Bizantska umjetnost

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Bizantska umjetnost je umjetnička produkcija i izričaj Istočnog rimskog carstva (Bizanta).

Povijest[uredi VE | uredi]

Bizantsko Carstvo se formira nakon 395. g. i raspada Rimskog Carstva i glavni mu je grad Konstantinopol. Osim Konstantinopola, Bizantsko Carstvo obuhvaćalo je južne dijelove Balkanskog poluotoka, Egejske otoke, zapadni dio Male Azije, Ravennu, Veneciju, jug Italije te Mezopotamiju, Siriju i sjevernu Afriku. U 11. st. Turci su zavladali velikim dijelom Male Azije, a Bizant je sveden na Balkan i Grčku, sve do konačnog pada Konstantinopola 1453. g. Unutar tih desetak stoljeća carevina je preživjela više faza:

Konstantinopol iz zlatnog doba Bizanta, autor: DeliDumrul
  • Zlatno ili klasično doba (527.-726.), vrhunac za cara Justinijana (527. - 565.g.). To je vrijeme apsolutne moći države koja se prostirala sve do Ravenne, Venecije i Juga Italije;
  • doba ikonoklazma (zabrana ljudskog lika unutar sakralne građevine) (726. - 843.g.);
  • doba makedonske i komnenske dinastije (11. i 12. st.) i na kraju
  • doba paleologa (vrijeme propadanja i raspada Carevine).

Bizant je naziv za širu oblast oko grada Bizanta kojeg je Konstantin Veliki 330. g. proglasio glavnim gradom Rimskog Carstva (od tada – Konstantinopol), prije svega zbog njegovog strateškog položaja na Bosporu kao prirodnog mosta između Europe i Azije. Nakon podjele Rimskog Carstva, on postaje glavni grad Istočnoga Carstva i održava kontinuitet rimske prostorne organicacije: u središtu je forum na čijem jednom kraju se podiže centralna crkva (Aja Sofija), a na drugom carska palača s vrtovima, dok je na jugozapadu veliki hipodrom. Za vrijeme Justinijana, ovaj grad na poluotoku odvojen je od kopna slavnim Teodozijevim zidinama (moglo se ući samo kroz monumentalna zlatna vrata) i u našim krajevima postaje poznat kao Carigrad. U ranom srednjem vijeku on postaje najveći i najnaseljeniji grad na svijetu.

Ranobizantska umjetnost[uredi VE | uredi]

San Vitale u Ravenni, 526.-547.
Plan crkve San Vitale u Ravenni

Najznačajniji spomenici ranobizantske umjetnosti nalaze se u talijanskoj Ravenni koja je 402. g. postala prijestolnicom Zapadnog Rimskog Carstva, a za cara Justinijana (od 554. g.) bila je sjedištem bizantske vlasti u Italiji. Crkva San Vitale u Ravenni (526.-547.g.) ima tlocrt osmerokuta iznad čijeg središnjeg dijela je kupola. Središnja lađa komplicirano je povezana s bočnim brodom i to nizom polukružnih niša. Crkva ovakvog tlocrta s kupolom prevladava u Pravoslavlju sve od Justinijana, kao što na Zapadu prevladava bazilikalni tip crkve.

Mozaik, kao način ukrašavanja zidova u rimskoj umjetnosti, dobio je posebnu važnost u Bizantu i postao posvuda prisutan u carskim i sakralnim građevinama.

Justinijan s pratnjom, mozaik u apsidi crkve San Vitale, 547. god., 264x365 cm.

U crkvi San Vitale s obje strane oltara nalaze se raskošni mozaici (Car s pratnjom i Carica s pratnjom) koji simboliziraju i odražavaju moć i slavu carskog dvora. Oni prikazuju bizantski ideal ljepote: - visoke istanjene figure, ovalnih glava sa prodornim očima, povijenim obrvama, dugog i tankog nosa, malih usta, malih stopala u odnosu na veličinu tijela, te raskošno dekorirane odjeće. Svaka scena je lišena pokreta. Likovi na tim mozaicima su tipizirani, statični, ceremonijalni, ogromnih očiju, a pozadina je zlatna (nebo je uvijek boje zlata u ranom kršćanstvu).

