manolić tvrdi da su nakon osamostaljenja Republike Hrvatske domaća pravosudna tijela (u suđenju Dobroslavu Paragi; nije jasno kakve veze je to suđenje moglo imati s Alojzijem Stepincem) zatražila "od Rima" da im se dostave rezultati medicinskih analiza Stepinčevih ostataka provedenih u Italiji, a koje ukazuju na Stepinčevo trovanje, ali "ali oni to nisu učinili. Dakle, nisu predočili nikakve dokaze za svoje tvrdnje”.[2]


Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Vidi još[uredi VE | uredi]