Ojkanje

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Ojkanje

UNESCO logo.svg UNESCO – Nematerijalna svjetska baština
Ojkanje
Flag of Croatia.svg Hrvatska
Regija: Europa i Sjeverna Amerika
Godina upisa: 2010.
ID: 00320
Ugroženost: 2010. -
Poveznica: UNESCO


Ojkanje (ili treskanje, orzenje, rozganje) je najstarija vrsta pjevanja u Hrvatskoj. Prema riječima stručnjaka, ojkanje je ostatak predslavenskog balkanskog pjevanja s područja antičke Dalmacije (današnja Dalmacija, BiH i Crna Gora), kojega su Hrvati usvojili i sačuvali[1]. UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta 16. studenog 2010. uvrstio je glazbeni izričaj ojkanje na popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine.[2]

Ojkanje (također vojkanje, treskanje, zavijanje, grohotanje) je poseban način pjevanja slogova hoj, voj, oj, duljim tremoliranjem ili također duljim ili kraćim melismima. Javlja se kao pripjev u desetarčkim i osmeračkim pjesmama, a izvodi se pojedinačno u tzv. samačkim i putničkim pjesmama ili češće dvoglasno; dok jedan pjevač drži otegnute tonove iste visine tj. vojka, oči, drugi treska, potresa, tj. tremolira. Pjevač koji treska započinje za kvartu ili tercu više od ležećeg tona spuštajući glas i postupno ga smirujući u unisonu s drugim pjevačima.[3] Ojkanje je u raznim oblicima najrasprostranjenije u Lici, Dalmaciji (osobito Dalmatinskoj zagori) i Hercegovini. Ojkalica se u Sinju tradicionalno zove rera, a u Imotskom i okolici te u zapadnoj Hercegovini ganga. Obično se ojkajući ispjevavajući kratki stihovi, najčešće šaljive rime. Gange ili gangalice su narodne pjesme koje se izvode na način primitivne polifonije, posebno raširene u okolici Imotskog.

Odlike[uredi VE | uredi]

Za južnu Dalmaciju karakteristično je jednoglasno pjevanje, a česti su kratki vokalni oblici s ojkanjem, osebujnim načinom pjevanja melodijskih ukrasa na slog "oj", uz izrazito potresanje glasom[4]. Najčešće ga izvode dva pjevača (muška ili ženska), a svaka pjesma traje onoliko koliko vodeći pjevač može držati dah. Melodije su uglavnom jednoglasne, a pjesme temama variraju od ljubavnih do aktualno društvenih i političkih tema.

Ojkanje je opstalo zahvaljujući organiziranim skupinama lokalnih narodnih pjevača koji su tradiciju ojkanja prenosili pjevajući na seoskim svečanostima u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta. Danas se ojkanje prenosi i naučava oralno u organiziranim folklornim društvima, ali i modernim audio i video medijima. No, vještina tehnika individualnog tresenja glasom i brojnih dvodijelnih oblika ovisi većinom o talentiranim i vještim pjevačima i njihovoj sposobnosti obrazovanja novih generacija.

Nedavni ratni sukobi i neprestana seoba seoskog stanovništva u grad reducirala je broj izvođača ojkanja, čime su se izgubili mnogi arhaični stilovi i žanrovi solo pjevanja. Stoga UNESCO ističe potrebu prijenosa ovog tradicijskog načina pjevanja na mlađe generacije, za što je potrebno istraživanje, dokumentiranje i međunarodna razmjena s državama koje imaju istu i sličnu tradiciju.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Ojkanje na UN-ovom popisu zaštićene baštine culturnet.hr, pristupljeno 16. studenoga 2010. godine
  2. Ojkanje. UNESCO. pristupljeno 16. studenoga 2010
  3. Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, svezak 6 (Nih-Ras), Zagreb 1980., str. 155
  4. Grozdana Marošević, Hrvatski folklor, culturnet. hr, pristupljeno 17. studenoga 2010.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


Musical notes.svg Nedovršeni članak Ojkanje koji govori o glazbi treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.