Bela IV.

Bela IV.

Bela IV. (1206. - †1270.) hrvatsko-ugarski kralj, vladao 1235. - 1270. godine.

Bela IV. je bio sin kralja Andrije II i Gertrude od Andechs-Merana.

Belu IV. je otac okrunio za kralja, a povjerio mu je i Hrvatsku na upravu i naslov hrvatskog hercega, gdje je imao svoj zasebni dvor i vladao gotovo kao kralj. Na povratku iz Križarskog rata, otac mu je za suprugu odabrao nicejsku princezu Mariju Laskaris, s kojom je Bela živio u sretnom braku.

Radi bolje organizacije obrane od provale Tatara ili drugih neprijatelja Bela IV. je učinio ustupke stanovništvu. Godine 1242. izdao Zlatnu bulu, kojom je zagrebački Gradec oslobođen različitih poreza, omogućena mu je samouprava i izravno bio podvrgnut samo kralju, odnosno taverniku (predstojniku kraljevske komore) uz uvjet da izgradi čvrste zidine.

Vladavina Bele IV.

Kada je dvadesetogodišnja ugarska kraljica Beatrica d'Este, Belina maćeha, nakon smrti svoga muža Andrije II. objavila da je trudna Bela ju je dao zatočiti. Ona je, preobučena u muškarca, uspjela pobjeći. Rodila je sina Stjepana Postuma na dvoru svog ujaka u Italiji. Bela je tvrdio da je njezin sin plod bračne nevjere i nikad ga nije priznao kao brata.

Bela je dokinuo zasebnu krunidbu za hrvatskog i za ugarskog vladara, te se prvi okrunio jednom krunom za hrvatsko-ugarskog kralja. Odmah se posvetio jačanju kraljevske vlasti. Tražio je povrat imanja koja je njegov otac razdijelio. Naredio je da svi svoje zahtjeve moraju predati u obliku pisane molbe i čekati rješenja, a ne kao dotad usmeno izlagati svoje slučajeve i odmah tražiti odgovor. Time je uvrijedio većinom nepismene velikaše. Dodatno ih je uvrijedio kada im je zabranio (izuzev biskupima i najvišim državnim dužnosnicima) sjedenje u kraljevoj prisutnosti.

Provala Mongola

Mongolska plemena ujedinio je početkom 13. stoljeća Džingis-kan i započeo osvajanja. Njegov nasljednik kan Ogotaj je poslao vojsku na osvajački pohod na Europu pod zapovjedništvom Batu kana. U Ugarskoj su se pred Tatarima sklonili Kumani, a kralj ih je pristao primiti pod uvjetom da se pokrste. Mongoli su zatražili od kralja Bele da im izruči njihove odbjegle podanike, a kada je Bela to odbio, najavili su mu rat.

Sa 150.000 vojnika provalio je Batu-kan u Ugarsku, a do bitke je došlo na rijeci Šajo kod Miskolca. Kraljevska je vojska pretrpjela težak poraz, a kralj je pobjegao u Zagreb. Herceg Koloman je teško ranjen umro u Čazmi. Bela je zatražio pomoć od europskih vladara, no nitko se nije odazvao.

Mongoli su zimi 1242. godine prešli Dunav i Dravu, te poharali Ugarsku i Hrvatsku. Bela se pred njima povukao u Dalmaciju i sklonio se u tvrde gradove, koje Mongoli nisu uspjeli zauzeti. Tijekom opsade Trogira, Bela se sklonio na obližnje dalmatinske otoke. Uto je stigla vijest o smrti kana Ogotaja, pa su se mongolske čete vratile natrag u Aziju.

Kralj se vratio u Ugarsku. Država je bila poharana, a nakon odlaska Mongola zavladala je glad i kuga.

Radi bolje obrane kraljevstva a uvidjevši da su tvrdi gradovi bili jedina zaštita narodu, počeo je podizati gradove, a poticao je i crkvene te svjetovne velikaše da ih podižu. Da bi ponovno oživio opustjelu zemlju, poticao je useljavanje stranaca , kojima je dijelio povlastice. Bili su to većinom Nijemci). Vraćajući se iz Trogira u Ugarsku, hrvatsko-ugarski kralj je doveo u okolicu Budima i Pešte prve značajnije zajednice hrvatskih naseljenika.

