Libanon

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Libanonska Republika
الجمهوريّة البنانيّة
(al-Džumhūrīyâ al-Lubnānīyâ)
Zastava Grb
Zastava Grb
Himna
Koullouna Lilouataan Lil Oula Lil Alam
Položaj Libanona
Glavni grad Beirut
Službeni jezik arapski 1)
Državni vrh
 - Predsjednik Michelle Souleiman
 - Predsjednik Vlade Najib Miqati
Neovisnost Od Francuske Republike, 22. studenoga 1943.
Površina 160. po veličini
 - ukupno 10.452 km2
 - % vode 1,6 %
Stanovništvo 123. po veličini
 - ukupno (2003) 3.727.703 2)
 - gustoća 358/km2
Valuta libanonska funta (100 piastera3))
Pozivni broj +961
Vremenska zona UTC +2
UTC +3 ljeti
Internetski nastavak .lb
(1) Govori se i francuski, engleski i armenski.

(2) Zastarjela procjena. Posljednji popis bio je 1932. Vjerojatnija brojka je malo ispod 5 milijuna;
(3) Piasteri su već davno izvan uporabe. Prema HNB-u, lira se zapravo zove funta, ali to je netočan naziv.

Libanon, službeno Libanonska Republika je država u jugozapadnoj Aziji na Bliskom Istoku. Nalazi se na obali istočnog Sredozemlja, a graniči na sjeveru i istoku sa Sirijom, te na jugu s Izraelom. Libanon nazivlju i Švicarskom Srednjega Istoka.[1]

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Zemlja se sastoji od nekoliko regija koje se pružaju paralelno s obalom: uska obalna ravnica koja se proširuje oko gradova Tripolija, Beiruta, Sidona i Tira (Sura), zatim krški planinski lanac Libanon po kojem je zemlja dobila ime (najviša točka Qurnat as-Sawda' 3.088 m), dolina Bekaa, te u zaleđu vapnenačko gorje Anti-Libanon (2.659 m) koje čini granicu sa Sirijom. Libanonska planina se na sjeveru i jugu proteže u brda.

Povijest[uredi VE | uredi]

Područje današnjeg Libanona imalo je burnu povijest, u starijim hrvatskim djelima često nazivano Liban. Tu su se smjenjivala babilonska, asirska, egipatska, hetitiska, perzijska, rimska i bizanstka carstva. Područje današnjeg Libanona vidjelo je i makedonska, arapska te konačno križarska osvajanja. U Libanonu ima ostataka svih tih kultura. Izvorno stanovništo današnjeg Libanona vuku korijenje od Feničana i Kaananita, što je dokazano genetskim istraživanjima. Ipak, najveći trajni utjecaj su imala arapska osvajanja, tako da u Libanonu prevladava arapska kultura. Osim toga, na području današnjeg Libanona formirala se fenička država, čija se kultura i danas djelomično održava na moderni Libanon. Upravo je fenička država ono što je povijesno i zemljopisno izdvaja Libanon od ostatka regije. Fenička država bila je sastavljena od relativno nezavisnih gradova država, slično kao i u Grčkoj, a propala je za osvajanja Aleksandra Makedonskoga.