Jedini očuvani ranobizantski spomenik u Hrvatskoj je trobrodna Eufrazijeva bazilika u Poreču iz 5. st., s mozaicima iz 6. st. (npr. portret biskupa Eufrazija). Sama bazilika je najstariji primjer troapsidalne crkve na zapadu; izvana poligonalna, a iznutra polukružna (bočne apside su utopljene u zidnu masu i to će postati karakteristika predromanike i romanike). Nova je bila i tehnika gradnje zidanjem pločastih udrobljenih lomljenica. Mozaici označavaju prekretnicu u prikazivanju - figurativni likovi s frontalnom kompozicijom, izrazito plošni i simetrični, te dostojanstvene smirene geste.

Unutrašnjost Aja Sofije u Konstantinopolu, 537. god.

Crkva Aja Sofija (532.-537.) u Carigradu je najpoznatija građevina ovog razdoblja. Tlocrt je kombinacija uzdužne bazilike i centralnog tipa s kupolom na sredini. Tada najveću kupolu na svijetu podupiru dvije polu-kupole i sferni (kružni) trokuti zvani pandativi. Kupola je prošarana prozorima i svjetlucavim mozaicima pa se čini kao da je bez težine. Izvana je volumen zatvoren ravnim geometrijskim plohama, dok je iznutra zid potpuno dematerijaliziran mramornim oplatama i mozaicima dajući mu slikarski karakter.

U kasnijim razdobljima bizantske arhitekture javlja se nekoliko tipova crkava, smanjuju se veliki jedinstveni prostori (koji su dominirali u zlatnom dobu), a na važnosti dobiva vanjska obrada volumena, gdje se javljaju i ornamentalni ukrasi od opeke (npr. Crkva sv. Luke u Fokidi, Grčka, ili sv. Pantelejmon kod Skopja, Makedonija).

U unutrašnjosti se zidovi crkava ukrašavaju pored mozaika i freskama, a glavni brod je naglašen ikonostasom. Ikonostas je oltarna pregrada koja dijeli svetište od ostalog prostora crkve, a čine je kameni pluteji ili ikone. Ikone su prenosive slike na platnenoj ili češće drvenoj podlozi. One su rađene po vrlo strogim pravilima prikazivanja likova – po njima prozvanim ikonografskim pravilima.

Kiparstvo je u bizantskoj umjetnosti bilo potisnuto, osim male plastike izvedene u slonovoj kosti (bjelokost) i metalu (emajl) s izrazitom plošnošću.

Ikonoklazam[uredi VE | uredi]

Vjernici su obožavali ikone i kipove, ljubeći i moleći ispred njih, vjerujući tako da će im molitve biti djelotvornije – što su vjerske vođe tumačile kao nastavak poganskog idolopoklonstva. Tako dolazi do velikih razmirica između ikonoboraca (protivnici ikona) i ikonofila (pristalice ikona), što je kulminiralo 726. g. zabranom upotrebe ikona od strane cara Leona III. To vrijeme katastrofalnih sukoba, uništavanja mozaika i fresaka, devastacije samostana, ali i progona svećenika i ikonofila, nazivamo doba ikonoklazma. Bizantsko Carstvo se stalno branilo od napada islamskih naroda, pa je ovaj zakon bio i političke prirode, jer se podilazilo islamskoj zabrani prikazivanja svetih likova.

Napuštanjem sakralnih motiva posezalo se za seoskim motivima, motivima prirode, lova, svakodnevice ili apstraktne ornamentike. Procvat profane umjetnosti najjasnije se očituje u ukrašavanju carskih palača (pločice, sagovi ...) jer su se carevi nadmetali u raskoši s islamskim bagdadskim kalifima.

