Demokratska Republika Kongo

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Demokratska Republika Kongo
République Démocratique du Congo
Zastava Grb
Zastava Grb
Geslo
Démocratie - Justice - Unité
(francuski: Demokracija - pravda - jedinstvo)
Himna
Debout Congolais
Položaj Demokratske Republike Kongo
Glavni grad Kinshasa
Službeni jezik francuski (nacionalni jezici su lingala, kikongo, svahili i tshiluba)
Vlada
 - Predsjednik Joseph Kabila
 - Predsjednik Vlade Augustin Matata Ponyo
Neovisnost Od Belgije 30. lipnja 1960.
Površina 12. po veličini
 - ukupno 2.345.410 km2
 - % vode 3,3 %
Stanovništvo 20. po veličini
 - ukupno (2006) 62.660.551
 - gustoća 26,7/km2
Valuta kongoanski franak (100 centima)
Pozivni broj 243
Vremenska zona UTC +1 i +2
Internetski nastavak .cd

Demokratska Republika Kongo (prijašnja imena Zair i Kongo-Kinshasa) je država u središnjoj Africi. Po površini je druga na kontinentu, iza Alžira. Kratkom obalom (37 km) izlazi na Atlantski ocean kod ušća rijeke Kongo, a graniči s 9 država:


Zemljopis[uredi VE | uredi]

Planina Nyiragongo

Niska (300–700 m) i prostrana zavala rijeke Kongo pokrivena gustom kišnom šumom zauzima središnji i zapadni dio zemlje. Sa sjevera i juga obrubljuju je ravnjaci s nadmorskom visinom iznad 1000 m, a s istoka planinski lanci koji su dio sustava Velikog tektonskog jarka. U njima se nalazi i najviši vrh Pic Marguerite (5.110 m) na planini Ngaliema (Stanley). Velik dio istočne granice čine jezera Albert, Edward, Kivu i Tanganyika koja ispunjavaju dno tektonskog jarka.

Pogled na teritorij Masisi

Najveći gradovi su: glavni grad Kinshasa (ranije Léopoldville, oko 7,5 mil. st.) na zapadu, Lubumbashi (Elisabethville, oko 1,5 mil.) na jugu i Kisangani (Stanleyville, oko 500.000) na istoku zemlje.

Povijest[uredi VE | uredi]

U pretkolonijalnom razdoblju na području današnjeg Konga postojalo je nekoliko većih Bantu kraljevstava među kojima se isticala država Kongo u zapadnom dijelu zemlje. Upravo su s njom Europljani prvo uspostavili kontakt i tim imenom nazvali rijeku, a kasnije i cijelu zemlju. Veće države osnovali su i narodi Luba i Lunda na istoku. Od 16. do 18. stoljeća središnja je vlast u svim državama oslabila, a ojačali su pokrajinski vlastodršci.

Europljani su od 16. stoljeća bili prisutni na obalama Atlantskog oceana gdje se obavljala trgovina robljem i slonovačom, ali tek su u 19. stoljeću započeli ozbiljnije pohode u unutrašnjost. Veće europske kolonijalne sile nisu bile zainteresirane za dolinu Konga jer su je smatrale teško prohodnom i neprofitabilnom pa ju je tijekom 1880-ih uspio prisvojiti belgijski kralj Leopold II. uz pomoć američkog istraživača Henryja Mortona Stanleya, i to kao svoj privatni posjed u kojem je imao apsolutnu vlast – Slobodnu Državu Kongo.

Slobodnom Državom se pod Leopoldovom vlašću upravljalo kao profitnom korporacijom, a kolonizatori su morali posezati za nasiljem kako bi prisilili domaće stanovništvo na rad u plantažama kaučukovca. U prvim godinama 20. stoljeća sve su glasniji bili pozivi za oduzimanjem Konga Leopoldu te je kolonija 1908. postala posjed Belgije pod imenom Belgijski Kongo. Položaj domaćeg stanovništva se donekle popravio, ali odnos prema Afrikancima ostao je paternalistički, npr. kroz zabranu konzumacije alkohola i uvođenje policijskog sata u gradovima.

Sredinom 1940-ih, afričko se stanovništvo počelo politički organizirati, uglavnom po etničkim linijama. Na prvim izborima na kojima su sudjelovali i Afrikanci 1957. u prvi plan su izbile skupine koje su se zalagale za brzu neovisnost zemlje, koja je i ostvarena 1960.