Od početka 15. stoljeća do kraja prvog svjetskog rata Libanon je bio dio Osmanskog Carstva. Već od 17-og stoljeća lokalni vođe u libanonskim planinama imale su praktičnu nezavisnost od turskog carstva i dobre veze s Francuskom. Nekoliko većih pokušaja buna u drugim dijelovima današnjeg Libanona je ugušeno. Pod pritiskom zapadnih zemalja Porta je u drugoj polovici 19. stoljeća (1861.) dala autonomiju Libanonu u kojem je tada većinu činilo kršćansko maronitsko stanovništvo. Nakon raspada Carstva Liga naroda dodijelila je Libanon Francuskoj kao mandatno područje. Na nagovor libanonskih maronita, a prema ideji da se ujedine sva plemena koja žive na tom području, Francuzi izdvajaju područje današnjeg Libanona iz Sirije. Vrhovno vijeće Lige naroda stvara dva odvojena francuska mandata — Libanon i Siriju.[2] 1. rujna 1920. uspostavljen je Veliki Libanon. Te granice [3] General Gouradoua je protjerao (u srpnju 1920.) kralja Fajsala.[4] Bio je to jedan od neuspješnih pokušaj osnivanja Ujedinjenoga kraljevstva Sirije, pod vladavinom iračkoga kralja Fajsala (koje je trebalo okupiti Siriju, Libanon i Palestinu).[5] Prvi ustav donesen je pod francuskim mandatom 23. svibnja 1926. godine. Po popisu stanovnika, Libanon je 1932. imao 793.000 žitelja.

Nakon drugoga svjetskog rata Libanon je postao neovisna republika. Posljedica rata iz 1948. postaje naseljavanje 100,000 Palestinaca u Libanon. U 1960-ima država doživljava gospodarsku ekspanziju sa snažnim financijskim sektorom i turizmom usredotočenim u Beirutu. Kada je pokušaj PLOa da preuzme vlast u Jordanu propao, Egipat je "nagovorio" Libanon da primi vrhušku palestinaca u svoju zemlju i da potpuna prava upravljanja nad 300.000 Palestinaca u Libanonu stvarajući tako državu u državi. Osim dolaska Palestinaca, i demografske promjene će dovesti do zahtjeva za promjenom ustava kojim je regulirano da predsjednik mora biti kršćanin.

Građanski rat u Libanonu je počeo 1975. godine, iako je teren pripreman godinama prije. Osjetljiva međunacionalna ravnoteža narušena je u 70-ima nakon što je Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) premjestila svoj stožer u Libanon. Od 1975. do 1990.[6] trajao je građanski rat u kojem su sudjelovale islamske i kršćanske frakcije (najznačajnije su bile kršćanska Falanga, te palenstinski PLO te Druzi) povremeno potpomognute susjedima Sirijom i Izraelom koji će 1982. pokrenuti opću invaziju na Libanon koristeći Palestince kao ispriku za invaziju. Naravno, pravi ciljevi invazije i okupacije su otimanje izvora vode. Od ulaska židovske vojske počinje pokret otpora koji tjera židovsku vojsku na povlačenje, prvo na tzv. sigurnosnu zonu a 2000. i skoro sa cijelog teritorija. Vrlo brzo Hezbollah preuzima vodstvo u pokretu otpora. Tijekom okupacije, židovska vojska počinila je mnoge masakre, od kojih je najgori onaj u Sabri i Shatili (1600-1700 civila). Građanski rat završio je sporazumom po kojem su svi ratni vođe pristali predati oružje i tako ponovno formirati policiju i vojsku (osim Hezbollaha, koji je i za vrijeme građanskoga rata bio usmjeren na borbu protiv okupacije).

Početkom 90-ih uspostavljena je politička stabilnost, te se država počela obnavljati pod vodstvom kasnije ubijenog premijera Harririja. Okršaji sa izraelskom vojskom nastavili su se do povlačenja 2000., a najžešći je bio 1996. Sirijska vojska je iz Libanona izašla 2006., nakon masovnih demonstracija.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Izraelsko-libanonski rat 2006.
12. srpnja 2006. započeo je novi Izraelsko-libanonski sukob, nakon što je poket otpora (krivo zvan vojno krilo Hezbolaha) upao u još uvijek okupirani dio južnog Libanona te ubio 8 i zarobio 2 izraelska vojnika. U nemogućnosti da napravi bilo kakav vojni uspjeh, Izrael je počeo uništenje libanonskih javnih objekata te neselektivno bombardiranje civila. U samo 33 dana rata Izrael će uništiti 640 km cesti, 73 mosta, međunarodni aerodrom u Beirutu, elektrane, uređaje za pročiščavanje vode, 900 trgovina i trgovačkih centara, 350 škola i 15,000 domova. Ali, doživjet će i pravi vojni poraz, pogotovo zadnje dane rata.

