Arapsko proljeće

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Prosvjedi u arapskom svijetu:
• Gore lijevo - Egipat
• Gore desno - Tunis
• Dolje lijevo - Sirija
• Dolje desno - Jemen

Prosvjedi u arapskom svijetu 2010.-2011. (zvani i Arapsko proljeće) jedinstven su val prosvjeda i koji su počeli u Tunisu 18. prosinca 2010 i proširili se na Sjevernu Afriku i Bliski istok.

Zemljovid[uredi VE | uredi]

Prosvjedi u arapskom svijetu i okolici
Legenda
Boje:

██ Srušena vlast

██ Građanski rat

██ Masovni prosvjedi i političke promjene

██ Prosvjedi i političke promjene

██ Značajniji prosvjedi

██ Manji prosvjedi

██ Bez incidenata

██ Manji prosvjedi izvan arapskog svijeta

Slova:

Velika slova - arapski svijet
Mala slova - nearapski svijet
Kurziv - bez prosvjeda

Razvoj događaja[uredi VE | uredi]

Prosvjedi i nemiri do danas su doveli do rata u Libiji, revolucije u Tunisu i egipatske revolucije. U Alžiru, Bahreinu, Džibutiju, Iraku, Jordanu, Omanu, Siriju i Jemenu nastali veliki prosvjedi. Manji incidenti su se dogodili u Kuvajtu, Libanonu , Mauritaniji, Maroku, Saudijskoj Arabiji, Sudanu i Zapadnoj Sahari.[1][2][3][4][5].

Pored prosvjeda i građanskog otpora uključuju i štrajkove, marševe i okupljanja, kao i uporabu socijalnih mreža kao što su Facebook i Twitter za organiziranje, komunikaciju unatoč pokušaja državne represije i cenzure Interneta. Nemiri u arapskom svijetu utjecali su i na poticanje prosvjeda u brojnim nearapskim državama diljem Europe, Azije i Afrike.

Odnose se protiv autoritarnih režima na vlasti kao političke i društvene strukture tih zemalja.

Tunis[uredi VE | uredi]

U Tunisu, prosvjedi su započeli 17. prosinca 2010. godine, samozapaljenjem Mohameda Bouazizija u gradu Sidi Bouzidu na jugu Tunisa. Već idući dan u tom gradu počeli su prosvjedi.[6] 27. prosinca u gradu Tunisu organiziran je prosvjed solidarnosti na kojem se okupilo oko 1000 ljudi.[7] Isti dan prosvjedi su održani i u mnogim drugim gradovima diljem Tunisa. 14. siječnja 2011. godine, predsjednik Zine El Abidine Ben Ali pobjegao je iz zemlje. Glavni razlozi prosvjeda u Tunisu su bili korupcija, inflacija i nezaposlenost.

Ostatak arapskog svijeta[uredi VE | uredi]

Prosvjedi u Tunisu poslužili i kao nadahnuće sličnom pokretu u Egiptu, koji je u veljači 2011. doveo do ostavke Hosnija Mubaraka. U veljači 2011. prosvjedi Libiji u prerasli u sveopću pobunu protiv režima Muammar al Gaddafija. Veliki prosvjedi praćeni policijskom i vojnom brutalnošću događaju se i u Siriji i Jemenu.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Arapsko proljeće

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Humphrey, Shawn (2011-02-24). Benin, Senegal, Mauritania Impacted by Protest Movements. Yahoo!. Arhivirano s izvorne stranice na 2011-03-02. pristupljeno 2011-02-25
  2. Ibrahim, Mohammed (2011-02-16). Somalia: Government Forces Fire on Demonstrators, Killing 5. The New York Times. pristupljeno 2011-02-20
  3. Thousands in Yemen Protest Against the Government. The New York Times (2011-01-28).
  4. Posted by multiple 26 January 2011 (2011-01-26). Protest spreads in the Middle East - The Big Picture. Boston.com. pristupljeno 2011-02-01
  5. Lebanon: Protests against Sectarian Political System. Reuters (2011-02-27). pristupljeno 2011-03-08
  6. Rania Abouzeid. "Bouazizi: The Man Who Set Himself and Tunisia on Fire", časopis Time, 21. siječnja 2011.
  7. Tunisia jobless protests rage – Africa – Al Jazeera English. English.aljazeera.net (28 December 2010). pristupljeno 14 January 2011