Počeo je i razvoj gradova, koji su kraljevim povlasticama postali slobodni kraljevski gradovi, te dobili pravo da sami biraju svoju upravu. Kralj je povlasticu slobodnog kraljevskog grada dodijelio i Samoboru, Križevcima i Jastrebarskom, i zagrebačkom Gradecu, a ranije su je stekli Varaždin, Vukovar, Virovitica i Petrinja.

Ratovi

Čim je prošla tatarska opasnost, kralj Bela je 1242. godine zaratio s austrijskim vojvodom Fridrikom II. ratobornim i povratio tri županije, koje mu je vojvoda oteo za tatarske provale. Zbog Zadra ratuje s Mletačkom Republikom. U Zadru je iste godine izbila pobuna protiv mletačke vlasti, a kralj je poslao vojsku pod zapovjedništvom bana Dionizija, no Mlečani su je potukli. Kralj je sklopio mir i odrekao se Zadra, a Mletačka Republika se obvezala da više neće podržavati Stjepana Postuma, sina kralja Andrije iz braka s Beatricom, kojem je kralj poricao zakonito podrijetlo. Zadrani su morali pristati na vrlo teške uvjete mira s Mlečanima, nisu se smjeli ženiti u Hrvatskoj, a kneza im su im slali Mlečani.

U Dalmaciji je izbio pravi rat između Splita i Trogira oko sela Ostroga. Iako je Bela IV. Trogiranima potvrdio posjed sela, Splićani su se obratili za pomoć bosanskom banu Mateju Ninoslavu. Takav je razvoj događaja zabrinuo kralja. Sam je krenuo na Bosnu i porazio bana, te ga prisilio da prizna njegovu vrhovnu vlast. Split je pak porazila kraljeva vojska, a grad je morao prihvatiti kraljeva čovjeka za kneza.

Nakon pogibije austrijskog vojvode, koji nije ostavio potomka, izbio je sukob između Hrvatsko-Ugarske kraljevine i Češke za austrijsko nasljeđe. Rat je završio dogovorom, kojim je Bela stekao Štajersku, gdje je za vladara postavio svog sina Stjepana, kojeg je još 1245. okrunio za kralja. No ubrzo je izbio ustanak protiv ugarske vlasti, a ustanici su zatražili pomoć češkog kralja. Ugarske su čete u novom ratu, pretrpjele poraz, pa se kralj odrekao Štajerske. Češki je vladar stekao Korušku i Kranjsku, a pred Belinu smrt je ovladao i Hrvatskim zagorjem.

Za Beline je vladavine ojačalo plemstvo. Kralj im je dijelio velike posjede uz obvezu vojne službe, bojeći se tatarske provale. Velikaši su održavali vojsku, kojom su se služili i u privatne svrhe, pa su kraljeve mjere postigle uspjeh, ali su ujedno ojačale i njihovu moć. Tome je pridonio i sukob Bele i njegova sina Stjepana, koji je pobjedio oca i imao svoj vlastiti dvor. Zabrinuto jačanjem velikaša, niže plemstvo je zatražilo od oba kralja da im potvrde njihove privilegije čemu su oni i udovoljili 1267. godine. Međutim kraljevska je vlast usprkos tome slabila.

Reforme

Kralj Bela je odredio da u Hrvatskoj vlada herceg, a ako nije bilo hercega kraljevske krvi, tada je tu dužnost obnašao slavonski ban, a uz njega je u Dalmaciji i Hrvatskoj postavio primorskog bana, koji se morao pokoravati slavonskom banu. Za obranu od Srba kralj je utemeljio Mačvansku banovinu.

Kralj Bela IV. umro je 3. svibnja 1270., a naslijedio ga je sin Stjepan V.

Izvori

• Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskog naroda, I dio, Marjan tisak, 2004.
• Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata I, Zagreb, 1980.

Poveznice

• Zlatna bula Bele IV.

Prethodnik:	Bela IV. (1235. - 1270.)	Nasljednik:
Andrija II. (1205. - 1235.)		Stjepan V. (1270. - 1272.)