Iduća velika kušnja potresla je Libanon u kasno proljeće i ljeto 2007. Sunitski ekstremisti iz Saudijske arabije uspostavili su bazu u palenstinskom izbjegličkom logoru Nahr-al-Bared na sjeveru Libanona te su počeli pljačkati i napadati libanonsku vojsku. Borbe sa ekstremistima u logoru trajale su 3 mjeseca, uz mnoge nevine palestinske žrtve.

Strana uplitanja eskalirala su kroz 2007. mnogim političkim ubojstvima te naročito u petom mjescu 2008. kad su iskorištene netrpeljivosti koje vuku iz građanskog rata. Ipak, uz zajedničku akciju vojske, policije i Hezbollaha, građanski rat je spriječen. Uz posredovanje zaljevskih emira, ratni vođe su se ponovno mirili te omogućili izbor predsjednika. Posljednji izbori održani su u ljeto 2009. a nakon višemječnog natezanja, formirana je vlada nacionalnog jedinstva, koja je u nikad mirnoj političkoj situaciji ubrzo pala i formirala se nova. Trenutno je vlada u ostavci, a veliki broj izbjeglica iz Sirije te podjele po pitanju podrške Sirijskom predsjedniku čine situaciju jako nestabilnom

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Libanon je vjerski i etnički jako heterogen, sastavljen od mnogih plemena, od kojih mnoga imaju svoj identitet a neka se smatraju dijelom arapske nacije, uz nekih 200-300 tisuća Armenaca. Pitanje udjela pojedinih vjera i naroda u ukupnom stanovništvu politički je osjetljivo pa službenih popisa stanovništva nije bilo od 1932. Pretpostavlja se da većinu čine Arapi muslimani, a među kršćanima najznačajniji su Maroniti, povezani s Katoličkom crkvom, ali s vlastitim patrijarhom i liturgijom. Brojni su i Druzi čija je religija bliska Islamu i koji sebe smatraju Arapima. U posljednjih pola stoljeća velik broj Libanonaca, naročito kršćana, emigrirao je u zemlje Zapada. Među muslimanima, najbrojniji su Suniti i Šijiti, ali na sjeveru zemlje ima i manje poznatih vjerskih skupina. U Libanonu ima osamnaest vjerskih skupina, bez izrazite većinske skupine.[7]

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Uslužni sektor (financije i turizam) tradicionalno igra najveću ulogu u libanonskom gospodarstvu. Osim toga, Libanon proizvodi hranu, što u dolini Bekaa, što u morskom pojasu (agrumi, kaktusi, banane). Zemlja vodi politiku gospodarskog otvaranja prema inozemstvu, ali opterećuju je proračunski manjkovi, visoki vanjski dug i nezaposlenost. BDP je u 2003. bio 4.800 USD po stanovniku mjereno PPP-om.

Provincije[uredi VE | uredi]

Libanon je podjeljen u 6 guvernatorata (provincija) u kojima se nalazi 25 distrikata. Predstojnik provincije je guverner (استاندار: ostāndār).

  • 1. Beirut
  • 2. Libanonska planina
  • 3. Sjeverni Libanon
  • 4. Bekaa
  • 5. Nabatea
  • 6. Južni Libanon