God. 843. spor je završio pobjedom štovalaca slika i dolazi do procvata slikarstva pod makedonskom dinastijom.

Kasnobizantska umjetnost[uredi VE | uredi]

Početkom 10. st. potpuno će se ustoličiti tipična građevina Bizanta - crkva tlocrta grčkog križa (istokrakog), upisanog u osnovu kvadrata. Kupole će povećati svoj tambur (donji okvir kupole) i na tom visokom tamburu otvorit će se mnogi prozori te tako obasjati tu građevinu građenu potpuno bez prozora na zidu (Hosios Lukas, Nea Moni, Dafni).

Takav je tip crkve i bazilika svetog Marka u Veneciji (1063.), koja nije bila pod vlašću Bizanta, ali je bila pod njegovim direktnim umjetničkim utjecajem. Ona ima osnovu grčkog križa upisanog u osnovu kvadrata i kupole iznad središnjeg kvadrata i svakog kraka križa - odlike bizantske gradnje. Venecijanske kupole nemaju tambur nego su obložene drvenim krovovima. Unutrašnjost je vrlo prostrana i ukrašena mozaicima.

Anđeo iz Manastira Mileševo u jugozapadnoj Srbiji, 14. st.

Iako je bizantska umjetnost zbog svog dugog kontinuiteta naoko statična i nepromijenjena, ipak se uočavaju neke razlike. Tako za komnenske dinastije umjetnost ima obilježja romanike na Zapadu: vodoravno stremljenje, načelo zbrajanja relativno samostalnih dijelova, plošno slikarstvo jednostavnih kompozicija..., dok umjetnost u doba Paleologa teži građenju u visinu, naraciji u slikarstvu, izraženijoj osjećajnosti..., što podjeća na gotiku.

U 13. st. Carigrad pada u ruke križara i formira se Latinsko Carstvo, što dovodi do intenzivnijeg razvoja umjetničke djelatnosti na periferiji Bizanta, kao što je Makedonija, Srbija i Rusija. U Srbiji nastaju crkve Raške škole u kojoj se osjete utjecaji romanike, dok Crkva Manastira Gračanica na Kosovu (1315. god.) zbog svoje visine podsjeća na gotičku gradnju. Ona ima predulaz spojen s centralnim prostorom kvadratnog tlocrta (upisan grčki križ) koji je izvana naglašen stupnjevanjem četiri manje kupole iz kojih se u sredini izdvaja peta, najviša i najveća - sjajan ritam nižih i viših tijela koja skoro ne izlaze iz kvadratne osnove.

Kada se pravoslavlje potpuno proširilo na teritoriju današnje Rusije, počelo se sve više graditi u drvetu, a pomalo se mijenjao i bizantski tip crkve. Kupola će postajati sve viša, veća i raskošnija, i umnožavat će se (oblik lukovice uveo se zbog lakšeg otpora snijegu). O tome svjedoči najreprezentativniji primjer bizantske arhitekture, Crkva Svetog Vasilija Blaženika u Moskvi (1555.-1561. god.).

Izvori[uredi VE | uredi]

  • J. Beckwith, Early Christian and Byzantine art (New Haven, 1993).
  • R. Cormack, Byzantine art (Oxford, 2000).
  • H.C. Evans, ed., Byzantium: faith and power (1261-1557) (New York, 2004).
  • H.C. Evans, ed., The glory of Byzantium (New York, 1997).
  • Sharon E. J. Gerstel and Julie A. Lauffenburger, ed., A Lost Art Rediscovered (Penn State, 2001) ISBN 0-271-02139-X
  • C. Mango, ed., The art of the Byzantine Empire, 312-1453: sources and documents (Englewood Cliffs, 1972).
  • K. Weitzmann, ed., Age of spirituality (New York, 1979).

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Bizantska umjetnost