Partnerstvo za mir

Partnerstvo za mir je političko-vojni program NATO saveza usmjeren ka stvaranju povjerenja između zemalja članica NATO-a i drugih zemalja Europe i nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, uspostavljanju međusobne vojne suradnje i regionalne stabilnosti. Osnovan je 1994. godine, nakon pada Istočnog bloka.

Obujam suradnje pritom zasebno određuje svaka država potpisnica Pojedinačnim partnerskim programom (IPP). Najčešće se radi o zajedničkim manevrima i ispunjavanju NATO standarda pri nabavci nove vojne opreme, ili školovanju časnika zemalja članica u drugim zemljama. Moguće je i učešće zemalja članica Partnerstva u mirovnim misijama NATO saveza. U slučaju prijetnje napada na neku od zemalja potpisnica, predviđena je konzultacija NATO-a. Međutim, Partnerstvo za mir nije eksplicitni obrambeni savez i države članice NATO-a mogu zasebno odlučiti hoće li eventualno uputiti pomoć u obrani.

Dvanaest zemalja koje su bile članice programa su u međuvremenu pristupile NATO paktu. Partnerstvo za mir može tako biti i predvorje za ulazak u Atlantski savez, ali ima i država članica koje izvan svake sumnje nisu zainteresirane za članstvo u samom paktu.

Partnerstvom za mir upravlja Savjet euroatlantskog partnerstva, koje se sastoji od 29 članica NATO saveza i 21 članice Partnerstva za mir.

Hrvatska je programu Partnerstvo za mir pristupila 25. svibnja 2000., a program je napustila 1. travnja 2009.

Načela i oblasti djelovanja[uredi | uredi kôd]

Prema NATO savezu, ”cilj Partnerstva za mir je, temeljeno na posvećenosti demokratskim principima na kojima se temelji i sama alijansa, povećati stabilnost, umanjiti opasnosti za mir i izgraditi ojačane sigurnosne veze između partnerskih zemalja i NATO saveza, kao i između samih partnerskih zemalja.” Okvirnim dokumentom, svaka zemlja preuzima značajan broj dalekosežnih političkih obveza: čuvanje demokratskog društva, poštovanje principa međunarodnog prava, ispunjavanje obveze prema Povelji Ujedinjenih naroda, Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, Helsinškog završnog akta i međunarodnim dogovorima o razoružanju i kontroli naoružanja, suzdržavanje od prijetnji silom usmjerenih ka drugim zemljama, poštovanje postojećih granice i rješavnje sporove mirnim putem. Osim toga, ustanovljavaju se i transparentnost u planiranju nacionalne obrane i proračuna, uspostava demokratske kontrole nad oružanim snagama, i razvijanje sposobnosti za zajedničko djelovanje s NATO savezom u humanitarnim operacijama i operacijama održavanja mira.

Članice se Okvirnim dokumentom obvezuju da će se konzultirati s partnerskom zemljom ako ona smatra da su joj neposredno ugroženi teritorijalni integritet, politička neovisnost ili sigurnost. Ovom odredbom su se koristile Albanija i Makedonija tijekom rata na Kosovu.

Članstvo u Partnerstvu za mir je prije svega bilateralni ugovor između pojedine zemlje partnera i NATO saveza. Zemlje potpisnice biraju pojedine aktivnosti prema svojim ambicijama, potrebama i mogućnostima i svoj izbor predstavljaju NATO savezu u tzv. Prezentacijskom dokumentu. Nakon ovoga, Savez i zemlja partner zajednički razvijaju i dogovaraju dvogodišnji Pojedinačni partnerski program. Suradnja se posebno usredotočuje na reformu obrane i upravljanje posljedicama reforme, ali dopire do velikog broja aktivnosti NATO, uključujući obrambenu politiku i planiranje, odnose između građanske države i vojske, obrazovanje i obuku, protuzračnu obranu, komunikacije i informacijske sisteme, upravljanje krizama i planiranje za (civilne) izvanredne situacije.

Zemlje potpisnice Okvirnog dokumenta Partnerstva za mir[uredi | uredi kôd]

Trenutačne članice[uredi | uredi kôd]

Bivše republike Sovjetskog saveza[uredi | uredi kôd]

Armenija (5. listopada 1994.)
Azerbajdžan (4. svibnja 1994.)
Gruzija (23. ožujka 1994.)
Kazahstan (27. svibnja 1994.)
Kirgistan (1. lipnja 1994.)
Tadžikistan (20. veljače 2002.)
Turkmenistan (10. svibnja 1994.)
Uzbekistan (13. srpnja 1994.)

Ukrajina (8. veljače 1994.)

Rusija (22. lipnja 1994.)

Moldavija (16. ožujka 1994.)

Bjelorusija (11. siječnja 1995.)

Bivše jugoslavenske republike[uredi | uredi kôd]

Bosna i Hercegovina (14. prosinca 2006.)
Srbija (14. prosinca 2006.)

Članice Europske unije[uredi | uredi kôd]

Austrija (10. veljače 1995.)
Irska (1. prosinca 1999.)
Malta (26. travnja 1995., povukla se 27. listopada 1996., ponovno se priključila 3. travnja 2008.)