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Kadić, Ante. Valovi života : putopisi, Hrvatska dijaspora, Biblioteka Dom, knj. 1, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., str. 68.,
    Wikicitati „To je bilo pred trideset godina, kad sam napustio Libanon, tu "Švicarsku Srednjeg Istoka", gdje sam proveo tri godine kao činovnik Ujedinjenih naroda.“
    (Kadić, 1993., 68.)
  2. Wikicitati „Britanija i Francuska su odmah reagirale. Objavivši da ne priznaju »Rezoluciju iz Damaska«, zatražile su sastanak Vrhovnog vijeća Lige naroda, koje je 5. svibnja 1920. objavilo svoje odluke iz San Rema: Velika Sirija će se podijeliti u dva francuska mandata — Libanon i Siriju — i britanski mandat Palestinu, a Irak će ostati samostalan kao britanski mandat.“
    (Baletić, 1982., 221.)
  3. Wikicitati „Francuska shema je bila ― stvoriti jak i prostran Libanon kao bazu za svoje srednjoistočnu politiku. Dekretom generala Gouradoua od 31. kolovoza 1920. godine bivšem autonomnom sandžaku Libanon dodaju se gradovi uz obalu od Tripolija na sjeveru, Sidon i Tyre na jugu i ravnice Bekeana na istoku. Veliki Libanon je tako formiran 1. rujna 1920. godine, a republikom je proglašen u srpnju 1926.“
    (Baletić, 1982., 222.)
  4. Popov, Čedomir. Od Versaja do Danciga, Biblioteka Istorija, Nolit, Beograd, 1976., str. 269., (COBISS.SR),
    Wikicitati „U julu 1920. general Guro je osvojio Damask i otuda proterao kralja Fejsala. Guro je odvojio Siriju od Libana. Liban je formiran kao politički jedinstvena, a Sirija kao federativna država...“
    (Popov, 1976., 269.)
  5. Wikicitati „Tada je Lawrence, po nalogu Churchilla s kojim je dijelio uzajamne simpatije, poslan u Džedu da smiri starca i uvjeri ga da su Sirija, Libanon i Palestina izgubljeni za njegovu obitelj. Husein je odbio da potpiše takav dogovor, i papir na kome je bio britanski prijedlog bijesno je vratio emisaru.“
    (Baletić, 1982., 225.)
  6. Kadić, Ante. Valovi života : putopisi, Hrvatska dijaspora, Biblioteka Dom, knj. 1, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., str. 72.,
    Wikicitati „Čuvena je arapska nesloga; ona je bila i ostaje njihovim prokletstvom. Ali, da će dragi Maroniti do te mjere podleći osjećaju osvete, zbog sveg onog što su pretrpjeli pod palestinskim nasiljem unutar vlastite kuće, te da će danas surađivati s osvajačem, to ne shvaćam i ne odobravam. Zar oni doista misle, kad bi Begin i njemu slični mogao ostvariti svoje želje, da bi on napustio Libanon te ne bi prisvojio i taj teritorij (već decenijima Izraelci pričaju kako im je potrebna rijeka Litani) kao što je učinio sa sirijskom visoravni Golan.
    Dok su u zapadnom Beirutu kuće porušene, mrtvaci leže po ulicama, a oni koji su još na životu, žeđaju za kapljicom vode i mrvicom hrane te se skrivaju u jamama, jer ne znaju kad će izraelski vojnici opet dobiti naređenje da ruše i pale, dotle u istočnom (kršćanskom) Beirutu dućani su otvoreni, banke rade, mladost ide na plažu (Junie), a djevojke ljubakaju s izraelskim osvajačem.“
    (Kadić, 1993., 72.)
  7. Đilas, Aleksa. Kraj veka : sukobi među narodima i demokratija u 1996. i 1997. godini, Nova, Nezavisna izdanja – Slobodan Mašić, Beograd, 1998., str. 38., (COBISS.SR),
    Wikicitati „U Libanu ima ukupno osamnaest različitih verskih grupa, a nijedna nema većinu. Glavne su četiri: hrišćani maroniti, koji su katolici ali imaju poseban crkveni ritual i svog patrijarha, zatim muslimani suniti i muslimani šiiti i, na kraju, Druzi, čija se religija razvila iz šiitskog islama, a sadrži u sebi primese drugih verskih učenja.“
    (Đilas, 1998., 38.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Sestrinski projekti
Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Libanon
Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Libanon
Wiktionary-logo.svg Pogledajte rječničku natuknicu Libanon u Wječniku, slobodnom rječniku.