Unutar mjesec dana od osamostaljenja Kongo je potonuo u kaotični sukob etničko-teritorijalnih frakcija koji je s kraćim razdobljima smirivanja trajao do 1965. Zemlja je postala jedno od bojišta hladnog rata jer su Sovjetski Savez i zemlje Zapada podupirale sukobljene strane. Pojedine pokrajine pokušale su se otcijepiti, a najduže je trajala secesija rudama bogate Katange na jugoistoku. Najpoznatije žrtve ovog rata bili su prvi premijer Konga Patrice Lumumba kojeg su uz sudjelovanje belgijskih snaga i prešutni pristanak SAD-a ubili katanganski separatisti nakon što primio sovjetsku pomoć, te glavni tajnik Ujedinjenih naroda Dag Hammarskjöld koji je poginuo u zrakoplovnoj nesreći putujući na mirovne pregovore s vlastima Katange.

Razdoblje nestabilnosti okončao je 1965. vojnim udarom general Joseph-Désiré Mobutu (kasnije poznat pod imenom Mobutu Sésé Seko). U drugoj je polovici šezdesetih uklonio demokratske političke institucije koje su po mišljenju mnogih Kongu donijele više štete nego koristi, i učvrstio svoju osobnu vlast dijeleći privilegije poslušnicima. Ustavom iz 1967. dane su široke ovlasti predsjedniku i zemlja je centralizirana oduzimanjem pokrajinama prava na biranje guvernera. Mobutu je promovirao afrički karakter Konga pa je zemlji 1971. promijenio ime u Zair, a kasnije i uveo tradicionalnu nošnju umjesto zapadnjačkog odijela te naložio napuštanje kršćanskih osobnih imena. Širenje politike zairizacije u područje gospodarstva kroz oduzimanje najvećih tvrtki strancima i njihovu predaju u ruke ljudi bliskih Mobutuu urodilo je katastrofom pa su neke eksproprijacije kasnije poništene. Ipak, Mobutova čvrsta odanost politici SAD-a u regiji omogućila mu je ostanak na vlasti do kraja hladnog rata.

U devedesetima je Mobutu bio prisiljen na ustupke u pogledu demokratizacije. Nakon dva i pol desetljeća dopušteno je višestranačje, ali ubrzo je postalo jasno da predsjednik ne namjerava dijeliti stvarne ovlasti s oporbenim političarima. U drugoj polovici devedesetih sukob Hutua i Tutsija iz susjedne Ruande prelio se u Kongo: vođa pobunjenika s jugoistoka zemlje Laurent Desire Kabila uz jaku podršku Tutsija iz Konga i njihovih ruandskih sunarodnjaka srušio je 1997. Mobutuov režim. Kabila je nakon dolaska na vlast zahladio odnose sa svojim prijašnjim pokroviteljima pa su se sukobi na istoku ponovno razbuktali i prerasli u opći rat s više od 3 milijuna ubijenih i umrlih od gladi i bolesti. Ubijen je pod nejasnim okolnostima 2001., a vlast je preuzeo njegov sin Joseph koji je u prijelaznu vladu uključio predstavnike svih sukobljenih strana.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Religije u Demokratskoj Republici Kongo
Religije Postotak
Kršćanstvo
  
97%
Islam
  
2%
Animizam
  
1%

Većinu stanovništva čine narodi skupine Bantu, među kojima su najveći Luba, Kongo, Mongo i Lunda. Osim Bantua, na sjeveru žive narodi nilsko-saharske skupine, a u središnjem i istočnom Kongu skupine Pigmeja koje se smatra najstarijim stanovnicima ovog područja. Jezici međusobnog sporazumijevanja različitih naroda su francuski i svahili te tri tzv. nacionalna jezika: lingala kojom se govori u glavnom gradu, kongo i tshiluba. Najbrojnija religija je Kršćanstvo kojem pripada više od 80% stanovništva. Katolika je nešto više nego protestanata, a snažna je i domaća kršćanska crkva proroka Simona Kimbangua.

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Kongoansko je gospodarstvo, usprkos velikim prirodnim bogatstvima, u padu od sredine 80-ih. Godine građanskog rata, korupcije, lošeg upravljanja i fluktuacija cijena glavnih izvoznih proizvoda nanijeli su gospodarstvu velike štete od kojih se tek počelo oporavljati. Zajedno s još nekoliko afričkih država koje su nedavno bile pogođene ratovima Kongo spada u grupu najsiromašnijih svjetskih zemalja.

Najveći dio stanovništva bavi se poljoprivredom za vlastite potrebe. Izvoze se rude (bakar, kobalt), nafta, poljoprivredni proizvodi (kava). Procjena BDP-a za 2004. bila je 700 USD po stanovniku, mjereno po PPP-u.